Književne novine

Dr Milan

| DAMNJANOVIĆ ·

Ako sociologija umefnosti' ispituje „odnose društva i umetnosti, onda se njen zadatak ne

ljuje u iznalaženju i utvrđivanju društve> nih odrednica umetničkog stvaranja, u proučavanju socijalnog porekla umelmičkog dela, već še ona mora pozabaviti i pitanjem uticaja koji umetnost vrši na društvo, pitanjem „socijalne akcije“ umetničkog dela. Štaviše, može se smatrati đa je ovaj drugi zađatalk važniji od prvog i to ne samo stoga što se sociološki može bolje proučavati društvena uloga „umetničkog dela, pošto različiti socijalni uticaji, zahtevi i dejstva, pod kojima umeklnik živi i stvara, mogu pretrpeti vrlo različite i sasvim „meočekivane transformacije u njegovom delu, tako da, po nekim. autorima, polaznu tačku i pravi problem sociologije umetnosti predstavlja teh odnos go-

tovog dela prema publici — nego i zbog većeg .

značenja mogućne društvene akcije umetnosti u životu ljudi, zbog većeg značaja pitanja da li umetnost kao takva uopšte može vršiti uticaj i izmeniti određenu ljudsku zajednicu, od pitanja istorijske faktičke zavisnosti umethika i njegovog dela od postojećeg društvenog okvira i, delujućih društvenih sila. Tako za Marksa, .8 pravom, presudan „problem u razmatranju umetnosti nije predstavljalo utvrđivanje poveza– nosti umetnosti jednog vremena sa datim socijalnim okvirom, već upravo činjenica da je-umeinost u-stanju da transcendira taj okvir, te da njena „socijalna akcija“ ne prestaje u'frenutku kađa se menja ili iščezava društveno stanje u kome ona nastaje, Problem socijalne alcije · umetnosti može se, takođe, parafrazirajući Marksa formulisati i kao zadatak da se umetnost ne shvati samo kao «odslikovanje ili održavanje ljudskog sveta, već i kao mogućnosti, đa se {aj šsvet izmeni, i to oblikujućim dejstvom umetnosti na ljudsku zajednicu i na pojedimce, pripadnike te zajednice, na čovekov svet u ceJimi. | :

U pitanju je svet kulture u širem smislu reči, društvene kulture, čija se istoričnost takođe neprekidno mora držati u svesti da bi se razumeli uzajamni odnosi pojedinih kultuvnih delatnosti, ali takođe i odnos svake od njih Sprema datom društvu. TI sama ekonomsksa delatnost je jedna Kulturna aktivnost koja može imafi odredničku ulogu u razvitku iovečamstva, ali sigurno ne u smislu nekog istorijskog datuma, sudbinske. neizbežnosti ili pak mehanistički shvaćenog ekonomskog defterminizma. U problem dijalektike uzajamnih „odnosa %tojedinih kulturnih? aktivnosti takođe spada mo= gućnost da jedna od njih zauzme dominan= tan položaj u odnosu na druge, da jedno kultumo područje zaostane za dyvugim ili, kao u naše doba, da čitava oblast duhovnog života zaostane za tehničko-naučnim · maprebkom (pojava koju je amerižki sociolog F. W. Ogbum nazvao cultural lag). U situaciji koju karakteriše sve veće divergiranje i izoliranje pojedinih kulturnih delatnosti, kao i gubitak njihove povezanosti s celinom društvemog života, nameće se sa izvesnom urgeninošću pitanje socijalne uloge umetnosti, U socijalističkom. preobražaju društva, ıı uslovima savremenog tehničko-industrijskog sveta, „socijalma akcija“ umetnosti predstavlja ne samo važan teorijski problem, već jedan od onih vitalnih problema od kojih zavisi mogućnost proživljavanja aktuelme „krize rašćenja“ tog društva. Stoga sociološki problem društvenog delo> vanja umetilnosti postaje danas sastavmi deo

