Književne novine

KEkskiumivmni intervju „Jirgena Habermasa I Kurta VoHn Dragoljubu Goluboviću

ERZAC - IDEOLOGIJE -za Moga i zbog čena

NA TEMU Marks i revolucija čula su se razna mišljenja: u kom smislu je Marks mislilac revolucije, da li je to bitno za Marksa, da li je on jedan od mislilaca revolucije, ili BugHlad sa velikim »M-«, itd.

a vreme u kome živimo, 150 godina posle Marksovog rođenja, idteiča_niA je pk tanje: da li su za socijalistički preobražaj kapitalističkog društva ispunjena dva klasična uslova za revoluciju o kojima je govorio Marks: mogućnost politički organizovane borbe (kad »izrabljivani«, svesni antagonizma koji postoji između vlasnika sred-

~. Stava za proizvodnju i njih, najamnih radnika, postaju sremni za organizovanu akciju) i, kad privredni sistem kapitalizma dolazi pred nerešive krize obrta kapitala (zbog nesklada između proizvodnih smaga i Pprodukcionih odnosa).

DVE TENDENCIJE RAZVOJA koje određuju moderni, državom regulisani kapitalizam, dovele su dotle da danas nije više ispunjen nijedan od ova dva klasična uslova za revoluciju. ' Analiza ovog razvoja razotkriva istovremeno. slabosti koje savremeni kapitalizam čine ranjivim. Reč Je O porastu intervencionističke delatnosti države i o rastućoj uzajamnoj zavisnosti tehnike i istraživačkog rada koja je nauku pretvorila u prvostepenu proizvodnu snagu. Pokušaj države da svojom intervencijom trajno reguliše privredne procese proizišao je iz odbrane od onih disfunkcionalnosti jednog, samom sebi prepuštenoga kapitalizma, disfunkciomalnosti koje ugrožavaju sistem, Postali su nužni državni korektivi privredne ı socijalne politike koja stabilizuje opticaj i kompenzira iržišne posledice. Istovremeno je došlo do sloma bazične ideologije pravedne razmene, Otuda je vladajući sistem potražio novu legitimacionu osnovu. Ta osnova se danas sastoji u izvesnoj erzac-programatici koja povezuje momenat građanske ideologije učinka sa obećanjem socijalnog blagostanja.

MKako se vrši depolitizamcijm razz

OVA ERZAC - PROGRAMATIKA obavezuje vladajući sistem da očuva takav privredni Sistem, koji će jemčiti socijalnu stabilnost ı šanse u pogledu ličnog uspona, kao i da izbegne rizike koji bi ometali napredak. Otuda oma poprima posebni, i to čisto odbranaški karakter: ona deluje preventivno, ona je orijentisana na odstranjivanje disfunkcionalnosti i izbegavanje rizika koji bi ugrozili sistem; ona, dakle, nije orijentisana. na ostvarivanje praktičnih, već na rešavanje tehničkih zadataka. Rešavanje tehničkih zadataka ne poverava nmsšeljavnoji: diskusiji. „Naprotiv: javna diskusija 1 “odiydko demokratsko formiranje stavova nužno

· bi doveli u pitanje okosniće sistema, u čijim ~

okvirima akcioni zadaci države mogu da' poprime privid isključivo tehničkih zadataka. Nova politika državnog intervencionizma teži otuda za depolitizacijom masa. Politička javnost gubi svoju lunkciju, i to u onom obimu, u kome ne sudeluje u rešavanju praktičnih pitanja. Masovni mediji pak preuzimaju zadatak da obezbede tu depolitizaciju.

Druga tendencija razvoja koja odlikuje bpozni kapitalizam jeste pretvaranje + ehnike u nauku. Na taj način tehnika i nauka postaju prve proizvodne Snage, čime nestaju uslovi za primenu Marksove teorije rada. Tnstitucionalizovani naučno-tehnički, napredak izmetnuo se u relativno nezavisan izvor viška vrednosti. U odnosu na njega SVC više će gubiti. od svog značaja onaj drugi iZVOr viška vrednosti koji je Marks jedino uzimao u obzir, tj. radna snaga neposrednog proizvođača. 'Time se tumači nastajanje jedne svojevrsne teh-

nokratske svesti.

