Književne novine

Dragan M. JEREMIĆ

Za Jeju i Draška Ređepa

AKOJE JOVAN ANDREJEVIĆ (1833-1864),

s Kostom Ruvarcem, bio jedan od naj-. istaknutijih književnih teoretičara i kritičara Ujedinjene omladine srpske, mišljenja o značaju njegovog rada vrlo su različita. Dok se u nekrologu objavljenom povodom njegove smrti u »Danici«, koji je verovatno napisao njen urednik Đorđe Popović Daničar, kaže da je on »jedan od malenoga broja naših sunarodnika, kojima se ime spominje u razvitku naučnom ljudskoga roda«, Jovan Skerlić u delu »Omladina i njena književnost (1848-1871)«, Andrejevića svrstava među pisce koje samo uzgredno pominje, jer mu izgledaju »nereprezentativni, sa nedovoljno osobenosti, i sa bledim književnim fizionomijama«, a u «Istoriji nove srpske književnosti« seća ga se samo kao prevodioca Šekspirove drame »Ričard TII«. Stojeći između ova dva potpuno suprotna mišljenja, svi oni koji su pisali o njemu i njegovom radu ostavili su do dana današnjeg nerešeno kako pitanje vrednosti estetičke teoriJe tako i pitanje značaja kritičke delatnosti ovog kritičara-estetičara,

Srpska je kritika i prc Andrejevića bila estetička, ali shvatanja na kojima su Konstantin Bogdanović, Đorđe Maletić i Jovan Subotić zasnivali svoja kritička razmatranja bila su epigonsko oslanjanje na već utvrđene principe, uglavnom nemačke estetike. Zbog toga je Jakov Immjiatović u članku »Pogled na Knjižestvo« (1857) govorio kako je ne samo poezija već i kritika »od nemačke bolesti stradala« i kako je bilo »dosta učenih kritikera, no oni su kroz tuđ durbin na svoje gledali«. S tim u vezi postavlja sc pitanje: da li se sa AndrcJevićem izmenio dotadašnji odnos kritike prcma nemačkoj cstetici i da li je s njim stekla više samostalnosti i originalnosti?

| U studiji »Mladi Novaković (1842-1873)«, pisanoj za »Spomenicu Stojana Novakovića« (1921), Pavle Popović je tvrdio: »Književne ideje omladine očevidno su Vukove«, mada je ona »suviše iednostavno i krivo shvatila bogato nasleđe« Vukovog velikog perioda i »donekle predstavlja deviaciju ako ne degeneraciiu njegovih ideja«. Po ovom mišlieniu moglo bi se zaključiti da je kritika u doba Omladinskog pokreta postala potpuno nezavisna od nemačke estetike, ali ono je, međutim, očigledno netačno, i to najore zato što se ni Vuk niti iko oko, Vuka nije bavio problemima kojima su sc bavili naistaknutiji kritićari , Omladinskog pokreta, Nigde se kod Vuka i vukovaca, na primer, ne mopu naći ideje o diletamtizmu, bitnim karakteristikama tragediie i vrstama lirske poeziie, o kojima govori Kosta Ruvarac povodom »Pevaniie« Stojana Novakovića, tragediie »HMerceg Vladislav« Jovana Subotića i pesama Liubomira Nenadovića, a ioš manie se može govoriti o nekoj sličnosti između Vukovskih kniževnih ideia i »Odlomaka estetičnih«, koie ie Andrejević obiavio u dvadeset i jednom broiu »Danice« od 28. jula do 15. decembra 1863. godine.

Tim odlomcima, koji su, kako je rekao Mihnilo Polit-Desančić, bili »u svoie doba od velikoga utiska«, Andrejević je stekao ugled najvećeg kniiževnog teoretičara, među savremenicima. U niima je on, međutim, priznao da ih je »poglavito iz Fišera pozajmio«, ali ni do dana današnjeg nije otkriven obim te pozajišce. Polazeći od onoga što ic sam Andcejević