· Ranko BUGARSKI

„STRUKTURA JE ONO ŠTO JE NAJZNAČAJNIJE u našem poznavanju fizičkog sveta“ pisao je Bertrand Rasel u svom nekrologu Ajnštajnu. A jedan savremeni lingvist konstatovao je jednu prostu i već veoma dobro poznatu istinu ovim rečima: „struktura je ključna reč nove lingvistike, baš kao što je, na drugi način, ključna reč moderne matematike i mukleame fizike“. Doista, ako se usmerenja koja karakterišu maučnu misao našeg veka mogu plodonosno dovesti u vezu 5a jednom osnovnom analitičkom aktivnošću, onda je to svakako ispitivanje strukture posmatranog sistema — ili, drugim rečima, rasporeda delova jedne orga= nizovane celine. Novoveka naučna revolucija, u :teoriji relativnosti, u kvaninoj fizici, u biološkoj statistici, u kibernetici i druge, počiva na jednom pojmovnom i metodološkom pristupu koji teži da otkrije principe ustmojstva u svemu Što poseduje formu, one umutrašnje zakonitosti koje određuju složene odnose međuzavisnosti između. celine i njenih delova, pravilnosti koje omogućuju da se stvari i pojave sagledaju ne kao haotični zbirovi pojedinosti nego kao Ssiste· mi hijerarhijski raspoređenih funkcionalnih jedinica, Ova fundamentalna komcepcija, dosledno sprovođena, pomogla je čoveku da podeli nedeljivi atom i da zakorači u svemir; na drugoj strani, ona je uticala ma fokove mjegovog filozofskog razmišljanja i osvetlila njegovog „govora.

Kao Svaka istinski naučna orijentacija podrazumeva izvesnu meru ovakvog gledanja ma probleme koji se razmatraju, može se reći da strukturalističko mišljenje ima dugu tradicijl!, kako u egzalktnim tako i u humanistilkkim disciplinama; u nauci o jeziku, njen početak mogao bi se vezati uz ime, recimo, Jakoba Grima, ili — čak dva milenijuma pre njega Paninija, slavnog deskriptivnog „gramatičara drevne Indije. Ali jedno su predznaci i prefeče, a drugo su dominantni pravci istraživanja; zato se tek u ovom veku može govoriti o razvijenom strukturalizmu kao o vođećem teorijskom i metodološkom pristupu fenomenu jezika. Proučavanje jezika od samog početka odvijalo se u senci drugih disciplina — stoleći~

ma maročito logike, a i prošlom veku istorije, ·

psihologije i biologije. Tradicionalna kompara– ftivna filologija zabeležila je u im okvirima

5 /

mnoge tajne .

SOCIJALN AKC UMETNIČKO

\

kritike naše epohe: pravi sociolog nije ni bestrasni faktograf, mi apologet, već kritičar dru-. štvenog stanja stvari koje proučava. Problem koji je ovde u pitanju, problem delovanja umetnosti na drušivo, predstavlja preokretanje one problematike koja nam izgleda „po sebi razumljiva zato što odgovara običnom uzročnom mišljenju: na Koji mačimn društvo deluje na

; umetničko stvaranje i pojavu istonijskih sltilo-

va, ma koji način umetnički objik zavisi od društvenih odredničkih sila. Ovde me pitamo, na. koji nain određeno društvo daje povoda, uslovljava ili određuje umetnost, već, obrafno, na koji način jednom. već realizovana umetnost utiče na društvo i\menja' ga. Tu se, može govoriti o izv. feed-back procesu, čije je bitno obeležje unazadno delovamje posledice ma uzrok koji ju je izazvao proces koji se može kohnsta= tovati ne samo u Gocijalnom životu, već takođe i u fizikalnom i organskom svetu. Izgleda ne=

potrebno naglašavati da se takvim razmatranjem E ne dovodi u pitanje i ne poriče uzročnost zbi-

vanja u životu Kulture, već samo adekvatnije opisuje na izgled protivrečna situacija (savreme-– nog) čoveka koji nije više samo tvorac kulture, već sžam postaje tvorevina „kulture (cultura culturata se preobraća. u cultura culturans, bO M. Landmann-u). i

