Književne novine

Dr Aleksandar ROBI Đ. KOSTIĆ

SEKSUALNOST ili, običnije, seks čoveka kao motiv toliko prožima stvaralaštvo književnika da tu važnu MWinjenicu ne freba nijednog: trenutka gubiti iz vida pri analizi književne tematike, ali je ne treba, kao opštepoznatu, ni naročito podvlačiti. Uostalom, ovi ređovi i nisu namenjeni da fo postignu, nego samo da uksžu da se o obimu i dosegu seksualnosti čoveka još i danas pogrešno misli, pogrešno govori, a naročito pogrešno piše. Veliki deo odgovornosli za Ovo poslednje snose književnici, koji bi, inače, mogli da doprinesu pravilnom shvatanju tog važnog pojma. :

I pored svega toga, seksolozi se, đobro znam, izlažu zamerkama kad pred književnicima, a još više pred čitaocima, tvrđe da se u književnosti ne bi stvorila dela od trajne vrednosti da se ne napajaju, pretežno, seksualnošću kao izvorom najintenzivnijih motiva. Te zamerkc postaju još veće, kad se tvrdi da bez seksualnosti književnici ne bi ni bili sposobni da stvaraju, a interes seksualno neizgrađenih, aseksualnih čitalaca, sveo bi se na najmanju meru, ako ne bi i potpuno zamro.

Dovoljno je samo ukazati da dublja seksološka analiza književnog stvaranja svih vekova olkriva da je seksualnost („seks“), najšire shvaČena (čak i u onim svojim duboko skrivenim mehanizmima), bila glavno vrelo književne inspiracije, Pisci su oduvek najobilnije koristili široki raspon njenih manifestacionih „antiteza: sirovi polni nagon ili njegovu ođevenu formu, čulnost ili ljubav, slobodnu vezu: ili bračnu zajednicu, sreću ili nesreću, snagu ili slabosti, blaženstvo ili tragiku, vernost ili nevernost, dokaze apsolutnog pripađanja ili sumnju u vidu ljubomore, normalan polni život ili pervezije, olujni nalet ili postepeno osvajanje i predavanje. U toj raznolikosti svojih antipodnih „izražaja seksualnost je postala stožer određenih: književnih oblika, nastalih u nađahnuću, danas, istina, i za čudo, s jasnim pretegom animalnog nad ljudskim, neuravnoteženog nad uravnoteženim, razgrađenog nad stabilizovanim, bolesnog i nastranog nad zdravim i normalnim,

Otkuda ta kolebanja? Sve govori da u shvatanju seksualnosti, njenog postanka i postojanja, njene suštine i dosega, i među književnicima vlada prilična pometnja. Za to postoje mnogobrojni dokazi. Po svemu sudeći, i za njih „Seks“ znači vrlo sužen pojam, koji obuhvata, pretežno, genitalne pojave „seksualnosti, što je, sa seksološkog “gledišta, pogrešno i neprihvatlijvo. Moram, i na ovome mestu, da ukažem na svoju osnovnu postavku: čovek nije seks samo svojim genitalnim (polnim*) organima i njihovom funkcijom, nego, više, dublje i trajnije, celokupnom svojom duševnom i telesnom organizacijom, bogatih" individualnih odlika. Takav seks traži da se stavi ma svoje pravo mesto u životu čoveka, u njegovu organizmu kao celini. Samo, ili bar pretežno, o takvom sek-

eo

su treba đa vođe računa i književnici pri stvaranju svojih dela. ;

Mislim, zato, da će za njih biti od koristi da saznaju kako na seksualnost čoveka gleda seksolog, kome ni književnost nije strana oblast. Krajnje je vreme da se pri obrađivanju tema iz te oblasti čovekova života raščiste, razgraniče i sistematizuju neki osnovni pojmovi i utvrdi nji hova tačna nomenklatura, jer, bez toga,·neminovno nastaju nesporazumi kakvi se, eto, još i danas pojavljuju.

