Književne novine

eb.

"El Aštovaeikđe

| SEKS, ANARHIJA, KNJIŽEVNOST

| POD GORNJIM NASLOVOM Alicija Lisjecka u broju od 16, juna „Žića literaokog“ piše o književnim bojavama koje su ne samo karakteristične za dobar deo savremene Književne produkcije Zapada, već i jedan „deo najnovije poliske književnosti.

Radi 'se, naime, o liku mladog „gnevnog“ čoveka, „bitnika“ ill „egzistencijaliste“, već kako ga prema pripadnosti raz nim sredinama sve ne naziva ju. U poljskoj književnosti radi se o pokolienju „savremenosti“, pokoljenju „MKolumba" pokolienju CČeškog, „Borovskog. Boheniskog, Brauna, Vorošilovsko;f, Bratnog, Zalevskos, Virpče, Kubjaka, Simbor ske, Sluckog.

Oni govore a sebi kao B. TĐrozdovski u feljtonu ma temu knjižice Irineuša IrcediniskoRg, kao Š. Grohovjak u recenziji iste knjižice na prvoj strani „Nove Kulture“: „Pokoljenje dvađesetodvogođišnjaka ulazi u književni život sa svojim vla stitim „opsesljama, sa svojom vlastitom temom. To je, bez sumnje, nova književna genecracija od koje možemo očekivati mnogo zanimljivih stvari ako cela dosegne taj stupanj samosaznanja koji je dosegao Tređinjski. Ta RKnjižica mora se tretirati verni portret ovoga pokolijenja, poerioda stabilizacije kole sc ne može samo okriviti za dekadentno, pozerstvo i pustoš. Sve u njemu zajedno sa pustoši ima motivaciju u opisanoj stvarnosti. To je, bez sumnje, prvi autentičan književni dokumenat (važam i za Ssociologe) đuše pokoljenja Poljaka rođenih za vreme rata“.

Ali junak ovoga dela, po mišljenju Lisjecke, mogao bi da požnje slavu keruakovskog Dina Moriarte. Knjiga je, međutim, bila Mritički razmatrana sa svih strana tek u drugoi etapi diskusije o mnioj. U Pprvoj su prema njoj zauzeli skentičan stav samo „Žiće Var šave“ i „ŽZiće literackje“. Jumak ovoga malog romana muČi iz šale-devojku koju je slu-

kao

KORTARS

LITERATURA IT LITERARNA SVEST

Tr MAJSKOM BROJU mađarskog časopisa za literaturu i kritiku „Kortarš“ (Savremenik) Lajoš Kiš pod gornjim naslovom piše da svaki pisac ima doživljaje i misli koje 8 naročitom privrženjošću gaji i .vazđa im ponovo prilazi zato što želi naglašenije i ubedljivije da ih saopšti. Dobar je znak ako stvaralac ne može da se pomiri s ravnodušnošću publike. On tad nec treba bezuslovno samo u sebi da traži krivicu. Ako ne ume uši i mozak ljudi strpliivo da pri vikne na sebe, onda ne može ni njegovo ubeđenje da bude čvrsto u odnosu na ono što radi. To nije upornost diletanta, jer ovaj ide drugim putem. Diletant ne može da učini neodoljivima svoje doživljaje i misli, nego sebe, On želi da izivi svoju ambiciju. Ne zanima ga budućnost onoga što je izrekao. Međutim, stvaraocu ne može da bude ravnodušna ni sudbina misli, ako je ta misao njegova, ako ju je učinio svojom, ako potiče iz doživljaja. Ali ako se izrečena istina ipak uguši u ravnodušnosti, doživljaj pono=vo diže bunu protiv pisca i primorava ga da stvara odlučnije i tačnije, Ovako mišljenje se — po Kišu — ne ođnosi samo ma spisateljsku delatnost, nego i na svaku drugu duhov nu 'delatnost koja se približu-

čajno sreo, eksploatiše stare žene, vuče se Ba huliganima, prezire svet i izigrava, nadČoveka“. O toj pojavi „nad čoveka“ ti poljskoj književnosti pisao je Grohovjak wu trećem broju „Nove Kulture" za ovu godinu,

