Književne novine

BHtadovan PAVLOVSKI

Prividđd j enje

Čas preda mnom čas iza mene

Ispovedna senko sunca

Ne tražim ništa od tebe Samo se zagledam

U tvojim očima da nađem dom za svoju svetlost

Uspravna senka šapće nešto među perunikama

Jedno more smenjuje godišnje doba Drugo preinačava puteve

Istorija

Nama je teže

da objasnimo rikanje stada oblaka šarenog semenja

šta kriješ u svom suncu

Neki nepredviđeni zalazak sunca Izgradićemo dom na rubovima sunca i moru ćemo dati azil

u uglu ikone gde su progonjene boje a senka će iz semoerike vaspostaviti novu noć

iu novu odeću obući će zvezde

i sunce će u meni prepoznati

svoju novu otadžbinu.

*' . Crno drvo pod bplavim nebom

U prstenu zmija zimuje Obalom od pepela

Reč vetar traži · Treperi list u pupoliku Godina u semenki Igra zrno pesak u steni A ti miruješ

Svetlost i voda

Otiču

A ti ostaješ.

Lik na vodi

Reči što setno noće u plavom cveću na obali

Izlečiće me ljubav od dna Ja koji toplotu sejem putevima | Između slamnih streja jezero opevam U plavom ogledalu koje će pevati moja duša

Studen i krepkost jesenjeg lišća Voleo sam te ispod visokog stabla Dok orač ore

Nebom brazdu brazda ptica

Najtežu žetvu iz kamena izdvojih Svoj život na krst postavih Mesečinu skinuh

Noćna žetelka da bude.

Balada o konju

Svog mrivog konja koji miriše bosiljak

vučem kao čamac

Drveće se znoji

Vetar sa pašnjaka i donosi razgovor grupe ljudi Vetar se Krsti

Svaka bilika posta bela kreda Deca izgubiše igru

i skriveni iza zidova kao polumeseci grizu nokte

i sišu prstiće

Čekaju topot moga konia Proklinje me kuća sa brega Planina je oblak

Vodo

ispevai jednu tužbalicu

o mom velikom konju

o mom odmoru,

| Napuštena kuća

Neka iščezne preko ispredenmog bakra moja toplina

do najvrelije liušture zime

Neka od napuštenog sna iecaju slike U senci struje voze se oblaci

Neka moj dom ostane čist i zapečaćen mrazoni

Na jednom kraju sveta zaboravlja se na početak rađanje Kkrštenje

Na drugom kraju Zemljine Kugle makar u senci zaborava što pyreleće preko čela okruinih podneva

More što svirka u napuštenom zamku Ima potajnu sliku ima potajni plač ima potajno koplje

Munja bi mogla da ubije

ali ne i da odgonetne

Ali ne i da odgonetne ovaj napušteni dom koji miluju oblaci

i ptice koje cijuču na krovu napuštene su

I mravi koje podzemnim Krikom Krstare

po podnima napušteni su

Sunce za koje zmija ne zna

Postoji jedna mračna koliba

i jedno sunce na krovu

za koje zmija ne zna

I postoji jedan crni narod

koji traži to sunce

I postoji iedno sunce-devojka

sa kojom šetamo morskom obalom

·a glas nam je zatvoren u kamenoj šumi

Postoji jedno sunce za koje zmija ne zna sunce Što nas zalazi

Postoji jedno vreme koje samo meni

na uho peva

Postoji nije to da ne postoji

Lepota

koja je napustila svoju mračnu kolibu

i u moju zvezdu progiledala.

(S makedonskog: R. Pešić)

emo CrRIPE Sar IEC ranu r Oi aar aiu ai aun uu ur ni ur ul III LI AIP Er yiau zi u zar Imuu „ALI Irie zni Xu ru IP Var:ı manu uran|L rei Var (in nima: auuu: Tu u uAAALC3EaunuI„A„AOJAI

p Nastavak sa 2. strane ga prepoznaje u najsitnijim ma u svim knjigama Šta je istinito u celoj ·beskrajnom tom snu? »..

mrvicakoje čita? toj prići, u Šta misliš ida li se možda jutrom mne budim samo za još malo goriva za dugu noć i za plamen jednog sna koji nc Drćstaje da traje«, u tom komplikovanom i banalnom snu, iskrenom i lažnom kao sam Život? Laži istinitije od istime, san. stvarniji od stvarnosti. Ko smo dakle mi, šta zamišljamo da smo mi? Ako ne ono što malo pomalo mi izmišljamo? Kakav smo život imali, ako ne onaj koji sebi prepričavamo, svaki put na drugi način? — To unutarnje pozorište, tu dugu raspru sa samim sobom, Matić čini dostupnima u isti mah umniverzalriiom 'dubinom do koje on doseže svojim darom pesnika, svojom veoma, konkretnom snagom evokacije koja rađa pred nama ı u nama odsjaj stvari i doživljaja.

