Književne novine

ZA NAŠM ISKUSTVO . inspiracija je izuzema: udvajanje ličnosti iz starih ekspresionističkih filmova i čuvenog „Dvojnika“ Fjodora DOostojevskog. Otud je gotovo nemoguće izbeći poređemja, mada autor više insistira na podudarnosti ideja nmego adaptaciji sadržaja. Žiki Pavloviću je izgleda odmah bilo jasno da je nemoguće u reprodukciji onih čuvenih i nezaboravno .potresnih vizija Goljatkinovih „boniranja u dubine svesti i realnosti graditi

svoju osobenu poeziju, pa se unap”. red skromno ograničio na tumače,

nje svog shvatanja otuđenosti ličnosti u savremenom svetu kao njenog: iajvećeg neprijatelja, Siika Antičevih tragičnih: hespo· razuma sa stvarnošću je stoga M „Neprijatelju“ prilično uprošćena, čak daleko više nego što se moglo i pretpostaviti, verovatno iz straha da se suviše ne eksponira samo metafizičko ostvarenje, Njegov |Unakjenaizgled l šŠmm svakeinferi ornosli i gotovo idealan: bio je borac, hrabar je čovek, istrajan, najbolji linotipista u štampariji, naglašeno #jizički zdrav i dopadljiv. Ovai zanesenjak ne može da shvati realnost onakvu kakva je ili kako mu se ukazuje te stalno od ljudi traži odricanje i ono što se njima čini gotovo nemogućim, nepotrebnim ili besmislenim. Bunt. profiv konhvencionalnosti i tpor” ostalih da budu ono što nisu ili ne . žele stvara u samom Antiću ipak oseća nje samoće i izolovanosti i, zato se

' #

on stavlja u nepoverhjiv . odmos prema svim pojavama, mada ga one, bar u ekspoziciji, ničim ne spu tavaju u đ#8realizovanju njegovih stvarnih. mogućnosti. Ipak, u dome mu materijalnih\ činjenica glavma ličnost je u pravu, ali to sazmanje samo povećava njegovi razdraženost i nemoć pa ga gura na odvajanje ličnosti tako da se pred nama pojavljuju sasvim upečatljjivo dva lika i sukobljavaju ma suprotnostima do samouništenja, U re-

dukciji uzroka koji dovode do OVOR.

tragičnog „nesporazuma ostalo je nerazjašnjeno do kraja' — da li su primarni razlozi u samoj neutozi ličnosti ili pak u stvarmošti ovak

voj kakvu autor prezentira?

Žika Pavlović se tako našao u po ložaju koji je postao mejzbežan za gotovo sve naše mlađe avangarđiste — a to je da pcetsku pobvrdu traži ne u tekstu koliko u sopstvenim vizuelnim arabeskama, Krajnji rediteljski cilj celog poduhvata prema tome ležao je u dočaravanju plastične autentičnosti. Pri tome se možđa isuviše strogo Vodilo TaČuna o neutralizovanju realnosti, ljudi i predmeta u njihovom izVvoOnom i samostalnom delovanju kako bi postao očigledan raskid Antića sa okolinom i prirodna sama nečmogućnost komunikacije između po jedinca i Wwtvarosti. Insistiranje na autentičnosti i ubedljivosti zahtevalo je, međutim, da se.vizuelne transformacije u. mnogome. odrek-

nu rutinskog realizma, ali isto ta-

. svesno

IBM

\

DD POTVRDWAVNJE ~

nei joiji „Neprijatelj“ Zike Pavlovića

ko i dekomponovanih stmuktura unutar kadta kako bi dokumentar– nost i istinitost izvesnih čistih oblika u samom materijalu ostali poš iteđemi i nezamagljeni. Plastična

mekoća je dobila pošeban kvalitet

prisutan i u samom tonaiitetu ilUiziJa. Ovako ispunjeni kadrovi postali su svet za sebe koji čak postaje od bojan i prema onim najbližim pod intoniramim slikama kao refleksijama Antićčeve subjektivno viđene i pomračene situacije, Na taj načim nije bilo potrebe za menaničkim alttiviranjem simbola i metafora, mada. su oni svuda Dptisubni i njihova vrednost i f{unkcionalno značenje u potpunosti je Us-

"1ovljeno akcijama ličnosti ili prih-

waftanjem izazova od celcikupnog ambijenta.