U produžetku” Lisjecka citira Jedno mesto iz jedne priče istog pisca čija se junakinja oseća kao/kurva, a jumak joj priča e svojim mrotičnim doživljajima. Nec radi se tu toliko o pornografiji koliko o stilizaciji američkih uzora, Stvar je u tome što se kako Tredinjski, kao i. Novakovski i MBriht, donekle Mikolajek i Ćič, soli-

darišu sa svojim junacima, sa bandom skitnica, varalica i pijanaca, izroda i sađista koji i5punjavaju stramice njihovih knjiga. Lisjecka navodi ta dela i donosi iz njih | odlomke, prebacujući njihovim autorima romantičnu idealizaciju i sentimentalizaciju svojih junaka, upoređujući ih, usput, sa njihovim „bitničkim“ američkim uzorima. ljisjecka zamera i kritici koja ovde pre svega odaje priznanje talemtu, „formi“ i „egzotičnosti“ dela ovih pisaca i citira u tom smislu, po njenom shvatanju negativno, pisanje književnog lista mladih — „Vspulčesnočć“. Sudbine ovih junaka nc mogu Be objasniti samo „teškoćama sa karijerom“, kako to hoće Groh hovjak. Kada se kaže protest prema „zlom svetu“, treba objasniti o kakvom se svetu radi. Nihilistični bunt američkih bitnika s one strame Oheanma ima tame drugih socijalni smisao. Zašto smo onda pored oštrih Writika upućenih delima Brandisa, Češkog, Andžejevskogpg objavili pohvalne himne delima TIredinjskog i Čiča? Čekamo kako će reago-

vati kritika, zaključuje Lisjecka, (B. RJ) e

je ljudima s nečim novim, 5 nekom novovrsnom istinom,

Zato nije greška, kaže Kiš, ako i Kritičar reviđira voje misli. Jer, nestrpljiv može biti ne samo doživljaj pisca, nego i doživljaj misli. Kiš podseća ma jednu zajedljivu primedbu Đule Tlješa, đa izvesni mađarski kritičari rađe apotekarskom rutinom. A to znači da gotove pojmove i kategorije u datom slučaju prona> laze istom takvom sigurnošću kao Što apotekar pronalazi na polici staklo s otrovom ili tegle s melemom, Ovako se Kkritika gotovo po receptu „može sastaviti“. Ako se želi, čak i po narudžbi. Nema, tako reći, granica Moličini, Jer su tegle pojmova i kategorija neiscrpne. Šta Mkritičara spasava od apotekarstva? Odgovarajući na ovo pitanje Kiš se opet poziva na Ilješa: istina i doživljaj misli.

Razume sece da 1 izvesni opšti principi istine mogu uticati snagom Živog doživljaja. Pa zar nije najprirodnijc ako teo retičar, kritičar važnijim od svega oseća ištorijske doživljaje marksizma. Čini se da je reč doživljaj odlučna, jer ona, nasuprot dogmi, upućuje na humani sadržaj marksizma: ovu nauku je stvorila čovekova istorija u korist čoveka. Kritičar treba na faj način da shvati marksizam i s takvim zahtevom da ga učini svojim.

Nema sumnje, kaže Kiš, da marksistička kritika ne treba aa počiva na unapred utvrđenim gledištima. Nju najbolje karakteriše stvaralačka misao, argumenti koji otkrivaju prirodu i suštinu stvari, A ništa nije prirodnije nego to da baš nova forma bude kao neka čvrsta potrebna funkcija i posleđica originalne analize i misti. Šta je osnov jedinstva 5Uu= Btine i forme — karakteristiRa marsizma, pita se Kiš, i odgovara: mera približavanja Istint.

