Književne novine

SEDAM GODINA OD SMRTI BRANKA MILJKOVIĆA

HOĆE LE SLOBODA O_UMETI ĐA PEVA

Hoće li sloboda: umeti da peva kao što su sužnhji pevali o njoj. : (B. MILJKCVIĆ)

OD BRANKA DO BRANKA moglo bi sc reći, kada bi se išlo antologičarskom linijom našeg pjesništva, od Branka Radičevića koga je lukava bolest rano otkinula od mladalaštva naše lirike i dačkih rastanaka do Branka Miljkovića, čija je tragika imala slobodu jednog Ariljskog anđela zračnog i ljepotnog, Branka našeg vremena, metaforičara vatre i njene kobi, kao od mladosti i zanesenosti do zrelosti i mudrosti —d Jedan je vijek naše poezije. Kao da se time zatvara krug koncentričnog širenja i prostiranja, nastavljanja i produžavanja našeg pjesništva, krug čisti i jasni kao diiga na nebu koji čine pojave i sudbine nekoliko naših dobrih pjesnika koji se javiše mladi i ostaše tako mladi i u najljepšoj pjesničkoj dobi da ništa u njihovom stvaralaštvu i njihovom životu ne ostane pomućeno. |

Ima neke puritanske sebičnosti i kapnicioznosti u smrti i neke tužne ljepote njenog izbora, da u najljepšem i najpunijem Yrascvatu ubere svežinu cvijeta koja zrači. Naši najdivniji pjesnici otkinuti su kao cvjetovi krina, kao jarki makovi i božuri u času kada su svijetu i poeziji bili najviše potrebni.

Branka Miljkovića smrt je uzela za svoga izabranika. Onako kao što se vojniku određuje zadatak. Pjesnik je onaj koji je u službi svoje ideje; iđeja može biti u vidu vizije o životu ili slobodi, o slobodi ili ljubavi, o ljubavi ili budućnosti, vizija može biti i u vidu smrti ili vječnosti, ako se pjesnik uspne ma fe visine. Izabranik je onaj koji služi, onai koji ide ostvarenju i konačnosti. Ljepoti ili slobodi, svejedno je. Obe su na toj strani uspona ili strmog silaska ili nirvane,

Miliković je išao izvršenju svoga zadatka. Išao cilju svjesno i sigurno, pjesnički. Samo plesnici ı vojnici znaju šta je to borba. Velika ideja traži velikog ratnika. Velika poeziia veliku žrtvu. Inače, kako bi i čime bi mjerili viijednost djela ako ono u sebi nema čitav jedan život. Zato svi i nisu veliki. Pjesnik Je htio slobodu koja peva umesto sužm ja koji joj je dao glas, slobodu oslobođenu i svosa roba koji je stvorio i svoga gospodara koji bi da je potčini. Miljković je išao ravno njoi, stvarao pesme bez pesnika, jer pesma se ne piše ona se živi. Činilo mu se da ceo Jedan narod/ izmišlja reči za

pesmu/koju ćese usuditidđamapiše/ Jedan čovek posle sto godina, jer je u ime toga i živjela njesova poezija.

Kao da je sav izašao iz jednog Ujevićevog stiha:Zdravstvuj o smrti moja verenice, Miljković je bio predodređen da pjeva tom svijetu potpune slobode i da ostane u njemu do kraja: dolazi dan velikog oslobođenja/ pesme će se otvoriti kao tamnice/ pesnici će biti uništeni/ nekad samo pesnicima dostupne tajne/ biće proglašene svojinom n aroda. Korijen smuili koji je u ovom pjesniku bio od rođenja učinio je da tako viđena i zamišljena sloboda pređe svoje razmjere, Sloboda je ovladala predjelima kojima je pjesnička vizija išla da je traži, Pjesnik se našao na čistini, pjesma je prhnula u nebo, svijet se razložio i poletio, ostale su niječi, simboli, metaforičnost jednog sna o životu i pjevanju: Isto je pevati i umirati i kao da je L doći do preranog ispunjenja pjesnikove želje, To je isto kao kada se dvije tračnice jednog puta u dalekoj beskonačnosti, u konačnosti beskraja ili vječnosti, sjedinjuju u jednu. Taj prostor od slobode do smrti u pjesmi se brzo pređe, u životu je neznatan. Jedan život je tek početak puta za još stotine takvih života. Ubi me prejaka reč — to je epitaf jedne nađe, kraj novog početka koji treba da uslijedi sada ili posle sto godina. Po tome je Miljković usamljen i jedini pjesnik u mašoj poeziji koji se poistovjetio sa svojom idejom i poezijom i svojim početkom i krajem. Takvog nismo ima]Ji.

