Književne novine

Hrih KOŠ

„f ~

Pre neko veče posetio me je prijatelj; lekar

o stanju zdravlja pacijenta jedne južnoafričke · bolnice kome je nedavno. presađeno srce umrlog čoveka, Iz lekarskog saopštenja, mada još | opreznog, mogla se naslutiti vera.u potpuni us· peh operacije, a TOO presađivanja srca .1 drugih organa sa čoveka na čoveka izgleda |da je ovim uspehom konačno ·potvrđena. Po svemu sudeći nauci je najzad pošlo za rukom ida pobedi biološke, genetičke prepreke i smet| nje, i savlada otpor tkiva da primi i prihvati bh stranog gosta. Pobeđeno je, u ovom slučaju, prirodno, tako reći instinktivno nepoverenje

prema svemu tuđem i stranom što je prodrlo

u naš životni domen, reakcija inače svojstvena „ne samo ljudima i društvima, već i svoj organ|.skoj, pa možda i anorganskoj materiji. »Pošto » je od operacije već prošlo dvadeset. dana ima| mo razloga da verujemo da je problem presa: „đivanja organa konačno rešen i da će medicina u toj oblasti uskoro moći da sa eckspzrimentalne pređe na kliničku fazu«, rekao je izveštač. »Ostaje samo da hirurzi i odgovarajuće | medicinske ustanove usvoje op>rativnu tehn'ku |i postoperativnu terapiju, pa i da se reše neki „važni moralno etički problemi vezani za slične \slučajeve«. i b Spiker je zakliučio emisiju, a ja sam .obrnuo dugme prekidača. | »Čestitaml« oduševio sam se. »To je i vaše' |slavljc, pa, delom, i zasluga vas biologa, Izgleda ida je i medicina najzad učinila krupan, pre„lomni korak, Društvene, pravne i moralno-etič- ke probleme mnogo ie lakše rešiti. U poređenju | sa biološkim i medicinskim oni su samo. spo„redna, nevažna sitnica«.

” »Uostalom, o kakvim je problemima reč?« upitao sam, pošto je lekar polako ispijao čaši„cu konjaka, ne žureći da mi odgovori. | »Znate«, rekao je najzad, »na to itanie biste vi, pisci, trebalo da odgovorite, Nisu li vas „mazivali inženierima i lekarima ljudske duše. LEto vam prilika da i vi učinite neki krupan, „prelomni korak. Medicina je, izgleda, zaista „nešto uradila u ovoj oblasti, i!i je bar na putu da mešto važno postigne, Plašim se, međutim, "da problemi koji su ovim uspe•hom otvoreni u oblasti međuliudskih i društvenih odmosa prelaze mogućnosti ne samo vaše struke, nego i svih takozvanih humanističkih disciolina, pa "EL miza društvenih činilaca. Otuda moje okleva'mje da se pridružim vašem oduševlienju i moja „uzdržlivvost kad je reč o proceni vrednosti onog što je ovim medicinskim uspehom PDpo„Stignuto«, ı Nije mi bilo jasno kuda smera sa svojim „sumnjama. Upitao sam ga i, evo šta mi je Tc"kao to veče, ispričano u neupravnom govoru, da bih izbegao suvišno ponavljanje navodnica. ”· Šta ie dobro? — upitao me je, bpilatski iro'nično. Filozžofski' gledano nema apsolutnog dobra; sve je uvek samo dobro, korisno i vredno bi odnošu.na nekoga i u vezi sa nečim. Dobro šje, Trimer, kad se dete rodi, ali nije sigurno

i černje vesti sa radija. Među ostalim i izveštaj t

Cy a

ima što će to-jzići, i hoće li. se iz toga dobra”

'spiliti dobar ili zao čovek. Vidite, svi smo bili „ubeđeni da' će pronalazak nuklearne energije značiti »krupan, preloman korak u razvoju ČO„večanstva«, a sad smo se našli suočeni sa opasmošću da taj pronalazak postane sredstvo nje„govog uništenia. Prema tome nije samo važno šta smo pronašli, već i kome smo taj, pronalaizak dali u ruke i šta se sa njime čini. A to linije više stvar medđicine ili tehnike, već druištveno pitanie i problem moralno etičke priode. Eto našta je mislio izvestilac kad ie maMočas na radiju pomenuo ovu vrstu problema? | Da uzmemo na ispit samo odn”s davaoca

resađenog organa, primaoca i trećih lica, nji: novih bližih i daliih srodnika. Biću slobodan ida vas podsetim na pripovetku Tomesa Mana lu kojoj je on vidovito razmotrio ovaj problem. Reč je, u stvari, o jednoj indijskoj legendi ko'jom se Man poslužio pišući svoje »Zameniene glave«. Dva priiatelja i pobratima zaliublieni 'Su u istu devojku i jedan se žemi niome. Oboijica su nesrećni. Jedan zato što Oseća da žena me voli njega već njegovog: priiatelia, drugi Što Zna da je žena koju om voli žena niegovog po'bratima. Pred svetilištem boginje ljubavi žena iće ih naći obezglavljene sopstvenim rukama i uz boginjinu pomoć opet im nasaditi glave na ramena i udnhnuti život. Nevolje će nastati kad iprimeti da je u onoj žurbi i zabuwni greškom wamenila glave i tako sad telo njenog muža mosi glavu njegovog prijatelja, a prijateljevo telo plavu njenog muža, Kome sad ona prinada? Telu ili glavi? Čije je dete koje je u njoj} začeto? I, eto, umesto da se raduju životu, koji jm je volšebno vraćen, sve troie će do te mere biti nesrećni zbog nastalih liudskih — ili, kako ije to maločas na radiju rečeno — društvenih #,

TI UMETNOST stvara kao ljubav. Ali dok ljubav stvara u živom gradivu, umetnost stvara »Živo« iz mrtvog gradiva. Ona ie, prirodom i čovekom, nadgradnja na prirodi i na životu, Na taj način je ona izvesna pobeda nad prirodom. Njen izraz je uspeh, i ona je uspešno, lepo i istinito se izraziti. Kad se priroda, što će reći život, preobrati u umetnost, duh je došao do svog najvišeg uspeha. On je, onda, uspeo da stvori »drugu prirodu«. Na taj je način umetnost neka vrsta ogledala prirode i izvesna hronika ljudskog života na zemlji. :

·Snažno nadahnuće jednog umetnika, uobličeno u jedan oblik, znači pobedu, znači moći raditi kao priroda i život. To, pak, čini da se duh oseti manje bedan u ovome neshvatljivom svetskom dešavanju. Kad jedan resurexit iz Baha uđe u duh,i kad se baci pogled na Sikstinsku kapelu i Svetu Sofiju,i kad se čita »Božanstvena komedija«, duh se oseti pod zvezdanim nebom prirode i ima utisak da je to rad same prirode. U velikoj umetnosti doživljuju se lireperenja koja se samo u velikoj prirodi doživljuju, 1, u njoj, priroda i dejstvuje, Ljudsko delo tu struji strujama prirode, i to je najviši stepen do koga ljudsko uspeva da dođe. Skulptura Posejdona, Atine i Hermesa, Hermiesa koji izlazi u kočijama iz mora, ona Trijn sudbina i Seleninog konja, sa Partenona, nc kazuje li zbivanje same prirode na ljud-

8

i biolog po struci, Sedeli smo u mojoj sobi, raz- j ovarajući, i u jednom trenutku saslušali ve- |

Užasnog li veka, užasnih li srdaca! (A. S. Puškin)

moralno etičkih. problema, da će ih nesreća, nastala »zamenom glava«, najzad sve oterati u smrt iz koje više nema povratka,

Dosad su, s neuspehom ili uspehom, izvršena svega dva ili tri ozbiljnija pokušaja presadivanja srca. Tako je srce jedne protestantkinje stavljeno u grudi jednog Jevrejina, koji je već posle tri nedelje umro. I sad, pitam vas, koliko je sve problema izniklo samo iz OVOg jednog, jedinog slučaja. Na čijem je groblju sahranjeno telo ovog Jevrejina sa Pprotestantskim srcem? Koji su sveštenici činodejstvovali na pogrebu, kad se ima u vidu da je po doktrini religije srce organ u kom vera ima svoje stalno stanište. Čiji su srodnici ožalili umrlog i čiji je grob u kome on sad počiva. Ko će na tom grobu zalivati cveće? Kakve su, najzad, imovinsko pravne posledice ovog neusp?log presađivanja, kad se ima u vidu Po zakonima većine zemalja smrt nastupa ick sa prestankom rada srca? Da li se može reći da je čovek, u stvari, umro pre žene, pošto je njegoVO Srce pre prestalo da kuca i hoće li činjenica što je njeno srce živelo još neko vreme, ma i u tuđim grudima, imati za posledicu izmene u redu nasleđa njenih naslednika, ako je nekim slučajem do njih došlo za vreme te tri kritične nedelje. I tako dalje. U drugom slušaju pr2sa„đeno je srce obojenog čoveka u grudi belca i „to u jednoj zemlji u kojoj su na snazi najrasističkiji zakoni na svetu. Hoće li primalac srca,

ZAWIENA ORGANA

repreke i uspostavi opšta, svetska, aktivna miToljahiya boegisieDnLja pre i bolje no dosad korištenim sredstvima društvene i međunarodne politike. Ukratko, kao što se vidi, posledice ovog uspeha nauke i »krupnog, OTO OBROK KO raka u razvoju čovečanstva« mople bi ati pravne i društvene poretke celog niza zema• lja, više možda no stvarna društvena revolucija, da i ne govorim kako bi presađivanje nekog nezgodnog organa jednom važnom, odgovornom državniku izvesne velike svetske sile moglo možda značiti i kraj sveta.

Mi danas, istina, ne delimo više mišljenje antičke medicine, pa ni renesansnih eneleskih

pisaca (Ben Džonson: »Koliko ljudi, toliko ću-.

di«) da raspoloženja i. psihička svojstva ljudi imaju svoja ishodišta u njihovim organima: jeiri, žuči, srcu i drugima. Ali nismo sigurni i ne možemo sa sigurnošću da dokažemo da Dpojedini organi i tkiva, presađeni na drugog Čove-

ka, neće poneti sa sobom i svoju određenu, pr-

vobitnu informaciju, pa njome u većoj ili manjoj meri uticati ı na izmenu psihičke i fizičke stvukture primaoca presađenog organa. Naprosto, nemamo dovoljno pouzdanih, eksperimentalno potvrđenih iskustava, pošto takve operacije nisu još u praksi izvođene. Možemo se zato sa pravom upitati da li će se neki pitomi podanik i primerni građanin, pošto primi srce buntovnika, koji je poginuo u uličnim đemonstracijama, sam, bez svoje stvarne krivice, naprosto pod uticajem srca koje je u ranijem organizmu naučilo drugačije da pulsira, sada pretvoriti bar u neprijatnog sabesednika i nervoznog saputnika u autobusu? Da li će neki dobri

ako bude poživeo, i posle toga moći da bude smatrah rasno čistim belim čovekom i hoće li sa svojom sopstvenom ženom moći da se vozi u istom tramvaju i čeka na voz u istoj čekaonici, U kakvom će on odnosu biti sa ženom i decom čoveka. čije srce kuca u njegovim grudima i da li će mu možda pasti na um da decu usvoji ako mu zakon bude branio da se udovicom oženi?

Eto koliko je problema niklo u vezi samo sa

dva presađena srca. A kakav bi tek društveno pravni haos: mogao nastati eventualnim usp“-

– Šriim presađivanjem drugih čovekovih organa:

pluća, bubrega i, naročito, polnih žlezda, što bi predstavljalo ostvarenje davnašnjeg čovekovog sna: o vraćenoj mladosti, a muedicinski bilo možda lakše izvodljivo. U kakvom će se odnosti naći dvoje ljudi koji su primili po jedno plućno krilo ili bubreg od istog davaoca, da i ne govorim o komplikovanom društvenom položaju dece: začete, iz presađene polne žlezde. Koga će oni moći da zovu svojim roditeljem, ko će njih smatrati svojom decom, ko će im biti braća i sestre, čiji će biti državliani, kakve nacionalnosti, rase ili vere? Kakav će biti njihov društveni status, šta će biti sa njihovim porodičnim i naslednim pravima i da li će, na primer, stvarni sin jednog đubretara, odnosno, da tačnije kažem, deo njegove Dpresađenc polne žlezde, naslednim putem moći postati član gornjeg doma britanskog parlamenta samo zato što ga je posejao jedan ranije sterilni ili impotentni engleski lord (što, istina, posle devalvacije vrednosti funte i celokupnog engleskog društvenog ustrojstva nije više tako važno kao što je ranije bilo)? Da li bi taj plebejski spermatozoid jednog dana mogao postati, recimo, čak i grčki kralj (što je sad još manje važno) ili, naprosto, sin jednog važnog, imućnog ili uglednog oca, Što ni u socijalizmu nije za Dotcenjivanje. Hoće li možda jednog' dana neki na: učnik, eugenetičar, utvrditi da su predsednici dvaju zaraćenih partija ili država braća po istoj polnoj žlezdi i da li će možda zbrkn, koja bi nastala masovnim presađivaniem ovih i drugih organa, efikasnije pomoći da se savladaju rasne, nacionalne, pa i socijalne predrasude i

skom planu? Partenonski bogovi, panatenejske povorke, i drugo, to je duh koji je otišao Uspešno u život i božji i ljudski, pa se vratio dole na ljudsko.

Umetnost je, na taj način, saznanje, a OVO je radost i savršenstvo. Frančesko da Holanda je zabeležio ovo što mu je Mikelanđelo rekao: »Prava umetnost je plemenita i, po duhu u ko-

'me radi, pobožna. Jer za one koji to shvataju,

duša ništa tako pobožno i čisto ne čini nego napor da nešto savršeno stvori; jer Bog jc savršenstvo i ko stremi savršenstvu stremi božanskom...« To božansko, to· je lepo i, po Geteu, obratno Platonu, »lepo je nešto više nego dobro«, jer »lepo obuhvata u sebi i dobro«.

. Za tu lepotu, koja je cilj umetnosti, Raskin

će reći: »Kad bismo mi mogli da shvatimo Lepotu u svemu onome što je Bog dao, mi bismo mogli da pomislimo da smo došli do pravom” shvatania njegovih vaseljenskih zakona« (»Moderni slikari«). A takva lepota je dobro, i ona je istina, i ona je i korist. Otuda je umetnost neka vrsta apokalipse prirode. Ona vodi, domckle, u njenu beskonačnost i u njenu večnost. Ona je, da se sa ekstazom izrazim, sama Driroda; priroda u čovekovom stvaralačkom duhu. U njoj i u ovoj je »i izvor, ı ušće i zakom umetnosti« (A. Pop, u »Eseju o kritici«). Takva jedna priroda i takva iedna priroda u duhu, to je vrhunac; to su Omir i Dante i Šekspir.

M

muž, pošto primi srce vatrenog, temperamentnog, a možda i poročnog čoveka, promeniti svoje navike i ćud i uskoro se naći u situaciji da