Ako želimo da svoju kritiku podignemo na onaj najviši nivo, kaže KHiš, onda moramo strogo da prečistimo ne samo ı verbalnim zahtevom marksi-

IZLOG ČASOPISA

tima. Moramo “šta prihvatimo neumoljivu i javnu školu diskusije, Urednici mogu imati samo jedan literarnopolitički y»vrincip: pogled u daljinu. On predstavlja mnajefekitmije kon-

zentrisanu palibu protiv takHke kritike, protiv literarmih manevara i protiv taktike interesa. Čisti principi su oruž-

E. FR 6 E? IE:

PROCVAT KUBANSKME · MNJIŽEVNOSTI

U DVOBROJU za maj i jun ovaj poznati pariski časopis donosi „panoramu „MWubanske književnosti, tačnije rečeno niz priloga Kkubanskih pisaca, istoričara i teoretičara književ nosti. Između ostalih, od kubanskih prozista zastupljeni su Pablo de la 'Torijentebro, Aleho Karpanfije, Ernesto Će Gevara, Fnriko Labrađor Ruiz, Đora Alonzo, Abelardo Pineivo. Giljermo Wabrera Infante, Humberto Arenal i Marijano Rodrigez Herera; a od pesnika Ttegino Pedrozo, Nikolas Giljen Teliks Pita Rodrigez, Virgilio Pinera, Rolando Eskardo, Roberto Branli, Pablo Armando Pernandez, Pedro de Or. i Hoze A. Baraganjo. .

TĐosebno je zanimljiv člaıak Hozea Antonija Portuandoa „Panorama savremene kuban= ske MWnjiževnmosti“. Prateći rozvoj ove Mknjiževnosti od 1940, do 1958. i od 1959, tj. od Tevolucije do danas — Portuondo prvi period označava kao peviod opšte krize i formalizma, kad je dominiralo „negovanje formalnog izraza“ i traženje „čiste poezije“. Kao izrazite

le velikog dometa. „Dosledni rastupani principi pre ili posle izazivaju protiv sebe principe. Dvai uticaji, koji potencira zah teve, uglavnom dolazi do izražšaja wu diskusijama, Ako ne diskutujemo među sobom, onda se me pomažemo međusobao. A to, završava Kiš, obavezuje na saradnju urednike i marksističke kritičare. (A, P.)

predstavnike ovog perioda i najbolje pesnike „čiste poezije“ Portuondo pominje Marijana Brula („stvaraoca Tinih lirskih nakita") i Pugenija Plorita (čiji jc stih često „rezonanca Gongore, Garsilasa i Luisa de NLeonea“). U ovom periodu proza je izrazito realistička, mada je pod jakim „uticajem evropskog i američkog romana. Pobeda revolucjie od 1. jaara 1959. godine označila je preobražaj života, preobražaj duha, pa i preobražai umetnosti. Pisci koji su bili izbegli ili prognani za vreme Batistinog terora, vraćaju se u zemlju. Oni se, zajedno s muladima, okupljaju oko „Lundis de Revolution“, književnog dodđatka časopisa „Revolution“. DVC godine na stranicama ovog dodatka trajale su vatrene polemike, često grozničave, često nekonstruktivne, ali permanen ftno usmerene prema iznalaže=nju „estetskog izraza 8sposobnoE da osmisli nove koncepcije revolucionarne stvarnosti“. U ovom periodu „zanosa i junaštva“ naročito je značajan datum 19. movembar 1960. godine kad su kubanski umetnici

objavili značajan manifest čibila: znači

ja je osnovna poruka „Odbrana revolucije odbrana kulture“,(D. S. 1,)

„Safunđay evi

MELROLM KMAULI O VAN VIK. BRUKSU

- U BROJU od 2. maja Melkolm Kauli, povodom smrti jednog od najvećih američkih kritičara našeg vremena, baca cetrospektivan pogled na Kkarijeru Van Vik Bruksa, i Ocecnjuje njegovu ulošu U ražvoiu američke književnosti našeB. vremena. Još kao đak Bruks je imao samo jednu ambiciju: da bude kritičar. Čovek se, međutim, ne može nadati da še postati dobar kritičar ukoliko nema movih, značajnih dela o kojima može da govori i ukoliko stvaralačka atmosfera me pogoduje pojavi novih, mlađih pisaca. Njegova Kritička karijera, dakle, zavisila je od opšte subdine američke književnosti.