Poezija, ireba da počne ovdje gdje je Miljković stao. Osvojeni prostori ostali su otvoreni i sami. Budućnost je tamo okrenuta. Budućnost poezije Je budućnost čoveka. O propasti poezije govore oni koji se plaše progresa. Taj prolaz je ostavio pjesnik možda onda kada mu je bilo najteže, Da nije vjerovao zar bi mogao napisati stihove: Uzmitešakusvježeg pepela /ili bilo čega što je prošlo/ I videćete da je tojošuvekvatra/iliđatomože biti. Miljkovićeva vjera nije bila slijepa, niti je išla za tim da zasljepljuje. Razložna i bistra ona se proklamovala misleno i razumno ne želeći da za sobom vodi opčinjene vjernike nego da im pokaže put kojim će sami ići. A to što se desilo da je poslije pjesnikove smrti zapjevao čitav jedan hor podražavalaca, to se oni samo brukaju pred mrtvim prethodnikom,

Miljkovićeva vjera bila je da sc svijet poezijom proljepšava onda kada iz svijeta propjeva ljepota a pjesnik se samo nađe u tom času da to zabilježi. Takav svijet je pjesnik vidio i onda kada ga nije bilo i kađa ga drugi, iz nizine, nisu mogli ni naslutiti, Ceo jedan narod izmišlja reči za pesmu u tom budućem svijetu. Vizija se ovdje javila u obliku blagostanja koje treba da dođe. Ako pronađu zajednički jezik/ ptica i vatra mogu da spasu svel. Vizija je ovdje u znaku nade. To se poezija bori između svjetlosti i pepela — za svjetlost. A tumačiti vatru isto jc što i goreti i izgarati u njoj. Plamen

lizne nebo i na njemu ostavlja svoj trag, boju .

duše i toplinu njenog izgaranja, fresku. Čitavo je nebo slika zemaljska, pjesma ljudskih glasova koji se rađuju ili pate, otkuđa se rasDprskavajuuzvezde kao metafore. Nema tu ničeg apstraktnog, to je jednostavno težnja čovjekova da se uzdigne do svjetlosti i slobode. A pjesnici su·oni koji prvi to treba da osictc i zažele, da bi donijeli tu svjetlost na svijet. Branko Miljković je rano došao do te svjetlo. sti i rano otišao od nje.

Velimir Milošević

BMCVIIE NI T AF

IWiihzilza

Povodom izdanja romana »Ma;jstor i Margarita«

ČINI SE da je poslovica »Bolje ikad nego nikad« uporno tražila i najzad našla blistavu potvrdu u »slučaju« Mihaila Afanasijeviča Bulgakova (1891 — 1940). Ma koliko dobrodošla, ta potvrda ipak nosi pečat nečega bolno patadoksalnog, čak tragičnog. Doista, zar se baš toliko moralo čekati pa da tema Bulgakov i njegovo delo postane izrazito atraktivna (naravno, u onom lepšem, produhovljenijem značenju te dosta kompromitovame reči) za književnost Bulgakovljeve zemlje i sveta? Neob:čni, ingeniozni, nadasve maštoviti pisac, na čijim se mnogim stranicama java i sam sućeljavaju, prodiru jedno u drugo, vole se i mrze, katkad izdašno pružaju čitaocu mogućnosti da sijaset rešenja sam domašta i dosluti, — taj i takav pisac, eto, danas je višestruko egzistentniji za sovjetsku i svetsku literaturu nego onda kada je živeo i stvarao. Poneko će reći, verovatno, da je sličnih »slučajeva« uvek bilo i biće, svuda... I da su stotine opusa doživele, tako, »ponovno rođenje«, da su odjednom »otkriveni« jtd. Svc je to sasvim tačno, ali bi i stvaraocima i ostvarenjima bili prokrčeni znatno širi putevi — da su mer:torne, realne ocene uvek date na vreme, tj. bez zakašnjenja za toliko i Toliko godina ili čak decenija.

