Književne novine

TRIEHNA_

ČOVEK JE OBDAREN sposobnošću da kritički misli, i ta sposobnost može biti uništena samo onda ako čovek bude uništen. Cilj naučnog, tj. kritičkog istraživanja mije napad, već pokušaj razumevanja, ali se taj pokušaj često razumeva kao napad. )

1. NAUKA 1 DRUŠTVENE, INSTITUCIJE ILI: O KOJOJ TO REALNOSTI JA NE SMEM DA SUMNJAM?

„Jedna od značajnih osobina društvenih imstitucija sastoji se u tome što one zahtevaju stavove pristajanja, poštovanja, odanosti, poverenja, pokornosti, privrženosti, obožavanja, ukratko, potpune lojalnosti. Nauka je, kako to lepo primećuje R. Merton, organizovani skepticizam. Nauka odbacuje čak i svoje vlastite autoritete kada oni protivreče posmatranju i proverenim iskustvima. Nauka je, dakle spremnost da se prihvate činjenice čak i onda kada su u suprotnosti i sa željama naučnika i sa interesima drugih društvenih institucija. Između svih drugih drušivenih institucija nauka je jedina koja metodički sumnja u sve, paiu rozumnost tih institucija. Dok najveći broj instituoija zahteva neograničeno poverenje, imstitucija nauke čini skepticizam svoiom vrlinom. Tako se nauka ili organizovani skepticizam Ošeća kao izazov i stalna pretnja osnovama institucionalne stabilnosti. Nauka koja stalno postavlja pitanje o činienicama i dovodi sve u pitanje, dolazi u psihološki sukob sa drugim stavovima prema kojima su te iste Činjemice bile kristalizovane i ritualizovane pomoću drugih institucija. Naučni skepticizam, ie opasna pretnja status-quo-u, jer je metodički uperen prema (ne uvek protiv) osnovnim vrednostima drugih institucija. Mi ne možemo u isto vreme imati i nauku kao organizovanu sumnju i za držati status-quo, jer naučni rezultati sami po sebi dovode do društvenih promena. Otuda u-· vek postoji otvoreno ili prikriveno neprijateljstvo prema nauci. Amitimtelektualizam je loSična reakcija* na organizovani skepticizam, bilo da ta reakcija dolazi od onih koji vladaiu a sami nisu intelektualci (otuda glorifikaciia čoveka prakse ji real-političara), bilo da se OTganizovani skepticizam odbija od čvrstih iracionalnih maslaga prisutnih u društvu (interesi, volja, osećanje, predrasude, »pogledi na sivet«).1) Pošto nauka ne dolazi u logički sukob sa drugim društvenim institucijama, tO se i odbrana ne vrši Hogičkim, tj. intelektualnim ili naučnim arpumentima (definisanjem, obrazlaganiem, dokazivaniem, zaključivanjiem), već van-logičkim, tj. vanmaučnim pritiskom na ličnost.

Po uzoru na organizaciju društvenih insti-

tucija, i naučne istine se nastoje institucionalizovati, i ta »birokratska organizacija saznamja« biva usvojena ideološka dogma, »ministarstvo istine«, mit u čiju racionalnost niko ne sme da sumnja. Pri tome se, naravno, Zaboravlja da su izvesne istine naučno valiame samo dok postoje uslovi koje one opisuju 1 izražavaju i da se promenom tih uslova mora menjati i naučno saznanje. Analizom suštine društvenih institucija dolazimo, dakle, do mogućnosti da pružimo naučniji odgovor na DOjave antimntelektualizma u mekom društvu. Razum je utoliko intelektualistički ukoliko na” stoji da samo kroz misao, diskusiju i racionajmu organizaciju ovlađa. društvenim procesima, zanemarujući pri tome činjenicu da u društvu - postoje snažni fracionalni elementi, koji su često jači od racionalnih i koji su naipogodnije tlo za ideološka, politička i religijska manipulisania ljudima. Zato se i dešava da jedan obični brbljivi demagog buđe u javnosti efikasniji od metodičnog i suvog raciomaliste, Eto, kako je to moguće da u vremenu u kome um caruje, u kome su naučne metode i naučna racdionmalnost zauzele značaino mesto u društvu, — imamo paradoks da liudi ipak žive u mitovima (ideološkim, političkim, „religijskim, nacionalnim, klasnim) i od tih mitova.