| | pAsA

ALEN ŽUFROA

»U njegovim (Matićevim) poetskim tckstovima, veoma velikog zamaba, Disanih kao što se trči, do gubljenja daha, s orgromnim munjama, s pravilnošću u nepravilnostiima koja stvara klimu uznemirenosti, gde se više ne zna, katkad, ko drži pero, ko nam govori tako izdaleka, mora se zaista prepoznati prisustvo pesnika i istinske inspiracije, koja bi mogla da se nazove romantični nadrealizam. To pripada literaturi, jer pisanje u pravom smislu te reči igra ovde prvoklasnu ulogu, ali to pripada isto tako i životu jer Dpokušava da nas sagori kao najintenzivniji trenuci egzistencije: ljubav, rastanak, smrt«.

Zatim, osvrćući se drugoj strani Matićevog dela, temi bdemja, budnosti, lucidnosti u času kad se drugi predaju snu, čime se odvaja od roman-

tičarske mitologije, Žufroa nastavlja:

»Taj izuzetan i njemu “svojstven zahtev čini Dušana Matića „nadrealističkim piscem jednog novog kova, u kome se veliki zanos vezuje bez prestanka s kritičkom svešću«.

OKO EVGENIJA JEVTUŠENKA

NAKON objavljivanja pesme Matije Bećkovića »Evgeniju Jevtušenku« u prošlom broju »Književnih novina«, redakcija je primila veliki broj pisama u kojima se Bećkoviću skreće pažnja na telegram koji je Jevtušenko mavodno „poslao Leonidu Brežnjevu i u kome je izrazio svoje ogorčenje zbog

okupacije Čehoslovačke. Kao što je poznato, taj navodni Jevtušemkov

tekst, prvobitno objavljen u londomnskom »Sandi tajmsu«, preneli su svi naši dnevni listovi.

lako redakcija ni na koji način ne dovodi u vezu Bećkovićevu pesmu sa navodnim Jevtušenkovim telegramom prenosimo, radi potpunijeg informisanja javnosti, sledeću vest iz Moskve, agencije »Junajtid pres internešnel«, objavljenu 30. septembra u listu »International Herald Tribune«, istovremeno sa skraćenom verzijom Jevtušenkovog telegrama.

»G. Jevtušenko je danas odbio da komentariše izveštaje iz inostranstva da je poslao pismo Sovjetskoj vladi kojim protestuje protiv invazije Čehoslovačke. Upitan danas tfelefonom da li postoji takvo pismo, on je rekao: »Ja im nisam poslao pismo«.

Nije bilo jasno na šta on misli, ali je izgledalo kao da je ljut.

DANSKI ČASOPIS O TUGOSLOVENSKOJ KNJIŽEVNOSTI

DANSKI književni časopis »Vindrosen« u svom septembarskom broju, u nizu članaka i književnih priloga obra čuje razne vidove jugoslovenske književnosti. Profesor univerziteta u Kopenhagenu Karl Stif objavljuje duži tekst o kulturnoj i političkoj pozadini današnje jugoslovenske situacije. Prilog televizijskog: komentatora Frana Osvalda je pretežno političke prirode: u njemu se govori o problemima koji su pokrenuli studentsku akciju. Osvald se zadržava ma razlikama između jugoslovenskih studentskih nemira i sličnih događaja u Istočnoj Evropi i zaključuje da jugoslovenski alktivistfi ispoljava-

ju čitav niz iđeoloških osobenosti koje imaju više zajedničkog sa pokretom »nove levice« na Zapadu, nego sa studentskim revoltom u drugim socijalističkim zemljama.