Za vreme studentskih dana u Harvarđu njemu i njegovim drugovima postalo je jasno da trajna dela ne mogu da se stvaraju u Americi i svi SU. ambiciozni i nemirni, pošli u REivropu, jer im se činilo da svaki evropski građ ima pogodniju klimu za pisanje od Njujorka. Posle tri godine pro 'wedene u Italiji Bruks odlazi u Knglesku, bavi se novinarstvom, gotovo gladuje i objavljuje prvu značajniju knjigu. Nakon toga vraća se u domovinu, svestan jedne sasvim drukčije istine: da čovek bez domovine ne može da uradi ništa značajno, da iskorenjenje znači uništenje. Pitanje koje se u to vreme pred njim postavilo glasilo je: kako izmeniti suštinu američkog života da bi pisci i umetnici mogli da se razvijaju. Shvatio je da kao kritičar tako nešto ne bi mogao da uradi. Svestan je bio, međutim, da može da pomogne da se izmeni predstava o piscu kakva je postojala u Americi, da se izmeni Kkoncepcija zadataka koji se pred njega postavljaju. Da bi došao do svog cilja Bruks je, kaže Kauli, izabrao dva mačina ko·ja su odgovarala različitim fazama njegove karijere. U prvoj fazi, koja je trajala od 1909. do 1926. godine, on je bio prorok nove literature i njegov postupak sastojao se u prekorevanju, savetovanju i uzdržavanju ođ poruge. Dve biografije koje je tađa napisao pokazivale su posledice do kojih dovođe dva različita odgovora na njegovo staro Dpitanje: da li američki pisci treba da žive u inostranstvu ili da ostanu kod kuće, U „Iskušenju Marka Tivema“ (1920) pokazao je slučaj američkog Ppisca koji je ostao u Americi i obogaljio svoj đar prepuštajuĆi se konvencijama rodne grude. U „Poklonhičkom putovaniu Henrija Džejmsa“ (199) ispričao Je priču o velikom piscu

koji je živeo u inostranstvu 3; isto tako, patio izgubivši dodir sa svojim nmarodom.

Nakon 1926. godine Bruks, teško bolestan, provodi jednu mučnu „sezonu u paklu“ da bi, nakon ozdravlienja, počeo novu karijeru koja je imala isti cilj kao prethodna, Međutim, Bruksa je „boravak u paklu“ izmenio i on svoje stare metode nije mogao da primenjuje. Sad je žudno počeo da traži stvari koje može da: hvali, da proučava ,američke pisce koji su dugo vremena bili Sotovo zaboravljeni. Bolest je omogućila da se razviju neke veoma bitne osobine: strpljenje, radna energija, samodisciplina. Svom starom cilju bio je spreman da se približi služeći se metodom zasnovanom na strpljivom naučnom radu.

Pet tomova svog remek-decla „Tvorci i otkrivaoci“ pisao je punih 15 godina, Za to vreme rađio je 11 do 12 časova dnevno i pročitao oko 5.000 knjiga, od kojih neke nisu bile otvorene više od 50 godina. Sav taj ogromni posao obavio je sam, bez ičije pomoći, prcepisujući čak i citate svojom rukom da bi mogao da oseti stil pisca o kome je nameravao da govori. Rukopis koji je iznosio nekoliko hiljada stranica sam je prepisao svojim sitnim, „mervoznim, „nečitkim rukopisom. Nikad nije pisao više ođ jedne stranice dnevno.

Mada ie ovo đelo danas, kad je istorijska Kritika izišla iz mode, donekle zapostavljeno, ono je dovelo, mora se Ppriznati, do revolucionarnih promena u gleđanju na američku književnu istoriju i, ističe Kauli, izmenilo viziju budućnosti. Priča o Bruksu ovim se ne završava. Posle februara 1951. godine, kad je završio peti tom, on je mapisao još deset dela i neka ođ njih su prvorazredna. Bruks je bio pisac kome je pisanje bilo nužno kao hrana ili san, ističe Kauli. Mjegov primer mije lako slediti, ali ga je nužno slediti.