u brakorazvodnoj parnici bude osuđen za kri- ·

vict koja nije samo njegova. I šta onda ako se ove sumnje pokažu kao tačne? Kakve bi posledice iz toga mogle uslediti u oblasti psihe, morala i društvenih odnosa? Poznato Je na primer da je u eugenetici i u psihijatriji praktikovana dobrovoljna ili prisilna sterilizacija pojedinih ljudi ili umrtvljivanje pojedinih delova mozga kako bi se izmenio nasilnički, pa i zločinački karakter pojedinaca ili nasledno prenošenje izvesnih nezgodnih ljudskih svojstava na dalje generacije, Da li će uspešno presađivanje OTgana sa čoveka na čoveka među ostal'm omogućiti i donošenie zakona po kojim bi se moglo preduzimati i prisilno zamenjivanje organa i žlezda, kako bi se negovala i razvijala samo određena, izabrana rasna svojstva ili promenila psihička konstitucija pijanica, seksualnih manijaka, kleptomana, pa i zločinaca u povratu, pod ovim poslednjim podrazumevajući i poliličke prestupnike kojim bi u cilju njihovog popravljanja umesto dosadašnieg »ispirania mozga« mnogo efikasnije bilo vršeno presađivanje mozgova mrtvaca, što bi ih sigurnije smirilo i pretvorilo u lojalne građane.

Najveće teškoće i komplikacije proisteći će, međutim, iz činjenice da će čovekovi organi na berzi roba dobiti novu vrednost i naglo im

rasti cena u srazmeri sa porastom potražnje na svetskom tržištu.

| „Sigurno je, na primer, da će sa prvim uspešnim presađivaniem · organa, poboljšanjem zdravlja operisanih i, naročito, sa konstatovanim podmlađivanjem njihovim, porasti pritisak na sve bolničke centre da u što kraćem roku pristupe takvim i sličnim operativnim zahvatima, Prema nedavno objavlienim statistikama samo u Sjedinjenim Američkim Državama desi se godišnje oko pola miliona srčanih infarkata da i ne govorimo o drugim srčanim manama i

„njima biti znači biti u prirodi, biti u Siti nicenog stvaranja. Hegel će to ovako ao »Umetnost je duh koji prodire kroz materiju i, prema svojoj slici, preobražava je«, „PreoDražava je u drugome gradivu, i stoji prema njoj, na ljudski način, paralelno,

Ma koliko ta paralela bila sen i |rode i senka duha, ona je TERRA pobeda, i to ne sasvim mala. I ov kva, ona jc »ozbiljna stvar: ona je prvi i najinteligentniji oblik istinitoga« (Kroče u »Sintezi i istorijić). Kao takva, ona je najčistiji izraz nadahnuća i, Opet po Kročeu (u 'jednom članku njegovog časopisa »Kritika«), »prvobitni oblik saznanja«. Taj »prvobitni oblik saznanja« nagoni Bernara Berensona da definiše estetičko zadovoljstvo kao »podizanie koeficienta realnosti u pretstavljenom predmetu«, te, na taj način, »prikaz jednog predmeta može nam

subMenjima, reumaticam i uruđenim. Gde naći dovdljeh broj lekara hirurga? Gde smestiti tolike bolesnike? Ko će platiti troškove tolikih operacija? Hoće li pravo na produženje života _ biti, ovog puta u najsurovijem i najbezdišni em obliku, privilegija bogatih i društveno povlaštenih? I inače sc traži povećana participacija bolesnika u bolničkim troškovima, a opterećeni budžeti svih država prinuđeni su da

smanjuju izdatke za socijalnu pomoć i zdrav-

· lje ljudi, Međutim, želja za mladošću i živo-

„, mnogo su krupniji stimulans od zahteva a rei desetočasovnom radnom nedeljom ili plaćenim godišnjim odmorom, od besplatnih naočari, aspirina i piramidona. Hoće li ovaj novi momenat možda uticati na revolucionisanje masa čak i na klasičnom Zapadu i ko zna u kakvom krvavom obliku stajati čovečanstvo mnogo veći broj žrtava i života od onih koji će biti spaseni operacijama i zamenom organa.

