Književne novine

lirika u prevodu ji \

- ŠVAJCARSKI PESNICI

~ aktuelnosti

IZ SEŠIRA GOLUB

Junski internacionalni program varijetea „Orfeum“

- BUJNA kulturna emancipacija naseg glavnog grada, koja se u toku proteklili „godina ukorenila u većini beogradskih teatara, kinoskopa i dvorana za muziciranje, još uvek ostavlja za sobom, na planu takozvane lake i popularne distrakcije, Jadne pustinjske suvodolice koje kao duboke bespigmentne opekotine iznakažuju naše rekreaktivne uzlete mašte. Jedna od tih hudih oaza palmovog lišća rezanog od jevtinog kartona razapela je ovog juna svoju šatru na obali Karađorđevog parka, okupivši u tom zabavljiačkom samostanu bezbroj monaha i monahinja koji „su na svršetku ovogodišnje sezone ostali bez posla u veseloj Evropi. Među njih, istini za. volju, zalutala su i nekoliko časna artistička imena kojima bi valjalo preporučiti da ubuduće izbegavaju loše društvo, ali ni njima nije pošlo za rukom da radikal no izmene provincijalnu „fizionomiju beogradskog varijetea Orfeum, koji nikada dosad nije učinio tako blagonaklone ustupke pseudoumetničkim sablaznima. Mučan i ponižavajući utisak koji i najdobronamerniji gledalac ponese s tog neukusnog maratonskog spektakla mogućno je opravdati jedino okolnošću da julsko i avgustovsko sunce još uvek nije isteralo umetnike od zanata iz njihovih zimskih obitavališta, Još koliko sledećeg meseca, možda, kada se Pariz, Beč, i Stokholm presele na Azurnu obalu, u San Remo i Dubrovnik, beogradski Orfeum doći će do mogućnosti da utisme svoj pečat na ugovore Hvalifikovanih estradnih umetnika, no što su neki od ovih koji su začinili jumsku orfeumsku kašu. Ne slučajno, ovaj napis odiše uvređenošću i gnevom. „Njegov autor, i verovatno ne samo on, u OrjJeumovoj šatri našao se u nečasnoj ulozi nedeljnog palanačkog ljubopitljivcca koji na glavnom seoskog irgu pred improvizovanim podijumom putujućih komedijanata, s fascinacijom posmatra kako Strašni Zmijski Car Guta Najdeblju Ženu Na Svetu i kako slatkorečivi ćubani u okraćalim frakovima, uz pomoć zapadnonemačkih tegli turšijara s duplim dnom, izvrgavaju ruglu osveštani zakon spojenih sudova. Takav palanački prizor, viđen, recimo, u nekom južnosrbijanskom zaseoku, četrdeset kilometara daleko od najbliže železnice, ne bi bio kadar da povredi ni najosetljiviju dušu, ali ovde u glavnom gradu, pred jednom od najprometnijih trolejbuskih magistrala i svega pet minuta hoda od najznamenitijeg jugoslovenskog teatra, on je u stanju da Uuzdrma i najokorelije srce. Za svakog gledaoca koji poseduje najskromniju kulturu i dar logičkog rasuđivanja, poJedinć bombastične orfeumske afiše predstavljaju najpogodniji način da pocrveni do ušiju od stida kao četrnaestogodišnja šiparica koju su pokušali da \bede da bebe dolaze na svet iz glavica kupusa ili da ih donose dobre rode iz dekolonizovanih afričkih zemalja. Uprkos tome, organizatori i Ppisci orfeumske konferanse ne libe se da pojedine anonimne diletante najavljuju prostoduš-

zajedničko. Prosto to: znao je da je u Privanu živio i takav pjesnik. gordost Jermenije.. S Crnog mora, gdje je ljetovao, ipak je odletio na sahranu. „Neka novine pišu da je ispraćaju pošljednjih ostataka velikog pjesnika Pprisu-. stvovao i Evgenij Jevtušenko!“ :

Tačno takav. Ali, kao pjesnik „jedan od najboljih koje smo imali poslije rata“. To će vam reći i Nonešvili i njegova žena. Medeja. Žene ga, čini se. vole nekako posebno, 'Dbilisi, Tbilisl1,.. Ali sad smo u Moskvi i jednog dana sasvim slučajno sretnem, čovjeka za VOlanom „volge“, koji mi, pošto me Romanjenko upoznaje 5 njim, kaže da mu je Ščipačov rekao dy3 se bez mene ne smije vratiti u Pjeređeljkino. Georg!). Brat Ščipačovljeve žene. Ako se ne varam, inženjer. Ako se ne varam, IZ Omska.

