Književne novine

PI

A rvancanprza SE UMORIO — čujemo sve češće oko mas. Ili: ljudi su se umo-

„rili od avangardizma... Avangardizam je u krizi... A još i najčešće čujemo pitanje: Pa šta Je to u stvari avangardizam, da li on Dpostoji, da li je on postojao, da li on predstavlja pravac u umetnosti, metod, stil, specifično tematsko opredeljenje, ili je to obično pomodarstvo, stilske vežbe i nadmetamja umoetinika u tome ko će što jače, što nametijivije da »šokira«, da iznenadi, da izazove (koga?'.zašto!)? I — zašto avangardizam, zašto avangardna umetnost, odnosno umeflnost avangarde? Šta je obeležje umetnosti sa ovim atributom?

U pitanju metoda umetničkog izražavanja, ako je reč prevashodno o metodu, a ovdc je čini se upravo taj slučaj, postoje mnoge dileme, samim tim i podele koje se često ne iscrpljuju mnogobrojnim »izmima« i »artima«. Svojevremeno kod nas omiljena podela mctoda umetničkog izražavamja, umecliničkog pogleda na svet: realizam — modernizam, više je hronološkog, istorijskoumetničkog obeležja i značaja, manjc odraz stvamog stamja stvari u tada postojećim i novim umetmičkim tvorevinama, odnosno prvenstveno u tehnici tih tvorevina.

Najpre, rcalizam, kao odraz, skup, »prenos«, novi izraz i TOVO stvaranje move rcalmosti (može i: dotad nepoznate realnosti) prisutan je u svim umetničkim tvorevinama od prvih uresa pecinskog čoveka do današnjih ekshibicija apstraktnog umetničkog poduhvata, baš kao što jc i modernizam bio prisutam u vreme pojave recimo skerca u trećem stavu, ili još bolje kao trećeg stava Betovenovih simfonija umesto dotada uobičajenog menueta u trećim stavovima simfonija njegovih prethodnika (do Mocarta i Hajdna).

Realizam jc, šire gledano, u temeljima svake umetničke tvorevine, jer umetnost ne znači izdvajanje iz sveta, biti van sveta čoveka; ČOovek Je stvorio i stvara svoju umetnost: vam njegove umetnosti, van njegovog sveta druga umetnost i drugi svet ne postoje. Svi pokušaji, od onih mađijske pa preko mitske do onih religiozne čak i političko-ideološke prirode, za izdvajanjem od čovekovog sveta, od mjegove realnosti, nisu u umetnosti imali uspeha.

I takozvana avamgardna umetnost, umetnost avangardc, nije izdvojena od tog sveta čoveka; to nisu puke stilske vežbe, nadmetanja, to je pokret koji je tipičan za svoju epohu. To je mastojanje da se stvarnost u umetnosti obogati novom svojom dimenzijom posmatranja i izražavanja, koja dosad još nije u potpunosti otkrivena, objašnjena. To jc umetnost sa pretežnom notom. istraživačkog u sebi, a to pret postavlja istovremeno sposobnost mušenja i građenja. A ovo razumeva i svojevrsan metod, koji teži, najsumarnije rečeno, pravoj sintezi racionalnog ı iracionalnog u posmairanjaı i zaključivanju, odmosno sintczi realnog i fiktivnog u prikazivanju.

*

Još je svojevremeno novi prozni postupak u gradnji romana, koji se izdvajao od postu?npka gradnje romana recimo 19. veka, kada je ova literarna tvorcvina dostigla vrhunac, nazvan postupkom vođenja toka svesti, tj. same te move literarne tverevinc nazvame su pDpSslhološkim romanom. BEdel se zadržava na ovoj oznaci čak kada je reč i o jednom Džemsu Džojsu i njegovom vrlo spektakularnom, na svoj način grandioznom ali i dosta protivurečnom delu. Upravo na ovom velikanu literarne avangarde možc se posmatrati sav »sjaj| i beda« avangarde.

