Književne novine

Oktobar...

Nastavak sa 3. strane

Mestimična usahnuća pesnikove energije ne mogu da osiromaše njegovu poetsku materiju; naprotiv, objektivna neiscrpnost ove materije unekoliko kompenzira ili neutrališe ta usahnuća, U stvari, neobuhvatna unutarmnja vceličina isie materije nadilazi formu i format Nikolićeve poeme, kao i stvaralačku energiju · Samoga pesnika. Naravno, to je veličina ČO·veka koji je bio akter petrogradskog Oktobra, "Ona je Nikolićev spev nadahnula i oplcmenija danom jednog plebejskog, životvornog · humanizma: »Za pobedene, molim, na trpezu piće, — Pobednici su odsad samo ljudil«. Danas, ovakav humanizam oličavaju, prvenstvemo, »odcveni u skhatandre Apoloni« kojt »povasioni« prie »put ljubavi«. Misao o združenju »kosmizma« i humanizma bila bi i savremcnija i zrelija od mnogih drugih pesnikovih ideja; na žalost, njena poetska realizacija zatajila je usled manjka inspiracije.

Takav humanizam uznosi se u svcmir, Ali se oslanja na zemlju, zapravo na tle jednog spontanog pesničkog realizma, cemcntiranog tu i tamo ljutom, iako ponešto anahronično, satirom: »Kraljevi musavi i suludi bili, Krune seljaci slasno zapišavali«. Kao a svakom delujućem pesništvu, lako i u Nikolićevom spevu, „spoj humanizma i realizma rezultuje električnim udarom aktivizma, naime strujom »ispolinskog nezadovoljstva«. Ipak, taj udar je donekle oslabljen i poremećen „nesrazmero)!l između pesnikove ideje i emocije: ako ova druga može da okrepi čitaočevo htenje, ona ptva

nije uvek najpodobnija da ga usmeri. Pre sve- ·

ga, tu revolucionarnu ideju ne pokreće istorijska nužnost nego — prirodna zakonitost: o zemlji Oktobra »pevati. hvalospeve — znači po» stupati po zakonima prirode«! A onda, uzimajući svoj sadržaj iz prirode, ista ideja ozajmljuje svoj izraz od — religije! Kritičan čitalac mora se čuditi sklonosti pesnika da na moderne revolucionarne ideje navlači poabanu odeždu religijske simbolike (>»crvenoe Proviđenje«, »rajska krošnja«, »dveri«, »bezbožni Hrist«, »molitve«, i tome slično), Doista, kakvog posla ovde može imati Proviđenje — pa. ma i »crveno«?! Ali, pravac delovanja Nikolićeve poezije određen je bitnc više samom njenom materijom negoli ovakvom simbolikom ili pcsnikovomi idejom.

| Još jednom: ta materija je zemlja Oktobarske revolucije. A kada smo suočeni sa pesmom o pečtrograđskom Oktobru, mi smo u šituaciji u kojoj nam istorijski značaj Oktobra može zaseniti pitanje o poetskom,. kvaljitietu same pesme. Očevidno, pomenuti značaj je značaj jednog neuporedivog i odlučujućeg preloma u svetskoj istoriji, u sudbini čovečanstva, — koje je svoju »sudbinu« baš tim aktom počelo da preobražava u slobodu, to jest u ivorevinu čovekove sveznce sožioMelatnosti, Ustremljena ka ovom prčobražaju, ide ja Oktobra Još uvek nadmašu je sve svoje potonje realizacije. Stoga, ni posle pola veka, Oktobar u suštini nije prošlost već anticipirana budućnost, Proteklo polustoleće nije moglo da ga obezvredi; obrnuto, on je dao nov smisao i neiSscrpnu vrednost ovome polustoleću. Na isti način, u izvesnom smislu, on valorizuje i Nikolićevu poemu, uprkos svim njenim stvaralačkim nedovoljnostima. O svojoj polustoletnoj obletnICI, on je penje iziad njenog vlastitog poetskog nivoa.

Radojica Tautović

NIEPREVIEDIRNJE KNJJIOIp

Dr V. Raghavan

The Indizmn Heritage

The Indian Institute of World Culture, Bangalore 1956. i 1958.