U ovom kontekstu Bulgakovljev »slučaj« je posebno uverljiv i karakterističan. Name, remek-delo Mihaila Afanasijeviča, roman »Majstor i Margarita«, objavljeno je prvi put u originalu tek krajem 1966. i početkom 1957. godine (u dvema sveskama časopisa »Moskva«). Ćetvrt veka, dakle, čekalo Je to delo na susret sa sovjetskom čitalačkom publikom, da bi skoro istovremeno započelo svoje putovanje po zemljama gde je već prevedeno i objavljeno, ili se sada prevodi.

Isto tako, nezavršeni Bulgakovljev »PozoriŠni roman« pojavio se tek pre nekoliko godina. Potpun tekst njegovog romana »Bela garda«, koji je u svoje vreme, sredinom dvadesetih godina, postao povodom za konfrontacije veoma nepodudarnih ocena, štampan jc tek 1966. godine. Uzalud je Maksim Gorki upozoravao, 1928, da Bulgakovljev komad »Bekstvo« satirički, duboko razobličuje baš kontrarevoluciomarne snage, belogardijske generale, i da bi to izvrsno delo postiglo ogroman uspeh na sceni

Hudožestvenog teatra.. Tada, pre četiri decc- -

mije, prevagmula je, po svemu sudeći, sasvim drugačija ocena: da bi se »Bekstvo« moglo shvatiti kao neka vrsta apologije belogardijskih komandamata! .

U suštini, komad se vratio u autorovu f-oku samo zato što likovi, stanja, drame pojedinaca, sudbonosne zabludc, neizbežni, istorijski uslovljeni slom snaga prošlosti n'su dati uprošćenim, »popularizatorskim« i jednosmernim postupkom, (Slične zamerke, često vrlo oštrc i u istoj meni nestvarne, upućivane su romanu »Bela garda«, pa čak i Bulgakovljevom komadu »Dani Turbinih« koji je zasnovan na tom delu a doživeo je skoro hiljadu izvođenja u Hudožestvenom teatru). Tek 1957. komad »Bekstvo« je premijerno izveden u SSSR, u Volgogradu. A kasmije su zabeležena izvođenja tog

najsnažnijeg, „najpotresnijeg nBulgakovljevog dramskog dela na pozornicama Lenjingrada, Praga, Bidgošča, kao i kod nas — preko. radiJa. Tako je samo vreme poništilo presudu onih koji su pre četini decenije uskratili jednom majstorskom ostvarenju — grotesknom, vizionarskom i realističkom u isti mah, još upečatlljivijem od »Dana Turbinih«, — pristup na scenu hudožestvenika... Ali Mihail Bulgakov nije dočekao taj čin rastanka sa zabludom. Jarka i istinoljubiva slava posthumno pohodi njegov opus, s obimnom #beležnicom u koJoj reči priznanja potiskuju ma sporedniji plan ove ili one neofklonjive ograde od maje uspelih, prolaznih Bulgakovljevih dela.

Tema Bulgakov je posebno složena zato što pred njegovim delom, iako reći, kapituliraju standardne predstave o »čistom realizmu, fantastici, funkciji satire i ironije u pripovednoj prozi ili drami. Bulgakovljeva umetnička proza kretala se, kao i njegov dramski opus, nimalo lakim putem od skepse do dubokog, humanističkog poverenja. Što je veoma karakteristično za svet i prosede Bulgakova, on je dosledno izbegavao laka i lako predvidljiva rešenja koja neće da zaposle maštu, Vizionarstvo, slutnju. Korene borbe između dobra i zla, između morbidne, rušilačke volje tražio je čak u davno prohujalom vremenu, materiji legemdi, pričama o demonima i demonskim činima. Težio je da stvoni i za čitaoca, i za sebe sama, privremenu realnost irealnoga, "zmaštanoga, — kako bi što uverljivije razotkrio zlo, nečovečnost, duhovnu bedu u njihovim stvarnim, Još prisutnim ispoljavanjima.,