Otud je mehanizam režije kao izraza svedeh na plastični intenzitet situacije čime je sasvim logično i sama fabula u onim svojim izra> zito psihološkim komponentama bi ja potisnuta iz „vlastitog jezgra. U tome valja tražiti i potvrdu Uuverenja da se Žika Pavlović odvaja suštinski od Dostojevskog (formalna sličnost je irelevanina) i slobod no upušta u osvajanje svojih izražajnih vredmosti. Teško jelu našem filmu naći primer u komce se na ovako izrazit način redđiteli identifikuje sa vizuelnom dinamikom i kontrastima između kadrova, sa dinamikom kao naglom i neobuzdanom akumulacijom | dramskog intenziteta snažnijeg od svih Toy-

' malnih klasifikacija snimaka i kon

Vlado MAĐAREVIĆ

Završetak ı sezone u Žagrebu

trakcija montažne celine. Poseban akcenat je na eksplozijama kadrova koji se prosto u svojoj kulmins= tivnoj moći razbijaju i sa novim ambicijama rađaju i formiraju u drugačijim i wpunijim oblicima. Tako i intimni fremutak Anmtićeve svesti oštrim rezom provaljuje ma sa i kaoneki talas odnosi sa sobom njegova pokolebana osećanja u nova iskušenja i dublje ponore. Tu je i veoma vešta i nadahnuta izmena planova unutar globalnih kadrova hako bi. se posredstvom kamere i sam gledalac ne samo približio glav noj ličnošti nego po&tao i deo nje= gove situacije. To je posebno došlo do izražaja u jularnjoj SBceni na reci prilikom identifikacije leševa, na Sastanku . kolektiva, doćaravanju proslave direktorovog jubileja, u atmosferi meča šampiona ill otkrivanju ljubavnika u starom na puštenom. čamcu i mnogim drugim pojedinostima koje se nalaze na ivici dokumentarnog,

Plastično poimanje stvari ipak nije moglo filmu, i pored svih izrazito stvaralačkih napora, da obezbedi punu estetsku samostalnost i celovitost, Jer, samo preko čoveka se može doći do istinski poetične vizije filma. A glumci — odnosno izmešani profesionalci i amateri u fom pogledu nisu.sledili Pavlovića niti blii sposobni da se probiju do suštine likova kojima su bili tako velikodušno zaveštani,

Petar Volk

KRAJ SEZONB, donio je nekoliko zanimljivih bredstava. Prvo su na Komornoj pozornici studentskog cenira, koja se sve više afirmira kao nova zagrebačka scena, izvedene dvije jednočimke dosad nepoznatog šuvremenog američkog pisca Murrayja Schisgalla. To su uspjele satiričke slike položaja i problema tzv. malog ižovjeka u velikom svijetu amerikanizirane tehničke civilizacije, koja ljude svodi na dio stroja i mehanizma svakodnevnog života. U takvom položaju svaka čežnja za prirodnijim životom i za istinskom svježinom ljubavi zatvorena je krutim ogradama utvrđenog automatizma radnog procesa i društvenih običaja, a poneko praktično nastojanje za drugačijim redom stvari i za Vraćanjem impulsima praiskonske prirode ·dobiva deformirano neprirodne i groteskne oblike. Tako je u prvoj aktovki „Daktilografi“ prikazan rađmi dan dvoje daktilografa u koji je sabijen čitav njihov život, sveden na otkucavanje adiesa ina male pokušaje prkosa ili maštanja da se pobjegne iz tog okvira. Tekst je dijaloški zanimljivo komponiran, ali je razvučen 1 zato ponekad nefunkcionalno monoton, iako je atınosfera mo= notonosti jedna od bitnih komponenata scenske igre. Svega dva glumca dali su uigrane i zanimljivo ostvarene likove. Sanda Langerholz kao Silvija imala je vrlo izražajnih trenutaka, osobito kada je sama, za, pisaćim strojem, i ulogu je gradila sa snažnom unutrašnjom vibracijom, Špiro Guberina imao je kao Paul zahvalniju ulogu, pa je zato njegov lik bio vanjski plastičniji, u neusiljeno grotesknom stilu, s nizom efektno ostvarenih sitnih detalja u gešti i grimaši,

|

Druga aktovka „Tigar“ cjelovitije je komponirana i pisana očito pod jakim uljecajem Ionesca, osobito njegove „Lekcije“, i teatra apsurda, doduše s ličnom notom i realističnijim raspletom radnje, Autor je scenski efektno razvio bizanmu situaciju s malim poštarom, koji kao tiga» otima nepoznatu ženu, da bi se s njom poigrao kao sa žrtvom svoje neiživljene strasti, a kasnije kao. pokolebani plašljivac vodio akademske ras prave. Vanja Drach prikazao je goropadnog i su-

· ludog. poštara Bema s velikim bogatstvom glu-

mačkog izraza U rašiitzanim dilemama, ali i s nedovoljno razrađenim prijelazima u mirnije reakcije, Ana Karić je žrtvu Gloriju tumačila isprva dosta pasivno i neuvjerljiva držanja, no pri kraju je njezina gluma sve više rasla, sa suptilnim nijansama ženske prilagodljivosti. svakoj situaciji. Režiser Joško Juvančić razradio je invenciozno psihološke profile i fizičke reakcije pojedinih glumaca, kao i ritam skupne igre, ali je prvu aktovku mogao više sažeti i scenski čvršće povezati.

