Književne novine

Uz premijere:

»Sledeći put ću vam to otpevati« Dž. Sondersa, »Delikatna ravnofeža« E. Olbija i »Sirano de Beržerak« E. Rostana

ONOG ČASA kada su se glumci oslobodili reči — slika o Sondersu i njegovom delu »Sledeći put ću vam to otpevati« (prevod Svetozara Brkića) bila je potpuna: bez okvira, jzraza i svetla, suštinske. određenosti i životne

· Snagc, kao da se pretvorila u nekakav okasneli odsjaj, slabašan krik ili disonantam ton! Ambicija da se fascinira, zbuni, podstakne raspoloženje prema nečem novom i avangardnom, nametne publici i teatru, ostala je u domenu

· nemoćnih želja pa je razumljivo što deluje više kao parodija sebe same mego izvorna literatura.

Ako se ovom uverenju može verovati onda valja dozvoliti i pitanje: zašto ovog engleskog pisca Atelje uvodi u svoj repertoar sa toliko scenske predusretliivosti. U rediteljskoj postavci Mire Trailović može da se mazre i odgoVor koji po prilici sugeriše misao: Sonders postaje pomodan pisac pa, shodno našim obi-

Cezar SETNE ILUZIJE

čajima, valja videti da li u njegovom delu postoje i meke više vrednosti. Pogotovo, što nam: ono dolazi u vreme kada su mova, a ·sebno avangardna dela, sve ređa i inferiornija. ·Otuda je testiranje izvršeno ma seriozan mačin, upravo onako kako bi i sam pisac Verovatno zaželeo: svakoj mjegovoj reči, kombinaciji i misli je ukazana puna pažnja. Tako smo otkrili da se cela ova tvorevina zasniva na nekoliko nihilističkih aksioma o realnosti. Sondersova priča o pustinjaku, „liusamljenosti i životnom besmislu svodi se na verbalnu egzibiciju kojoj je nemoguće verovati — jer, u osnovi, to je subjektivni strah od odgovomaosti i aktivnog prisustva u stvamoj ljudskoj egzistemciji. Zato se filozofska meditacija pretvara u farsu, reč upućena publici u parolu, a pojedini prizori u minijaturne skečeve. U celom zbivanju teško da je naći dve rečenice koje ne mogu jedna bez druge, pa tako ni prvi deo drugom uopšte nije Softebod, a slično jc i sa odnosima, pa čak i likovima. Sonders bi hteo da negira pozorište a drži ga se grčevito tako da sa sigurnošću možemo tvrditi kako u celoj ovoj cgzibiciji nema novih mi scenskih ni literarnih vrednosti! Ako se izuzme nekoliko veštih krokija sve ostalo je u domenu davno odbačenog kiča!

Mira Trailović se nije mogla zbuniti i razgolićenom scenom je vladala krajnje vešto: uz pomoć slikara Radenka Miševića i kostimografa Mare Finci ambijentu je dala atmosferu stvarnog. Uz to, njena pažnja bila je koncentrisana na glumće: Ružicu Sokić (šarmantna, zanimljiva i u parodiji efektna Lizi), Đorđa Jelisića (Mef neobičme Ježemosti, prividne neodgovormosti i skrivene vezanosti za sasvim određenu realnost), Stevu Žigona (u liku Desta sa otvorenim cinizmom, osećanjem za komično i potrebom za parternom egzibicijom), Milutina Butkovića (Pustinjak u vamredno izražajnoj skali) i Dejana Čavića (Radž u kome dominira piščeva nemoć i narcizanı pred sopstvenim željama). Blaga satira smenjivala se sa komičnim efektima i razbijala o tužnu grotesku tako da su i stvani nudile potvrdu da su Sondersove dileme lažne i proizvoljnc, otuda čin izgleda besmislen pa akterima nc preostaje ništa drugo do da Dpobepnu od iskušenja koje im nameće njihova vlastita igra. Iza njih ipak ostaje utisak da smo dobili zanimljivu predstavu koja svojim unutarnjim promenama i izrazom razotkriva kvazi-avangardu i istovremeno sebe afirmiše u tom smislu kao pažnje vredan scenski rezultat. Li kj

| ČEMU KRITI: od postavke Olbijeve »Delikat-

ne ravnoteže« očekivalo se da će u nama bar ponovo oživeti ono tako drago zadovoljstvo koje jc pratilo izvođenje kom »Ko se boji Virdžinije Vulf«, ako nc i nešto više! Ali, pokazalo sc ı ovaj] put — da su želje jano a mogućnosti sasvim drugo. Stoga Atelje pokazuje interesantno dclo u sasvim promašenoj postavci Mate Miloševića i ansambla renomiranih umetnika. |

