Književne novine

{mali esej} ie

KRITIĆAR KAO UČITELJ (GLEDANJA

PRI POKUŠAJU! da se pronađu uzroci zbog kojih se o našoj filmskoj kritici govori sa stalnim omalovažavanjem uz opaske o njenoj nestručnosti, težište problema ne bi trebalo itražiti u društvenom pritisku na kritiku čiji su koreni u sukobu autora i kritičara, već bi poželjnije bilo ukazati na nedovoljan estetski nivo kritike u njenom celokupnom kontekstu.

Oprečnost kritičkih sudova o jednom filmskom delu nimalo ne govori u prilog tome da naša kritika nije uniforma i bezlična, jer bi i najpovršnije analize pokazale koliko se u njoj ne operiše dovoljno ubedljivom argumentacijom. Estetske analize filmova se vrše uglavnom mehanički, zbog nedovoljnog poimanja celokupnog filmskog stvaralačkog procesa, kao i zbog toga što kritika ne raščlanjuje filmove i ne osvetljava posebno njihove sastavne delove, već se u metođu i dejstvu njena uloga iscrpljuje Fotovo isključivo u okvirima površne informativnosti. Drugim rečima, kritika kao da okleva da se prihvati zadataka koji spadaju u delokrug njene aktivnosti i da se primi cbave?*a koje su njena prirodna funkcija u procesu razvitka naše kinematografije. U trenutMu kada treba da izbori modus vlastite origimalnosti, ona nesrećnim zaokretom polazi kolo'sekom književne kritike i, prihvativši njen metodološki pristup, izneverava suštinu svoga medijuma. | . Izvršivši manje ili više uspelu analizu filmskih sadržina Nritika zaboravlja da nam progovori i o načinu na koji su te sadržine rezultirale, putem obiašnjenja procesa, nastajanja i ustrojstva filmskog dela. Čitamo u njima o misaonim sistemima i idejnim stavovima autora, o psihološkom dejstvu i moralnom značenju sadržina, ali vrlo retko o umetničkim sredstvima pomoću kojih su te sadržine oblikovane, tako da kritika ovakvim pristupom u stvari prenebregava ili čak negira samu bit filmske kreacije. U času neminovnog povratka filma samom sebi, kada se on konačno vratio na elemente koji ga čine onim što jeste, filmska kritika počinje da se odnosi prema svom muedijumu toliko nepripadajuće, da prigovori sa strane, ma koliko da su uslovljeni drugačijim interesima, ipak sadrže dobar deo istine.

Delatnost filmskog kritičara u neku ruku prevazilazi okvire zadataka ritičara literature,

ier pored sadržinske aonalize zahteva i objašnjenje' realizacije sa atributima audjo-vizuelne

i kinetičke nadgradnje. Zato je Mritičar, . priž.)

likom analize pojedinih filmova, primoran da ilustruie svoje stavove verbalnim opisima kadrova i sekvenci, isto tako kao što se knijižev-

. mi Writičar poziva na određene rečenice ili pa-

suse iz dela o kome piše. Mnoštvo slika koje film uzdaruje njegovom pamćenju, on mora da stavi u ponovno kretanie, jer u rekonstrukciji cdređenog filmskog rešenja ili metafore leži glavna poliga njegove kritičke instrumenta-– cije. Ako film shvatimo kao vremensku kompoziciju slike. što znači odnos vizuelnih ili audiovizuelnih elemenata. onda bi idealan kKritičar bio obiektivno ogledalo koje će fiksirati zahvate režije i suštinu filmskog izraza. Ta polpuma fiksacija doživljaia, kao i napor memorisanja, omoručuju prodornije rezove u magičnu građu filmskog dela, da bi se kasnije kroz analizu njenih „elementarnih vrednosti mogli izvući određeniji zaključei, Misao je u filmu oblikovana kadrovima i tek objašnienjem stvaralačkog mehanizma ona postaje jasna i blagotvorno deluje. Kompozicija filmske slike nastavljena je od nečega (plan, rakurs, mizanscem) i zafo je nemoguće ne staviti fo u odnos sp onim što mu mrethodi ili sledi, Drugim rečima, ako se Kkvitičar bavi filmom, neophodno ie da mu i analiza bude prožeta predmetom koji istražuje. a ne nečim što je van objekta tog istraživanja.