Premijera dramatizacije, novele Augusta Ce-.

sarca „Tonkina jedina ljubav“ u kazalištu „Momeđija“ pokazala je da la pripovijetka nema specifičnu dramsku krivulju i napetost, ali da ima gustu psihološku i sociološku strukturu. koja omogućuje da se prozni iekst ipak transponira ušpješnije na scenu u obliku žive žanr slike svoga vremena prije dva yvata. Međutim, Nela Tirržišnik se kao dramski adaptator ogramičila na vjernu scensku'ilustraciju proznog teksta, izvlaćeći u prvi plan samo-indiviđualnu psihologiju i sudbinu nesretne i nagluhe ostarjele djevice

/

Tonke sa zagrebačke periferije. Tako je scenski tekst ostao monološka drama Tonkinih preživljavanja u mlakom stilu sentimentalne melodramatike, bez unutrašnjih dramskih dimenzija i projekcija života suvremenih monodrama, 5 potpuno mepotrebnim privjeskom uloge Pripovjedača. Propuštena je dakle izvanredna prilika da se ovaj dosta zanimljiv i zahvalan Cesarčev prozni tekst preobrazi i obogati na sceni u neku našu fipičnu Jdošmerisku šcensku satiru, 8 punim bogatstvom svojih malograđanskih izvora i šarenilom sajamskih životnih tokova. Režija Bogdana Jerkovića uočila je donekle tu mogućčnost i uz pomoć efektne i likovno uspjele inscenacije sajamskog spektakla od Ljube Petričića, pokušala je na suptilan stilski način da oživi vanjsku plastičnost i koloritne odnose niza epizodnih malograđanskih tipova i situacija. Ali je to bila previše mršava scenska podloga za življu klošmerisku scensku igru, Sa druge strane režija je ostala u granicama šadržajno sfilske” koncepcije same. dramatizacije, Umjesto da akcentuira sšatirišku grotesku svih likova i situacija, pa i same 'Tonke, režija je razradila igru u sputanom ritmu i sordiniranom stilu jedme žalosno-smišljene tugaljive igre, koja se nužno razvodnila u blijedu i beskvvnu melodramu, U tome mekom stilu režija je ipak bila konzekventna, pa je scenska postava rutinski sigurna i uigrana, Neki masovni prizori na sajmu šaroliko su razvijeni, a scene s Tonkom i zavodnikom Đukom,· osobito .na ljuljački, izvedene su vrlo sugestivno,. u nijansiranoj gradaciji .scenskog Nastavak na 12, strani

| | mužnjom ili ljubavljuy\ lie Kako se vratiti? | To je nemogućno, Otrov je isuviše nagrizao

, PROMETEJ BEZ VATRE

NE SEĆAM SE VIŠE da li sam to od nekoga “čuo, ili sam sšm negde napisao, da televizijski kritičar sve više lići na Prometeja, kome televizijski gavrahovi kljucaju džigericu, bolako 'ali sigurno i temeljito. Ima nekog prokletstva u činjenici što je čovek koji piše o televiziji potpuno izgubljen za sva zadovoljstva toplih “lete njih večeri, jey je nevidljivim lancem svoga bOsla solidno prikovan za nogu televizora, sVĆ dotle dok se ne okrene globus»poslednjih vesti i lepa spikerka ne pusti u eter svoj oslobađajući osmeh za laku noć. i

Ponekad zavidim onima kcji pišu prikaz knjiga. — Oni bar knjigu o kojoj ı aamisljaju mogu boneti ša sobom u nekl park. Teievizijski kriticar, na žalost, ne moc nikuda buneti televizor; i sve što mogu da borućim devojkama koje nameravaju da se udaju a pri tom traže mu ža koji neće uveče bežati u kiubove i kafane, · jeste da se udaju za kritićara IV programa. Taj će šedeti u sobi &ve dok ne umre ili ne promeni zanimahje,