tvrdio, nije, međutim, teško utvrditi da je deo »Odlomaka estetičnih« bukvalno ili slobodnije preveden iz »Estetike ili nauke o lepom« Fridriha Teodora Fišera, koja je u tri toma objavljena od 1846. do 1857. godine. Karakteristično je, međutim, da je iz Fišerovc »Estetike ili nauke o lepom« Andrejević prvenstveno izostavio odelike kojima ona dobija muetafizički, obiektivno-idealistički i čak fideistički karakter, Zbog toga kod njega estetika ima jedan mnoso obiektivniji i realniji smisao nego kod Fišera. Tako je Fišerovo shvatanje lepog prevodio vrlo izdašno, Andrejević, na primer, ne prevodi paragraf 9, u kome nemački estetičar utvrđuje da je predmet metafizike lepog »pojam lepog u njegovoj čistoj opštosti, izdvojen od njegOVO; · ostvarenja«, a isto tako ni paragraf 26, u kome Hegelov učenik kaže da religija i lepota »svaako pripadaju istoj oblasti«, kao ai. SOLI istog paragrafa, gde stoji da su religija i lepota »dve prve neposredne forme apsolutnog duha«. lako je Fišer, kao predstavnik levog krila hegelijanstva, bio slobodoumnih pogleda, zbog kojih je bio suspendovan 5 mesta profesora estetike i istorije nemačke knjižeV nosti u Tibingenu, Andrejević ne prihvata onč njegove stavove koje smatra za neosnovane pretpostavke. i i

Andrejevićevo neprihvatanje fFišerovih metafizičkih i objiektivno-idealističkih pretpostavki, čini se, nije slučajno, već je rezultat nJegovog realnog, naučnog gledanja na sve pojave i čak predilekcije za (vulgarno) materljalistički nogled na svet, što se naročito vidi u njegovoi raspravi o fotografiji, koiu je objavio u »Sedmici« 1858. godine. Ukazujući na Ppotiskivanie pnoetsko-mitskih pogleda na svet O strane nanke, Andrejević u ovoi svojoi raspr8vi zakliwčuje: »Matematička sigurnost veća je dobit za čovečansivo od onih ulih lepih sa: njariia, n naposletku prava, DOčZIla ne sastoji se uprav m neprovidnoj mitičkoi tami, već u iasnom svezivanju bezbroinih činova sa idejama, duha našega, U istom radu on će isticaf! da ic zakon o neuništivosti materiie najviši naučni zakon i preporučivati prevođenje ili. preradu Molešotovih dela »Opticai života« 1 »Fiziolneija izmene maferiie«. Uostalom, o po: zitivnoi usmeremosti njegovog duha svedoči i to što i» izabrao da studiva medicinu i postao lekar i što se sa uspehom bavio fiziolopiiom, napisavši naučni rad o fiziologiji jetre O ko-

KNJIŽEVNE NOVINE

JOVAN

me je vrlo pohvalno govorio njegov profesor na Bečkom univerzitetu Ernst Brike.

Zbog toga se kritička razmatranja Svetozara Markovića u raspravi »Pevanje i mišljenje« (1868), u kojima kao idejnu osnovu naših kritičara-estetičara uzima shvatanje da se u umetnosti ostvaruje apsolutna ideja O lepom koja je urođena čovečjem duhu, ne mogu odnositi na Andrejevića, iako je tačno da je i on, kao mnogi drugi kritičari toga doba, verovao da su estetički »zakoni« nepromenmljivi.

Umesto da, kao Fišer, estetiku shvati prevashodno kao metafiziku lepog, Andrejević je shvata kao nauku o estetskom osećanju, ali ovo svoje neslaganje s Fišerom ne pokazuje pomoću svojih vlastitih, samostalnih razmairanja, već na osnovu toga što na početak »Odlomaka estetičnih« stavlja prevod većeg dela poglavlja »Odnos estetike prema osećanju lepog« iz knjige »Estetička pitanja« (1853) nemačkog filozofa i estetičara Juliusa Frauenšteta, koji zauzima pozitivnije estetičko stanovište od Fišera. Andrejević će koristiti Frauenšteta i kad bude govorio o subjektivnom utisku lepog, preuzimajući pri tom neke stavove iz VIII poglavlia »Estetičkih pitanja« koic nosi naslov »Razlika između estetičkog i moralmog suđenja«. Frauenštet je najpre bio hegelovac, ali se, od 1846. godine približio Šonenhaueru i postao pristalica njegove filozofiie, tako da se Andrejević ne može, kako se obično čini, smatrati samo pristalicom hegelijanske nego i šopenhauerovske estetike.

Izuzimajući Fišerovu i Frauenštetovu knjigu, Andrejević ne uzima tekstove niiednog od pisaca navedenih u literaturi koju je koristio za svoje »Odlomke estetične«, sem što iednom prilikom opširnije od Fišera citira Aristotela iz IX poglavlja njegove »Poetike« i koristi jedam pmpodatak iz Kraisigovih »Predavania O Šekspiru, niegovom dobu i njegovom delu, ali citira tri pasusa iz I knjige »Nauke o lepom« (1861) francuskog filozofa i estetičara Šarla Leveka, koiu ne pominie u bibliografiji.