Tačno jc: Džojsov postupak je postupak psihološkog posmatranja toka svesti. Realizam sc me zadovoljava više davanjem »spolja«, »odozgo«, već »pripremljenih«, »poznatih«, »gotovih« kategorija vrednosti, činjenica, već traži poniranje u dubinu i pozadinu gradnje tih kategorija i Činjenica, u »tvorenje« tih činjemica izvan sferc spoljnjeg sveta, u samoj biti njihovog praoblika i njihovog konačmog oblika, u ključajućim, katkada mutnim dubinama čovekove svesti, svesti individuc. Dakle, uprošćenije rečeno, nc više ka individui, ka subjektu, već od individue, od subjekta ka..

Proces gradnje činjemica i kategorija vrednosti koje su činioci odnosa u dinamici i statici spoljnjeg a zatim i unutrašnjeg sveta je veoma složen, ali je usmeren ka sistemu, jer proizvodi rezultate, pojednostavlieno rečeno, usaglašavanja jedinačnih i opštih iskustava. Od pojedinačnih, katkad jedva i definisanih, tokova često i baotične svesti idc se ka jednoj najpre jedinačnoj a zatim i opštoj identifikaciji pojava i odnosa. Znači, radi se o tokovima koji teže sistemu kao rezultatu unutrašnjeg doživliaja, unutrašnjeg jezgra misli.

Prikazivati samo haotičnost tog toka, ne sposobnost i poraze da bi sc ostvario sistem kao slika sveta preneta iznutra van, od subjekta ka objektu, sa potvrđivanjem jednog prilično usaglašenog sistema normi odnosa ı pojava — od kulta ponašanja, do bunta svesti, eksplozije svesti — nije to samo zadatak avangarde. Njen zadatak je da prikaže ceo tok gradnjc sistema, ceo proces idemtifikacije iZnutra — van, od haotične, uzbunkame svecsti beznađa i tihe rezistencije, do pravog bunta i prodora ka istinama do kojih je katkada teško pa i gotovo nemoguće dopreti, Reč je o prevazilaženju haotličnog u svesti, onog na čemu upravo pseudoavangarda insistira, reč je o sagledavanju prvih obrisa sistema, sa makar prvim, počesto nejakim sponama individua milje, subjekt — objekt, sa oznakama prvih klecavih koraka individue u spoljni svet, u milje bez koga ona nije ona, bez koje ono nije ono.

Pseudoavangardna umetnost, pseudoavangarda — umpotrebiću slobodno ovai izraz — operiše isključivo haotičnim materijalom toka svesti, ona ne dopire do sistema, do stvamce ili ma

KNJIŽEVNE NOVINE

Radomir SMILJANIĆ

pseudorealizma i pseudoavangardizma

PSEUDOAVANGARDIZAM ZAPADA U OBRNUTU GREŠKU UMETNOSTI NEKRITIČKOG REALIZMA

kar i delimičnc identifikacije pojedinačnog i opšteg, ona megira svaku identifikaciju, što je u osnovi strano svakoj pojavi, svakoj statici ili dinamici svakolikih odnosa u spoljnjem i unutrašnjem svetu.

Nije nimalo slučajno što umetnici avamgarde, koji su se odlučno odvojili od tradicije umetničkog izražavamja, od operisanja već gotovim, »potvrđemim«, »pripremlienim« kategorijama vrednosti i činjenica, izbegavaju aktuelizaciju u temama svojih dela, Što omi teže tako zvanim »večnim ftemama« čoveka i Života. Jer, oni su sebi postavili vrlo ambiciozni zadatak da razreše najosnovnije pitanje suštine čovekove cpzistemcije, njegovo imkorpomniramie

u svet bezbrojnih tela, niegovo izražavamje.

ideja koje ga okružuju i »čine«. Oni mu Dpostavljaju recimo meka od osnovnih pitamja, najpre; Da li jedan ili.mmogi, da li sam ili zajedno, i konačno — da li život ili smrt...