Svedena na ono najosnovnije, to je — reklo bi se — zamisao romana »Majstor i Margarita«, dubokog, blistavog, grotesknog i smelog dela koje upućuje na opasku da su E. T. A. Hofman, Gogolj ı Dostojevski {0 u nešto manjoj meni, možda najviše u znaku pripovetke »Bele nodći«) dobili u Bulgakovu vernog sledbenika, Još u prozama Mihaila Afanasi-

Stzamislmnmv

Nastavak sa 7. stranc

treba da nadmaši pisca, ne samo u svesnom ispoljavanju pravih, osnovnih vrednosti, već da analizira i ono što ie nedorađeno, ono što ne ulazi u forme i »zanos ukalupljivanja«. Kritičari su, po Vinaveru, »gatari, obajnici i zagovorači pisaca, i onog što je u njima najđublje, najskrivenije«. Govoreći konkretno o kritici u nas Vinaver ističe da je naša Kritika ozbiljno obolela »od običnog i žalosnog kompleksa: od straha da služi piscu. Ona neće da robuje. Ona je hajdučka, kao i mnoge pojave kod nase. I hrabreći naše kritičare on im poručuje da je suština kritike u tome što je ona

Sućibiman i remek - delo žulgnkova.

jeviča »Đavolijada« i »Kobna jaja« naziralo se takvo sledbeništvo, ali romanom »Majstor i Margarita« ono je uzneto na znatno viši stupanj, sublimno razvijeno, potvrđeno kao osobeni umetnički rezultat koji kazuje da posredi nije poduhvat darovitog učenika nego upravo značajni, kreativni sledbenički čin, Drugačije rečeno, Bulgakov (koji je dvanaest godina radio na svom najboljem romanu) prihvatio je mnoge bitne elemente stvaralačkih poruka čiji su izvori u Hofmanovim i Gogoljevim delima ali je ostao Bulgakov. A io znači: ruski posleoktobarski pisac obdaren izuzetnim smislom za romaneskno osmišljavanje realnosti upravo kroz grotesku, neočekivane asocijacije, uroničnu poeziju proze.

Kao i svi stvaraoci, Bulgakov zaslužuje, nema sumnje, da se o njemu sudi po najvišim dometima, a ne, recimo, po njegovoj relativno beznačajnoj komediji »Zojkin stan« (koju je Narodno pozorište u Beogradu premijerno 1zvelo marta 1934. godine). Čak ni uspeli komad »Molijer« (takođe izveden u pomenutom teatru, oktobra 1938) ne pruža tačnu, celovitu sliku Bulgakovljevih najponornijih preokupacija. Njihov izvor i utoka jeste roman koji, se kreće opasnim predelima groteske, ironije i paradoksa iako pouzdano da upravo firme, kroz sudare i spletove mnoštva kontrasta, pričanje o Margaritinoj samopregornoj ljubavi dobija prodornu lirsku moć.

Jedan od majtalentovamijih i mnajsamosVvojnijih predstavnika sovjetske umetničke prozc, Bulgakov je pristupio fantasmagoričnom, »čarobnom«, nejasno slutljivom kao ključu koji otvara vrata čovečnosti, lepote i snažnih osećamja. Upravo to — izvan svih mogućih i nemogućih »bestselerskihe motiva — čini reprodukciju romana »Majstor i Margarita« (rad Milana Čolića) ziačajnom prinovom u oblasti prevedene knjige.

Lav Zaharov Vinaver...

slobodnija od pisca i da je u tome njena snaga, njena veličma i tajna njene moći. I na kraju kao i na početku: u obimnom i po vrednosti neujednačenom delu Stanislava Inavera, pozorišna kritika zauzima jedno ne naročito istaknuto poglavlje. Može se čak reći da Je, ı pored povremenih briljantnih trenutaka i lepo i tačno uočenih pojedinosti, Vinaver u celini ostao nedovoljno sistematičan i medovoljno dosledan pozorišni kritičar — i da Wije u punoj meri iskoristio svoje dragocene osobine: inteligenciju, erudiciju, darovitost i jedan specifični pozorišni senzibilitet.