POSLE VEĆ ODAVNO RASPRODATOG Nehruovog: »Ofkrića Tndije« i nedavno objavljene Radakrišnanove »Indijske filozofije«, posle knjiga profesora Veljačića i Vere Vučkovaćki-Savić prevod jedne antologije tekstova sanskritske književnosti bio bi neophodan šleđeći korak u upoznavanju mašć javnosti s klasičnom kulturom Indije, Profesor Veljačić je jstina kao dodatak svojoj knjizi objavjo i jednu Oomanju selekciju tekstova ali ona uglavnom predstavlja ilustraciju njegovog teksta i pravljena je na bazi filozofskog, a ne književnog, interesovanja.

Kompetentnu antologiju sanskritskih tekstova prirodno je ipak na prvom meslu potražiti u Jndiji, a tu izbor bez dvoumljenja pada na knjigu de Ragavana, profesora sanskrita na Madraskom univerzitetu i savetnika ža šamskrit indijske Nacionalne akademije za književnost u Nju Delhiju. Ona možda, u očima pedaninogp kritičara, We

puogL JAM KAO MLIMEKO – SLAPAK KAĆ VRMN}E NASYAN KAO VuTAR i OKRMGAŠ KAP EMEMTFA LEĆ. (Ayaenaza Ša DMoe ME O aaa S... 92

__UBUO KNJIGA

Safet Burina

Svetla ra obalama

»Bagdala«, Kruševac 1967. ·

IMA SE UTISAK da je Safet Burina svoje poetsko isšku« sivo svesno bpodredio svom bogatom životnom iskustvu. Za njega je, izgleda, daleko važniji doživljaj, ono o čemu peva, nego način na koji peva. Ako prihvatimo ovu činje« nicu, onda nam je sasvim jasno i razumljivo zašto njegova leksika i pesnički postupak nemaju mnogo zajedničkog sa savremenim poetskim izrazom, koji je, u nas, kao što je poznato, evoluirao i poprimao sasvim drukčije odlike od onih u kojima se danas kreće poezija Safeta Burine. I Stoga nam še, sasvim prirodno, nameće pitanje: Da li se danas uopšte može tako pisati poezija? Ako je u pitanju pravi, autentični pesnik — da, Ako je u pitanju pesnik koji ima šta da nam poruči i čije poruke dopiru do nas i ne ostavljaju nas ravnodušnim — onda je sasvim irelevantno kakvim) će se jezikom, i postupkom taj pesnik shižiti. A Safet Burina je, u svakom slučaju, pravi pesnik, on bi to bio da ništa više nije napisao sem pesme »Sonei o zelenim jutarnjim očima«, koji, pored još nekih uspelijih pesama, susrećemo na stranicama Ove njegove knjige Stihova. ' . _ »Svetla na obalama« su svedočanstva jedne potpune duhovne i emotivne zrelošti; ona su, isto tako, svedočanstva jedne neposustale vitalnosti, jedne neokrnjene duhovne i emotivne svežine — uprkos činjenici da je Safet Burina već uveliko prešao zenit svojih ljudskih moći. Tuga, strah od godina, bol, neverica u obnavljanje radosti koje mu je nekada pružao život, pesimizam — samo su Jake senke koje, povremeno, nadleću pesnika, ustupajući mesto jednoj gotovo rmladalačkoj vedrini i veri u život, koje neodoljivo izbijaju iz stihova ovog pesnika.

Vladimir V. PREDIĆ

Ivan Dragojević

U srcu ljeta »Matica hrvatska«, Split 1967.

ZAŠTO NE REĆI da ie to lepo osećanje, kada se n& marginama jedne darovito napravljene knjige može napisati dobra reč. Iz jednostavnog ražloga što ovih šesnaest krat“ kih priča zaslužuju da imaju svoje čitaoce, Nije uzaludno prihvatiti poznanstvo sa svetom mora i primorja koje nudi Dragojevićeva knjiga. Ostvarena na širokom platnu nebeskog plavetnila i užarenog sunća, ona je prvenstveno okrenuta životopisima seljaka i ribara, ona beleži njihovu +6šku zavadu sa životom. I čini to Dragojević na krajnje realističan mačin, škrtom i uzdržanom rečenicom, razgorevajući sećanje na ranije Knjige i pisce sa mora. Njima je blizak, najviše po ljubavi s kojom se uputio do srca i do zavičaja svojih junaka, sa plemenitom namerom, da, razume njihova ljudska slamanja, niske strasti i mane, onu zmiju što je prisutna u svakome od nas, a najbliža onome u kome se snovi vitlaju a ne ostvaruju, njima koje rugoba siromaštva prati do smrti.

Siromaštvo rađa u Dragojevićevim junacima otporč da je prevaziđu, da joj se odupru. Rade mnogo i teško, muče i sebe i svoje najbliže; znamo, od kamišna 8Ć 26Mlja teško otkida. Bez obzira što se radi od zvezde do zvezde. U toj nemilosrdnoj borbi pojedini junaci gube. ljudsko saosećanje i toplinu, poživinče, postaju robovi i. žrtve svoje uzaludne ljubavi za plovnim „njivama, bogatim maslinama, Tvrdđičenje gaši u njima sve svetlosti. U bustoi opravđanoj ljudskoj želji da se izbore sh Siromaštvom, oni bez izuzetka bivaju poraženi. To se događa i nekim drugim junacima ove Knjige i iz drugih razloga. Bilo da ih sreća

zadovoljava šve uslove da bude proglašena ahfOlopiiohm sanskritski tekstovi, većinom poetski, u njoj nisu prepevani nego prevedeni u prozu. Međutim, oni kojima je poznato u kolikoj je meri svako prevođenje sa sanskrita zapravo samo jedno, lično, tumačenje neće tu okolnost shvatiti kao manu jer će biti svesni opasnosti koja preti.

Osnovnu vrednost Raghavanove knjige »Nasleđe Indije« ne predstavljaju prevodi nego izbor i sistematizacija tekstova, kao i iscrpan predgovor autorov koji a preko 70 strana donosi ne samo kratku istoriju sanskritske književmosti nego i pregled razvoja indijskih jezika, Književnoistorijskih i drugih dela kao i arheoloških otkrića vezanih. za problematiku sanskritske Književnosti i, opet u okviru teksta, čitav jedan rečnik odlično protumačenih iemina iz oblasti indijske kulturne istorije i mitologije. Uz to auior pruža i sažeto tumačenje sistema (daršana) indijske filozofije: »Ovi sistemi mišljenja misu dakle puke vežbe intelekta mego Daršane, vizije istine, Zbog toga svi oni uključuju i praktična sredstva koja će im pomoći da se kreću ka željenom cilju, Sadhanu.c Shodno iome u imdijskoj trađiciji i književnost i ostale umwtinosti nisu ništa drugo do oblici Sadhane, sredstva za spoznavanje i doživljavanje konačne istine, za sjedinjenje pojedinačnog 5 univerzalnim. i:

Antologijski materijal podeljen je ma osam osnovnih grupa od kojih prve tri sačinjavaju vede: sambhite, bramane i arnjake, i upanišade. Radi preglednosti autor je zanemavio drugu uobičajenu podelu veda na rigvede, ajuTvede, Samavedo i atarvavede i potčinio je prvoj. Četvrtu i petu grupu sačinjavaju Sutre: kratki, aforistični tekstovi, zapravo saveti i uputstva tu tazne oblasti života i đuha. U četvrtoj grupi su moralm zakoni (Darma šasira), između ostalih i fragmenti čuvenih zakona Manu, a u petoj Patandžalijeve sutre o Jogi. Epovi i purane sačinjavaju šestu grupu i sadrže, osim ukratko. prepričane »Ramajane« i »Mahabharate« i »Bagavafa-puranue, zreliji oblik priče o inkarnacijama boga Višnua koja, uz »Ramajanu«, i danas predstavlja najpopularniju literaturu najširih masa hinduskog stanovništva. Fragmenti »Bagavad Gite« izuzeti su iz veoma sažete »Mahabharate« i formiraju posebnu, sedmm grupu, dok osma grupa sadrži dragocen kuriozitet Ragavanove antologije: probtane molitve suncu, zatim. Šivi, Višnuu i boginji Devi, uglavnom takođe izdvojene iz obimnijih tekstova.

Ragavan u Svoju antologiju nije uključio dela zlatnog veka« sanskritske književnosti, Kalidđase i njegovih saAVrcmenika: i pored sšVeg kontinuiteta indijske kulture i jedinstva jezika lu je ipak reč o drukčijoj duhovnoj klimi i o književnosti koja se po koncepciji i karakteru ne Yazlikuje mnogo od evropske. On se mije ustezao, u želji da načini što je moguće sveobuhvatniji pregled, da donese u kratkim fragmentima, ptoznoj transpopgiciji i vrlo saželim preradama ne samo sutre koje su i inače fragmenlarne nego ı takva »sveta« dela kao što je »Bagavad Gitas: dobili smo ne samo jednu' bogatu antologiju sanskritske književnosti nego i jednu panoramu običaja, zakona, \erovanja, mišljenja i svih dostignuća kulture klasične ITndijes Da je to i bila namera autorova svedoči našlov knji ge: »Indijsko nasleđea,

Tvrtko KULENOVIĆ

w njihovim nastojanjima da budu srećni prevari, bilo da ih slučaj omete, oni napuštaju ipak ivotnu Mrenu nesrećni. To je tako od prve do završne priče pod krovom ovc nevesele ji turobne Knjige. Dragojević ne da ni da se predahne, bar da se vedrinom, ili jednim, osmehom, smekša ovaj svet.

Poznato je: život na kamenu nije lak, more ume tako nemilosrdno da bude i da se suzom i kletvom siromašni ribar isprati na svoj poslednji put. Ali život ni na drugoj strani nije lak, Dragojćvić to gubi iz vida, zato svojoj knjizi donekle oduzila pravo na iskvenost, previše insistivajući na njenoj crnini, Otuda utisak jednostranosti i uprošćenosti. Pa ipak ova Knjiga je dobar znak na Drago-

jevićevom putu. Emilijan. PROTIĆ

Uve Jonson Dva shvataniza

»Prosveta«, Beograd 1967; prevela Marija Đorđević

U SVOJOJ DVADESET PETOJ GODINI Uve Jonson objavio je prvi vomam — »Pretpostovke o Jakobu«; nije napunio ni trideset godina kada mu je dodeljena Internacionalna nagrada izdavača, 1962. godine. Nešto kasnije, 1965. godine, štampan je njegov najnoviji roman »Dva shvatanja«.

Obdaren vanrednim sluhom da čuje tragične vibracije svoga vremena i regiona ma kome živi, — Uve Jonson uv svoj spisateljski imtcres upućuje politički podeljenoj Nemačkoj, Na prvi pogled izgleda da su glavne ličnosti Jjubavne drame u romanu »Dva shvatanja« medicinska sestra D iz Istočnog Berlina (sa svojim sumnjama i kolebanjima, mišlju o bekstvu i samim bekstvom) i novinarski fotograf B iz Holštajna (sa prvim nagoveštajima ljubavi i docnijom Žželiom za bračnom zajednicom). Međutim, pažljivijim čitanjem i razmišljanjem uočava se da je zid koji je podignut između dva Berlina centralna ličnost romana, od koje sve potiče i kojoj se sve vraća. Zid sa stražom i žicom nadnosi se nađ sudbinom dvoje ljubavnika, ušlovljava preobražaje njihove ljubavi; čini to i sa sudbinama drugih šlanovnika koji žive na, domaku njegove ledenc crne senke. I tako egzistencijalno stanje opisano u Yvomanu Sšimboliše zid između dva Berlina. U romanu se ne može naći verbalna pobuna zbog političke podeljenosti Nemačke, ali ona izbija iz prelomljene wu romanu famne sljke stvarnosti. Jonson ide ı dalje: svome romanu daje opštije značenje ulazeći u sferu otuđenosti savremenog, čoveka u urbanoj sredini, okrutne složenosti njegove egzistencije. Pripoveđanje u romanu »Dva shvatanja« smireno je i hladno, jednostavno i bez yvomantike. Jonson disciplinovano niže autentične činjenice, koje govore same za sebe, lišavajući svoju prozu efektnih suvišnosti; on, kako je rečeno u pogovoru, čitaoca »poziva na saradnju, aktivira ga.c

