Književne novine

SERIGRAFIJA ZAGREBAČKIH GRAFIČARA

Salon Muzeja savremene umetnosti

RADOVI U TEHNICI SERIGRAFIJE, to jest sito-štampe, sedmorice zagrebačkih umetnika, iz domena su Novih tendencija, aktuelnog evVropskog pokreta istraživanja fenomena vizuelnosti i optičko-predmetnih struktura koji se bazira na tradiciji Ozenfanovog i Korbizjeovog purizma, Maljevičevog suprematizma, Mondri: Janovog meoplasticizma, na »geštalt-teoriji« (Keler, Kofka), rezultatima istraživanja Vazarelija i Šefera, itd. Očigledno, u pitanju je tendemcija približavanja nauci, naučnom eksperimentu, i ako u etapama razvoja umetnosti možemo konstatovati izvesna inkliniranja ka nauoi — inkliniranja koja su bila samo instrument jedne u osnovi tradicionalno-umetničke vizije — Nove tendencije predstavljaju radikalizovanje te inklinacije ka naučnom: vizualizujući samu anatomiju i tehnologiju jednog u osnovi naučnog procesa one par excellence ilustruju neke vidove konvergencije sveta nauke i sveta umetnosti stavljajući između tih dvaju svetova znak jednakosti. Stoga dobrim delom stoji kritika takvih tendencija po kojoj su one svojevrstan vid alijenacije umetnosti, uprkos tome što precizno prate puls i ritam ovoga trenutka — trenutka naše civilizacije okremute standardu, projektu, »kompjuterskom čudu«, idealu koji postvaruje tradicionalni ideal integralnoga humanizma. ~

· IT kod nas Nove tendencije nisu bez ikakve baštine: grupa zagrebačkih arhitekata i slikara »Exat 51« (Picelj, Srnec, Kristi, Knifer, Rihter, Rašica i Bernardi) težili su ka izrazu koji bi bio sinteza svih likovnih umetnosti, nešto Što odgovara duhu moderne tehničke civilizacije i naraslim potrebama vizuelne komunikacije; u suštini, to je bila varijanta geometrijske apstrakcije okremuta ka sintezi kao imperativu vremena. Op-artistički smer Novih tendencija (koji dominira i na ovoj izložbi sa samo izvćsnim izuzetkom Mladena Galića) sasvim je u kontekstu teorijske doktrine i precizno formulisanog programa ove »programirane umetnosti« koja avanturi traženja pretpostavlja već u preliminanijumu dostignuti cilj: egzaktnu parafrazu laboratorijskog dizajna. U suštini opartistićki projekt zasniva se na programiranju »situacije« putem osnovne jedinične vrednosti, modula, koji se ponavlja, Na tome počivaju i koncepti Juraja Dobrovića, Eugenma Felera, Am“ te Kuduza, Ivana Picelja, Alesandra Srneca i Miroslava Šuteja. U svom programu, predstavnici ovakvih i sličnih tendencija imaju nesumnjivo relevantne i humane mamere: socijalizo« vanje i demokratizovanje umetnosti putem neposrednog kontakta sa publikom 2 valjujući lakoj »čitljivosti«, odsustvu svakovrsnih »m sti·fikacija«e. Nove tendencije u celini, i op-art kao jedan njihov smer, izraz su nnučno-tehničkog karaktera vremena, soijemtističke frenezije vremena; one personalnost žrtvuju zarad rečenih širih interesa; apsolutizuju praksu anorganskog, iš• traživanja jednostranim forsiranjem čiste vizuelnosti i tehničkog događaja — stoga su ap sjonalna analiza racija a nc osećajna projekcija kardiograma, mistike srca koje čuva sve lepote i sva prokletstva drame egzistencije, metafiziku sudbime čoveka.

Ne znači, međutim, da Novim tendencijama treba uskratiti vizu za svet umetnosti; greši se onda kad se one uzdižu ma pijedestal jedine, Prve umetnosti u složenoj klavijaturi umetničkih ćkspresija danas. Jer ako u umetnosti možemo govoriti o pravilima, onda ič svakako jedno od najmarkantnijih pravilo stilske kočgzistenćije: pravo građanstva, žepravo, pod nebom umetnosti imaju i dijametralno Oprečcnc umetničke težnje. Diskusiju treba početi sa n1!hovim doprinosima a ne sa apriornim glorifikacijama ili apriornim diskvalifikacijama.