· Petar Marjanović

Slobodan BERBERSKI

· Odlazak

brata Jakali

Ma O, kako si lep, Jakali.

U belome si, kao u peni oblaka. Vidiš li sebe, Jakali.

U crnome si, kao na svečanosti. Vidiš li sebe, Jakali.

U toplome si, kao u dunjama. Osećaš li sebe, Jakali.

Nikad nisi imao tako žutu gitaru, tako zvohke žice, tako nežne prste.

Dalek je put...

O, kako si lep, Jakali.

2.

Staklo ti ulazi u oči. | Snegovi su bili kad si se rodio. Rodio si se ha shegovima.

Ne viđiš nas više, Jakali. Ne čuješ nas više, Jakali.

Kroz tajna vrata odlaziš od nm4a5. Ne kažeš nam porugu, hi nadu.

Oivaraš samo prolaz na kolibi. Razdvajaš samo zemlju od frave.

Ni glavom nam se he okreneš više. Ni rukom. nas te dotakmeš više.

Staklo ti ulazi u oči. Snegovima ideš dalekim.

3. Tamno je nebo...

Ćuješ li škrgute tučnih, gorkih feči, žestokih kao vetrovi, otrovnih kao zmije

" Pred tobom stojim sav a Rkohopcima.,

Kako da se branim. Zlojeđi su duboki Na vrhovima pretnji i noževi strše,

Kunem ti se životom. | Kunem ti se svim mrivima naših,

Sve sam kohje doveo u tabor. Crvene i Che. Belu ženu nisam okitio zlatom.

O, veliki moj brate, Jakali, u rukama ti je žula gitara.

Zatresi, ako sam kriv. Bubne nek mi se rasprshu u krpe.

Ako sam nevih, Miruj na gitarihom zlatnom vralu.

Dalek je put. Veliki su snegovi. O, brate, Jakali...

4. Na putu smo prema tvom rođenju. Niko ne čuje topot kopita.

Za nama je klanac. U šumi smo. Bez vatara. Nad vodom smo. Led zvezda ne raste.

Kohji su beli. Snegovi su beli. Rulot ie beo. I pusto polje smo prošli. I mlin. I granicu.

Je li ti hladno, Jakali. Je li ti se otegao put. Pamtiš li crninu vrba. Ti je ubijen Fero.

Sledile se žice gitare. Ne daj da prepukne . | pesma, Reka više ne hodi. Ne daj da usahnu kohji,

Sfižemo ivome rođenju. 5.

Tri dana ne zboriš, o, brate, Jakali. Drveće ni vrdna nema, ni teret beli ne drži.

Tr „dana ne jedeš, o, brate, Jakali.

Zasipaju snegovi modro, ko peskom, iverom sitnim,

Tri dana ne biješ, o, brate, Jakali,

Ne vide se kresovi noći. Dani se gusnu ko testo,

| Evo, osedlan konj je, nakićen, utegnut uzdoM,

Stoji pred pragom tvojim. Kopitom bije pod dub,

Večera te čeka, Phurea. Dođi da prelomiš . i pogaču. Večera te čeka, Phurea. Dođi da naspeš vilo,

Večera te čeka, Phurea. Dođi, brate, Jakali... Jakali...

|-6.

} Mrivo je vreme.

Ne rastu ni senke, ni dan.

Čavamo te velikim plamenom luča. Branimo te šarenim haljinama.

Odmaraj se, umorni brate Jakali, I voda je tu, i meso je tu, i ankruste.

Niko neće zaogrnuti tvoj pokrivač, Niko izlomiti tvoj srebrni štap starešine,

Trnjem štitimo tvoj dom crnih zidova. Samo tvoji prsti gitaru neka bude.

Dug fi je bio put. Težak ti je bio put.

KNJIŽEVNE NOVINE