Da bismo u razmišljanju o odnosima društva i umetnosti stvorili povoljnu situaciju, u kojoj možemo +ačnije udžifi smisao i oblike „socijalne akcije“ umetnosti, treba. uzeti u obzir

ideju koju je H. M. Liizeler „formulisao kao”

mogućnu „slobodu umetnosti od društva“, kon= trastirajući je sa zavisnošću . umetnosti od društva, sa shvatanjem umetnosti kao epifeno= mena društvenog kretanja i „drušivene svesti“, U ftri mogućna oblika takve „slobođe“ majpre spada, po ovom autoru, „netragična sloboda“ od društva onih umetničkih dela koja, proističući iz opšteljudskih dispozicija, „prevazilaze čas i, takođe, društveni okvir u kome mastaju, pa stiču tako-reći nadistorijsku egzistenciju, kao što je to slučaj sa delima antičke i sve klasine umetnosti... „Tragični“ oblik slobode umetnosti od društva možemo videti u onoj društveno iskorenjenoj „umeMmosti radi umeinosti“ kakva je negovana krajem prošlog stoleća, u nesrećnoj usamljenosti: umetnika, o kojoj re> . čito; govore-ne.samo lična svedočanstva samih umetnika, već i probuđena sociološka svesti (na pr. u Plehanovljevoj analizi Part pour Tart-a i u poznijem tumačenju pojave boemstva u A. Webera). Najzad, „herojski“ oblik slobode umetnosti od društva nalazimo, po Liitzeleru, u pre-

a e Mead /

\ S BOR ay Mo Bi, S

laznim ama, kada umetničko delo, opet preVROAMEO od. datog društva, izražava jednu još neostvarenu mogućnost čovečansiva koja še zatim realno istorijski potvrđuje.

Sta znači upravo takva „sloboda umetnosti od društva“.i da Ji se ona zaista može održati u Sšociološkom načinu mašljenja? Pitanje je, da li se tu radi o umefničkoj vrednosti koja kao takva madživljuje svoju rodilačku cpohu, ili se,

"pak, sama vrednost dela i priroda stvaraoca.

već prethodno mora socicloški interprelirati da bi se razumele društvene mosledice koje oni izazivaju, Istorijska dijalektika A. Mausera, po kojoj je u istoriji sve proizvod fvoračkog individuuma koji se, međutim, uvek nalazi u. pro+

· Wtorno i, vremenski određemoj situaciji, pa. je

njegovo delo rezultat i ličnih, dispozicija i date

· situacije, dovoljno je široka formula koja se

može podjednako uspešno: primehiti i na ima– nentni, stilsko-jstorijski razvoj bojedinih uraetnosti, kao i na psihološku i socijalnu motivaciju umetničkog dela, ali ona ostavlja otvorenim pitanje mogućne „socijalne akcije“ umetnosti, uticaje koje ona može izvršiti oblikujući, biće ljudske zajednice, kao i biće svakog pripadnika te zajednice.

Pošto ovde ne pitamo na. koji način nastaje bitni dćuštveni karakter umelničke aktivnosti, ni kako u istorijskom razvoju društvo određuje razvitak umetnosti, već kako umetnosš može biti socijalno efikasna, važno je uvideti alttuelnost takvog pitanja u ovom Masu, kada na izgled nepremostiv jaz razdvaja savremeno društvo od moderne umetnosti.

Umetnost stimulira osećanje jedinstva među ljudima, i to ne samo u odnosu ioveka prema čoveku, umetnika brema posmatraču, već i u odnosu generacije prema generaciji, epohe prema epohi, U umetnosti je iskonska snaga oblikovanja ljudske zajednice, kao i pojedi+načnog čovekovog bića; ona predstavlja jednu od najjačih spona čovečanstva, pa se Geteova reč o tome, da nas izražena mišljenja razdvajaju, a raspoloženja — koja pre svega umetnost. stvara — sjedinjuju i povezuju, može primenitii na sociološki problem društvene akcije umetniIkog dela. Da je umetnost jedno od najelementarnijih sredstava izražavanja, komuniciranja i društvenog integriranja, to predstavlja saznanje koje dokumentuje celokupna istorija umetnosti. Ali ova uopštena konstatacija o oblikujućoj i integrirajućoj snazi umefnosti mora se rasčlaniti i pokazati u \čemu je specifičnost umetničkog oblikovanja u sociološkom pogledu, za

SIRUKRTURALVA LINGVISTIKA

I SAVREMENA NAUKA ·

- velike podvige, ali lingvistika kao autonomna

nauka o strukturi i funkcionisanju jezika mije mogla da se razvije dok mije prevaziđena intejektualna klima dmige polovine XIX veka, snažno obeležena, psihologizmom, istoricizmom i atomističkim neogramahičarskim · pozitivizmom. U tom procesu značajnu Wtlogu odigrali su predstavnici raznih pravaca — lingvistički geo= grafi, estetski idealisti kročeanske škole i drugi — ali tek su strukturalisti uspeli da izgrade jednu opštu teoriju jezika „koja je imala snagu potrebnu za radjkalmo menjanje osnovnih fokova lingvističke nauke. Pionirsku ulogu

tu je odigrao veliki švajcarski lingvist Ferdi- ·

nand de Sosir, i zbog toga se jedino on može smatrati pravim utemeljivačem strukturalizma; njegov „Kurs opšte lingvistike“, posmrtno objavljen 1916. po opštoj oceni predstavlja najuticajniju Jimgvističku publikaciju u ovom Vveku. Pored Ženeve, u Evropi su' znaknu aktivnost razvila još dva važna. centra strukturalističke misli, — u Pragu (Trubeckoj, Jakobson) i · Kopenhagenu (Hjelmslev); u isto vreme, intenzivan razvoj lingvištike u SAD doveo je takođe do strukturalishičkih metoda, naročito na univerzitetu Jel (Sapir, Blumfild). Napori ovih ljudi i mjihovih saradnika i nastavljača, iako nimalo jedinsbveni u pitanjima. uže teorije i analitičke tehnike, izrasli su ipak, u celini gledano, u jedmo bitno novo i savremeno shvatanje jezika. 40 najsumarnijem mogućem vidu, suština ovog shvatanja može se izložiti na sleđeći mačin. Jezik je simbolički sistem znakova koji služi društvenoj komunikaciji, realizujući se priO EŠEV martno u govomu a sekundarno i meobavezno u pisanju, Taj sistem je sklop međuzavisnosti u kome ništa ne funkcioniše u izolaciji: različite jedinice jezičke forme — fonema, morfema, reč, grupa reči — svoju vrednost dobijaju u kontrastivnoj, kombinaojji sa srodnim jedinicama,

tako da ulančavamje jednog iskaza, koji je bo ·

svojoj prirodi materijalan i finearan, podrazume va u Svakoj tački opozicije sa drugim članovima relevantnih Kategorija koji su mogli biti izabrani. Registari srodnih jedinica na aazličitim

. tički i dinamički, da ispituje tajne

planovima jezičkog strulturisamja — fonoloskom, morfosintaksičkom, leksičkom -— obra zuju zasebne ali tesno međusobno povezane sisteme i podsisteme, pri čemu ono što se na jednom. planu pojavljuje kao niz jedinica funkcioniše kao zasebna jedinica u strukturama višeg reda. Zbir ovih strukturalnih hijerarhija, zajedno sa jedinicama koje u njih ulaze, odno=~

sima u koje one stupaju, i pravilima po kojima ·

se upravljaju, sačinjava ukupni sistem svakog pojedinačnog jezika. Ovaj sistem, ili bilo koji njegov podsistem, može se proučavati u sinhroničnom preseku — da bi se videlo kako funkeioniše u jednom datom trenutku, ili da bi se upo redio sa odgovarajućim sistemom nekog drugog jezika — ili u dijahroničnoj perspektivi; u ovom „drugom slučaju ne prati se istorijska evolucija izolovanih jedinica (što su neograma-– , tičari i drugi pre njih isuviše često radili), već celog relevantnog sistema čija unutrašnja eko-“ nomija igra veliku ulogu u jezičkim promenama — kako su to,ubedljivo. pokazali funkcionalisti Martine i Jakobson. Prema tome, strukturalizam u svom današnjem vidu pruža OBTOV za sva bri kardinalna tipa lingvističkog. istraživanja — deskriptivni, komnparativni i istorijski. Iako u principu upućen na jezičku formu, on je preko teorije semantičkih polja izvršio brodor u oblast organizacije pojmova i time unapredđio sistematsko proučavanje značenja u jeziku. On raspolaže složenom pojmovnom i leh= ničko-metodološkom aparaturom koja mu dozvoljava da obuhvati jezik u njegovom dijalektičkom jedinstvu, kao sistem i kao. proces, stanjegove slojevite unutrašnje artikulacije i da sledi diskurzivne putanje njegovih~strukturalnih varijacija u vremenu i prostoru.

Iz ovog še može masluliti koliko je široko polje zahvatila strukturalistička misao, i koliko su lmgvisti koji se u svom. radu služe metodama koje su iz nje proistekle doprineli čovekovom shvatanju osnovnog instrumenta njegovog društvenog života. Na rani strukturalizam, koji je stajao postrani od ustaljenih tokova lingvistike te epohe, moglo se gledati kao na

| predmetne moetafizike

i

razliku od srodnih dejstva nauke i religije, ib/ i ših kulturnih aktivnosti. Važno je uočiti da, i ako je oblikovanje svojstveno svakom ljudskom delanju, umetnički oblici, kac "kulturne objektivacije, nisu funkcionalne i nemaju Spoljašne svrhe, već su autotelične: na paradoksalan način, oblikovanje umetnosti mora biti saemosvrha da bi umetničko delo moglo postati i socijalno efikasno, Zatim, umetnost je, za' razliku od drugih kulturnih altivmošti, u stanju da organski oblikuje sve druge kulturne sadržaje, primajući u sebe/ vaspitne ·težnje,. regiliozna osećanja, političke tendencije, naučne zamisli itd. ” Umesto bilo kakve analize jednog određenog istorijskog stanja stvari, iz koje bi se mogla razabrati „socijalna akcija“ umetnosti, o kojoj je reč, i koja je istorijski veoma bromenljiva, · najbolje je suočiti se sa aktualnom situacijom umetnosti u tehničko-indđustriiskom svetu i indicirati u njemu mogućni smisao i karakter soci-

___jamog delovanja umetnosti, Pošto je u pitanju

stvaralačka umetnost, ne radi se o planskom pridavanju uloge, o „postavljanju zadatka“, i uopšte ne o namerama koje, i kada su najbolje, mogu odvesti u meplodni kraj. Nije u pitanju društveno O le kao meposredni zahtev da umetnost ispuni neku predodređemu misiju i unapred promišljeni cilj, već da, po svojoj 'Stvaralačkoj biti, deluie tako da premo«-, sti jaz koji zjapi između osećanja i razuma, između mauke i umetnosti, da 3avlada dezintegracione težnje u savremenorn' društvu i naznači ili magovesti sliku budućnosti u društvenoj

Vezanosti koja se racionalno još ne daš sagle-

_ dati, ali koju već amticipira stil koji se na

različite načine dokumentuje u različitim umetničkim alttivnostima. Stvaralačka, velika umetnost je to uvek činila, i ako je zaista suštinski pOvum moderne umetnosti njena „delimična,

prividna ili stvarna, žavisnost od novovekovnog

· naučno-tehnikog razvoja, onda je pogrešno interpretirati 'tu modernu umeflnosth kao puki · izraz. zbivanja novovekovne subjektivističke i (progresivnog ili dekadentncg građanstva), najpre zbog toga što se i šogijalištičko društvo · situira i konstituira u tehničko-industrijskoem švetu, semo što ono od tehnike može i treba da učini drugu upotrebu. od one u građanskom drušivu, a zatim i stoga što je pogrešno shvatiti umetnost u” apsolutnoj zavisnosti od bilo kakve istorijške realnosti i osporiti njen samosvojni stvaralački smisao i druškveno anticipatnu ulogu oblikovanja budđućnosti koja je uvek na domaku prve stvaralačke akcije.