Ali, na stranu sve ovo. Ko će i odakle na. baviti godišnje milion ili dva miliona novih srdaca kojim bi se mogao obaviti generalni Temont onih koja su se upotrebom izlizala. Mitsko je vreme na žalost odavno prošlo i mi nismo više u mogućnosti da poput Prometejevog sina Deukaliona i žene mu Pire, naših praotaca iz grčke legende, bacajući kamenje preko naših glava od ovih »kostiju majke Zzemlje« stvaramo ljude. Ni da po ugledu na čuvenog Teofrastusa Bombastusa Paracelzusa fon Hohenhajma, po receptu »De generatione rerum nafuralium«, masovno, kao na fabričkoj traci, stvaramo Homunkuluse, ljude u retorti, koje bismo zatim rastavljali na sastavne, delove i trošili prema našoj, potrebi. Saobraćajnih nesreća, uza sav predviđeni porast, na žalost neće biti dovoljno da podmire porasle zahteve, Pa šta onda? Otkud nam toliki organi i silna, još krvava, živa srca? Da apelujemo na dobrovoljne priloge i osnujemo dobrotvorno društvo davala: ca srdaca »Sursum corda«? U našem materijalističkom veku, u kome se sve ponos1 Sto Je postalo roba, pa se i krv po bolnicama prodaje po skupe pare, teško je verovati da bi ova akcija mogla imati izgleda na uspeh. Najviše na što bi se moglo računati bio bi skromni prilog ponekog penzionera iz Doma staraca, neke šašave. ekscentrične engleske usedelice ili starog, anglikanskog pastora, koji bi svoja iznurena tela zaveštali nacionalnim anatomskim institutima, otprilike kao što u sličnim prilikama u sabirne centre donosimo svoja stara, iznošena odela. Mogla bi se, istina, naći i ncka požrtvovana, zabrinuta majka, koja bi za dobro svoje dece, koju nema čime da prehrani, ni od čega

· da školuje, bila spremna da se žrtvuje, proda-

jući i svoje živo srce, ali je bar meni strašno i pomisliti na takvu mogućnost. ] Ni. od organa prirodno umrlih lica ne može se očekivati veća korist. Produžio sc ljudski vek, a i inače ljudi oklevaju da umiru na VIeme, pa tako u mrtvačnice stiže mahom samo rasklimatani, otrcani svet čiji su organi već izanđali i neupotrebljivi. Mi, lekari, mogli bismo, istina, tu nešto da i doprinesemo, po ugledu na čuvenog Lesažovog doktora Sangrada, koji je naselio nekoliko groblja u Sevilji ili Granadi. Možda bismo još i više postigli da nam nije zabranjena cutanazija, ubijanjc neizlečivo bolesnih da biim se skratile muke. Kaže se: sve dok ie čovek živ postoji nada na ozdravljenje, a može se. desiti da medicina pronađe lek i u poslednjem trenufku, kad je već izgle-

dalo da je čovekov život izgubljen, kao što i osuđenom na smrt pomilovanie može da stigne u poslednji čas, kad je već pod vešnlima. Sve je u čovekovom životu privremeno i sve nastojanje medicine svodi se na to da život produži, pa, kao što nije svejedno da li će neko ž'veti još deset ili samo pet godima, nij n>v'žno ni kad je u pitanju samo mesec, ledan dan, čas ili minut. Sve je to život, a, kao što je poznato, a leptirica čiji vek iraje samo jedan jedini an.

(Nastavak u sleđećem broju)

A\E PROSVM VAS MEK \DE DVE DO Riti!s- <

dati više zadovoljstva nego li viđenje samoga predmeta« (»Italijanski slikari renesanse«, I sveska). Umetnost treba da natprirodi i samu prirodu. Priroda umetnosti treba da bude veća i od prirode, jer se prevazilazi ono što je Sen-Sans rekao: »Stvaram muziku kao što jabuka stvara jabuku«. Blasko Ibanjec to ovako određuje (u „jednom govoru na- Univerzitetu Džordža Vašingtona u Vašingtonu): »Velika tajna genija je moć sinteze i kondenzacije, sposobnost produkovanja jednog dela koje možc da bude simbol i izraz jedne faze života ili celoga Žživota«. Veliki vajar Burdel je kazao: »Umetnost — to je duh koji uzvišuje svet materije. Umetnost — to je čovek koji vezujc materiju za duha. Leonardo da Vinči ic rekao za umetnost da „e »una cosa naturale visa in un grand specchio ...« »Umetnost, delo genija“, veli Šopenhauer, »ponavlja večite ideje shva-

KNJIŽEVNE NOVINE