Ščipačov je tako divan da nam usu– sret šalje borove. I horove ptica bolje od ma kojeg hora Pjatnjickog, Na doksatu svoje dače on stoji raširenih ruku. Kao gimnazijalac ja sam čitao njegove „Strofe ljubavi“. On je prvi ruski pjesnik koji je moje pjesne preporučio moskovskim časopisim3a. Neke od tih pjesama izišle su 1960. u časopisu „Inostramaja literatura“ u prevodu Irine Iva=nove. Njemu se pošebno dopada pjesma „Sivi vikend“ 8 početnim stihom: „Ljubičice su bile kao zaljubljene gimnazistkinje...“ Možda zato Što su gimmazistkinje u njegovom životu Diler" tako davno? Ili ih uopšte nije ni bilo. U svakom slučaju, ni njegov mladi prijateli iz Jugoslavije nije Više tako mlad. To je, dakle, taj ŠčipačoV, koji je još 1938. pisao da se „partijske stvari ne mogu rješavati ako se ne osjeća proljeće“. Sad je upravo takvo jedno pro=ljeće. Kraj maja. Da prošetamo malo po bašti?

' Jelena Zlatova za to vrijeme sprema večeru. Kasnije, pošto znam da je u por sljednje vrijeme mnogo pisao, molim dofnaćina” da, nam recituje nešto iz

KNJIŽEVNE NOVINE

noj publici kao slavne prekomorske televizijske zvezde, kao dvorske zabavljače princa Renijea i princeze Keli, kao čarobnjake estradnog zanata koji su se nastanili pod Orfeuwmovom, šatrom samo zato što im ide na nerve lice direktora pariskog Lida.

Junski internacionalni program varijetea Orfeum aranžirao je Aleksandar Đorđević u inscenaciji Tomislava Mijatovića. Scenografija Tomislava Mijatovića sjajan je primer vizuelnog oblikovanja kutaka šaljive pošte na provincijskim igrankama ız 1946, godine, s neizbežnim kartonskim zvezdicama u pozadini, s dronjavim plišanim kaskadama i velovima od ispranog tila. U taj zagrobni ambijent aranžer programa, Aleksandar Đorđević, smestio je kamerni orkestar Dinamo, grupicu dobrih muzičara, odevenih s izrazitim smislom za individualnost: u smeđe, plave, sive i bele žakete. Inače, aranžman Aleksandra Đorđevića, koliko smo imali prilike da se uverimo pažljivim posma– tranjem, sastojao se iz pedaninog slaganja numere na numeru, na način na koji osmovci zidaju piramide od kupovnih kockica. Za takav trud sasvim je razumljivo da jedan umetnik dobija novčanu satisfakciju od blagodame institucije, ali nije i neophodno da se punim imenom i prezimenom potpiše ispod te kreacije koju bi, 8 istim uspehom, mogao da obavi i svaki pedantni knjigovođa.

Pojedine orfeumske numere čvrsto su povezane informativnom konferansom koja zadivljuje svojom telegrafskom komciznošću. Nezahvalna uloga artikulisanja tog suvoparnog štiva pripala je Dejanu Đuroviću, glumcu i spikeru izvanredne govorne kulture, momku dopadljive spoljašnosti, koji bi, u nekoj srećnijoj prilici, bio kadar da ispolji neuporedivo veću meru amizantnosti i scenskog šarma. Đurovićev nastup, na žalost, često su mutile mistifikacije i provincijalna obmanjivanja teksta koji je bio prinuđen da saopštava u mikrofon, dovodeći nas da prisu-

stvujemo vašarskom kaleidoskopu iji su dijapozitivi odavno izbledeli. Kostur Orfeumovog programa sači-