Treba podvući istinu da svaka prava umetnost teži da izražava mešto što postoji i Što tim svojim postojanjem znači, predstavlja. Izražavajući onmo što postoji i što znači, ona često izražava 1 samu sebe, i baš izražavajući samu sebe ona upravo ne izražava mišta dmvmugo do, nešto što postoji i što znači. Tako se krug zafvara. Van ovog kruga mema prave umetnosti. Odnos između forme i sadržine, dakle, ne postoji, on je izmišljen, veštački spolja pridodat. U svakoj pravoj umetnosti fonmma i sadmržima zasebno me postoje, one su jedno. Težnja — da bi se uprošćenije izrazili — da forma daje sadržinu, da forma u stvari izražava meposredno sadržimu kao i sadržina formu, jedini je pravi metod svakog uspelog umetničkog ostvarenja.

*

Pokušaji umetnosti da kroz izražavanje sebe izražava i ono što postoji i što znači u SVetu van čoveka i u svetu u čoveku doveli su nas do prvih tvorevina tzv. psihološkog roma: na u literaturi, ili kubizma, apstrakcionizma u likovnoj umetnosti, do recimo dodekafonije u muzici i sl. Početak je bio dobar: nastojalo se da se izvedu*uopštavanja iz mojedinačnih pojava, stvarao se lamac racionalnih asocijacija da bi se dosegla sveobuhvatna slika poretka stvari i pojava u svetu. Sve više se kidalo sa dotadašnjim metodom emocionalnih asoci-. jacija, koic su bile odviše zajedničke, prema tome odviše uobičajene i stoga izolovane. Onc su u izražajnom bpogledu sve više sužavale svOje mogućnosti iskazivanja. Primer u literaturi recimo sa suvišnim insistiranjem na opisu spolinih karakteristika junaka — počev od stasa, lica (oči, čelo, brada, zalisci, nos, itd., itd., — uglavnom poznate i svc češće ponavljame i sve ponovljivije slike), pa do pokreta udova, tela, mimike, zatim i visine i boje glasa, konačno i samc odeće. Svi takvi i slični opisi izazi-

vali su emocionalne asocijacije koje su bivale sve pojednostavljenije. Već se mogao nazirati tu mekakav shematizam.

Osećala se potreba za novim postupcima koji bi odudarali od shematizma, koji bi upravo i svojom neuobičajenošću bili uobičajemi, uverljivi. Jedinačne racionalne asocijacije u svesti junaka psihološkog romana razbijale su tu »opštost« utisaka, doživljaja, išle su ka raščlanjavanju, rastakanju već prilično uhodanog doživljajnog: mehanizma. i

Postavljalo se — drugim rečima — i pitanje udaljavanja od pragmatičke stvarnosti, pitanje unošenja u umetničko izražavanje i elemcnata fiktivnog, nestvarnog, neuobičajenog, neverovatnog, čak i meuverljivog (često se u svakodnevnom žargonu čulo: fo je merealno).