TI i} iz kakvih pobuđa se daie KO e cORoNi i tehnike koristi za PO

trebe ideologija? :

ŽNA SVEST prikriva, društvene intere-

SO pi Uvek određuju funkcije i brzinu (EO kog napretka. Privatna forma obrta kapi ala

ofitiški ključ za raspodelu socijalnih naknada,

oje obezbeđuju lojalnost masa, ostaju od vi izvan diskusije. Odatle proizlazi privi

kvazi ato! re ka nauke i tehnike od

)| at nomnogz nap i , ,

ko. e, u tv ViSI pr i vredni rast, na] važnija J , stvar1, Za :

romenljiva veličina sistem e nički abrečak proizvodi iz samoga ROOĆIINI nude kojima se još jedino pokorava po Se koja se, opet, pokorava, funkcionalnim Pe a bama. Čim ova perspektiva prodre " Svest Će: politizovanih masa, ukazivanje na u OBU, < i tehnike može biti dovoljno za, opraV BVBOje m prakse da se u modernin društvima Prota mokratskog formiranja stavova O, pra fn pitanjima zamenjuje 'plebiscitarnim iji vanjem o alternativnim rukovodećim Raa rama u personalnim upravama. Na taj reka nauka i tehnika preuzimaju danas dvostri 1 funkciju: »One nisu samo proizvodna snagd,

već i ideologija (H. Markuze«).

Mako se postiže loinirncost mzssm

DANAS postiže lojalnost masa, VISOE uodekavaju klasni konflikti, čime se

zamenjuju?

izmenjenim uslovima više nc po: POM a A Marksovh strukturalna uslova a revol.ciju. Drugi uslov (krize obrta kapi tala kao nerešivi problem sistema) nije ispunien onda, kada institucionalizovanje naučnotehničkog napretka principijelno GOVOGIOa 0 tanje mogućnost primcnc teor!Je o vrednos rada ı stvara ekonomski prostor, u kome in'tervencionistička delatnost države može da, 16 tem prćraspodele, načelno osigura privredni

KNJIŽEVNE NOVINE

JIRGEN HABERMAS

rast i lojalnost masa. No, ni prvi uslov (mggućnost politički organizovane klasne borbe) ne ispunjava se više sam od sebe, Jer usled obe navedene razvojne tendencije ne, mogu da budu primenjene dve ključne kategorije marksističke teorije o revoluciji: klasna borba i ideologija.

Sistem poznog kapitalizma toliko je definisan politikom naknada koja, obezbeđuje lojalnost masa zavisnih od nadnice, a to Znači pOlitikom koja izbegava konflikte, da konflikt koji je privatnim oblikom obrta kapitala neprestano ugrađivan u društvenu strukturu jeste, u stvari, onaj, koji sa relativno najveće. VĆrovatnošću ostaje latentan. Otuda klasii konflikt ustupa svoje mesto drugim kontliktima, koji, doduše, takođe mogu biti uslovljeni načinom proizvodnje, ali koji više ne mogu da poprime formu klasnih konflikata. Otvoreni konflikti javljaju se sa utoliko više „verovatno: će, ukoliko povreda interesa na kojima se onl temelje ređe uzrokuje ugroženost sistema, Bremenite konfliktima jesu onc potrebe koje se nalaze na periferiji oblasti državne akcije, i to zbog toga što su udaljene od latentnog centralnog konflikta pa otuda ne uživaju nikakav prioritet prilikom odbranc od opasnosti.

KAD SE GOVORI o obespravljienim, kako objašnjavate rasne sukobe u SAD? Mogu li se ove neprivilegovane grupacije koje su u konfliktu svrstati u društvene klase u smislu Marksove teorije?