njava pariski baletski ansambl Južni Krst, sastavljen od nevelike čete razdraganih devojčuraka i momčića, koji očigledno ne poseduju isuviše zajednjičkih crta s pojmom koji označava baletslu umetnost. Ta grupica panova i debeljuškastih nimfeta, pasionirana širocim egzotičnim dijapazonom, prikazala nam je splet naivno shvaćenih ruskih igara, buketić južnoameričkih ritualnih plesova Uuz dominaciju isturenih stražnjica i jednu čuvenu koreografiju znamenite Hačiturijanove Igre sablja" ma koja je „pre nekoliko· godina oduševila sladokusce na dvoru princa Renijea“, verovatno ne u istoj koreografiji i još verovatnije ne od strane istih igrača. Učesnici baletskog ansambla Croiz du Sud, osim mladalačke razdraganosti i ponesenosti svojim | nastupom, ne poseduju ni jedan od neophodnih atributa tog žanra, što im nije pošlo za rukom da nadoknade ni iz-

m RRRmm— eee a NOO o io n a oo o nai e —

neobjavljenog. Recituje

pažnjom, kao da je svjestan da je ona upravo njemu i posvećena,

ie Preživjećemo, drugar, ti i ja... Preživjećemo... Već nije tako daleko ni proljeće s apotekom ljekovitih trava...

Onda opet borovi i tu odmah negdje i Vnukovo. Djevojčica se zove Olja. Otac Bvgenij Dolmatovski. Domaćica Irina Ljevčenko, takođe pisac. I bivši vojnik. Kao i Ženja. Mislim o tom kako su užasno tužni morali da budu ti sastanci u šest sati poslije pobjede. Pored ostalog, Dolmatovški je autor i čitavog niza popularnih pjesama, koje se, na muziku najpoznatijih sovjetskih kompozitora ovog žanra, pjevaju širom svijeta. Jedna od njih je i „Maja ljubimaja“, Četrdeset pet-šeste ja sam je pjevao i ne znajući, jasno, ko joj je autor. Svi su bili autori pjesmama koje su se pjevale neposredno poslije rata. Jedni su im dodavali svoje rane, drugi radost budućih susreta. 9. maj 1945. U mom životu još nije bilo ničega. Sem rata iz koga tek što smo svi izašli, Svi? Švajcarci mora biti da su se osjećali prilično zbunjeno pred istorijom. Šta oni da proslave? Niti su imali Volokolamsk, niti našu Petu ofanzivu. Šta oni da proslave? 9. maj 1945. Šta li je on značio za Lenjingrađanina Sergeja Orlova, bivšeg komandira fenkovskog vođa, a danas jednog od vodećih pjesnika srednje goeneracije? Još u Moskvi kazali su mi: „Orlov. Slavan momak. Svakako da ga upoznaš...“ I evo, dok naša „Vvolga“ grabi prema čuvenom Lenjinovom Razlivu, Orlov, koga sinoć upoznah na večeri kod Dudina, priča mi o toj generaciji bivših pješadinaca i tenkista. Slušam najljepši nekrolog Aljoši Njedogonovu i Semjonu Gudzenku. A onđa prelazimo na žive. Na Lukonjina i Sašu Mežirova, na Borisa Sluckog, autora proslavljenih „Konja u okeanu“, na u-

„Mom bolesnom psu“, pjesmu koju, čini mi se, i pas Prohor sluša s nekom posebnom

dašnim erotiziranjem svih svojih numera, nalik na falotične plesove primitivnih plemena u lascivnoj i rafinivanoj francuskoj obradi. .