Razloge ovom nemilom događaju valja. tražiti u konvencionalnom pristupu tekstu: Milošević je pred sobom video standardnu psihološku dramu u kojoj su ličnosti tek nosioci same radnje. Uz to je ambijent (scenografija Radenka Miševića a kostimi Gradimira Buđevca) pojednostavljen do šturosti, pa je HOtOVO nemogućc i osetiti ono unutarnje. bogatstvo Olbijevog konkretnog doživljavanja u veoma složenoj ljudskoj strukturi. Emocionalna stanja koja se ovde susreću proizlaze upravo iz

samog životnog tkiva, tako da jc teško pri:.

hvatiti uverenje da je reč samo o još jednoj varijaciji na temu samoće i prijateljstva među ljudima. Olbi se, poput nekih drugih mlađih američkih pisaca, nc zadovoljava iracionalnim uobličavanjem ljudske suštine na sceni i traži za sebe mogućnost kako da se razbiju okovi individualizma i iziđe iz apsurdnosti koju čoveku nameće svakodnevno bivstvovanjčć. tud ličnosti nisu usredsređene na same sebc i neprekidno težc neposrednijoj komunikaciji ne samo sa vlastitim subjektom već i situacijama koje ispunjavaju i druge ljude. S tim što ova aktivnost duha u samom procesu pre: vazilaženja obuhvata istovremeno racionalne i iracionalne faktore čovekove egzistencije. Pisac stoga u faktografski preciziranoj situaciji ne određuje u svemu ličnosti i od reditelja traži da ih predstavi tek kao mogućni odnos koji tokom zbivanja treba da se ostvari. To podrazumeva uklanjanje brana između stvarnog i subjektivnog, tako da fakta i vrednosti slobodno cirkulišu i pomažu glumcima dai sami shvate kako pred njima ne stoje apstraktne i gotove sheme. R

Olbi zahteva od scene možda čak i više nego što je i sam u stanju da joj pruži. Zato i veruje da njegov tekst (u prevodu Ileane Ćosić) predstavlja tek podsticaj za vizuelnu kreaciju, Postupak sličan onom koji bi on želeo da viđi u sopstvenom odnosu prema prirodi i životnoj

KNJIŽEVNE NOVINE

SCENA IZ DRAME »SLEDEĆI PUT ĆU VAM TO OTPEVATI«

zbilji. Mata Milošević, međutim, odbija to apsorbovanje teksta radi izgrađivanja svog vlastitog stava, ne samo prema piscu nego i Životu iz kojeg izviru ove i nama poznate reči. »Delikatna ravnoteža« je Amerika, a možda još više čovek ovog trenutka i situacije. Reditelj to ne vidi ili ne želi da vidi sve do kraja — kada je ı samo zbivanje definitivno upropašćeno! Približavamo se sve otvorenije Vrememu kada postavljanje jednog: komada na scenu ne može da bude samo zanatska veština jer zahteva autentičnu kreaciju. Tome u predstavi nijc bilo mi traga, tako da se sve svelo na aranžman po sećanju: Ammeza i Tobijas (Marija Crnobori i Slobodan Perović) su bezrazložno svojim perikama, gestovima i nesigurnim govorom podsećali pre na izlapele lutke teatra — apsurda nego ma autentična ljudska stvorenja i to na čitaćoj probi! Pogrešno su postavljene i neke druge ličmosti, a pogotovo Julija (Neda Spasojević), čija mnervoza i razdražemosi često prelaze u nekontrolisanu i neproduhovljenu banalnost. Opterećenja malazimo i u predstavljanju Kler (Olivera Marković). Isto tako nije iskorišćena prilika da se razjasni odnos Harija (Vladimir Popović) i Tobijasa — tih starih i dobrih prijatelja, pa je i sam strah od samoće i međuljudski odnos sagledavan hladno i spolja. Ne samo da u predstavi nema ničeg modernog nego mi standardnog, tako da gledalište pritiskuje mučan utisak o nečem krajnje mcukusnom i provincijalnom. Za scenu kakva je Scena Ateljea 212 ova predstava je apsolutno meprihvatljiva u svemu izuzev igre Damice Mokranjac (Ednma) i Olivere Marković, ||