IVANKA ŽIVKOVIĆ Galerija Kolarčevog univerziteta

ENFORMEL — taj derivat apsštrakcije koji se formirao kao formalno i teorijski ecizno determinisan stil baziran na „jednom vidu interakcije nauke i umetnosti, vidu koji je od iluzioniranop predstavljanja strukture i morfologiić objektivnog prešao na Samo n0SBDIČ konkretne materije u »sliku« — bio je Ivanki Živković prva etapa u umetnosti, Trećom beogradskom izložbom ona koriguje svoj prethodni (enformelistički) konceDt insistiranjem ma umetničkoj formi organske provenijenci)e. Ona je tu formu definisala kao jedan pitoreskan »događaj« na neutralnom fonu — buktavi, cvetni rog izobilja sa idejom metafore plodnosti, djionizlijskog slavlja femomena života. „Enformelistički recidivi tu i tamo se pojavljuju i ne bi se reklo da su baš amalgamisani sa novom vizijom Živkovićeve.

MILORAJD STUPOVSKI Galerija Doma JNA

PRVOM izložbom Stupovski se preporučuje kao talentovan vajar već pozamašnog i Jasno artikulisanog opusa. Portretni naturalizam Timsko-ckspresionističkog karaktera napušta sada sa iežnjom ka sintetičnijem oblikovanju; tu su još i reminiscencc iz arhajske umetnosti, iZ stavoegipćanske, itd. Teško ic, za sada, pred-

_ videti njegovu pravu vokaciju jet, manje-više, sve to do sada ima vrlo solidan nivo.

Kosta Vasiljković

6

Pitamie morala smela |D. Lazića

i pitanje FADIL HADŽIĆ je već duže vremena preokupiran problemima morala u spletu društvenih odnosa iz kojih izviru sukobi i protivrečnosti između ljudi, i kao umetnik svesno izražava svoj nemir i nespokojstvo zbog okolnosti koje otkrivaju miz moralnih deformacija kao neposrednih edica nesporazuma između ddlruštva i pojedinca. Neposredni život i naša stvar nost — čiji smo mi, jedini i neprikosnoveni tvorci — ovde se otkruvaju kao živi izvori inspiracije, sa ciljem da nam se filmom saopšte izvesne istine o nama samima i da sc otvoreno

izrazi protest protiv laži, hipokrizije i karije- ~

rizma.

, Inspinisan konciznom novinskom yvešću, Fadil Hadžic ovoga puta polazi u potragu za uzro-

cima samoubistva mladog montera Ive Bajsića .

. glavne krivce za smrt mladog čoveka pronalazi u birokratskom aparatu jedne privredne organizacije u kojoi vladaju laž, licemerje i nepravilan odnos rukovodećih lica prema radnicima. Zbog svega ovoga, njegov najnoviji film »Protest« na izgled poseduje sve vrline koje obeležavaju njegovo prisustvo u vremenu: angažovan knitički odnos prema jednoj deformaciji u društvenom organiznni, pravovremeno i delotvorno reagovanje na negativnu pojavu kao rak-ranu socijalističkog morala — i uznemirujuću poruku našim savestima. Međutim, ako zagledamo dublje ispod površine ovog društveno-kritičkop radikalizma i osvrmemo sec unazad, osveživši sećanja na ranije Hadžićeve filmove — »Službeni položaj« i »Drugu stranu medđalje« — otkrićemo istovetan mehanizam pomoću kojega film nastaje po određenom receptu koji mu obezbeđuje kritičku oštninu, seriozan odnos prema. društvenoj problematici i aktivnu, »državotvornu« poruku.

Ista feljtonska uprošćenost priče, identična konstrukcija zapleta u kojoj obavezno figuviraju rukovodeći stručnjaci slabog morala, lukavi i podmukli, ali i udruženi u odbrani zajedničkih intereša — i nemoćni radnici, kojima tekovine radničkog samoupravljanja ništa ne DOmažu u borbi protiv ovih privilegovanih moćnika. Pitanje morala se u ovim filmovima obično postavlja pomoću literame konstrukcije koja ilustruje unapred određenu tezu: nekoliko veštih kalkulanata na rukovodećim muestima, ozbiljno ugrožavaju tekovine našeg, inače bezazlenog i bezgrešnog društva i treba ih što pre iskoreniti u interesu očuvanja društvenog zdravlja! j