2. NAUKA 1 IDEOLOGIJA

Naučno istraživanje zahteva neposredno posmatranje i objektivno prikazivanje realnosti, To znači da naučno (kritičko) istraživanje postaje prirodni neprijatelj ideologiji kao iskrivijenoj svesti?) Ideologija propisuje kako se treba ponašati da bi se postigli izvesni bliži ili dalji ciljevi grupe. Nauka opisuje kako se liudi stvarno ponašaju u životnim situacijama,

tvamo ponašanje se suprotstavlja poželjnom, opis se protivi propisu. Nezainteresovano 1 objektivno mišlienje se profivi zainteresovanom stavu... Celo društvo postaje svesno ideoloških pretpostavki tek onda kada ove više mne odgovaraju stvarnosti višeg reda, Kao i vek, istinski novo mišljenje i nove ideje se javljaju kao odgovori na socijalnu Krizu, kada se pomoću okoštale ideologije ili ideologizirane nauke, ne mogu dalje držati u slepilu oni koii dublie i iasnije vide izlaze iz te krize.

Kada ljudi prihvataju na veru jednu dogmu ili ideologiju, oni se lišavaju i obaveze, ali i mozućnosti da misle drugačije. Nauka

prati promene u društvu i otkriva nove činjenice. Za to vreme ideologija ne samo što 5e ne menja, već se učvršćuje i ukorenjuje DpTOžimajući svest onih koji je slepo slede. Nauka revolucionišže, ideologiia konzerviše, Zato su naučnici osuđeni da često slušaju lekcije, O »ideološkoj čistoti« uvek kada se neko od njih drzne da misli izvan okvira ustaljenih i krutih ideoloških shema, kojima se samo zarobilo ljudsko mišlienie. Stepen u ia postala predmet neslagania i diskusiie mo že biti uzet khao merilo nestabilnosti društvenog porefka koji se između ostalog i održava pomoću te ideologije. Naravno, ideologija i ne sme, niti to stvarno čini, da dozvoli konfrontacijiu i borbu mišljenja oko nienih osnovnih stavova, Jer bi diskusija o tim osnovama idcologije b'la in: direktna diskusiia o razumnosti poretka koji

KNJIŽEVNE NOVINE /

kome ie ideologi-

sReformsa avijesti wastoji #e samo u tome, da

dopustimo svijetu da upozna svoju svijest, da ga

: probudimo iz sna o samom sebi, da mu objasnimo y njegovo vlastito djelovanje. Mi svijetu samo pokazujemo, zašto se om zapravo bori, a svijest je tak-

ima funkcionalnu potrebu za takvom ideologijom. Kad god neko sumnja u službenu dogmu, on dovodi u pitanje autoritet onih na vlasti i zato mu uvek visi mač nad glavom. iIstinski intelektualac je redak izuzetak ako nije politički sumnjiv. l

Ideološki stavovi osiguravaju svoju domi naciju ne na taj način da se upuštaju u OfVOremu diskusiju sa suprotnim ideološkim. ili naučnim stavovima, već time što ne dopuštaju ili čak silom sprečavaju te stavove da dođu do Javnog izražaja u javnom dijalogu. Ideologije su uvek apsojutisiičke, '

Isto tako izvesni moralni i drugi socijalni standardi mogu pružati i često pružaju. žŽilav otpor svakom kritičkom mišljenju i inovaciji. Ideološka osnova ovib ofpora jesle najčešće želja da se sačuva momnppol mad mekom društvenom vrednošću. Pitanje naučnog značaja nekog saznanja postaje drugostepsno pitamje u poređenju sa pitanjem Koristi i lojalnosti određemim grupama,

3. NAUKA I POLITIKA

Zašto je politička struktura mišljenja (u negativnom smislu reči) poput neke mreže razapeta na sve naše imstitucije, delatnosti i odnose, tako da ne ostavlja prostora čoveku i

htioe

tike staroga,

vrhovna dužnost — poslušnost

vrhovno pravo — biti vojnik partije vrhovni interes — opšti društveni interes vrhovna sloboda — utopljenost u organizaciji. Slična lestvica može se primeniti na situaciju kada je ekonomija univerzalna snaga i ka da se ekonomski kriterijumi nastoje protegnuti na sve druge oblasti čovekovih odnosa.

Kadgod se norme naučnog rada i etike nastoje podrediti ili potpuno žrtvovati normama političkog uspeha — sukob između nauke i politike je neizbežan. Dokaz političkog uspeha očituje se u meri u kojoj je određena grupa sposobna da osvoji, zadrži, poveća i demonstrira svoju' moć nad ponašanjem drugih; dokaz naučnog uspeha jeste test određene hipote-. ze pomoću koje se uspešno objašnjava i predviđa određena pojava. Dakle, dve vrste uspeha dve vrste ponašanja, dve vrste autorileta, Autoritet se u politici zasniva na principu hi·jerarhijske nadređenosti i podređenosti, bez obzira na lične intelektualne i moralne osobine ličnosti, autoritet se u nauci zasniva na racionalnom obrazlaganju i dokazivanju, bez obzira na mesto u hijerarhijskoj lestvici, U

ISTORIJA SVEDOČI DA NEMA TE SNAGE — NI U PESNICI IMPERATORA, NI U AUTORITETU CRKVE · _ njegovu duhu na

, KOJA MOŽE DA SATERA DUH U OKOVE

pravo da buđe različit, da se igra na svoj vlastiti račun, nemajući ni potrebe ni straha da misli o svim mogućim političkim posledicama svojih rezuitata?