e

REPERTOARSKA ORIJENTACIJA Narodnog pozoništa već odavno nagoveštava povratak romamtici: čemu takvi zanosi? Proističu li oni iz trenutka kroz koji tako kolebljivo prolazimo? Pitanja su nužna jer je postavci »Sirana de BHeržeraka« Edmona Rostana ukazana velika pažnja i za njen uspeh učinjeno sve što je u moći samog ansambla.

Pa ipak, sve to ne može uveritti i malo obaveštenijeg gledaoca da pred njim stoji nešto istinski novo i impresivnije od ranije vičenog! Rostanov tekst teško izdržava ozbiljnije proveravanje na istinski savremenoj scemi i SVe što se Još uvek može prihvatiti to je ono nekoliko Siranovih tiradđa u stihu što omoguđuju glumcu da pokaže dobar deo svojih izražajnih mogućnosti i egzibicira u efektnim arijama. .

Braslav Borozan očigledno ne deli ovo mišljenje. Zato ne iznenađuje što se opredelio za impresivnu scenografiju Vladimita Marenića, kilnjaste kostime Ljiljane Dragović i izrazito romantičarsku atmosferu u pojedinim scenama. Namena mu je da od tog sasvim

heterogenog materijala dobije celovitu scensku

· Milutin PETROVIĆ Prašina .da sazri

ti grotlo bezmerno svijenih vena devojka

pada

tvoja glava

hi reku iza gradova rreba videti

zalazak sunca vukti

kasnije tu šumi

zalud vetrovi omračehinm ištem kad se po njenoj tvoje veđe

unutrašnjoj strani smire kristali

i aolvori

šarena slika

Pavan

prašina što se slegla povrh niskog stola

zeleno ulje

Izvan ima li mesta

preporođen

et a vrletima Hadu

ođ nedavna Yaste smokva

nadhosi se plamen svoda nad fropima j nisi bila ka guduri

iznutra vru udari groma”

plod ranja u žuti vosak

Išteš li vodu polako tohe nekoliko se šlepera

pod svodom

maticu snažnu

po kojoj klizi

rakama prelazim na Ivoje ruke

biti istom lepotom

Čudo u Honi

kolena belih i vlažnih kosa

Petar VOLK

strukturu. Takav tretman doveo je do pretrpavanja scene nefunkcionalnom statisterijom, psihologiziramja, insistiranja na realističnom prosedeu i fiksacijama samog zbivanja. Prvo su stvoreni predimenziomirami oblici lišeni svakog subjektivizma, a zatim je obavljena eliminacija romantičarskog zamosa, osećamja meograničenosti i svega onog Što uslovljava jednu ovakvu protivurečnu tvorevinu. Borozam iskreno veruje tekstu i u tome nalazi uverenje da je u romantičnom okviru moguće stvoriti realističku dramu savremenog intenziteta! Revolt protiv konvencija i apsurda date situacije predstavljen je kao spoljna drama a najbolje odlike romantike kao izražajnog stila su obezvređe ne. U toj kombinatorici nema ničeg modernog pa je razumljivo što se predstava kreće u domenu konvencionalnog i oveštalog. Umesto da poče od predstavljanja i ironičnog osvetljavanja stvarnih podsticaja Siranovog doživljaja, kako bi sopstvenim vizijama otkrio savremene pozorišne pristupe romantici — «reditelj je ostao kod preokupacija koje su izgubile svoju aktuelnost još pre mekoliko decenija. Iznenađenje je tim veće što je Borozan pre dosta godina ma ovoj istoj sceni dao daleko atraktivniju i vredniju predstavu. Čini se da je posredi — svesno žrtvovanje jednoj zabludi vezanoj za samu ličnost Sirana. Khda je već direkcija načinila ustupak Miji Aleksiću — šta treba očekivati od reditelja? A istimi za volju, sujeta ovog izuzetno darovitog umetnika mogla je da bude zadovoljena i na Pprikladniji način — jer, gotovo da je suvišno i dokazivati da u njegovom liku miko ne može damas videti onu fako zavodljivu ličnost Sirana de Beržeraka. Aleksić nema, pre svega, Tizičkih predispozicija za takvu rolu, tako da su prilagođavanja vršena od prve do poslednje scene, Njemu nedostaje temperamentna lakoća glasa i što je najvažnije — moć da reči nadahnjuje zanosom, ispunjava pesničkom imagimacijom i pretvara slike u životne melodije. Zbog svega toga reditelj je činio mnoge pogodnosti samom glumcu kako bi on sitnorealistički izgradio jednu svoju ličnu varijantu Sirana. Ona Je, bar što se tiče osećanja i postupaka, i bila veoma realistična i razložna, sklona potenciranju dramatskih valera na račun herojske tragičnosti i lepote stiha, fragmentarno dobra i impresivna, ali kao celina daleko slabija od onog što je ramije viđano na scemi Narodnog pozorišta. · Roksana u imterpretaciji Vere Čukić bila je oličenje lepote ispod koje treperi fina Osećajnost bez snage da se ispolji u svome bogatstvu, pa je izraž morao da ostane često u granicama samog nagoveštaja. Od ostalih učesnika valja podsetiti na Daru Vukotić (Liza), Ratka Sarića (Ragno), Severina Bjelića (Katbon Kastel — Žalu), Bogića Boškovića (Nametljivac), Bogošavu Nikšić — Bijelić (Družbenica Roksanina) i Đorđa Puru (Lenjijer).

Prokletije

jedino ruke u vazđuhu ti nifiPl

i stope ispod skuphe krošhje

nu fi fisi bila kad prah rukć

· a vođa zapljusntu

rastočene dveri na platnu

let pčela izvan

' Veče a snim

hodamo skupa udarivši temelje van grada

na belom licu tmina

u. svemu ostaloni vlada

tišina

.kađ gledamo sa strane puta zaklonivši oči

ri : VOM - · pe

\

topla propaganda

NA PITANJE: šta je sve potrebno za rad jednom piscu? — pokojni Viljem Fokner odgovorio je da je najvažnije imati čvrstu, malčice deblju hartiju, dobro zarezane olovke, oštar, simo izreckan duvan i dosta viskija zvanog »Burbon«.

Na pitanje: koji posao omogućuje piscu najViše VrOfhea za pisanje? — pokojni Fokner je odgovorio da smatra idealnim zaposlenje u javnoi kući. Tačnije rečeno, posao čoveka koji se brine o ženama i klijentima koji ih Doscćuju. Na pitanje: zašto? — pokojni Fokner je odgovonio da taj posao ima više prednosti; pre svega, pisac ima dosta vremena za svoj rad, pod rukom mu se nalazi i ljubav i kafana, a takođe ima prilike da posmatra život u Je govim majogoljenijim trenucima.

Sva ova pitanja postavio je pokojnom Fokneru pre desetak godina jedan francuski novinar, koji je intervju sa velikim Amerikancem objavio u listu »Ar spektakl«.

Ljubitelji lepe književnosti bili su tada šokirani ovom Foknerovom izjavom. Desetak godina kasnije, ljubitelji Foknerove literature imali su prilike da se šokiraju televizijskom serijom »Dugo toplo leto«.

U oba slučaja u pitanju je bila javna kuća. Jedanput prava, a drugi put duhovna,

Jer taj srozomorni kič, taj šupljoglavi televizijski akvarel, namalan u moćnoj senci Foknerovog imena, predstavlja majstrašniji atak malograđanskog duha na jedno delo, grandiozno u svojoj askezi.

Ako se retke, dragocene građevine stavljaju pod zaštitu države, onda bi to svakako trebalo učiniti i sa pisanim delima, ugrađenim u temclje svetskog duha.