Narativnost ovih filmova (od kojih je »Proteste dramaturški najkompaktniji i majuspešnije »obrazlaže tezu«) uglavnom ostaje na primarnom planu saopštavanja, bez prirodmi dramskih akcenata, koji bi pokretali priču ka zaokruženoj, završnoj poeniti, Sledeći ovakvu ari taciju, stižemo do pojma konjunkturc kol možda najprečiznije označava mchanizam nastanka ovih filmova: novinska reportaža SČ daje u nešto širem i dramatičniiem · okviru, bilo da je u pitanju samoubilački skok sa ne bodera (»Protest«), moralna greška starog 1 do tada besprekorno revolucionara (»Službemi poloežaj«), ili istraga, koja se sprovodi naknadno, 5 tim Što je islednik pred ubeđen u Kkrivicu žrtve (»Druga strana medalje«). Na tal način se stvamosni podatak iz Života iskrivljuje radi veće dramatičnosti, jalovi skelet konstrukoije zamenjuje pravu društvenu SDOznaju, a pamflet njenu ozbiljniju i argumentovanu analizu.

' Zato je možda i najpravednije film »Protest« svesti na njegove prave dimenzije i shvatiti ga kao filmsku reportažu inspirisanu »temom dana«, kao vrstu društvene hronike koja traga za dnevnim istinama našeg postojanja, sa VIŠĆ ili manje uspeha, ali uglavnom feljtonski pojednostavljeno i novinarski uprošćeno, u obliku hronike koja pitanje morala postavlja u prvi plan tako nametljivo da iza njega iščezava SVE, pa i sama režija. Ta režija sledi ogolele činjenice jednog iskonstruisanog zapleta koji je VOđen sa unapred postavljenom tezom, ona stvara fabulu u kojoj su samo posledice istimite, a uzroci manje-više izmišljeni, jednom rečju njem tretman je Više trilerski uprošćen nego što Jc psihološki slojevit i dramaturški izmijansiran. Od ovakve filniske feljtonistike ije, naravno, i neumesno tražiti da izrazi svu psihološku i etičku složenost našeg savremenog društva, pošto su njeni likovi crno-belo tipski koncipirani i podelieni u dve zasebne moralne kategorije sa krajnje Muprošćenim pokretačkim motivima.

Zbog svega ovopa, »Protest« ostaje na granici iza koje počinje zaista angažovan odnos prema istinama našeg vremena koji pomaže da se otkriju socijalne nepravde i sukobi kao uzroci intimnih razočarenja i pojedinačnih tragedija.

Hadžić uglavnom ispoljava hrabrost da sc bez zazora suoči sa negativnim pojavama, kao što pokazuje i zavidnu sposobnost da u letu hvata sve ono što je karakteristično za dnevna

UBOGA MARIJA

SLAVKO KOLAR mame

Kao KkMkanrikaturist

SPREMAJUĆI MONOGRAFIJU o Slavku Kolaru (1891—1963) i tragajući za podacima iz nJegovog burnog života, saznao sam da jedan od njegovih najintimnijih prijatelja još 1Z mladih

'dana, ing. Ante Mudrovčić živi kao penzioner

u Gospiću, pa sam mu sc obratio preko prijatelja književnika Julija Derossija, koji Živi kao profesor Pedagoške akademije u tom istom ličkom gradu. Uskoro mi je Derossi poslao opširan izvještaj o svojim razgovorima 5 ing. Mudrovčićem, koji je ujedno i jedan od još rijel kih preživjelih Kolarovih prijatelja. · U Pored zabilježaka o Mudrovčićevim sjećanjima na razne dogodovštine iz zajedničkop života, koje su on i Kolar proveli kao mladi agronomi u Slavonskoj Požegi i Božjakovini (državno. poljopnivredno dobro, kraj Zagreba), Derossi mi je Javio da se kod Mudrovčića nalazi i nekoliko karikatura, koje je izradio Kolar. Kako sam već ranije od Kolarovog brata Vilka, prosvjetnog inspektora u miru, čuo ncšto o tome da se Slavko u mladim danima bavio i karikiranjem (ali je on mislio da su sc svi ti crteži u međuvremenu izgubili) zamolic sam Derossija da poradi u tom smislu, da ml ing. Mudrovčic tc karikature posudi na kraće vrijeme, da bi ih mogao prefotografirabi i even. tualno publicirati. : Ing. Mudrovčić se rado odazvao toj mojo. molbi i tako je, eto, došlo do otkrića ovdje reprođuciranih karikatura, za koje se osim U najužem porodičnom krugu i krugu nekolicinc Kolarovih danas već mahom izumrlih suradnika i prijatelja, nije ni znalo. . Tako Slavko Kolar nikada nije učio slikarstvo, ovih devet ovdje OR OGNONIO Na karikatura, jasno svjedoče da je Kolar bio nesumn jiiv slikarski talenat, sa snažnim osjećanjem žzža karakterizaciju i psihološko produbljivanje. Ako ie karikature pažljivo promotrimo doći