»Vindrosen« objavljuje i prevod pripovetke Vladana Desnice »Fratar sa zelenom bradom, uz članak Karla Stifa o književnom delu istaknutog pisca. Toni Liversejdž, koja upravo priprema antologiju modđemih jugoslovenskih pripovedaka, daje pregled tendencija u posleratnoj srpskoj prozi. Nornvežanin Sven Menesland, čiji će se izbor iz jugoslovenske poezije pojaviti uskoro u Oslu, obiavljuje nekoliko svojih prevoda. Oto Bihalji-Merin je napisao članak o savremenoj jucoslovenskoi umetnosti, ilustrovan likovnim prilozima. Pored toga, časopis objavljuic iscrpne recenzije dva jugoslovenska romana, Lalićeve »Lelejske gpore« i Bulatovićevog »Heroja na magarcu«, koji su se prošle godine pojavili u Danskoj. Ovaj broi časopisa lipotpunjen je i bibliografijom dela jugoslovenskih pisaca objavljenih u danskim, norveškim i švedskim prevodima. ”

U Danskoj se ocenjuje da će ovaj broj časopisa »Vimdrosen« doprineti interesovanju za jugoslovensku književnost, koje u ovoj zemlji već postoji, ___O{ZUdSUJU"L_-! – ar UT S--{— CCC Za ga A i no ao a aaa 7 ie Nastavak „sa 8. stranc

na djelu i ona nezaustavljivo kuca na vra'ta na svim stranama, Što su na SVOJ način Dpokazali događaji sa studentskim, i ne samo studentskim previranjem u svijetu, bar za one koji su kadri razumjeti pravi i dublji smisao tosa kretanja i njegovo upravo povijesno značenje. Stabilnost (a zapravo samo prividna stabilnost) postojećeg svijeta manipulativne organizacije za mnoge je još uvijek apsolutno nćčproblematična, pa oni navedena previranja doživljuju i ocjeniuju kao površne i kratkotrajne ekscese, ili u najboljem slučaju kao jače i slabije šokove, koji se još ipak daju smjestiti, kanalizirati i razvodniti u okviru vlastitih, dovoljno širokih mogućnosti građanskog načina života, ili ra: s druge strane nasilno ugušiti poznatim staljinističko-birokratskim TictodaTOB; Mnogi pak to uopće ne shvaćaju ozbiljno, neki su zatečeni, a neke je uhvatila panika. Međutim, nije tu riječ samo O nekom studentskom pokretu i ovakvim ili onakvim, većim ili manjim, radikalnijim, ekstremnijim ili umjerenijim i blažim zahtjevima studenata 1 drugih, nego je primarno i bitno riječ o položaju

čovjeka u suvremenom svijetu totalne organizacije ı manipu: lacije. Riječ je o mogućnosti da se izdrži

tai oblik opstanka i taj način egzistiranja U svljetd bosvemašnjeg postvarenja, U, Ovoj SVCdenosti čovjeka na bezlični objekt ili stvar apsiraktne i antiljudske, manipulativnosti, koja briše svaki trag i climinira svaki prostor lju | ške stvaralačke spontanosti ı SubjČKUVROŠII Riječ je napokon o granicama moguc nosti da se izdrži taj totalni i zato nepodnošljivi pritisak, besperspektivnost, izgubljenost i besmislcenost. = " pokoje se da te granice počinju pucati, da su već napuknute, da su, neizdržive i sloga nco· držive, a to upravo daje nadu i pruža fanšd da za čovjeka još uvijek nije sve izgubljeno. Pokazuje se da je Marx, imao pravo a je ukazao na to da u temeljima ovog čovjekova Svijeta, ovog našeg suvremenog svijeta tuđi: revolucija kao pokretačka snaga povijesti e o nezaustavljivi, intimni ljudski poticaj u OE nju za smislom čovjekova života. Na nama. da potvrdimo i na djelu dokažemo ovu nciZbježnu povijesnu istinu, o kojoj ovisi ne šamn0, hoćemo li biti ljudi, nego — hoćemo Il

uopće biti! ' Milan Kangrga

KNJIŽEVNE NOVINE

L____________ --— — –—-—--_——--- --—--——_-—

O „JEDNOJ

ANTOLOGIJSKO. PIESIMI

PRE SAMOG PRISTUPA pesmi evo dve napomeme koje, mislim, treba imati u vidu kada je u pitanju moja odluka da tu pesmu proglasim antologijskom: prvo, radi se o pesmi jednog pesnika koji pripada po mnogo čemu jedinstvenoj grupi stvaralaca — srpskih seljaka pesnika. Ova činjenica je od značaja ne zato što bi eventualno mogla da utiče na naš sud o estetskoj vrednosti pesme, nego zato što ukazuje na specifičnost te pesme. Zatim, analizirajmići poeziju seljaka pesnika u »Cvetniku« došao sam do zaključka da se većina od njih 'neodgovomo i preterano služila metaforom, često samoj po sebi neuspelom, tako da je ovo pesničko, sredstvo postajalo pre mana nego kvalitet.