Moj OHRONOT glasi: RO vlasti |e usko povezana sa stepenom po. je tvenog ponašanja u celini, Što je više to anje NOIR „ to je poredak stabilniji, Potreba

se sve društvene oblasti i svi društveni odnosi uključe pod direktnu kontrolu političkih institucija postaje razumljiva, jer je to najefikasniji način da se postigne efektivna moć nad svakom društvenom aktivnošću.

„Moderni svet prelazi iz stanja apsolutne dominacije ekonomije u apsolutnu dominaciju politike.3) Danas smo svedoci univerzalne dominacije politike nad svim ostalim „sferama društvenog života i zato je zabrinutost da je ugrožena sloboda stvaralaštva, snaga megativnog mišljenja i teoriiska misao uopšte, zajednička svima onima koji su u svom iskustvu doživeli sve moguće posledice te dominacije. Danas postaje sve jasnije da je human:stička ideja samoupravljianja nespojiva sa brutalnim “sredstvima političke kontrole ponašanja i mišljenja. Totalitarizam se javlja u uslovima: a) kađa postoje izvanjske opasnosti za jedno drušivo, b) kada va jača, c) kada je decentralizacilja života potpuna (divide et impera), d) kada se razvojem masovnih sredstava kcmunikacija uspešno nameću i prihvataju autoriteti u pasivnom masovnom društvu, e) kada je razum degradiran, f) kađa se merila i kritirijumi iz jedne oblasti nameću kao zakom za sve druge. .

Kada politika dominira nad ostalim područjima čovekova života Onda je vidljiva i nova skala vrednosti:

vrhovni bog — vođa |

vrhovno dobro — organizacija

vrhovni um — ideologija

vrhovna vlast — partija

vrhovni moral — obožavanje status-quo-a

politici je važno ko nešto kaže, u nauci je jedimo važno šta neko ;

4. »SVE PODLEŽE KRITICI, PA I SAMA ; KRITIKA«

Postavljanje izvesnih ciljeva samo je po Scbi neka vrsta distamciranja od „postojećeg i suprotstavljanja postojećem. Ovi ciljevi, ideali ili vrednosti služe nam kao osnova za kri tiku svakodnevnog života. Pošto se humanistička kritika uvek vrši sa gledišta izvesnih kriterijuma koji nisu u postojećem, već izvan njega, pomaknuti negde u budućnost, to je nezadovoljstvo postojećim logična posledica čo-'. vekovog postavljanja ciljeva, tj. nastojanja da -se to postojeće prevlada tako da što više odgovara čovekovim humanim potrebama i niegovoj slobodi. Čovek može da bude više slobodđan jedino ako shvati da nije ioš slobodan, ako nema neki bogatiji i savršeniji pojam slobode koji mu služi kao kriterijum da utvrdi koliko je stvamo neslobodam. Nije redak slučaj da se ovo metodičko supvrotstavlianje, čiji je jedini smisao u tome da se bolje sazna i ocemi postojeće, tumači kao političko suprotstavljanje i neslaganje, što je ioš jedna greška koja proističe iz neznanja političara. Naše gledište niie nikakav napad / na postojeći poredak, već samo ukazivanie na još neostvareme mogućnosti koie su vrednije da se ostvare od onoga što slepi prakticizam nameće kao jedino moguće i vredno.) 88 .

Nije to slučaino da su humanistički oriien-

~ tisani intelektualci oni koji su najviše zabri-

nuti, revoltirani, buntovnici. To su ljudi koji se profesionalno bave čovekom i njegovim Ssvakodnevnim nevoliama, koji dolaze do izvesnih saznanja o mogućnostima i drugačijeg života i koji imaju izvesna racionalniia rešenia od onih koja se nameću kao naibolja. Čovek koji umom i srcem, iednom zauvek, prihvata postojeći poredak i stanie — nije moralna ličnost. Tek onđa kada on nadilazi postojeće u ime nečeg višeg, humanijeg i boliepg, on deluje . kao čovek. Revolt je čovekova definiciia. ČOvek ie čovek samo ondn kada ie nezndovolian owim Što jest i kada zahteva omo što može da bude u najboljem smislu ove reči. U

va stvar, koju om mora prisvoj » makar to i ne

»Međutim, to je upravo opet prednost novog pravca, da mi ne anticipiramo svijet dogmatski, nego da novi svijet hoćemo naći tek pomoću kri-