Najveći deo »Odlomaka estetičnih« čini prevod izabranih Fišerovih stavova o lepom dramskom pesništvu. U odelicima o lepom, kao i kasnije. Andrejević, manie ili više slobodno, prevodi ili samo sadržaj paragrafa, ili uz io uzima i cele sholije, ili pak prihvata pojedine delove paragrafa i sholiia, prevodeći uz stavove o lepom u užem smislu i poiedine Fišerove stavove o tizvišenom i tragičnom, a izostavljajući one o komičnom,

Pošto je preveo naivažniie 'Fišerove Sstavove o lenom, Andreiević preskače njegova Taz-

'matranjia o objektivnoi egzistenciii levog (Je-

no u prirodi), subiektivno leom, (famtaziia ili ideal) i subjektivno-obiektivnoj realnosti lepog (umetnost) i poglede na arhitekturu, skuloturu, slikarstvo i muziku, pa čak premebregava i izlaganja o suštini Doeziie i njenim vrstama i odmah prelazi na bitne stavove Fišerovc estefike o dramskoi moezijii, vraćaiući se samo u dva maha na mišlienia o čovekovoj lepoti i zakonu umetničke kommoziciie. I kao što se nije zainteresovao za komičmo, tako Andreiević niic pokazao interesovamie ni za komediju i nien odnos prema tragediji. Teško jie reći da li u tome treba videti niegovu ličnu redilekcilu za tragično i tragediji ili DOsledicu mišlienia da ie srpskoi kniiževnosti važniie da stekme dobre tragediie nego komedije. bilo zato Što ie sa Sterijom već dobila značaina komediografska dela a tragediia Visokopg stila još nije bila rođena, bilo zato što je komediia »niži« kniiževni rod.

Andrejević ie preveo jedan, vrlo. mali izbor Fišerovih estetičkih stavova, ier je morao da

izostavi sve ono što mu se činilo manie VaŽ-.

nim za njegovu svrhu. Fišerova »Estetika ili nauka o lenpom« u drugom izdanju (1923) ima oko dve hiliade devet stotina strana. a nIčgOVi »Odlomci estetični« zauzimaju u »Danici« samo nešto više od sto strana, Iz ovog numeric kog odnosa iasmo se vidi koliko ie Andrejević skratio i sažeo Fišerov tekst, nastojeći da SVOjim sunarodnicima, piscima i čitaocima, Drčzenhira jednu savremenu filozofiju lepog „u malom i teoriju dramske noeziie. Njegove Intervemcije u prevodu su vrlo male, a niegova originalnost neznatna. Čini se da ie naivažniji stav koji nisam našao kod Fišera i Frauenšteta, stav o odnosu lepog prema dobru, koji, po Andrejeviću, glasi: »Svađa ona, šta je Dpreče, lenota ili moralnost, izravnaće se ovim, kad se kaže, da je moralni svet sadržai lepog, dakle materijal, iz kog se leno oziđuje i leno će u ovakom smislu svakoiako red moralnost doći morati, premda o važnosti i u običnom svetu ovo pred ono dolazi«, a, u vezi sa shvataniem da se s dobrim kao i sa celishodnim može spoiiti »oridenuta lepota«, on će tome dodati: »Tendenciozna i satirična poeziia ima neku moralnu cel u sebi, a lepo je tek spolja pridemuto«.

U-Andrajevićeva priloge. tekstu »Odlomaka.

estetičnih« mogu se navesti još samo uvod, 1 kome ie obiasnio cili svog rada i, koi nema teorijski smisao; rimeri za uzvišeno, koie uzima iz Rranka Radičevića i Đure Takšića, zameniuiući time TFišerov primer: Halerovu „Himnu večnosti«: obaveštenje da ie pre osam godina mreveo odlomke iz Šekspicovog »Ričarda TIIT« i zaklimčno obiašniemie u kome nastoii da ovred čitaocima omravda obpširnost svog rada. Sve u svemu, Andrejević ie. DrevoOdeći iednnu komvilaciiu stranih esfefičkih tekstova i držeći se pri tom uelavnom Fišera, DOkazao foliko malo origimalnosti da se »Odlomci estetični« nikako me momu smatrati niegovim tekstom i izlagnniem niecovih estetičkih pogleda. Niecovn relativna originalnost i odnosu prema Vosiliin Simboftićn i Mihnaim H. Ri-

stiću, knji =? mrevodili estetičke Tekstove Vil-

helma Travectn Krnoa, sastojala bi se ıı tome što se on niie držao samo iedmog ectetičarn, ali

njegova stvarna originalnost je čak manja od

NIDRE.JE

originalnosti koju je, na primer, pokazao RHistić mnogo slobodnije tretirajući Krugov tekst i protivstavljaći se lično nekim njegovim bitnim stavovima. j