Porodica Varner, koja predstavlja jezgro televizijskih priča iz »Dugog toplog leta«, kao da je izašla iz časopisa američke čitaonice u Beogradu (»Pregled«). Svi ti beli zubi, sve te bele košulje i preplanula lica, svi ti prosedi džentImeni, motorni čamci, skije za vodu, svi ti igrači ragbija ili bezbola, sve te dame tek izašle od frizera, traktori kojima se ore dolc na Jugu, enterijeri i stolice za ljuljanje, telcfoni i advokatske kancelarije, sudstvo i farmcri sa svoiom mehanizacijom, čitava ta lakirana slika jedne purgerske vizije Foknera — na]gnusnija je laž o jednom piscu koju sam ikada viđeo ekranizovanu.

Umesto blata —- asfalt, umesto bola — građanska sentimentalnošt, umesto seksa -— holivudski poljupci impotentni i našminkani, umesto strasti — najodvratnija šmira, umesto su· štine — lak za nokte. Ova senija ima veze sa Foknerom upravo toliko koliko prosečna amcTa domaćica ima veze sa Džeksonom Polo-

om.

Da se razumemo: čitava generacija pisaca, mojih vršnjaka, vaspitana ie na američkoj literaturi. Počmjali smo sa Finom Haklberijem, da bismo preko Mobi Dika stigli do HemingveJa, Dos Pasosa, Vulfa, Ficdžeralda, Beloua, Kcruaka, Apdajka ili Selindžera. Svi ovi pisšci, naučili su nas da se gadimo ograničenosti mi šljenia holivudskih biznismena, dok nas joe Henri Miler naučio čak i kako da ih psujemo. Braneći Foknera od vulgarizacije kojoj je izložen pošle svoje smrti, mi u stvari primenjujemo lekcije koje smo naučili od najboljih predstavnika američkog naroda, koji su umirali, bežali, skrivali se, emigrirali, menjali državljanstva — samo zbog toga da umaknu večnoj i ncuništivoj prosečnosti američkih domaćica i industrije koja ih snabdeva konfekcijskim snovima,

Zbog svepa što smo naučili od tih dragih pisaća, naša je dužnost da se na bilo kojoj tačci zemljine kugle bunimo, ako neko pokuša da nam usta, oči, uši, nozdrve i duh zapuši trivi jalnošću, proglasivši je za masovni ukus. Ja, naime, verujem da serija »Dugo toplo lIcto« nailazi na ođuševljen prijem najvećeg broja gledalaca. Al: masovnost ukusa, za mene, ne znači apsolutno ništa. Neka se tim fenomenima igraju učesnici »Televiziiške pošte«! Postoji umetnost. i postoji politika. Ja se bavim umetnošću i tvrdim Đod sudskom odgovornošću da je zločin prikazivati iednu seriju na koju bi pokojni Fokner da ie živ sigurno pljunuo. JS to je bio hrabar ı pošten čovek, kome sam zahvalan za svoje obrazovanjic i za svoj ukus. I ovo moje osećanie neće poljuljati nijedna rczolucija najvećeg kućnog saveta ma svetu. Ni klubovi onog lepotana Ben Kvika, koga bi pokojni Fokner sigurno išamarao da ga je srco na trgu grada Dželersona u okrugu Jaknapatala. Ni potpisi uvaženih imena televizijskih urednika koji su odobrili ovaj kič za prikazi vanje na jugoslovenskim ekranima, zbog čega će najveći deo ovog naroda umreti u neznanju, sa pogrešnom slikom jednog Benija, svedenop, na nivo ženskog modnog. časopisa,

Vi morate shvatiti i razumeti moj bes. Čovek se vremenom navikne na postojanje »koka-kola« filmova, čuvajući u najskrivenijim uglovima svoje ličnosti oltar za prave vrednosti. I evo i,*aj oltar je zaprljan. Televizija je

. stigla i do mesta gde komercijalizam gazi i reč;

tabu.

Preklinjem vas, ostavite nam naše malotiražne knjige na miru! Pravite priče o 87-oj policijskoj stanici i divnim američkim polismenima, razgolićujte svoje razgolićene gradove, putujte u svemir, ne tiče me se! — divite se onoj pravoj porodici iz duhovne bonace i zadriglim momcima sa lasom — ali ne dirajte u SVG tinje i ne skrnavite ih, jer ima toliko malo pravih knjiga na svetu. /

Jli, bar ne donosite takve ekranizovane gluposti u ovu zemlju, u kojoi se knjiga još uvek smatra relikvijom! Molim vas!

· Momo Kapor

7