U vokalnom delu programa nastupili su crnačka pevačica iz SAD, Loti Luis, verovatno danas jedina na svetu cornačka pevačica bez ikakvog osećanja za ritam, čiju je numeru unekoliko podigao na viši nivo njen plavokosi asistent iz Kanade, svirač na gitari, Toni Vilson; za njima poljska pevačica Slava Pšibilska, devojka prijatnog glasa, šarmantno sračunate postiđenosti i VeOma potisnute emocionalnosti, i najzad vokalni instrumentalni Trio Tropikal Paragvaj, sastavljen, po svemu sudeći, od članova Jedne skromne i muzikalne paragvajske porodice: sveže obrijanog tate, visokog tenora i gitariste, lepe mame sa sopranskom operskom impostacijom i bucmastog „dečkića, izvan=rednog harfiste, Na samom početku pro grama, otvarajući čitav spektakl, nastupila je pevačica iz Italije Brika Bronzi, devojka kojoj je pevanje, kao i mnogima u njenoj domovini, očigledno uobičajeni „način sporazumevanja S ljudima. Njen nastup konferansa je najavila prigodnom informacijom da će publika imati prilike da vidi i čuje italijansku Panteru Neru džu-boksova,„ što u prevodu znači „crna pantera”. Istini za volju, ta dama bila je crvenokosa, ali to su opazile samo cepidlake,

Najveći umetnički domet Orfemuovog programa postigli su Živka Đurić i Bata Grbić, igrački par kome je pošlo za rukom da dovede beogradske gledaoce do ekstatične razdragamosti. Njihovo rafinirano osećanje ritma, bravurozna tehnika i duboka muzikalnost, sjedinjeni zavrzanskim mladalačkim nestašlukom i burnim temperamentom, bacili su u zasenak sve ostale učesnike programa, čak i one koji su znali, uz dobovanje timpana, da izvuku goluba iz šešira. Iza Đurićeve i Grbića zapaženo mesto u Orfeumovom programu zauzeo je komičar i parodist Šjor Lorenco, izvrstan estradni umetnik kome bi čvrsta ruka reditelja od ukusa lako amputirala jevtine gegove nižeg reda, razvijajući mu izuzetnu muzikal-– nost, talenat za duhovite improvizacije, gipkost, amizantnost i onu retku osobinu koju pod našim podnebljem, za razliku od većine . estradnih _ komičara, imaju samo mačke koje su uvek u stanju da se dočekaju na noge, pa mailkar bile hitnute strmoglavce s trećeg sprata.

Vuk VUČO

krajinskog pjesnika Platona Voronka i dagestanskog Rasula Gamzatova. „Da, dragi moj, ipak je nešto čovječanstvu dalo to pokoljenje. Dotuklo fašizam i

stiglo da napiše i pjesme. Čak i ljubavne!... Rekoh već, u Lenjingradu mogao sam da i ne doživim bijele noći, ali Dudina i Orlova morao sam svakako vidjeti. U svom stanu na Maloj Posadskoj ulici, Dudin kaže ženi „staruha“ i dođe živo, zvonko biće, kome se može napisati daleko bolji sonet nego Đokondi. Dudin je toga svjestan i zato svoje pjesme posvećuje Orlovu. Svojim ratnim drugovima. Za vrijeme rata, slušajući topove, napisao je svoju čuvenu poemu „Slavuji“. Njegovi slavuji pridružili su se tako onim iz Kurska, iz Brjanska, i žive, i biglišu. Šteta što ih nije čuo Blok. „A jesi li već obišao njegova Osirva?“ A, eto, ja sam već stigao i ı gradu Puškin (čije bi ime svakako trebalo mijenjati, jer kako ću kući pisati da sam jutros šetao po Puškinu?!)... a, eto, ja sam već i u gradu Puškin stigao da uberem klenov list, na kome bih, izgleda, jedino mogao da napišem pjesmu o puškinskom liceju, Poslije sam s Orlovom išao na Crnu rijeku. Mjesto dvoboja. Pjesma o Puškinu: Ovdje toliko vole Puškina kao mene mama u djetinjstvu... — osta ipak nezavršenom.

Pošto je Saša Romanjenko isuviše fer momak, nadam se da nikom neće pričati o mom strahu dok ulazim. u TU-104 za Tbilisi. Da barem ne letimo preko Kijeva već direktno. Ovako: pet gati u vazduhu. Pet? „Lijepa naša domovina“! Za četrdeset pet minuta stigneš već s Predragom u Beogradu da popiješ crnu kafu. Ali, i u njoj, ja ipak dajem prednost vozovima.