Aleksandar PEJOVIĆ

Vladimir Maksimov Ziv ČčoveKk

»Jugoslavija«, Beograd 1967; preveo Petar Vujičić

SVAKO WU SEBI NOSI svoju Jtaku, svoju Angaru, ali svako ne može postati njen pesnik. Vrsta proze kakva jc »Živ čovek« Vladimira Maksimova više od ma koje druge vrste može da sklizne u stilizaciju, banalnost ili mođu. A posebno kađa je u pitanju tretman odnosa jedinke i društva, jednog od osnovnih motiva sovjetske proze, a i Maksimovljeve knjige. Druga njena karakteristika jesie lirizani, koji iakođe često srećemo u delima najmlađe generacije sovjetskih prozaika. »Živ čovek« je po svojoj formi tipičan primer mikroromana. Knjiga je komponovana tako reći kao poema. Sastoji se iz niza fragmenata o čovekovoj usamljenosti, nežnosu, dobroti, naivnosti, dramama, običnim sivarima, kojim je ispunjen čitav život. Toliko je u toj po obimu maloj knjizi vetra, snega, taj.ge, zemlje, zvezda, toliko Angare, piščevog zavičaja, azijske Rusije, Sibira. Jednostavna je i formula života Maksimovljevog glavnog junaka i naratora Sergeja-Serjože Ca-

KMJIŽEVNIĆI VELE DA SAN EKONOM – EKONOMI DA AH KMSIŽEPNIK ~ JA PAK MR 2DRAVICE | SPREMAĆ 5k

AhERIKUA !

CRNČEVIĆ

%

%

*

*

Kakvo je zadovoljstvo loviti veštice, zar one nisu matore?

ki :

U veliki cilj svako može da gađa, mali cilj najteže je pogoditi. e ko

I Toistoj se kolebao, hteo je i rat i mir. ·- ~ »

Gde si, oče, da mi i ti daš savet koji neću poslušati.

w ~

Vešt čovek ume da padne u tuđ zanos,

_eovernennarunnan: nu sumNI:nIIOwIIaVađue=epirar vire idi uBi Gui rune rain a ene eaa a aeenaii e enes

veva: »Pile takođe hoćc da živi«, ili »život na dam rođenja svakome daje njegovu posebnu istinu«. Međutim, u toj prozi ima i epskih elemenata, koji se izvrsno uklapaju u njenu lirsku potku. Maksimov to postiže spajanjem we. patetičnosti, nenametljivosti i jednostavnosti sa” Patetikoga, efektima, »velikim stvarima« svoga vremena. Prirođa + Iju. di su mneraskidivo povezani kao život i smrt. U pogls. dima Serjože ima kao i u tajgi izvesne naivnošti a isto. vremeno zrelosti i iskusnosti čoveka koji dobro poznaje život. U uspomenama naratora iz sličnih razloga, nema mi trunčice od sentimentalne idealizacije. Knjiga je \akođe pošteđena i autorovih komentara što veoma doprinosi nje. noj autentičnosti i jednostavnoj lepoti. Izvrsna je i analiza azijske Rusije, zatvorene, neprohodne kao i njeni ljudi, njene stepe, njene divljine. Jednostavan pristup materiji knjige uslovio je njen sadržaj. Glavni junak je stranac u svetu u kome živi. Otuđenje je počelo veoma rano. Ranije nego kod Kamijevog Mersoa. Počelo je sa posetama »čud., gavanjem drugova, odlaskom od kuće, prvim »snalaženjimae nih gostiju«, hapšenjem oca, fnajčinim ncsanicama, izhcu životu, poznanstvom sa Albcrtom Ivanovičem, Valjom, švercom. Serjoža je suviše osetljiv. To ga čini nemirmim, nesrećnim. »Živ čovek« je komponovan slično Kamijevom, »Padu«, kao ispovest glavnog junaka, koji u bolnici rag. mišlja o svom proteklom životu. Siže knjige jc usredsreffen na promćne koje prale spoznanje spoljašnjeg sveta, Za Serjožin odnos prema svelu Maksimov je uzeo Tolstojevu misao: »Dobro uvek postoji u našoj duši, i duša je dobra, a zlo je stečeno«. Društvo ga toliko demorališe svojom podmuklošću, računicom, zlobom da on nc može da mu se odupre i u trenutku kad od njega svim svojim bićem, želi da pobegne. Tek u bolnici, pobegavši iz logora, u Oče. kivanju operacije on će shvatiti svoju tragediju. »Poslednje što mi je ostalo u sećanju bio je pad, đavolski bolan i beskrajno đug...« Nije to bio samo fizički bol, bolnije ie sećanje na potucanje od logora do logora, prevara Albgerta Ivanoviča, čistke, robijaši, cinkaroši, jednom reči čitav taj kurjački život. Posle svega gubitak iluzija š vere su nešto najnormalnije. Umesto istina našao je pseudoistine, umesto punog života poluživot bogalja. Zato Sve za njega ima pečat apsurdnosti. Serjoža se oseća kao glumac u glavnim ulogama a kada ih odigra shvata koliko je prazan, pre mrtav nego Živ. Sile života koje se ironično poigravaju sa čovekom u njemu su našle medijum đa bi pokazale svoju moć. "'Serjoža je ključ knjige, njena poruka, On je tipičan predstavnik ljudske drame, koja u svim vremenima i svim društvima ima svoje konstante.