'Ako, međutim, Andrejević nije originalan kao teoretičar, to nikako ne znači da je njegova kritička delatnost bez značaja. Da je 1speo da ostvari nameru da na primerima naših dramskih ostvarenja pokaže važenje onih

estetičkih načela koja je izneo prevodeći Fišera, on bi svakako izvršio jedan značajan estetičko-kritički posao, ali ga je u toj nameTi, na Žalost, sprečila prerana smrt. Tpak, Amdrejević, koji je prijateljevao s pesnicima. koji, uz Njegoša i Branka Radičevića, čine VIDunce romantičarske poezije: s „Jakšićem, Zmajiom i Lazom Kostićem, učinio je mnogo za uspeh drugog talasa romantičarske poezije, 1 to baš u onome što je taj talas novo nosio: u dramskom stvaralaštvu. : e: Tako je kao gimnazista u Temišvaru učio teoriju Književnosti iz Mrazovića i Hadžića a istoriju književnosti iz Jovana Subotića, Amndrejević je samostalno, vam škole, red na: rodnih pesama, čitao Radičevića i Njegoša i

Kostićeve tragedije, ali, polazcvci od toga sta ona znači u razvoju srpskc dramske književnosti, namemo je izostavio isticanje njenih mana. ; | Ove dve recenzije dovoljne su da Andreje-

viću pribave slavu jednog od najvećih kritiča-

ra pre pojave realizma, jer su zadale odlučam. udarac staračkom, racionalističkom preromantizmu Hadžića, Malctića i Subotića. Uz podršku 'Đorđevića i Ruvarca, koji je u jednom pismu Jovanu Boškoviću 1863. godine izjavljivao da se slaže sa Andrejevićevim mišljenjem o Jakšićevoj »Seobi Srbalia«, Andrejević je učinio više nego ijedan kritičar da romantičari izvojuju pobedu i na polju na kome se ranije misu ogledali: u drami. Njegovi sudovi nisu sasvim tačni, oni su čak namerno jedmostrani i preterano pohvalni, ali njih opravdava, pre svega, stvarno mnogo veća vpednost dramskih dela Jakšića i Kostića od dela svih njihovih prethodnika i savremenika, naročito u pogledu originalnosti, koju ic Andrejević istakao kao osnovno merilo vrednosti. Kad sč čita Maletićevo mišljenje o ovim dvema dramama, mora sc priznati da on umnogome 1ma prava kad govori o njihovim slabostima, ali, istorijski uzevši, ipak nmije Maletić u pravu nego Andrejević. Uostalom, ni Andrejević nije bio slep za mane romantičarske drame i slabosti romantičarskih dramatičara kojima „e pisao hvalospeve: od Jakšića jc „tražio da u nagrađenoj drami izvrši izvesne izmene ı pe: snik se docnije pravdao kritičaru što ih nije izvršio i, očekujući da će on o njemim slabostima govoriti u »Odlomcima estetičnim«, Želeo je da od njega čuje mišljenje O svojoj novonapisanoj drami »Jelisaveta knjeginmja Crnogorska« (koja jie tada još mosila naziv »Poslednji Crnojevići«), dok je Laza Kostić, pod njegovim uplivom, vršio temeljne prepravke četvrtog i, donekle, petog čina »Maksima Crnojevića« još pre nego što ga je poslao na konkurs Matice srpske.