(D.)

PRIMLJENE MNJIGE

Plutarh: „Atinski i rimski državnici“; preveo, uvod napisao, cbjašnjenja i mapomene dao Miloš N, Đurić; „Prosveta“, Beograd 1963.

Vasko Popa: „Wepočin Dpolje“; „Prosveta“, Beograđ 1963.

V. Jan: „Džingis kan“; „Prosveta“, Beograd 1963.

Rej Bredberi: „MaslP”kovo vino“, „451 Parenhajta“; prevela Ljubica Topić; „Zora“, Zagreb 1963. ;

Braslav Borozan: „Roditeljski komentari“; pododbor Matice hrvatske, Split 1563.

Danilo Čović: „Kuća tu masliniku“; pododbor Matice hrvatske, Split 1963.

'Jasna Melvinger: „Sıe što

TTTTA TT TTTIT

OKO ISTORIJSROG ROMANA

ĐERĐ LUKAČ objavio je 1937. gođine u Moskvi studiju o istorijskom romanu; 1955, ona se pojavila u Berlinu, a 1962. u Lonđonu, na engleskom jeziku. Prebacujući izdavačima što se do danas nisu potrudili da ovu vrednu knjigu predstave italijanskom čitaocu, ako ni zbog čega drugoga ono Zbog toga što je u njoj znatan deo teksta „posvećen Manconiju, redakcija časopisa objavljuje u celini autorov predgovor engleskom izdanju, zanimljiv Što između knjige i njega stoji period od skoro 25 godina veoma burne svetske istorije. Lukač u uvodu kaže da je ovaj predgovor bio neophodan jer u knjizi nije ništa menjao već i stoga Što se od nje stvaralački odvojio, a slika vremena u njoj, i perspektiva koju ona otvora pripada razdoblju od pre četvrt veka. Neka pred viđanja su se pokazala isuviše optimistička, kao ono preterano poverenje u napredne snage u Nemačkoj ili nađa u povoljan ishod španske revolucije. Ali, dodaje autor ponovno publikovanje ove knjigc opravdava činjenica da njoj i nije bio cilj istorijsko prorokovanje niti zaključivanje o samom duhu istorije, njegovim padovima i usponima, pa čak ni književ no-istorijsko posmatranje isto=rijskog romana kao književne vrste. „Njen je cilj bio teorijske prirode: ispitivao sam u njoj uzajamne odnose i uticaje između duha istorije i velikih književnih rodova (roman i drama) koji opisuju istoriju, Nema sumnje da kod ovakve materije i najteoretskija, nmajapstraktnija dijalektika mora Imati istoriski karakter, ali sam nastojao da to, istorijsko, svedem na osnovne linije i tipične orijentacije. Zato u ovoj knjizi ne treba tražiti studiju o istorijskom romanu: ona je samo jedna diskusija o piscima, delima i pokretima Koji su značajni sa teorijskog 'gledišta. Zbog toga sam u pojedinim slučajevima detalino analizizirao i manje značajne pisce, a u pojedinim „izostavljao krupne stvaraoce. Idealno bi bio, bez sumnje, ujediniti jednu kompietnu teorijsku claboraciju 5 pažljivim tretira njem celine istorijskog razvoja. Tađa, i samo tada bi prava snaga marksistikče dijalektike postala svima dostupna i svima bi postalo jasno da ona nije nešto po sebi i principijel no intelektualno, već samo intelektualni odraz realnog istorijskog procesa. Lenjin u svojoj analizi Hegelove logike bri ljantno zapaža da su i najapstraktnije dedukcije (silogizmi) samo apstraktni slučajevi odraza realnosti. U mojoj Mknjizi pokušao sam da primenim tu ideju na epiku i dramu. Ona, dakle, nije istorija istorijskog romana nego pregled mnjegoVog razvoja prema istoriji. Zato u njoj zauzimaju značajno mesto dela naprednih nemačkih pisaca onog doba (Hajnrih Man, Lion Fojhtvanger), jer se u njima najbolje pokazuje kako suvremena istorijska zbivanja nalaze odraza u izboru materijala i prema istoriji kod pisaca istorijskih romana“. Lukač smatra da mu u fom smislu daju za pravo i neki odlični savremeni istorijski romani kao što su „Islandsko zvo no“ Haldora Laksnesa i Lampedđuzin “Gepard“., Drugi teorijski problem, koji se u delu ispituje, jeste način na koji