Biscrka RAJČIĆ

Milisav A. Ivanišević

Na rulkerrim svefsm

»Veselin Masleša«, Sarajevo 1967.

U SVOM NOVOM ROMANU, Milisav A. Ivanišević, oš{anječ dosledan problemu koji je obrađivao i u svom prethodnom delu, »Pariz bez Trijumfalne kapije — problemu koji njega, »dobrog Hercegovca u »pariskog proletera i jugoslovenskog pisca«, kako Izet Sarajlić voli da ga naziva, opseda i iznad svega PreokupiPš, Njegove su intencije usmerene na objektivan prikaz 'stanja jugoslovenske emigracije na Zapadu, i to, upravo On0ouv dela emigracije koji je pedesetih godina ispunjavao nekoliko iseljeničkih logora wu Italiji, na iznošenje tamn'h strana života onih ljudi koji su svoju domevinu napustili, bilo iz političkih razloga, bilo u nameri da u dalekom, primamljivom svetu dolara, viskiia, »Koka-kole«, (džeza i žvakaćih guma, potraže sreću i bogatstvo. Oporost i gomčina izbijaju iz redova koji opisuju ncodređeni i DiVrEmeni status ovih ljudi, njihovo inferiorno maicrijalno slanje, njihovo ugroženo ljudsko dostojanstvo, deformisanju njihovog moralnog profila, izloženost uticaju raznih političkih grupacija koje su našu zemlju napustile zajedno 5a okupatorima. Lično iskuslvo omogućilo je Jvaniševiću da pruži nekoliko mračnih i uverljivih skica ovih iznurcnih i dezorijentisanih ljudi, koji životare u logoru w kome iščekuju odobrenja da odu u Ameriku, Australiju, u obećaneč zemlje preko Okeana, i za io vreme polako postaju svesni da jedini spas leži u povratku u Jugoslaviju.

Da bi ostvario jedan realni, Živolni ritam SVOM pripovedanju, pisac se služio kratkim rečenicama iišenim bilo kakvih literarnih figura il ukrasa, smatrajućj, Vero vatno, da je ovakav postupak najadekvatnjji za interpretaciju nečega što jc doživljeno i nepobitno istinito, Ipak, njegova potreba za eksplicitnim rvazlućivanjem dobra od zla, za jednim potpunim i neograničenim angažovanjem ma strani pravednog i moralnog, prerasla je ambiciju smerenu isključivo na Svedočenje, 1e se on nije zadovoljio jeđino prezentacijom stvarnog, već je smatrao «a je po trebno da većini svojih junaka nameni sudbine, koje oni, po njegovom mišljenju, zaslužuju. Neđovoljna vičnost pri poveđačkom poslu, nezrelost i nedostatak samodiscipline vode lJvaniševića ı mnogobrojne konstrukcije koje uma njuju jedinu vređnost njegovog dela — životnost. 'Tožnja da svako dobije ono što zaslužuje, emotivnost i iskrenost, mogu biti sa Jjudske strane veoma simpatične, ali kod jednog meiskusnog pisca, one, gotovo, po pravilw vode jednoj prilično uprošćenoj i plitkoj simbolici, naivnim i neskladnim efektima.

Parizu, dobrog Jugoslovena“,

Vlastimir, PETKOVIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE

a i a ———

a —