Po tome šta su za napredak srpske književmosti značile, Andreievićeve recenzije O »Seobi Srbalja« i »Maksimu Crnojeviću«, objavlje-

E

RAFAEL: DVE NAGE FIGURE POD šTITOM

divio im se, pripremajući se, na taj način, za dovršenje prodora onog književnog pravca ji je započeo stvaralaštvom ovih pesnika. Ta prilika pružila mu se kada je s Jovanom Đorđevićem imao da odluči koju će od dve drame prispele na konkurs Matice srpske 1862, godine predložiti za nagradu. Odlučujući se između »Nemanje« Jovana Subotića i »Seobe Srbalja« Đure Jakšića, Andrejević se svim ST cem založio da nagradu dobije Jakšićeva drama i, ističući da se za tu dramu ne može Uupo-: trebiti obično merilo, tvrdio da joj, je fabula zanimljiva, karakteri dosledni, motivisanje radnje istmito, strast snažno data, jezik da lepši ne može biti, a stihovi nenategnuti, tako da je to »najlepši proizvod dosadašnje dramske literature naše« i »da će u nečem i dalje izvan granica srbstva nešto značiti«, pa čak i da se u njoj susrećemo s. genijalnim piscem. U takvoj odluci Andrejevića je podržao i Jovan Đorđević, mada mnogo, umerenijim mišlienjem od Andrejevićevog, koje će kasniic i malo korigovati u pravcu veće kritičnosti.

Dve godine kasnije Andrejević je opet stao u odbranu romantičarske drame, predlažući za Matičinu nagradu tragediju »Maksim Crnoiević« Laze Kostića, koju je smatrao još značajnijim dramskim delom od »Seobe Srbalja«. Dok je Jovan Subotić tvrdio da ova drama DoOred izvesnih vrlina ima »velikih mana«, a Jovan Đorđević video njenu vrednost uglavnom u tome što je ona prvo dramsko delo u kome ie »narodni đuh tako čvrsto spojen sa uglađenošću obšteevropskome«, Andrejević joj je hapisao panegirik, tvndeći da ona u svemu odgovara zakonima dramskog stvaranja, da je radnja živa, da su situacije pune efekata a karakteri snažno i raznovrsno prikazani, da drži pažniu do kraja i da je pisana u jambu, u kome pišu prvi narodi u dramskoj struci: Nemci i Englezi. Ukazujući i na vrednost moralnih pouka “u drami, Andrejević u DVI, red stavlia originalnost i u tom pogledu njepov kritički sud je bio. ne samo opravdan već i aalekovid. U ovoi manje sistematičnoj recenziji od one o Jakšićevoj drami. Andrejević je, izgleda, bio svestan i znatnih slabosti

ne u »Srbskom letopisu«, mogu se, donekle, uporediti s dve Vukove recenzije o Vidakovićevim romanima i dve rasprave Svetozara Markovića i, u svakom slučaju, svojim velikim istorijskim značajem bacaju u zasenak svoj mali obim.

Da bi se shvatio značaj Andrejevića kao kritičara tim recenzijama treba dodati i nje-

·govu borbu za afirmaciju šekspira, koja je i

kod Srba, kao kod Francuza, u stvari, značila borbu za afirmaciju romantičarske drame. Andrejević i Kostić su bili ne samo prvi srpski

prevodioci Šekspirovih drama sa engleskog jezika (ranije su Šekspirove drame bile prevođene s nemačkog), već su i prvi isticali da je Šekspir nenadmašan dramski pesnik. Svečana. proslava tristagodišnjice Šekspirovog rođenja, čije su održavanje oni zahtevali i pripremili, imala je smisao manifesta. Održana 12. maja 1864. godine, na dan prve skupštine Matice srpske u Novom Sadu, s prikazivanjem dve scene iz I čina »Ričarda 11T« u prevodu Andrejevića i Kostića, ona je pokazala da ie romantičarska dramska poetika mnogo bliža Šekspiru od one koju su ispovedali njeni protivnici Maletić i Subotić.

I tako je Andrejević, iako u teoriji ni najmanje nije bio imun od »nemačke bolestić, u praksi gledao svojim očima i učinio veliku uslugu razvoju srpske dramske književnosti. Ako se za Vuka Karadžića može reći da je svojim autoritetom, uz, pomoć Daničića, izvoOjevao prvu pobedu srpskog romantizma, Za Andrejevića se s pravom može reći da JES pobedu, uz pomoć Ruvarca i Đorđevića, doveo do kraja i time omogućio potpuni trijumf romantizma. Posle tog trijumfa i, donekle, zahvaliujući njemu, mogao jc da dođe novi književni pokret: realizam, i novi teoretičar: Svetozar Marković. Proklamujući pobedu romanlizma i u oblasti drame, Andrejević ic priprćmio teren za pojavu novog duha u Kniiževnosti i zato je, istoriiski gledomo, naimarkantniia kritičarska, figura u periodu između Vuka i

Svetozara Markovića,