Dr Đuro ŠUŠNJIĆ

kriličkom mišlienju

Paradoksalno je i tragično da mi ne bismo znali što je sloboda da nije ropstva, što je do bro da nije zla, što je lepota da nema rugobe, što je ljubav da nema mržnje, što je prija” teljstvo da nema izdaje, što je pravda da nema nepravde, što je heroj da nema kukavice, što je humanizam da nema bede, što je bog da nema čoveka. WR

Da bi se postojeće moglo opisivati, analizirati i razumevafti u preciznim i jasnim pojmovima — mora mu se suprotstaviti. I činjenica je da svako društvo mora da osigura izvesnu meru slobode inftelektualcima i naučnicima da se metodički suprotstavljaju postojećem da bi ga bolie i jasnije objasnili i ocenili i da bi na taj način pomogli društvu da dođe do svesti o tome što jest, što može da bude, i što treba da bude. Ovo pretpostavlja uzajamnu toleranciju, a tolerancija opet pretpostavlja dvoje: izbegavanie neodgovornog skepticizma i fanatičkog dopmatizma. Ovai fanatički dogmatizam je spreman da digne prašinu oko nekoliko redova u novinama ili časopisu koji odudaraju od onoga što je »birokratska organizacija sa znanja«, ali je isto tako spreman da pprećuti niz krupnih grešaka u pr'vrednom, političkom, kultumom i moralnom životu.

Istina se može dosemuti jedino traženiem istine, kroz borbu mišlienjia i protivrečnih ideja. Onai ko nije za diskusiju — tai je protiv istine. Onai ko niie spreman da traži istinu — smatra da je već poseduje. A u stvari DOSCduje svoie oogyaničeno uverenie, dogmu ili neznanie. »Istraživati i sumnjati su do izvesnop stenena sinonimni termini«.

Ako ne živimo uvek ugodno uz stelno Drisustvo kritike, bez kritike ne možemo uomšte živeti. Odreći se bnmanističke kvitike znači odreći se humanističke nauke i napretka. U društvu kao što je naše, u kome me mostoji više političkih partija. funkcimi najiobjektivnije kritike (ne mononol nn krtiku) preuzimaiu Đimanisfičke mauke i filozofija, U tome ja vidim orioinalan način da se u samoupravnom dručtvu obezbedi maksimvwm HKritičke svesti društva o samome sebi. »Ako su radnici u humanističkim „naukama tihi ili ućutkani, gde onda možemo da čujemo glas nekonformizma«? Činjenica je, međutim, da je većina inielektualaca u svetu prihvatila status »intelektualnih najamnih radnikn« ı ponašanie koie ne odgovara niihovom životnom mozivu. Intelektualci se retko peniu ma pobedničko postolje u političkim trkama, retko osvaiaiu odgovorme političke uloge. retko ie niihov glas odlučivao u važnim nolitičkim stvarima. Pa ipak. oti poowniavain polit:čke kabimete kao deo vredno osoblia, višu partijske proorame i pripremniu govore koie drugi čitaiu kao svoic, rade kao sekretari i savetnici. prave reklamu omima koji ne mogu bez reklame i pronngande. Radeći sve to, oni ipak, m izvesnoi meri, utiskini DCčat svoga mentaliteta na skoro sve Što se u modernom. društvu planira, misli ili praktikuje.5) Historiia svedoči da nema te snage — ni U pesn'ci immeratora, ni u antoritetu crkve, ni u snazi fradiciie, ni u pretnji elaču, ni u zastrašnjućim metodama državne kontrole i oritiska, mi u odsecanju glave — koia može da satera duh u okove. Ter okovan on još snanžmMie Žudi za slobodom. Duh ie ispisao svoiu vlastitu isto rilu — svoju trageđiiu. Diih ie naučio da mora da se brani ako ne želi da bnde iskoremjen. A on ie danas uvrečien i ponižem.

Ossowski je bio u pravu kada je govorio da ie naučnik čovek čija je profesionalna dužnost da bude nemoslušan. Niegova društvena funkcila je da summia. U tom smislu on se me može pokoravati ni sinođu, ni komitetu, mi kabinetu ministara, ni Cezaru, ni Bogu!

i) »Pojmom sigurnosti građansko društvo me uzdiže se iznad svog egoizma. Sigurnost je, naprotiv, osiguranjo njegova cgoizma« (Marx)

:) Uporediti: Marx—- Engels, Rani radovi, Kultura, Zagreb, 1953, str, 293.

%) Videti: Marx — Engels, Rani rađovi..., str. 75-—76.

+) Slično: Marx — Engels, Rani radovi... str, 314.

5) Uporediti: Joseph A, Schumpeter, Capitalisni, Soćialism and Democracy, Third Edition, Harper Torchbooks, '· New York, 1962, p. i54.