Seksualnost čoveka, zbir odlika, oblika i funkcija koje čine seks, obuhvata dve neravnomerne po značaju i nejednake oblasti: genitalnu i ekstragenitalnu. Genitalna oblast se sastoji od genitalnih (polnih) organa i od njihove najbliže okoline (paragenitalna oblast). Ona je u organizmu, prostorno odmerena, usko ograničena i predstavlja relativno mali deo tela. Ekstragenitalna oblast, naprotiv, obuhvata daleko veći deo tela: sve što nije genitalna i paragenitalna oblast, znači, sav ostatak organizma. Drugim rečima: čovek je ekstragenitalno seksualan svojim mnogo većim delom nego što je to genitalno. Još nešto: genitalnom oblašću svoje seksualnosti ćovek se, suštinski, ne razlikuje mnogo od ostalih viših sisara. Tom oblašću on živi, u stvari, uvek na isti način, povremeno i epizodno, dok ekstragenitalno živi raznoliko, individualno i trajnije. Najvažnije je, što je on svojom ekstragenitalnošću ne samo „seks“, nego, pre svega i najintenzivnije, ličnost. |

Nama izgleda da se ni književnici još nisu oslobodili grešenja koje se ćini u običnom životu: idenfifikovanja poima „seksa“ s pojmom genitalnosti, što shvatanje seksualnosti svođi na najužu meru i odvođi u bespuće, još gore, u dominaciju genitalnosti i zapostavljanje ekstragenitalnosti. Međutim, ekstragenitalna seksualnost čoveka postavlja, i u medicini, a još više u književnom stvaralaštvu, mnogo više problema, i mnogo težih, nego genitalna. Ovejana je istina, da pri izgovaranju „zabranjene reči četiri slovn“ svako misli samo ma genitalnu seksualnost, što ie naročito u književnosti od dalekosežnih posledica, Tim putem seksualnost

* Tako sam borac za našu medicinsku ferminologiiu, izbegavam naše reči polan i polnost, jer se upotrebljavaju i za pojmove sekswalan, nenitalam, pa čak 1 za peneričan,

a

KOME, ONDA, TREBA DATI TRANSFUZIJU DA SE ONA OSETI KAO DOVOLJNO „KRVNA“ I DINAMIČNA?

oo IU UAUINI}|

rave: 322 77

čoveka neminovno dopada okova genitalnosti i njih se, eto, vrlo teško oslobađa. Ti čvrsto sapeti okovi smetaju da se u čoveka sagleda sve bogatstvo, sva lepota i sva raznolikost odlika ekstragenitalne seksualnosti: ono što od čoveka-seksa čini ćoveka-ličnost. A, svakako, u seksualnosti čoveka književnik mora da upozna sve ljudsko, pre nego što se pozabavi animalnim. To se u književnosti, kao normativom faktoru mnogih naših pojmova, neće postići zanesenim opisivanjem fizičke „ljubavi“ ili egzal tiranim naturalističkim prikazivanjem (ma kako ono bilo, inače, umetnički nadahnuto) „karnalnih“, putenih doživljaja, u vidu „sirovih genitalnih hronika“ H. Milera ili raspusnih „couchage“-a Sagoamove, koje u svojim romanima opisuju, na žalost, i neki naši savremeni pisci. U svakom slučaju, današnja književnost se ne može ponositi da je rešila pravilan stav prema seksualnosti čoveka, skidajući, tobož, zabranu s prikazivanja genitalnosti, oslobađanjem genitalnosti od prepreka koje su stajale bred mnogim njenim prohtevima, jer u seksualnosti čoveka ima još dosta „zarobljenog“ koje čeka na svoje oslobođenje, ali se ono ne nalazi u oblasti genitalnog.

TI kritika savremenog romana je pokušala da na to ukaže, naravno, s mnogo manje uspeha nego seksologija. Zapažanja L, Edela „da današnji romanopisci u svojim delima počinju tamo gde su stari svoja izlaganja zavišavali nalazi, za čudo, podršku u vrlo pronicljivoj i oštroumnoj primedbi jedne savremene filmske zvezde, da današnji ljubavnici mnogo greše što uvek žele da počnu onim što, po pravilu, dolazi na kraju. Tim putem se plsci posigurno IZlažu opasnosti da, makar i nesvesno, ohrabruju i podržavaju genitocentričnost svojih junaka, nemajući vremena, a možda ni volje, da obrate pažnju i na ekstragenitalnu seksualnost. T-u tome se odigrava vrlo čudan proces. Njihovi junaci, u postizavanju krajnjeg cilja svojih „ljubavnih“ zavojevanja, ne samo Što, pođ takvim uslovima, skvyaćuju putanju svoje taktike, nego i ono što od nje ostaje lišavaju svakog ornata, svake lepote. Ne želimo da na ovome mestu ulazimo u istraživanje uzroka današnje uporne težnje da se proces odnosa polova, sveden dobrim delom i onako na polni (genitalni) odnos, kondenzuje, sažme u jedan do krajnosti uprošćen, žalosno ogoličen, u neku ruku, čak