POMERANJE ZONE, konflikata sa klasne međe u neprivilegovane oblasti života ne znači ni u kom slučaju da je i odstranjen ozbiljni konfliktni potencijal, što dokazuju, na prirner, rasni sukobi u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, neprivilegovane grupacije ove Vrste nisu društvene klase u smislu Marksove teorije. Buđući da sistem ne živi od njihova rada, njihovo obespravljivanje i pauperizovanje nije isto štoi izrabljivanje. One svakako mogu da predstavljaju neku minulu fazu izrabljivanja. One, međutim, nisu u stanju da ispunjenje svojih legitimnih zahteva iznude uskraćivanjem kooperacije, kao što je to

slučaj sa izrabljivanim društvenim klasama. U poznokapitalističkom društvu depravirane i privilegovane grupe ne stoje više jedne naspram drugih kao socio-ekonomske klase,

Erzac=-=ideologije — za koga i zbog čega

KAKVE RAZLIKE povlačite između starih ideologija i erzac-ideologija koje se stvaraju kao ideologije zamene?

TEHNOKRATSKA SVEST nije više ideologija staroga tipa. Nema sumnje u to da i nova ideologija, poput stare, služi tome da spreči tematizovanje društvenih fundamenata. Svojevremeno je socijalna snaga bila ta na kojoj se neposredno zasnivao odnos između kapitalista i najamnih radnika; danas su pak strukturalni uslovi faktor koji unapred određuje funkcionalne zadatke u pogledu očuvanja sistema, tj. privatni oblik obrta kapitala i politički oblik raspodele. socijalnih naknada. Međutim, između građanske ideologije i tehnokratske svesti postoje dve razlike.

Prvo, zbog svog vezivanja za takav modus političke raspodele koji jemči za lojalnost, kapital danas više ne zasniva nekažnjivo izrabljivanje i ugnjetavanje: virtualizovanje klasnih suprotnosti, koje i dalje postoje, pretpostavlja da je regresija, koja se temelji na tim” suprotnostima, postala istorijski svesna same sebe i da se tek onda, u izmenjenom obliku, stabilizovala kao svojstvo sistema. Tehnokratska svest ne može otuda da počiva na kolektivnom potiskivanju onako, kako je to bio slučaj sa starim ideologijama.

Drugo, lojalnost masa može se uspostaviti jedino putem naknada za privatizovane potrebe. Interpretacija akcija kojima se sistem legitimiše ne sme u principu biti politička: neposredno, ona se odnosi na raspodelu novca i slobodnog vremena; posredno, pak, na tehnokratsko opravdavanje za isključenje praktičnih pitanja, dok su starije ideologije, uključujući tu ı buržoasku, obmanjivale obećanjima o poretku u kome se dobro živi.

DA LI JE u jednoj u stvari depolitizovanoj javnosti moguć demokratski oblik formiranja stavova?

U POZNOM: KAPITALIZMU dolazi do razdvajanja dve grupe moliva koje su u radničkom pokretu i marksističkoj teoriji bile uvek povezane. To znači da prvi interes može biti ispunjen, a drugi suzbijen: ispunjava se ekonomski interes konzumenata za društveno proizvedenim dobrima i redukovanim radnim vremenom, suzbija se pak politički interes individua željnih emancipacije da sudeluju u procesima, odlučivanja, od kojih zavisi njihov život. Državom regulisani kapitalizam počiva otuda na veoma tankoj legitimacionoj osnovi. Pomenuta depolitizacija javnosti, koja je nužna sistemu 1 na čijenr tlu nije mogućan demokratski oblik formiranja stavova, otkriva stratešku tačku na kojoj je sam sistem ranjiv.

Psihologija prezasićenostfi posfigmutim blagosftnamjem

MOŽE LI SE danas govoriti o starim kKlasnim protivrečnostima i u tom smislu tražiti izvori socijalnih i drugih protesta? Može li i kako doći do izvesne repolitizacije, da ftako kažemo, jedne usahle javnosti?