Ova pojava, pojava uvođemja fiktivnog u svet pragmatičke, iskustvene realnosti, koja je u početku naše vreme obogatila novim, veoma snažnim i uverljivim iskazivanjima, i sama je takođe postepeno počela da prelazi u shemalizam. Odjednom je iedino umetničko bilo isključivo ono što je bilo mestvarmnmo, neuobičajemo, neverovatno, neverodostojno, čak i neuverljivo, čudovišno. Što nmeverovatnijje i čudovišnije, što. »šokanmtnije«, tim umetničkijc, »stvarmije«. Svet pragmatičke stvarmosti napušten jc Ppolpuno. Tstovremeno sa ovakvim javljanjima u stvaralačkom ipostupku išlo se i na »usitnjavanic« pojava i istina, lanac raciomalnih asocijacija rastao je do mnoštva rascepkanih istina, poluistina i istinica koje su hermetički zatvarale krug oko jedne pojave a koja je samim tim beskrajnim raščlanjavanjem i prestajala to da bude — pojava. Jedno od dobrih strana tog preterivanja je bilo svakako to da se više nije sa činjenicom operisalo kao sa gotovom katcgorijom, kao sa već utvrđenim kvalitetom i vrednošću, već ponaipre kao sa zagonetkom koju je majpre pojedinačno trebalo razotkriti pa tek je potom dovesti u sklad prema, drugim činjenicama (takođe najpre odgonetnutim). Raniji metod umetničkog razotkrivanja pojava i istina o njima svodio se na ulvrđena polazišta utvrđenih vrednosti činjenica koje je onda samo trebalo dovesti u međusobni pravilan odnos. Postepeno se, dakle, gubilo uompštavanje, odustajalo se i čak bežalo od sveobuhvatne slike poretka stvari i pojava u svetu. To najčešće i usled nemirenja sa celokupnim iskustvom dotadašnjeg sveta i sveta uopšte. Raščlanjavanje, rastakanje istina postalo je samo sebi cilj — ništa van njega i u niemu nije bilo od značaia, ništa nije značilo. Ono, dakle, što ic postojalo i što je značilo, što je trebalo da ima nekakvo svoic značenje, sada je upravo u tom svome svojstvu bilo zanemarivano. Kod Rob -Griiea. na primer, govori se samo O lOmce DOstojanju, značenjc sc svodi na najmanju merl,

čak i isključuje. To je wrhunac um-etmosli stvari, »postvarene« slike života i sveta. Tako je i sam postupak postao stvarnost, ali stvarnost koja se nije mogla primeniti ni na šta drugo što je bilo van sfere jedne pojedinačnc svesti.

*

Da prihvatimo da je jedno od osnovnih obeležja umetnosti težnja ka jedinačnoj i opštoj idemtifikaciji pojava i mjenih aktera ı svetu. Mogla bi se gotovo povući gmuba crta jedinačna identifikacija — opšta idemtifikacija. Da li se u tom naporu ka autemtičnoj identifikaciji pojedinačnog i opšteg i pojedinačmo —opšte možemo zadovoljiti samo okvirima pragmatičke, na bilo koji način »proverene« stvarnosti. Tli ie trebalo ponirati dublie u svet svctova, pri tom dopreti i do pravog haosa i bespuća u razotkrivanju istina, stvarati i nOve istine, graditi i afirmisati move kategorije vrednosti, nove činjenice, odbacivati stare, mprevaziđeme. Ne biti, dakle, samo rušilac — na čemu insistira pseudoavamsarda — već biti i graditelj. „Iz haosa svesti koja mpreispituie, odbacuje ili preinačuje dotad neprikosnovene kategorije mišljenja i vrednovanja, u cilju niihove ponovne identifikacije, u Kkrajnjoi liniji idemtifikacıje jedinačnog i opštee i jedinačno-opšte, zato što su okviri prapmatičkc stvarnosti mretesni, valja posegnuti ka iracionalnom. fiktivnom. T to iracionalno, fiktivno, kroz splet iracionalnih i racionalnih asociiacija povezivati sa realnim svetom praematičke stvarnosti, stvarati sistem idemtifikacije jedinačnogp i opšteg, odnosno jedinačmo — opštc kroz sintezu iraciomalnog i racionalnog, fiktivnog i realnog u posmaframiu i kazivanju.