stripovan oblik, lišen svega što se smatra „zastarelim“, pa se u tom raspoloženju „Mišćenja od balasta“, pored romantičnog, kao nerealnog viđenja života, uklanja, na žalost, i sentimentalno, realna funkcija ljudske duše i neophodna, nasušna hrana ljubavi, Pred istinom da se danas više neguje senzualnost, nego sentimentalnost čovek mora da zastane zabrinut. Književnici, na dajući otpora tom zbivanju, osiromašuju ljubav do krajnjih granica, nazivajući i suviše olako (reklo bi se, u želji da se bar donekle otkupe zbog takvog stava) imenom „ljubavi“ čak i ono što je pretežno animalno. 1 tako se o „ljubavi“ mnogo više govori, piše, čak i peva, nego što je u stvari ima. Taj greh potiče još od prastarih pisaca. Knjige o „ljubavnoj“ veštini Vatsjajane („Kamasutra“) i Ovidija (Avs amatoria“) u stvari su knjige o gemitalnoj veštini. To važi i za neke moderne pisce ,kao što je Kini, čije poznato delo (u 2 knjige) „Seksualno ponašanje“ treba iz tog razloga da nosi naziv „Genitalmo ponašanje“, jer se u njemu, sem problema genitalnog življenja, ne govori o ljubavi i o ekstragenitalnoj seksualnosti čoveka. Uostalom, da li je genitalnost dovoljno bogato vrelo književnih motiva? Mislim da nije. Savremeni roman, ma kakve snažne umetničke obrade bio, uzaludno pokušava da u nečemu elementarnom, biološki jednostavnom, po radnji jednoličnom, umesto oskudnosti, nađe bogatstvo, obilje i raskoš, i u tome, razume se, ne uspeva. Kazuistika genitalnosti je u svojim manifestacijama iserpljivo vrelo. Da bi se otkrilo nalazište dubokih i najdubljih inspiracija treba se što više udaljiti od genitalnosti, od „prastare koreografije“ i prodreti u labirint ekstragenitalne seksualnosti, koja je jedino sposobna da obogati našu seksopraksiologiju obiljem stanja i doživljavanja, začinjenih individualnim obeležjima, sposobnih da posluže kao neuporedivo bogatiji motivi književnog stvaranja. Čini mi se, da je na kraju ovog osvrta korisno da ukažem na izbor seksualnih motiva u književnosti, podrazumevajući tu i pisanje Sscenarija za film, koji je danas dobio veliki značaj. Ne potcenjujući svu vrednost prikaza tragičnog, nenormalnog i bolesnog, pa čak i duboko perverznog, „strave i užasa“ u polnom življenju čoveka, njegove borbe sa samim sobom. ı s društvenim shvatanjem, ističem sasvim u prvi plan, da se retko, ređe nego što bi smelo da

Redakcija programa za mlade radio Beograda i „Književne novine“ raspisali su i ove: godine, po treći put, konkurs za mlade iz cele zemlje koji pišu pesme. Kombinovani žiri naših dveju redalkcija između više od tri hiljade prispelih pesama izabrao je jedanaest. Izabrani mladi pesnici bili su ovih dana gosti radio-Beograda, održano je književno veče na kome su se čitali njihovi stihovi.i mali prijem u njihovu čast na kome su im predate nagrade. Štampajući njihove pesme „Književne. novine“ se pridružuju nastojanjima da se ovim mladim piscima omogući književna afirmacija. „i,

Ranko Risojević ' PBSMA ZA S. Ko mo :

moše sada wa kraju leta Teći plici da još jednom, cveta

Da pruži dokaz igye postojanji

zvižduku večnom, vetru na, čelu ;X ptici koja sve susrete sanja | upornoj selici , tbom i mom, telu. ia

Toj igri žmurke travama na dlanu,

kad svaka vlat bira, svoje mesto i, na kom će otvoriti raw | + posle tu mavraćati često. ž : | „Preko oštre kore kap.vođe blaži

opo?i 2vuk odmesem, se vraća.

plemenit drhtaj snuždem ispod, laži traži mesto u dmu Kkrivog saća.