Nodar Gurešidze se prilično načekao na aerodromu. Kazaljke ponovo pomičem, ovog puta za daljnjih šezdeset minuta. Bilo je, dakle, jedan poslije pola noći. Sad kod nas pađa posljednja zavjesa na predstavama „Hamleta“.

Silja PALTER

Jerg STAJNER

NOFRETETE DIŽE SE U GROBU *

Vrpce bez početka i kraja

Ne kidaju se Čorsto uz nogu pYipijeme, Oko slepih očiju, usta i brade, bez trzaja, Iz kose sipi prah čađe crveme Znate li, devojke, znate li ko sam ja?

Zar se nikada neće slomiti maska sa usta mojih?

Vrpce bez početka 5 kraja, Bez omči, petlji, bez veza svih!

Donesite mi lampe, svetiljke stotime hiljada,

Kada ja, kada ovaj veo cYvemi

Zderem, sa ograde zderem, slomiće se iada, Aton će ga sam zderyati, kada je volja meni! Zar smo zarobljene svilenme mušice samo?

Naše mreže njiše neki vetar sii —

No ostavite nas da se u utegama ljuljamo, Jedmom, će pasti, raskinuti se, i mi smo živi.

Kuno REBER

REKE, DRVEĆE, VETRI

Tokovi reka idu ka moYu ali je vihorni smeg na, mnogih reka tokove uprabvljem.

Golo drveće odahne, da vidi,

da se vihornwi smeg umori;

ali mnogih reka tokovi ostaju

ipak ma more upravljemi, mepogrešmo .

Ako se meki nađe tu i tamo

da mepažljivo teče i samja i tada prelije i takmiči se u igri sa morem,

tada ga majstor reka pozove ma Ted,

jer inače bi, ko zna, tekao matrag, i uzbydo i bacao bi iznemada pemu ma, uvređema čela,

Cudljiuvosti su za mepouzdame,

za vihormi sneg, drveće,

što čas u cvetnom, bokoru likuje, čas, jer misli da se meki prolaznik smejao, opet se povlači u mavročitu prazninu.

4ibin COLINGER

PAGANSTVO

Ja svojih roditelja dete nisam: Vi ste me stvorili, šume, tokovi Yeka, Kiše, bure i noćna tama! ' Kao tvoji brežuljci, sumračna zemljo, | ja sam, Moje oči, srce i lik moj istog su veka, Puni pokreta snaga što tkaju duboko u mama. Nijedne ljubavi zov, nijednog mamljenja, Nije mi slađe, bujnije dopro u srce No zvuk mahovinastog zrenja Dragih noćnih bdenja Pane, tvoje osamne prstima ludim odigrane tece!

Rajner BRAMB4H

NIKO NEĆE DOĆI

Niko mije došao poljem. Samo kišni oblaci, vetar. Niko meće doći, da kaže:

Priliko od gline, ustami iz Tova, čuo sam tvoje misli. Idi! Čeka te lepi svet.

Niko ne doziva: Bhej, još nisi usput? "Tvoja propusnica važi, lako je čitljvuo rukopis poštemja.

Kao dete sam video ma trgu kako se vrti medved što igra, skrivao sam se posle toga dama, poznajem, meke tamnice iznutra i napamet jezik dželata.

Niko. Kišni oblaci, veta?.

Mojim gruzinskim prijateljima lako je oprostiti što za vrijeme četverodnevnog boravka u "Tbilisiju nije bilo ne= kog čvršćeg programa. Bile su zato zauzvrat divne šetnje po gradu i okolici s pjesnicima Karlom. Kaladzeom, Josifom Nonešvilijem i Nodarom,. S Nonešvilijem i mladim pjesnikom Morisom jedne od tih večeri bio sam gost nekog kombinata. Banket na 'Tbilijskom moru, umjetnom moru koga još nema na geografskim kartama, „pravom moru —

samo bez galebova“, kako bi rekao Kaladze. Zdravice, zdravice, čuvene gruzin-

ske zdravice. Za našeg gosta. Za njegovu poeziju, Za one koji su ga ispra=tili. Za one koji ga čekaju. Za njegove čitaoce (sjetih se 1.000 primjeraka naših stihozbizki!), Za njegovu zemlju. Za prijateljstvo među našim narodima, Za prijateljstvo gruzinskih i jugosloven=skih pjesnika... Da se tog časa negdje oglasi ptica, tamado, nazdravičar postarao bi se, čini mi se, da i nju dovede u vezu sa mnom i mi bismo svi morali dići čašu u čast te ptice, možda

nekog običnog štiglića koji tek uči sol-

fedo.