Pseudoavamgardizam zapada u obrnufu grešku umetnosti meknitičkog realizma. Zadržavati se pretežno u sfeni iracionalmog, fiktivnog. tap” kati uporno po bespuću i haosu ı uobražemju da ic postignuta »prava« istina o čoveku i svefu, to je posao koji liči na imitiranie rada, ma dizanje buke bez zvuka. Nekritički realizam XX veka — a pođ ovim pre svega treba podrazumevali vulgarni soorealizam, za vazliku od realizma recimo romana i pripovedaka XIX veka, koji je operisao već ustalienim, datim kategorijama vrednosti kolc jc trebalo samo dovesti u međusobnj sklad — bavwvatao je me samo ustalienim, datim kategorijama vre: sti (što je osnovno obeležic tradicionalmog metoda izražavanja), već, bod dirvigemtskom palicom »istorijskog tremutka«, i komstruisamim, prema tome počesto i krivotvoremim, kategorilama vrednosti i mišljemja (jer kako bi inače mogao biti kritičan u sVvOjoj mekritičnosti); pseudoavangardizam sa sVvOje strane, krivotvori uopšte sistem Doslojanja kategorija vredmosti, odbacujc svaku mogućnost i potrebu za unutrašnjom i spoljnom idenfifikacijom jedinačnop i opštege, za identifikacijom poicdinačno — opšte, kole bi se, ovo moslednic. moslo možda nazvati i integrisanjem jedinačnog u opšte; ili, kada ic reč o čoveku, moglo bi se podvući da se ovde radi o osnovamn jedne autemtične Dbumanističke integroriie, koju pseudoavangardizam bezrezervno odbacuje.

Nekritički realizam — ja bih ga ovde nazvao »pseudorealizmom«e — prihvata samo »izdvojeni realizam« iz opšte sfere postojiania ČčOoveka i onoga što ga okružuje i umućen je počesto ka budućoj čovekovoi situnciji; govoreći o integrisanosti čoveka iai realizam mreviđa isuviše vidliive i teške probleme njegove dezinteerisanosti, me bavi se ozbiljno tim problemima, jer u svojoi izdvojenoj realističkoj poziciji ne samo da ih. kako ie gorc rečeno, previđa, već i ne želi da ih vidi.

Pseudorealizam računa često sa idemtifikaciiom opšteg. zaobilazeći i zanpemarujući idemtifikaciju jedimačnog. On ice u svom metodu nepofmim. Psewdoavomgarđizam insistira omet na identifikaciji iedinačnop samo kao trajno norešljive kategorije, a prema ftomc neuklopljive i u opštu identifikaciju. Jedini napor pseudoavangarde jie da prikaže sv iluzornost i suvišnost pokušaja opšte idemfifikacije preko jedinačne i tai njen napor se upravo svodi na to da se razbiie svaki sistem mišljemja i predstava koji bi bio upravljen ka intoegracjii jedinačnog i opšteg. Ona nastoji da sc jedinačna svest prepusti trajnom haosu i beznađu u putevima ka jedinačnom i opštem definisanju stvari, lica i pojava, da sc prikaže kao definitivna ·u njemim uzaludnim fežniama ka prvim jasnim klicoma mišljenja o životu i svetu koje bi potvrđivalo ili tvorilo jednu čvrstu celinu pojedinačnogp i opšteg.

Ovo je ujedno i osnovna nemoć npseudoavamgarde koja previđa da je slika sveta u osmovi izražema neprestanim i snažnim integracionim procesima. Pseudoavangarda hoće, na primer, da šokira nametnutim istinama o večnom čovekovom prokletstvu kao jedinke, o njegovoj predodređemoj izdvojemosti, mapuštenosti, odbačenosti, pa u tom smislu i buntu DrOtiV &Ve• ga što nije on. Ona prihvata ovo kao jedinu čovekovu situaciju, kao polazište ı završetak svakog vida tumačenja pojava vezamih za cen• tralnu pojavu sveta — za čoveka. Ona previ” đa da je prava čovekova situacija bila ona koja ga je dovela u prve »čopore«, koja ga je ) . zala najpre u pećinsku a potom i u sve zajednice. Sve do ovih današnjih zajednica. J, naravno, do budućih o kojima jc pseudoreali• zam tako nespretno i često proizvoljno i neis• tinit0 gFOVOTIO.

VINJETE IZRADIO SLOBODAN MARKOVIĆ