ćemo do zaključka da onc stoje nesumnjivo ako ne iznad ono bar na liniji prosjeka radova tadašnjih hrvatskih karikaturista (Clementa Menci Crnčića, Branka Petrovića, Slavka Vereša, Mironovića i dr.; Pier Križanić je u to vrijeme bio već u Beogradu), koji su svoje radove objavljivali uglavnom u tadašnjem zagrebačkom šaljivom listu »Koprive«.

Slavko Kolar je — svakako — izradio i mnogo više takvih karikatura, ali kako im ni on ni itko iz njegove blizine nije pridavao nikakvu važnost, one su vremenom propale. Ovu kolekciju koja čini zatvorenu cjelinu, sam, Kolar je nazvao »Znameniti žitelji države Božakovihe«, godine 1924 — a sačuvala se kao što već rekoh, kod njegovog intimnog prijatelja iz tih dana ing. Ante Vilima Mudrovčića, koji danas živi kao sedamdesetrogodišnji umirovljenik u Gospiću. Njihovom sačuvanju kao prvenstveno uspomene 1z jednog životnog razdoblja, pogo dovala je okolnost, što ih je sam Kolar jednopa dana nalijepio kancelarijskim ljepilom na poleđinu nekog većeg polukartona (67 x 59 cm), zapravo neke diplome Hrvatske zemaljske gospodarske izložbe stoke god. 1906. u Zagrebu, dodijeljene Državnom dobru Božjakovini.

Karikature su izvedene u olovci, jedino je karikatura sirara Žvaba izvedena u tušu, a ekonoma Jagara, kolorirana svjetlo zelenim pastelom. Linije su često veoma fine i mekane 1 u svakom slučaju odaju iznenađujuće sigurnu ruku, s težnjom za postizanjem tonskih vrijednosti pomoću šatiranja. Ali kako je čitava kolekcija, uraraljena pod staklom, bila kroz protela četini decemija, i Više, izložena danjem svijetlu, a povremeno svakako ) direktnim sunčanim zracima, to je papir veoma Ppožutio, Dpopućao i mjestimično čak i otpao, pa su direktine reprodđuktivne mogućnosti veoma smanjene. Međutim, budući se ovdje ne radi o Kolaru

Premijere filmova »Protest« F. Hadžića i „Sirota Marija«

IIM

zbivanja, uspevajući da ih kroz razgovetnu akciju približi gledaocu koji se spontano ideniifikuje sa glavnim jumakom, ali mu međostajc sposobnost za prave stvaralačke simteze: poruka njegovog »Protesta«, kao uostalom i »Službenog položaja«, nasilno je iskonstruisana 1 pomalo apstraktna. Punu odgovornost, po Hadžiću, snose meki imaginarni tipovi lukavih i pokvarenih birokrata, koji su jedini krivci za drame čiji su Uzroci možda daleko kompleksniji, a pravi motivi širi i zagonetniji.