KOLIKO DANAS mogu da sagledam, ni stari klasni antagonizam, niti pak podređenosti no-

JIRGEN HABERMAS, jeđan od najpriznatijih nemačkih mlađih filozofa i sociologa, rođen je 1929. Danas je profesor na univerzitetu u Frankfurtu i pripada takozvanom frankfurtskom filozofskom krugu, koji je po mnogim svojim shvatanjima blizak marksizmu, Nasuprot »konzervativnoj sociologiji« koja pruža samo opis stvarnosti, Habermas je pristalica kritičke soojologije koja se u podjednakoj meri obraća praksi, istoriji i budućnosti. Glavna dela ovog nemačkog sociologa, filozofa i marksologa su »Teorija i praksa« i »Socijal-filožofske studije«., Jirgen Habermas član je redakcijskog saveta »Praxisa«, voga tipa ne sadrže protestne potencijale koji bi pre svega tendirali na izvesnu repolitizaciju usahle javnosti. Jedini protestni potencijal koji se uspešnom tehnikom upravlja na novu zonu konflikata, nastaje među studentima i učenicima. Protestna grupa studenata i učenika je privilegovana. Na osnovu prvih američkih ispitivanja, reč je o delu studenata sa povlašćenim statusom, koji se regrutuje iz ekonomski oslobođenih socijalnih slojeva, Izgleda da legitimacione ponude vladajućeg sistema nisu za Ovu grupu ubedljive iz plauzibilnih razloga. Socijalno-državna erzac-programatika, koja je zamenila propalu buržoasku ideologiju, pretpostavlja izvesnu orijentaciju u pogledu statusa i akcije. Na osnovu pomenutih ispitivanja, studentski aktivisti su manje od svojih vršnjaka privatistički zainteresovani za karijeru u okviru svoga poziva i za buduću porodicu. U ovoj grupi konflikt ne može nastati zbog obima socijalnih naknada, niti se pak njena lojalnost može kupiti naknadom putem raspoloživih kategorija, tj. platom i slobodnim vremenom, Naprotiv: njen protest upravljen je upravo profiv ovih kategorija »naknada«. Aktivni studenti imaju ponekad roditelje koji dele njihova kritička ubeđenja; oni su relativno često rasli uz više psihološkog razumevanja i u skladu sa liberalnijim vaspitnim principima. Izgleda da se njihova socijalizacija pre odvija u subkulturama koje su izložene neposrednom ekonomskom pritisku i u kojima su nasleđeni građanski moral i njegovi malograđanski derivati izgubili svoju funkciju. Ove tehnike vaspitanja mogu da omoguće takva iskustva i potpomognu takve orijentacije koji će se sukobiti sa konzerviranim oblicima življenja jedne ekonomije bede. Čini se da nije materijalna beda, već materijalno izobilje ovde osnova za rušenje malograđanske strukture potreba koje su se tokom Vekova formirale po diktatu konkurentske borbe pa se proširile i na integrisano radništvo. Tek psihologija prezasićenosti dostupnim blagostanjem čini ljude osetljivim na ideološki prikrivenu prinudu onih birokratizovanih oblika života i rađa, u čijim je okvirima, tokom genecracija, stečeno ovo blagostanje. ~

VERUJTETE LI VI, zaista, da revolti studenata mogu uzdrmaii stare sisteme?

ODISTA je teško pretpostaviti da bi protest omladine mogao da uzdrma poznokapitalistički sistem ako prethodno nije našao odjeka kod masa koje zavise od nadnice, tamo, dakle, gde u dogledno vreme životni uslovi neće dozvoliti širenje nove psihologije. Ali ja ipak vidim jedan sistemski problem čiju bi nerešivost mogao da predoči upravo protest omladine. Obim društvenog bogatstva kojeg rađa industrijski razvijeni kapitalizam, i tehnički kao i organizatorski uslovi pod kojima se ovo bogatstvo stvara, sve više otežavaju opravdavanje dodele statusa ukazivanjem na indiviđualni učinak. Novi pokret protesta mogao bi da uzdrma ovu ideologiju đruštva učinka, koje prate upućivanje na privatne interese i time sistemski nužnu depolitizaciju masa.

WIOŽE LI SE VIARMS STAVITI U ZAGRADU

Jedno pitanje i jedan odgovor

KURT VOLF (Kurt H. Wolff), jedan od najpriznatijih sociologa sveta, šef je katedre za sociologiju na univerzitetu Brendeiz (Brandeis) SAD i predsednik Međunarodnog društva za sociologiju.