„aa

Zrnaste su ove maše igre : 2rmo po zrno klizi ma vrh, igle.

Tanja Kragujević

* * =

Između mene i mog ćutanja baš kao između, dve vode bratska zavera

Između tebe i mog ćutanja kao između dve obale Jedna ista zabluda

Mi, ić OC Me VM jue

Između/tebe i mene baš kao između dva ogledala još dva stara plamena -

-.

|S iTMiAfiEar zr E-eayBe ir sie rs mr Fe E rorBio any ai niMee air eniziazaF bude, prikazuje zdravo i normalno: idealna i čista ljubav, održavanje datih obaveza, vernost i poštenje u braku i van njega i dr. Da li ta stanja svojim usklađenim i uskladljivim zbivanjem, bez sukoba, bez strave i užasa, za pisce ne predstavljaju, možđa, dovoljno intenzivne' podsticaje, i zašto? Bio sam duboko potišten izjavom jednog našeg mladog književnika. da ga teme iz običnog, mirnog i skladnog polnog života, ma kako on bio intenzivan i lep, ne privlače, jer su monotone, anemične i bez dovoljno · dinamike. Čovek se mora upitati, zar je normalno i uravnoteženo doživljavanje sveukupne seksualnosti, podrazumevajući tu i ljubav, zaista „anemično“ i „bez dinamike“? Kome, onda, treba dati transfuziju da se ona osete kao dovoljno „krvna“ i dinamična? Ili je potrebno pribegavati nekoj vrsti seksualnog „hičkokizma“ da bi se stavio u pokret usahnuli ili zamrzli seksualni reaktivitet današnjeg čoveka, obuzetog, to je istina, hiperhedonističkom·: manijom. U tako potlačenoj i sputanoj seksualnoj fiziologiji, ljubav, i sve lepo u njoj,. sasvim razumljivo, ne može da se razvija: potiskivana i ugušivana glađu za putenim uživanjima, ona ostaje u infantilnom stanju: baulja· po zemlji, ne uspeva da se uspravi, da stane na svoje noge, a najmanje da se vine nebu pod oblake.

S druge strane, složenošću i izuzetno jakom, „s tresnom“ silinom, a naročito nastranošću :svojih ciljeva s vrlo teškim dovođenjem u sklad s realnim životom, nenormalno, nezdravo,.a naročito perverzno daju, izgleda, snažniji zamah književnoj mašti i ona se razigrava: u tek zastranjenim i mračnim kutovima ljudske duše. Istina, i najveći pisci (Gete, Šiley, Volter, Balzak) odlazili su ponekad u oblast krajnje senzualno= sti, pa čak i perverzija (Balzak u „Jednoj strasti u pustinji“ opisuje nezajažljivu ljubav nekog vojnika prema panteru).

Takve dđigresije velikih pisaca možemo razumeti, jer su, inače, ostajali verni svojim drugim temama. Ali ne možemo razumeti i ne opravdavamo što mnogi današnji pisci, zarobljeni idejom genitalnosti, od takvih. digresija .čine .stožer svoga stvaranja. Oni, na žalost, ostavljaju ekstragenitalnu seksualnost oveka po strani, jako, ona, naročito svojim psihičkim manifestacijama; zaslužuje svu njihovu pažnju i sve njihove stvaralačke zamahe. Kad su već izabrali taj teren, bar da traže ispiracije u zdravom, uravnoteženom i ljudskom, a ne ıl bolesnom i animalnom. | :

Zato seksolozi imaju, čini mi se, puno pravo da današnjim književnim stvaraocima stave na srce da u svojim delima od seksualnosti čoveka oživljuju ono što ga čini čovekom. U analizi njegove seksualnosti oni treba da stavljaju akcenat svoje reži na ono što predstavlja njene najviše, oslobođene vrhove, a ne duboke i skrivene korene. ~ :

KNJIŽBVNE NOVINE