Stalne i kalkad neprimetne socijalne promene znače redovno i promenu u kulturi, pa se analizom lako mozgu zaključiti retardirajuće i konzervativne, društveno ušlovjjene tenđencije u pojedinim kultumim aktivnostima, ali isto tako i re{cimistićke i revolucioname. No kultune delatnosti mogu, sa svoje strane, podstaći i izazvati slične tendencije u društvu, pa je u situaciji mođernog čoveka i moderne umetnosti od značaja uvideti da revolucionarni smisao može izbiti samo u izvornoj, stvaralačkoj umet= nosti. koja, ostajući umetnost, poštaje socijalni | akter brvog reda; integrirajući rtazjedinjene kulturne sile, prevazilazeći tzv. cultural lag (tj. delimično zaostajanje pojedinih kulturnih oblasti) zahvatajući u budućnost koja tako postaje naša neposredna sadašnjost.

jednu movu i užu teoriju o jezičkoj strukturi, a i danas se mogu stavljati — i stavljaju se — razne zamerke ograničenjima „pojedinih škola: ortodoksne sosirijanske, koja je Već pre, trpela izvesne suštinske korekcije, glosematičke, koja nema mnogo sledbenika ni među strukturalistima, ili jelske, čiji je statički distribucionalizam izazvao izuzetno plodnu reakciju

potonjih generacija američkih lingvista. „Ali

strukturalizami se tokom poslednje tri decenije

tako naglo razvio i toliko proširio po celom.

svetu da sada on definiše maticu glavnih svet-

ških lingvističkih „Rretanja, i zato bi jedan

Tealistižniji pogled dahas morao da bude uprav-

ljen više ka onome što je u tim „kretanjima

bitno i zajedničko, onom prostranom ceniralnom

predelu optšeg sporazuma, a manje ka nesum-

njivim ali relativno manje vanžim razmimoila=

ženjima. Iz istog ovog razloga nisu od prvoste~

penog značaja. činjenice đa se u ovoj poodmakloj fazi ne može istovremeno prihvatiti sve što ide pod imenom strukturalizma, idasuu broteklom

periodu naša znanja o jeziku znatno obogatili i · lingvisti koji nisu strukturalisti. Bitno je tc da je lmgvistika ftek sa strukturalizmom. prerasla u samostalnu naučnu disciplinu, kađra da drži korak sa hodom savremene nauke. Kako je ovo vek intenzivne mueđudisciplinarne saradnje, prirodno je što lingvistika i da= lje uzima sa drugih strana — od simboličke logike i logistike, od „matematičke teorije komunikacija i teorije skupova; ali ona to sada čini u ravnopravnom odnosu, pa ako uzima, ona i daje. Da damo samo dva primera, istaknuti jstraživač simboličkih formi Brnst Kasirer je svoje poslednje „pređavanje, neposredno pred smrt 1945. godinc, održao u Njujorškom lingvistiškom serklu — na temu „Strukturalizam u modernoj lingvistici“, a poznati naučnik Klod „VLevi-Stros uveo je u svoja vanredno originalna i stimulativna antropološka proučavamja „metode direkino preuzete od strukturalne lingvistike. Ovo Kkolanje ideja koje oplođuju savremenu misao proteže se daleko izvan okvira modernih nauka, kako u svom velikom delu svedoče neki noviji filozofski i Kmnjiževno-kritički pravci i moderna umelnost. U svima njima vidljiv je onaj osnovni pristup Koji, je formulisao duh novog doba — pristup obeležen jasnom težnjom ka sistemu i sfrukturi u prividno amorfnim svetovima spoznaje, ka formi i apstrakciji, ka relevantpom i invarijantnom, ka deskriptivnoj sistematizaciji stečenih znanja i iskustva. Ovaj pristup, toliko karakterističan za dvadđeseti vek, jednu od svojih najlepših ilustracija doživeo

je upravo u novoj, lmgvistici,

. KNTIŽBVNE NOVINE