Poreklom Nemac, rođen 1912, počeo je sa studijima u svojoj zemlji, ali je dolaskom Hitlera na vlast morao da cmigrira, otišao je najpre u Italiju, odakle je po završetku studija, neposredno pre angažovanja Jltalije na strani sila osovine, prešao wu SAD gde i danas živi.

Baveći se soćiološkim istraživanjima objavio je niz zapaženih radova, veoma priznatih u svetu.

Kurt Volf je veliki prijatelj naše zemlje, a ove godine ponovo je uzeo učešća u radu Korčulanske letnje škole, kao jedan od poznatih poznavalaca Marksa. Clan je redakcijskog saveta »Praxisa#.

U DISKUSIJAMA koje su vođene na Korčulanskoj letnjoj školi marksistička misao je interpretirana na razne načine. Vi dolazite iz zemlje gde suprotstavljanje toj misli če· sto ide do oglašavanja Marksa kao »privremeno nevažećege ili čak do »stavljanja u zagrade«. Kako Vi to objašnjavate?

ZAPAZIO SAM da je marksistička misao, ma kako ona mopla biti interpretirana, uzela kao gotovu činjenicu jednu bazu, koja se ne dovodi u pitanje, sa koje i sa kojom otpočinie — bilo da otpočinje refleksiju ili akciju. To će reći da Marksov sopstveni de omnibus dubitandum, na koji nas je sasvim ispravno podsetio profesor Flehthajm, nije ozbiljno razmatran. Niti ga — uzmimo drugi primer — profesor Gajo Petrović, u svojoj knjizi «"Marks polovinom dvadesetog veka« (pod tim naslovom izišla je u Americi Petrovićeva knjiga „Filozofija i marksizam«, pr. red.) primenjuje, u stepenu koji bi doveo do obaranja moga zapa-

KURT VOLE

žanja, na svoje sopstveno zauzimanje kod sumnijve teorije đa ona odobri praksu, Baš takvi, Plehthajmovo podsećanje i dalja analiza i Petrovićevo insistiranje na nerazdvojnosti teorijć i prakse spadaju među dokumenta, koja se kreću od uzimanja kao gotove činjenice, do sumnjanja, od prihvatanja kao premise sine qua non do oglašavanja kao privremeno ne-

važećeg (ako se upotrebi hegelovski termin) ili do stavljanja u zagrađe (ako se prisvoji Huserlov izraz).

Ali, da li je potrebno da neko, i zašto je potrebno da neko, Marksa oglasi za privremeno nevažećeg ili da ga smešta u zagrade? U odgovoru na to rekao bih da smo mi upravo u praksi doživeli tu potrebu i učestvovali u njenom stvaranju. Među elementima te prakse nalaze se, u socijalističkim zemljama, mnogobroini razvici, sa kojima dolaze sumnje u to da li su ostvarljivi ođređeni delovi marksističke misli; a u kapitalističkim zemljama, to je razvoj samog kapitalizma, posebno društveni, politički i ekonomski položaj većine radnika i upravo mlitavost, ili bolest ili ludilo svesti. To je baš ono stanje svesti — imajte u vidu da Ja dolazim iz kapitalističke zemlje — koje zahteva da ozbiljno shvatimo naše nezadovolistvo tradicijom ili prihvaćenim pojmovima, uključujući tu i marksističku misao. Radeći tako, mi bismo takođe, to je moj sud, poštovali Marksa daleko iskrenije, jer bismo mu prilazili ozbiljnije i prema njemu bismo pokazivali više uvažavanja, nego ma neki drugi način, Suprotstavili bismo mu se upravo onako kako dolikuje jednom velikom i izvanrednom misliocu, kakav Je on bio.

Da li je takvo radikalizovanje Marksovog dubitanduma danas najhitniji zadatak, to je drugo pitanje. Ja sam sklon da mislim da” ono, iako je praksa, vodi čovečanstvo danas pre u teorisanje nego ka daljoj praksi. Da li ga treba voditi u teoriju ili ka daljoj praksi, to je Ireće pitanje. Na to ja nemam teorijski, već samo praktični, koji je ovde i lični, egzistencijalni odgovor — kao primedbe očevica. Možda bi neke od praktičnih implikacija i posledica tih primedaba mogle biti dotaknute u diskusiji na ovu temu. ć