socijalna baza deluje na divergenciju ili „konvergenciju pojedinih rodova, ma rađanje ili zamiranje movih elemenata forme, sve u okviru toga kom plikovanog procesa uzajamnogE

delovanja. (T, K.) diše“; „„Bagdala“”, „Kruševac 1968.

„Starogrčki ljubavni epigrami“; prevela Jugana Stojanović; „Bagdala“, Kruševac. 1963.

Pera Čobanović: „Između dobra i zla“; „Bagdala“, Kruševac 1965.

Srećko Diana: „Okus ljeta“; vlastito izdanje, Split 1963.

Ivo Lađika: „Dnevnik gimnazijalke“. vlastito „izdanje, Zagreb 1963.

Mladen St. Đuričić: „Odžakovići“; „Glas Podrinja“ Šabac 1963.

Ranko Pavlović: „Nemir sna“; „Paralele“ Doboj 1963.

Zoran Mišić: „Reč i vreme" (ILI deo „Iskušenja poezije“, IT deo „Pesničko iskustvo“); „Notite, Beograđ 1963.

PREVEDENI

Klod RO4 : Dimenzije

PIŠUĆI 1 OBJAVLJUJUĆI ono što sam napisao na.

učio sam mnoge stvari. Naučio sam, najpre, da knji-

ževnost nikada nije trenutak. Naći će se uvek na piščevom putu zahvalne lič.

nosti, ozbiljne i nadmoćne, koje će mu blago skrenuti pažnju da je dobro napisati Somete Heleni, pa da ipak, u sutrašnjici Sen-Bartelemia, to ne bude trenutak; da je dobro napisati Traktat o strasti, pa da se ipak, u celo kupnoj Prondi, ne može nikako poverovati da je fo prijatan frenutak. Književnost, umetnost uopšte predstavlja se uvek kao aktivnost nešto anahronična, ili bar kao aktivnost, izvršena u nevreme. Ako se pisac inspirisao događajima svog vremena, njegovo delo će tad izgledati ili kao izigrano, ili kao prevaziđeno. Kad je, za vreme prvog svetskog rata, Romen Rolan napisao Izmad okršaja to nije bio trenutak. Ali kad je, u toj istoi epohi, Pol Valeri napisao Mladu Parkwu to je onda još manje bio trenutak.

Ima, međutim, aktivnosti koje se predstavljaju kao trenutak. To su one koje poseduju samo jedno vreme. Kad su Anri Lavedan ili Moris Bare. da bi ostali u oblasti pisanja, ostvarivali živahne uvodnike u kojima su veličali sveto žrtvovanje u rafu. i hrabre ratnike koji su napadali neprijatelja cvetnom retorikom pušake i patriotskim bajonetima na covi — to je bio trenuliak, Izvesno je ovo: kad su nastojali da deklamuju ili aklamuju, đa ubijaju svoje bližnje ili da urlaju sa vucima io je uvek bio trenutak. Došao sam do ubeđenja da čast književnosti i vrlina umetnosti počivaju fačno u ovome, da za umetnost, vrlina nikada nije trenutak, da naj« bolje knjige i najlepša dela dolaze uvek u Svoj čas, Dela duha su protiv-vreme, Ali zar čovekovo postojanje nije i samo jedno protiv-vreme prirode? Trska koja misli jeste protiv-vreme zemlje. Sama tvorevina jeste bprotivvreme ništavila. [...]