*

ı ODMAH TREBA REĆI: film »Sirota Marija« Dragoslava Lazića obeležava najnižu tačku do koje je u svojoj višegodišnjoj stvaralačkoj krizi stigla jugoslovenska .· filmska komedija. Međutim, ovaj film je još po nečemu indikativan: on obeležava stvamo najnižu tačku do koje se moglo stići Ma NVO a gla Ona skog projekta kod nas. Dirljiva vestern-parodija sŽlatoa "Braća Radivoja-Lole Đukića vratila se kao bumerang u lice naše filmske komedije, ali· je doživela — sasvim neumesno ı u pravo nevreme — svoju alternaciju ovim, filmom koji je projekcija iste sume duha koji je pro!zveo i „Zlatnu praćku«. Ova uboga filmska tvorevina pod nazivom »Sirota Marija« čije ime precizno definiše samu njemu suštinu, pre Svega je rezultat preterano ukazanog. poverenja trivijalnom scenariju Gordana Mihića i Ljubiše Kozomare, koji su zloupotrebili jednu melodramsku shemu — priču o seoskoj devojci koja sve čini da bi pridobila svoga izabranika —e da bi zatim gomilanjem banalnosti na banalnost po: kušali da stvore nešto što bi trebalo da bude groteskna komedija, i podsmeh jednom primitivnom mentalitetu, ali su stvorili detinjast konglomerat teksta u kome se klovnovski jsmejava jedno stanje duha i u kome zluradi podsmeh zamenjuje bilo kakvu vrstu humorne nadgradnie. Vulgarna, bestidna i nehumana VIsta komike ovde zamenjuje svaku logiku u struktuni scenarija, koji se, u stvari, sastoji od niza labavo povezanih lascivnih prizora. Scenaristi me samo što su falsifikovali stvarnost iz mišliajući je, oni su je i ublatili na isti način kao što su u finalu bacili u blato svop glavnog iunaka sa seoskom pevačicom na leđima. Ostatak ovoga teksta su do besvesti ponavljane žarsonske stilizacije i raznovrsne varijante najniže vrste humora. kao i nešto malo cgzibicija psovkama, pomografskim crtežima i molerskim bekrijanjem.

Potpuni poraz režije ovog filma je logični ishod njemog usaglašavanja sa koncepcijom ovog infantimog scemarija na koji se reditelj nadovezao gradeći od ovog materijala kloparavu vrtešku bizarnih i neukusnih prizora, dakle jednu priču u kojoj ni jednog trenutka ne Osććamo bilo kakav moralni, psihološki ili misaoni poredak. 3

Film »Sirota Mamija« sadrži nekoliko scena koje bi ušle u jednu imaginarnu antologiju najtrivijalnijih filmskih prizora:

— sinhronizacija ženškog glasa na muški lik kelnera »Gospođice« u molerskoj birtiji;

— spavanje u istom krevetu sa krmačom;

— gplabanje prstima po supi da bi se pronašlo stakleno oko jednoga od molera;

— momačko veče Voje molera (Ljubiša Sa mardžić) koga pijanog po blatu valja i objahuje seoska pevaljka u liku Zorice Gajdaš,

— Film »Sirota Manija« Gordana Mihića, Ljubiše Kozomare i Dragoslava Lazića najgori je domaći film koji sam gledao u 1968. godini.

i

Bogdan Kalafatović

Zvonimir KULUNDŽIĆ

kao slikaru i proučavanju njegovih slikarskih poteza, njegove fakture, te kako su sve te karikature svojim sadržajem ipak pretežno litćrarne naravi, to su i autor i redakcija uzeli slobodu, da ih crtač vjerno precrta na paušpapir u tušu i da ih fu reprodućiramo kao »štrih«.

Pored ovih devet reproduciranih karikatura, kod ing. Mudrovčića su se sačuvale još tri Kolarove karikature, na papirima nešto manjim od četvrtine arka — i to bi bilo, koliko sam mogao dosada ustanoviti, sve Što se sačuvalo od Kolarovog karikaturističkog opusa. 1

Među tim pojedinačnim karikaturama naj više sec Ističe karikatura nekog starog isluže” nog kočijaša, s natpisom »Reprezentacija«. Ona je između onoga Što je sačuvano, svakako 1 kao crtež i kao psihološka studija najbolje što je Kolar napravio na tom planu, ali ju je ovdje nemoguće reproducirati, jer je izrađena VC oma nježnim potezima sasvim mekane olovke, koji su na već jako požutjelom papiru veoma ncizraziti, pa se ne bi mogli reproducirati fofocinkografskim putem na grubom novinskom papiru. To bi se moglo učiniti jedino na finom papiru za umjetni tisak ili kakvom drugom boljem papiru, što ću pokušati učiniti u monografiji koju spremam.

Kako se sjeća ing. Mudrovčić, na ic SvOjC karikature zaboravio je i sam Kolar i kad je četiri godine prije svoje smrti — «dakle 1959. putujući na more, svratio do svog starog prijatelja u Gospić i vidio te svoje muladenačke »huncutarije« od prije četrdesetak godina, i kreno se iznenadio: i

— Nisam ni slutio, da si ti io sačuvao.

Razgledajući ih pažljivo, Kolar se toplo nasmijao i kroz smiješak dodao:

„. — Pa čuješ, nije to baš ni tako loše. To je čisto dobro.

KNJIŽEVNE NOVINE