Pošto smo juče obišli obližnju Mchetu, nekadašnju prestonicu Gruzije, i Saguramo, s domom Ilje Čavčavadzea, naredna dva dana ostaju nam za Tazgledanje Tbilisija.

S Karlom Kaladzeom i njegovim sinom Guldđom, jednim od vodećih skulptora mlađe generacije, idem na Panteon. „Ovog časa, pola gruzinskih pjesnika zajedno sa mnom ubilo bi se od sreće kad bi znalo' da im je tu zagarantovano mjesto, Prema tome, još je prerano.da i mene zamišljaš u ovom društvu...“ "To mi govori Karlo, otac, a sin pokazuje grobnice Važe Pšavele, Galaktiona Tabidzea, Ilie Čavčavadzea... Ipak, grobnica Aleksandra Gribojedova je nekako najpotresnija. Možda zato što je Nina

* *

Vetay leži zarobljem, oseka nosi crme mheže, mad wrelvm, peskom drhti tvoja suvika:

Plima u očima, u rukama more, miris u provemutoj kos: a u SsYcu okeam,

Na rubu dana

duše ipoja Ssemka, sat se kouvlja

u protwadenu) školjki, putevi su mogući

sa obale ka obali.

Ojgen GOMNKINGER Satvo?iti Se ı ogramičiti sredinu stvoriti i Tasti, sredinu podeliti i u. delove rasti

u delovima biti i providan postati

zatvo?iti Se i ogrambčiti

sa Yuba unutra,

unutra ka sredini

kyoz centar sredine

iaypolje m. YTub

s. *

reči su senke senke postaju reči

reči su igre igre postaju Yeči

ako su senke veči postaju reči igre

ako su igre Yeči postaju Yeči senke ako su reči semke postaju igre TYeči

ako su reči igre postaju semke Yeči

KEKrvin JEKLE

GROZNICA Vrteška moći zrikavca je Yazlivema Hod sata suvo stupa tokom buta

Zvezdano vretemo igra. Reč uvemuta Prvoga stida ma sud je izvedema.

U uhu lupa tako uho prisluškuje Samo sebe školjka kvo u krvi raspaljena Ikad što je izgubilo u srcu se smuje Vrteška moći zrikavca je Yazlivema.

Prevela Milica STEPANOVIĆ

Čavčavadze imala svega dvadesetak go> dina kad je postala udovica. Živjela je, ako se ne varam, do pedesete, Svoju. bol za ubijenim mužem izrazila je riječima koje zapamtih za čitav život: „Ti si toliko dobra učinio Rusiji, ali zašto te preživi moja ljubav...“

Povratak na Prospekt Rustaveli je povratak među žive. S nama je, jasno, i mladi Nodar. Nonešvili i Kaladze pređaće mu jednom štafetnu palicu poozije. Predače je u sigurne ruke. Ali on ni danas nije učenik. Prosto to: on je svjestan da ovdje, gdje se poezija toliko cijeni, pjesnik ima posebne obaveze... U šumama Kordžomija slavuji nam povjeravaju svoje čežnjive trilere. Saša kaže da to nisu slavuji. Nođar odlično poznaje prirodu, ali pošto je gostu drago da sluša slavuje, znači to su zaisla slavuji. Nodđdaru se nigdje ne žuri, Čak ni u slavu. Dok ga čekamo u hotelu, pišem pismo. Mogao bih da se javim Kaladzeu, ostavio mi je svoj broj telefona, Ali ne. Ionako ne mogu s njim na njegovo Crno more. Pravo more s galebovima.

Na povratku za Moskvu bilo je vremena samo da još jednom, posljednji put, odšetam do bromzanog Puškima.

Kroz pola sata već „zim“ je grabio prema Kijevskoj željezničkoj stanici.

Izet SARAJLIĆ