Ta čudna povezanost čoveka koji misli i apacata koJ; mu poklanja Inaičrijaı za Fazrisijanje, nagoni me da ispilanmı pocetke igre, njen razvoj i njen kraj. KVYo sta zelim da ıbptičam:

wxada neso polje da se DaVi ie:evizijskom kritikom un seaa pred earan Rk&eO pred Naijagarine vodopade koje nikaca rauije nije viqeo, Posto je svež i normajan, mnoge stvarı mu izgledaju čudno. Neke od njih ga zapanjuju, neke izazivaju njegov gnev, neko ga odusevijavaju, Aii malo pomalo, on še privikava na brizore soje vidi, Posle izvesnog vremena, giupostima koje se ponekad pojave on se više ne uudi. Sledeča slepenica njegovog bada predstavi,a Ošečanje da je sve što se dasava na ekranu Njegov lični posed. Tako postaje samouveren do te, mere, da je golovo siguran, da Svi li ljudi tamo u polumračinim šlucyima poštoje jecdinmo zbog njega .i zato đa mu pruže materijal za duhovni spektakl. Tako dolazimo do termina: televizijska ptuđenost. Vrednosti u glavi takve osobe Dpostaju polako sliravično određene. Iznehađenja više nisu mogućna ni na koji način, Ako je neko napravio pet loših emisija, nemogućno je verovati da je šesta emisija odlična. |

Zatupljujući otrovi svakodnevnog gledanja, mlake navike i opuštenost koja dozvoljava da se večera u isto vreme kada se ha ekranu odvija neka potresna drama, neumoljivo i sigurno prave televizijskog oveka hladnim, poluzaintereso> vanim posmatračem koji više nije u stanju da se uzbudi na pravi način, niti da prizor gleda sa

'

najskrivenije uglove ličnosti, da bi povratak bio mogućan, Stvaranju ovakve lićnosti mnogo pomaže i ono područje duha, koje se uopšteno naziva Javnost. Sta je to Javnost u ovom slučaju? To su osobe koje se muvaju svugde i na svakom mesl{u, osobe koje poseduju čitavu malu berzu dnevnih vrednosti, i te vrednosti se menjaju mnogo brže' od vrednosti hariija u Volt Stritu. Vremenski okvir ove berze veoma je sužen i kreće se u. dijapazonu nede:ie dana. Tako, na primer, jedan kritičar ulazi nažlio u modu i njegove akcije se nalaze na vrhu Mitavu sedmicu. Pošto su u pitanju živi ljudi, kojima sujeta nije strana stvar, lako se može dogoditi da kritičaru bude. prijatno na svetu za io vreme. O njemu se govori, novine. u kojima piše nalaze še na stolovima kafana u kojima Javnost pije kafu sa šlagom i on se neprimetno navikava na slatku ljuljašku uspeha. Sledeće nedelje ulazi neko drugi u modu i o prvom kritičaru se više ne govori. Sta on onda čini? Pokušava da povrati izgubljeni pijedestal, ali nemcgućno je udva?ati se sreći i on to radi naravno bez Uuspeha. Usput on izda sebe, televiziju i gledaoce, što na kraju krajeva dovodi do toga da više nije u stanju da poštuje svoju ličnost, pa premš tome ne može ni očekivati da to čine drugi.

Sećam se vremena, kada smo bili šašavi klin-=" ci i kada su nas maltretirali polusšenilni profeseri preostali ko zna iz koga Vremena, kada smo primali kazne odraslih sa zaleđenim osmehom, zaklinjući se da ćemo se osvetiti, naš gnev je tada bio najčistija mogućna stvar na svetu. Ali mi' smo odrasli i mnogi od nas su izgubili dragocenu sposbbnost da se osvrću u gnevu. Učtivo smo skiđali tim istim profesorima šešire i pričali o divnim, slatkim danima mladosti. Iz bojazni da nas ne proglase mlađim gnevnim ljudima, postali smo učtivi mladi ljudi i uskoro. ćemo biti svedovečni učtivi ljudi koji još uvek mnogo obe= ćavaju. Ono što želim da kažem jeste da je čovek onoga trenutka mrtav mrtvicijat kao Fiam-= zes III, kada pristane na gluposti sa filozofskim osmehom statvca, Onoga časa kada njegov gnev ili njegovu radost pred prizorima televizije za meni ravnodušni smešak umornog, Pprezasićenog posmatrača. Sigumo je da i televiziji i gledao.cima i televizijskoj kritici trebaju ljudi koji su u stanju da se ljute i da se raduju na čist i Pepomućčen način, a slobodan sam da tvrđim Čak i to, da su im takvi ljuđi potrebniji, mnogo potrebniji od poslušnih recenzenata — jer sve što oni vađe, rade u ime ljubavi koju osećaju za čudesni medijum koji se zove Televizija.

Na kraju krajeva, Prometej bez vatre vređi mnogo mahnje od jednog upaljača marke „Ron» son“, manje čak i ed običnog upaljača, manje i od kutije običnih šibica.

Momo Kapo» |

(rawQiiiaiirapikija nisa in uan ui GiGataih

\ ' „Prometej bez vatre" — rekao je Vlada Petrić je inoga dana, gledajući meko televjzi)skow recenzen» :B, kako umorno čavrija sa ežisurom koga obično

| ıvali u svojim napisima | i

?