Događa se često da mladi pisci, kao i oni manje mladi, hoće da napišu roman, ili knjigu uopšte, gde bi strpali sve. Da ostvare delo koje bi ličilo na putničku torbu ili na testament; na jednu od onih torbi koja se nabija svim i svačim, kao da se ide na kraj sveta, i kao da se ništa me želi zaboraviti: na jedam od onih ftestamenata koji određuju sudbinu svega što je vredno, koji određuju naše glavne zamisli i naše lične Veze, budućnost ccelog sveta, budućnost bića koja volimo kao i budućnost porodičnog psa.

Delo sume, delo svega može biti remek-delo, freska, sonet. Ali ono rizikuje često da buđe takođe i smeša, starudija i promašaj. U većini slučajeva velika dela ispunjena su svim onim što jesmo, ne sadržavajući, istovremeno, 5ve ono što znamo. Ukoliko je pisac kao autor — čovek, i ukoliko, tada, u svojoj knjizi opisuje samo je-

dan mali delič pejzaža, umesto gomile — nekoliok lica, umesto cele planete — žitno polje, to će biti dovoljno

da se u drugom planu njegovog dela nasluti sve ono što nije zahvaćeno, a što je, međutim, itekako prisutno. [...] Umetnikova vizija sveta odražava se i izražava čak i onda ako nam se ne daje panorama svefa. Sezanu su bile dovoline tri jabuke da bi bio Sezan, 'lijaru je bilo dovoljno lice voljene žene da bi bio Elijar. Ja sam uverex. da, od postanka sveta, govoriti o ljubavi (kad je Kain ubio Avelja), ili o smrti (kađ je bilo nužno pokušati živeti), ili o sreći (kad je mesreća opterećivala čovečan=> stvo), ili o nesreći (kad je bio nužan napor gradnje sreće za sve) — da sve to, dakle, znači ne biti trenutan, Ali to je uvek bio trenutak da se kaže istina, makar se ona činila malom i beznačajnom. Uostalom, nema malih istina ni tačnih zapažanja bez vrednosti.

Korintski kanal je u grčkom pejzažu omo što je u prustovskom romanu roman Rob-Grieja. Koritski kanal je atička priroda izvučena kao uže, dvostruka i veštačka šiljiata hridina, koju su mašine odsekle od trake zemlje da bi se more i brodovi spojili. Između tih proizvoljnih bedema, međutim, Grčka je izvanredno prisutna. Ovde, ona je samo miris madražen suncem. miris koji se, kag tihi eho, odbija od jednog bedema do drugog, miris mirte, mastike, majčine dušice | suhog šiblja upijenog u posnu zemlju.

Tako i romani: ma koliko da je autor odsufan, ono što boji atmosferu i što konkretizuje prostor — jeste njegova prisutnost.

Ogist Renoar, kome je Volar davao da čita romane, odgurnuo je Madam Bovari, govoreći kako ne vidi raz“ loga da provede deset sati u čitanju istorije svakidašnjih ljudi s kojima, u životu, ne bi pristao da provede ni deset minuta. Ali Renoar se varao: čitati Madam BovaTi lo je više nego provesti deset sati u društvu s Emom, Šarlom i Omeom, to je provesti deset sati u društvu 5 Gistavom Floberom. Najlepše knjige nisu naseljene vrlim

junacima, inteligenitnim ili pitoresknim. Sreću se fu, ta"

kođe, glupaci i budale, mrski nevaljalci i dosadni međiokriteti. Oni su ipak podnošljivi, i često puni nekog ne” spokoja, jer im onaj koji ih predstavlja daje, isključivo svojom prisutnošću, jedno čudesno osvetljenje. Ličnosti priča Rejmona Kenoa su žabe Žana Rostana: alto naiđem ma žabu, ona neće imati nešto veliko da mi kaže, a ja, 5a svoje strane, neću imati nešto veliko da joj poverim. Ali zahvaljujući Žanu Rostanu, žaba je postala nezaboravan junak. Nema tog imbecila i mrskog čudovišta, kako je rekao Boalo, koje, obrađeno umetnički, ne bi moglo da se dopadne đuhu. -

Roman nije isečak života sirovo prezentiran, Već umetnost kojom čovek pokušava da se odvoji u životu da bi mu se vratio istinitije, življe i razumljivije.

KNJIŽEVNE NOVINE

53 d