Savremeni mledalac Rhoji na film gleda kao ma mešto oduvek prisutno i nezamenjivo, previđa jedinstvenost njegove pojave i ogromne mapore stvavalačke mašte koji su omogućili njegovo uživanie. U sadašnjem fremutku filmske svesti nimalo ne začuđuje činjenica da se gledalac ne interesuie za prirođu nastanka filmskog dela, jer niime rukovođe isključivo ·'impulsi želie za emocionalnim doživliavanjem. Često snažnije od dugih umetnosti, film dvostruke deluie ma pledaočeovu prirodu, jer i ra“Bum i osećanja istovremeno postaju sfere nje·gova Uticaja, fako da ga lanac fabulativnogr 'zbivpnmia i spoljašnja dramaftika u potpunosti preoktipiraiu.

Ali gledalac je bio i ostaće u neku ruku gospodar sudbine filmova i zalio je nužno da se 'ova moćna vlast usmeri putem razvijenijeg Osećanja za sušlinu filmskog izraza, Međutim,

kao što svako u određenom filmu gleda svoi

vlastiti film, kritika je takođe subjektivan čin 'prepoznavania koji luči one jedva · primetne vibracije koje čine jedno delo yazličitim 'od

'drugog. Zato odgovor ma pitanje koji su kri-

'teriiumi Uu,ocenjivanju filmova treba potražiti samo u sfvaralačkoi rekonstrukciji filmova, u 'pokušaju da se o{kviju uzroci nastalog dela, u 'pothvatu eksplikacije procesa nastajanja i Uslroistva filmskog dela. To ie možda jedini način da se izbegne „ćorsokak“ književnog pristuba koji se stalno prebacuje filmskoj kritici, jer "ostvariti mjemu nezavisnost u odnosu na knjiševnu MWritiku znači ispitivati mačin filmskog izražavanja kojim su neke sadržine rezultirale. "Zato Wvitičar mora da se prihvati ovog tegobnog, ali i neophodnog posla, ako želi da bude učitelj gledamja., i ,

· Bogdan Kalafatović

6 O

\

Novi junak AMERIČKE KULTURE

POVOD ZA RASPRAVU Stenlija Kaufmana na temu „Zašto je Jevrejin novi junak kulture“, objavljenu u jednom od poslednjih brojeva literarncg dodatka „Njujork tajmsa“, bio je štampanje knjige Irvina Malina „Jevreji i Amerikanci“. Naglašavajući da je ovo. vreme epoha izvanredno. intenzivnog kulturno-intelektualnog uticaja · Jevreja u američkom životu, vreme romansijera kakvi su Belou, Malamud, Majler, Selindžer,, Rot i kritičara poput Izvina Houa, Lajonela 'Trilinga, „Alfreda Kejzina, Stenlija Edgara Hajmena, Filipa Rava, Kauiman tvrdi da Malinova knjiga nije dala pravi odgovor na pitanje koje je postavila. Malin se, naime, bavi tematskom analizom dela sedmorice američkihjevrejskih pisaca: Karla Sapira, Delmora Švarca, Isaka „Roznfelda, Leslija Yidlera, Sola Beloua, Bernarda Malamuda i Pilipa Rota, tvrdeći da su njihove teme u stlvari Vidovi njiMovog „jevrejstva. Malin tako citira Malamuda: „Svi su ljudi Jevreji“ i kaže ako se ova kon-

da je on „Možda u pravu

SOL BELOU

d

VA ||

ONO posebnim nasleđem — ma te univerzalne eme, 5 M 7 | Smatrajući Malinovu knjigu nedovoljnim argumentom i nepotpunim odgovorom na pitanje u čemu je suština ove epohe u američkom životu u kojoj se uticaj Jevreja može porediti sa "uticajem Mavyara u Španiji u 12. stoleću, koji su razlozi da je Jevrejin postao novi junak kulture, Kaufman razvija niz svojih teza. On. smafra da je potrebno naglasiti odmah da nije reč samo o jevrejskom piscu — romansijeru, pesniku ili kritičaru — koji je toliko prodro u prvi plan. Jevreji su prominentni u svim intelektualnim disciplinama. Osim toga, u izdavačkoj delatnosti, u pozorištu i filmu njihov uticaj je “veoma starog datuma... Vrlo je značajno to da je Jevrejin danas svestan da je junak kulture — a to nije ranije uvek bio slučaj, nije to bio slučaj kada je u njemu egzistirala potreba da se što manje razlikuje, da se utopi u masi, U stvari, osnovni razlog što se prisustvo Jevreja u kulturi danas toliko oseća, misli Kaufman,

LESLI PIDLEM,

BERNARD MALAMUD ri

statacija shvati na muelalorički način“, baš kao i činjenica da je „jevrejsko iskustvo niz trenutaka u traganju za Bogom“. Kaufman se suproistavlja lakvom' shvatanju, jer Malamud nije ni mogao podrazumevati bilo kakav drugi

način shvatanja sem metafovičkog, jer se kon-.

stalacija o prirodi jevrejskog iskustva u potpunosti može odnositi na baptističko i metodisti-

Čko iskustvo, Malin, dalje, dokazuje da su naj-

bolja dela tih pisaca ona u kojima kroz teme dolazi do izražaja njihovo jevrejstvo. Kaufman, međutim, i tu drukčije misli: može biti da su neke od knjiga ovih pisaca slabije, ali svakako ne zato što u njima nije reč o velikim jevrejskim temama, Štaviše, Malin greši upravo tad kad ne shvata da suština jevrejstva ovih pisaca ima u mnogome uthlicaja upravo tada kad njihova dela imaju širi značaj. Osnovna i najradikalnija' pogreška i slabost Malinove knjige — misli Kaufman — je u tome što propušta da shvati da su te teme podjednako relevanine i nejevrejskim amerižkim piscima. Većina tih tema u potpunosti je univerzalna. Izvanredno teško bi bilo, izvan posebnih jevrejskih duhovnih relacija, izdvojiti teme koje pripadaju samo Jevrejima. Malinovoj knjizi nedostaje jedno jasno osećanje da su teme o kojima je reč univerzalne i da je ono o čemu on diskutuje u „stvari odgovor sedam individualnosti — uslov-

PILIP ROT

jeste u tome što je postojala mogućnost da se to dogodi. Amerika se, istina, nikad u polpunosti nije oslobodila „antisemitizma, nepravedno ivrditi da ona teorijski nije uvek bila zainteresovana da nacionalnim manjinama pruži maksimum mogućnosti za razvoj Zatim, od samih početaka postojali su socijalni i drugi aliniteti između Amerike i Jevreja. Merl Kert, lako, piše: „Hrišćanstvo je proizašlo iz judejstva i to je bila činjenica koja je veoma naglašavana u puritanskoj misli“. Edmund Vilson se, lakođe, bavio tim problemom: „Naša koncepcija Amerike kao zemlje sa misijom u svelu došla je do nas od Mojsijevih potomaka“. A veliku ulogu odigrao je i filosemitizam intelektualaca Nove Engleske u 19. veku, kao i izvesne kongruencije koje su, uprkos pritiska, postojale između jevrejskih i američkih ideja. Takve su kongruencije: izabrana zemlja ili navod, interes za socijalnu pravdu i fundamenslalna vera da sin mora biti „bolji“ od oca u obrazovanju i položaju,“ E: Bitne osobenosti duhovnog života, koje' će predstavljati Tiznicu za poznije korišćenje u literaturi, Kaufman nalazi u Jevrejima koji su

se u Ameriku doselili iz Rusije i Poljske. Imi- |

· gracije su, naime, počele negde krajem prošlog veka, 8 tim što je prvi talas Jevreja, koji su govorili nemačkim jezikom, došao iz Nemačke,

ali bi bilo.

inostrane feme|

Austrije i Češke. Ti su se Jevreji umnogome bili asimilirali u svojim starim domovinama i razlog njihove imigracije bio je prevashodno ekonomski. Drugi talas, iz Rusije i Poljske, došao je posle jezivih pogroma za vreme cara Aleksandra II. Jevreji ruskog i poljskog porekla došli su iz porodica kojima je asimilacija bila potpuno nemogućna. Užasan pritisak uslo vio je situaciju u kojoj je jevrejstvo bilo kiseonik u figurativnom smislu, koji je omogućavao život tim ljudima, Nacionalni običaji, vera, jezik (jidiš) davali su im postojanost u svemu, od svetovnih poslova do ogromne želje da izdr-

·že. Vrlo je lako mogućno, veruje Kaufman, da

je podrška toj postojanosti bilo osećanje n*- . moći. „Virlina koja se ogleda u slabosti, snaga bespomoćnosti, društvo progonjenih, svetaštvo uniženih i uvređenih, to su konano — kaže Irvin Hou — velike teme jidiš literature“. Ta je literatura došla iz Istočne Evrope i donela jedno osećanje 'da su Jevreji narqd koji je bio kroganjan, mučen i uništavan vekovima pre Aušvica. To osecanje dalo je boju američkojevrejskoj literaturi, A s druge sttane, jevrejski

. humor i ironija proizašli su iz osećanja izvesne „sigurhosti, iz uverenja da Je evropsko duhovno

bogatstvo, njima zahvaljujući, pridodato osnovici koju je činila američka snaga, Pokušavajući da objasni zašto se jevrejski duhovni život rascvetao posle II svetskog rata, Kaulman navodi niz razloga. Pre svega u judejstvu su uvek postojale tri konstante: pobožnost, učenje i akcija, Prva i treća su konstante mnogih religija, ali učenje kzo religijska tradicija relativno je retko, Termin „Čovek od knjige“ može odavati taštinu, ali ta taština je postala etika, Tokom vremena, ili bolje, dolaskom bo= ljih vremena, ona je osposobila mnoge američke Jevreje da zaista postanu ljudi od knjige, Apo- . kalipt\ini događaji poslednjeg rata, zatim, morali su doprineti širenju kosmopolitskih ideja, širenju liberalizma, naročito u duhovnom i društvenom životu. A posebnu ulogu odigrala je crnačka revolucija i urgentnost tih problema, Citaoci su osetili da pitanje prihvatanja Jevreja, nije više najveći problem. i da ga problem Crnaca potiskuje u status passč, Jer ako čitalac, na primer, ne može da se identifikuje sa Mozesom Hercogom Sola Beloua, kako će uopšte moći da prihvati bratstvo sa crnim čovekom? „ Zaključujući ovaj kompleks razloga i argumenta, Kaufman govcri i o jednom paradoksu koji ide uz njih. Uprkos dugoj istoriji. jevrejskog naroda, veli on, njegov život u umetno= stima relativno je mlad. Jevreji pišu romane, slikaju slike, komnponuju sonate ne mnogo duže od stoleća i po. Legalne socijalne restrikcije onemogućavale su ih pre tog perioda. To je razlog što se njihovo kulturno nasleđe akumuliralo na jedan efikasan način, postavši aktiv“ nim tek u novim uslovima. U uslovima koji su omogućavali Jevrejima, da budu Amerikanci koliko i Jevreji.* Po mjihovo „akumulirano“ jevrejstvo daje.im izvesno uverenje da u* usln= vima u kojima zapadni pisci podležu krizi teh- , nike i materijala oni mogu da se održe. Ono je težina, duhovna snaga koja im omogućuje da prodru kroz grubu kožu savremenog života i ostanu u njemu, ono im daje slobodu duha, čini ih prilagodljivijim i prihvatljivijim, Kađa su Volkera Persija, pisca iz Lujzijane, ubpitali kako to da je Jug dao toliko velikih pisaca odgovorio je: „Tuku nas“! Isto osećanje naknadne obnove i ispunjenja ha hartiji imaju i Jevreji. Imajući u vidu sve pozitivne društvene promene Kaufman veruje da će Jevreji sve manje biti u centru pomodnog interesa, jer će njihovo mesio sve više zauzimati opet zbog društvenih okolnosti, Crnci. Jevreji imaju sve

· manje razloga da zidaju na prošlosti, ali im ona

daje snagu da vreme svemočne kibernetike nadvladaju svojim jevrejstvom predavanjem opštoj humanosti. Jer, razumljivost i u iverzalnost počinju sa samospoznavanjem, ili a najmanju ruku, sa željom za samospoznavanjem. Zbog sve:'ga toga, zaključuje Kaufman, visoki humani i kulturni razlozi nalažu potrebu da Jevreji pišu o sebi, da se služe svojim nasleđem iskorišćavajući ga na najbolji mogući način, da se ko viste svojim naknadnim prihvatanjem kao i novim uslovima u kojima je njihova veza sa društvom takva da se osećaju sigurnim ali ipak ne

'u tolikoj meri:da bi njihov duhovni život postao

isuviše smjren, isuviše monoton.

B. S E.

. Veselko KOROMAN

PLJEVA NA TRPEAI

ao što se luči sjaj u Yepu vjevehice dok, usne Ujose M1WhOSC Unose meku iskyzanu blagost s kraja cvijeta

kao što je mladić bistrom zelju prišao | osut ševama trubom, i mladin zmacima za tuojim, čistim tijelom

kao što je Yibm lepuhom, sunca zanjihana malik trešnjiom plodu nalik livadskim, Puževimd.

dok šetaju zvona blagovijesti

kao što dani vune pijesak sb i vatyu 'i lukom istim uvijek istim

uminu tuda kapi umiveme

fako se u meni u zapeyju sUGkON

lagano budi zapieva + Yosi u lokote bala šuknja za čistiamoa

rep egeceeonieazan iu rar a n Vaya —————

KNJIŽEVNE NOVINE

/

ica