Pesma Miloša R. Lukovića koju sam izdvojio bez naslova je i glasi: Pomiluj je, pomiluj tu travku dragu, mazi joj tu ljubav koju srce brine. Prijatelj si biljke, životinje možda, pomiluj taj pojam jer se zove Život!

Uzalud ne raste ta bijlka sveta, rado se vije jer voli da živi

o kao drago u pređelu cveta,

u predelu čovek kada ljubav posta,

Znam, negde je pojam težak kao život, negde je umoran taj vetar pesnik što ljubavlju mazi i miluje travom.

Po meni ona zaslužuje izuzetnu pažnju sa ovih razloga:

1) Pesma je značajna ako je posmatramo u odnosu na pocziju seljaka pesnika u celini, tj. poeziju zastupljena u »Cvetniku«, jer,

a) Pesnik se u njoj nije služio metaforom po svaku cenu, već je jednostavnim jezikom, bez suvišnih ukrasa, izrazio autentično viđenje sveta.

b) U pesmi su došli do izraza udruženo elementi koji su, mislim, bitni za poeziju seljaka pesnika u celini (emocija, nagom, priroda). Ovi elementi su u velikom broju ostalih pesama iz zbornika prisutni samo pojedinačno, odvojeno. Luković je pak uspeo da ih sjedini u harmoničnu pesničku celinu što „nam dozvoljava da kažemo da je u Ovoj pesmi OStvarena prava estetska mera i da bi zbog toga pesma mogla predstavljati uzor-model za Ostale pesnike zastupljene u »Cvetniku«.

2) U ovoj pesmi su njena osnovna misao, zatim njem pesnički izraz u celini (struktura, jezik, ton) veoma zanimljivi i estetski vredni.

a) Osmovna misao ove pesme je sledeća: čitava pesma proističe iz jednog elementarnog poimanja sveta. Kao i u poeziji primitivnih naroda, ovde se izražava viđenje sveta u obliku širokog prostora u kome dominira mnekoliko čistih simbola. Ti simboli su: čovek, životinja, biljka i jedan oblik koji se u pesmi imenuje rečima »pojam«, »travka«, »biljka«

izgledati mehanički, površan.

a koji verovatno freba da označava ono što popularno nazivamo tajnom Života. Tajna žŽivota, da ostanemo pri tom terminu, je, Do pesniku, praoblik koji u sebi sjedinjuje emociju 1 nagon za življenjem. Taj praoblik razloge svog postojanja sadrži u sebi samom (»rado se vije jer voli da živi«). Autentičnost i plemenitost ovog oblika najpotpunije dolaze do izraza u čoveku i to onda kada se taj Životni agens identifikuje, sa čovekovom ljubavlju (»o kako drago u predelu cveta, u predelu čovek kada ljubav posta«). Iz te ljubavi sada proističe i poezija, odnosno, pesnik u njoj nalazi izvor za pesmu. Međutim, tajna života identifikovana sa ljubavlju nije isto što i ŽiVljenje, egzistencija. Ona je sva od nežno-

sti, kao „travka” dok je življenje teško i surovo („Znam, negde je pojam težak kao život”). Zato je tajna Života, odnos-

no ljubav, odnosno izvor poezije, odnosno sam pesnik, često ugrožena tim življenjem („Negde je umoran taj vetar pesnik«) i zato treba pažljivo čuvati tu nežnu »travku«, treba pažljivo čuvati čistu ljubav srca (»Pomiluj je, pomiluj tu travku dragu«). Mislim da se, najkraće rečeno, možc tvrditi da je osnovna misao ove pesme i zanimljiva i neuobičajena i logična, ostavljajući po strani pitanje da li je ova misao maksimalno jasno izražena u pesšmi, tj. pitanje, odnosno istinu o vrednosti nagoveštaja u poeziji ili pitanje koliko misao, sama za sebc, znači za jednu pesmu u celini,

b) Struktura pesničkog izraza je sledeća: u pesmi uočavamo spomenute simbole (tajna života, čovek, životinja, biljka) koji su, rekli smo, ovde čisti simboli; odnosno, pesnik te simbole ne objašnjava putem evenfualnog psihološkog doživljaja niti pak pokušava da ih odgonetne refleksijom. Zato, na trenutke pesnikov odnos prema fim simbolima može (»Prijatelj si biljke, životinje možda«.) Ali ovaj, recimo ne dostatak, pesnik uspešno nadoknađuje snažnim emocionalnim odnosom prema tajni Života kao osnovnom simbolu u pesmi. Ovaj odnos je i suštinski za pesmu, On je pun poleta i nežnosti (sadržane u rečima: „pomiluj”, „mazi«). Jaka emocionalna obojenost ovog odnosa, po mom mišljenju, za pesmu u celini znači mnogo više od neke moguće pesnikove psiholopije ili duboke refleksije. Ovaj odnos prema tajni života kao simbolu na momente je izražen stihom koji je i pun reljefnosti i koji istovremeno zvuči moderno i odaje neku elementamaost:

„Pomiluj taj pojam jer se zove Žživot!« Ovaj ·

stih je, istina unekoliko protivrečan ako ga pledamo u odnosu na ostale stihove pesme. Naime, u njemu, kao što se vidi, pesnik izjednačava po značenju termine »pojam« i »Život«. A ako pogledamo stih iz poslednje strofe, o kome smo Već govonili, »Znam negde jc pojam težak kao Žživot«, vidimo da u njemu pes-

nik podvlači razliku u značenjima ova dva termina. Odnosno, u jednom slučaju, kada kaže reč »pojam«, pesnik, kako smo već zaključili, misli na ono što se može nazvati životnom tajnom, a u drugom, kada kaže reč »život«, misli na Življenje, egzistenciju. U ovom drugom stihu su očigledno ova dva termina upotrebljeni u pravom značenju. Što je pak u stihu »pomiluj taj pojam jer se zove Živote pesnik izjednačio njihovo značenje, tO je mislim bila posledica straha da nije našao adekvatnu reč (»pojam«) za ono što vrlo jasno oseća, pa se brzo odlučio da tu reč objasni jednom rečju koja stvamo ima veoma široko značenje, rečju »živote. No mislim da za ovce teškoće možemo naći i objektivno opravdanje, tim pre što je u pitanju pesnik seliak pred problemom koji pomalo zahteva i filozofski precizne termine, . i v) Rečnik: pojedine reči kojima sc pesnik služi u ovoj pesmi, mogu, na prvi pogled, da čitaoca navedu na pogrešan zaključak. Naimc, reči »pomiluj«, »mazi«, uz reči »ljubav«, »srce«, »Život«, mogu možda da zazvuče staromodno. Međutim, baš glagolom »pomiluj« i glagolom

·»mazi« ovđe se označava isključivo određeni

životni stav — muelanholična privrženost, predatost autentičnom življenju, čistoj ljubavi. Nije znači u pitanju nikakvo »milovanje« i »maženje« iz pseudoromantičarske poezije i sa mo površan čitalac može da ovce reči u OVOJ pesmi smatra banalnim. : _-

g) Ton: u tonu ove pesme | takođe čisti razlog njene privlačnosti. Izvesna »nespretnost« u formulacijama, o kojoj smo već goOVOrili, ovde je upravo tonski funkcionalna. Zbog te nespretnosti pesma zvuči poput nekog iskonskog primitivnog kazivanja kojim sc Dpoveczuju raznorodne manifestacije života. Pored toga, verujući u snagu emocije, i započinjući najčešće stihove rečima i uzvicima u kojima ie ta emocija najjače došla do izraza, »pomiluj«, »ugalud«, »rado«, »O«, pesnik u stvari »izravnava« takve, na momente, »nespretne« formulacije čineći da pesma, posle svakog čitanja blago odzvanja u nama (čisto tonski efekat). „Objavljujući” emocijom pesmu pesnik u stvari Čini i maksimalno efektnim njen unekoliko skandirajući ritam.

Na osnovu kazanog, mislim da jedino po već davno prevaziđenom estetskom kriterijumu kojim se za dobru smatra samo ona Ppesma čija ie misao maksimalno jasna, u kojoj su na uobičajen način povezani pojmovi i koja je napisana na prvi pogled mprihvatljivim rečima, može da se dovede u pitanje vrednost ove pesme Miloša R. Lukovića.

Miloslav Šutić

OBJAŠNJENJE: U prvom broju časopisa „Kultura«, pišući prikaz »Cvetnika srpskih seljaka pesnika«, proglasio sam za antologijsku jednu pesmu Miloša R. Lukovića objavljenu u tom zborniku, Ovaj tekst je u stvari potpunije objašnjenje te moje odluke koje se nije moglo dati u jednom prikazu. Nadam se da se u ovom objašnjenju može naći i moj odgovor na neke primedbe upućene pesmi, odnosno mom «estetskom kriterijumu. e |

-: