Književne novine

MILAN KASANIN je sav okrenut Jednom veku srpske književnosti od Branka Radičeviću do Jovana Dučića, spreman da u nizu srpskih pisaca odabira one na čijim primerima" mofe da rekonstruiše duh mjnule epohe i probujalo vreme. On Ima izrazite revizionističke žeije. Želi da otklanja nepravde, da menja me samo pogrešnc ocemc (jer nisu nepravde samo lu) nc9o i pogrešne sudove, koji i nisu morali bitno da utiču na samu ocenu značaja pisca i njegovog dela. Kašanin iza književnog dela jednog pisca traži njegovu ličnost, Ponekad, za njega, pis je ličnost priče ili romana O ČiJOJ Se Istorji govori. On u piščevoj biografiji traži one pojedinosti koje su mogle da budu presudme i bitne za autorovo kniiŽevno formiranje. Smatrajući da se sudbinom pisca, umnogome može objasniti i sudbina dela, Kašanin nikada mijedan podatak koji bi mogao da mu posluži neće da zapostavi na račun drugog.

Pišuci svoJovrem”no l,kovmu kritiku, Kašanin je u prvi plan postavljao zahtev za plawstičnošcu likovnih umetnosti. Onu istu plastičnost koju je zahtevao od umetnika kada je o mjima. pisao, Kašanin traži i od sebe kada stvara porirele pisaca minule epohe. TI postiže je u najvećem broju slučajeva. Možda pomalo semtimentalno bolećiv prema piscima čiji je život bio patnja, pogotovu ako su tu patnju prouzrokovali, bar jedmim delom, književni ritičari, Kašanin traži u piscu ono ljudsko, ono što predstavlja tragiku njegove sudbinc i što ga je vodilo da piše onako kao što je pisao. Kada govori o proznim piscima, pogotovu O lenjatoviću i Sremcu, pa donekle i o Lazi Lazareviću, Kašanin insistira na tome da se oseti da pisac piše onako kako mora, i da od moranja tvrđeg grada nema. Ne onako kako od njega traže drugi nego onako kako mu nalažu oni unutrašnji impcralivi zbog kojih je i

postao pisac,

Gradeći portrete pisaca srpskog romantizma ı rcalizma, Kašanim ništa nije zapostavljao. Uvek je želeo da navede sve ono što se kod jednog pisca može. pohvaliti, kao i svece ono Slo mu se može zamerili. Ako je hteo da oikloni neki nesporazum, njega je, kao istoričoara kulture u najjepšem smislu tc reči, imteTresgvao ne samo nesporazum po sebi već i to kako je do. njega došlo. Kada razvija, Z&'SVOJc Vicmc, jeretičku misao o tome da Vukov ulicaj na Hranka nije bio samo plodonosam ncgo i pomalo poguban, Kašanin razbijajuži

jcdmu legendu ima stalno na umu sve okol- ·

nosli koje su doprinele da sc jedna takva legenda lTormira. Kada osporava neumoljive sudove kritike o pesničkom delu Laze Kostića, onda Kašaninu mije dovoljan samo jedan razlog kojim bi mogao objasniti kako je do tih sudova došlo. U sukobima Đure Jakšića i Jakova Ignjatovića sa sredinom, Kašanin se sluZi istim metodom. Sve njegove ličnosti smeštenc su u svoje vremc, u okolnosti koje su

—r——twt:tkitın s r— Tr“ HZŽž —“—“—žž HRHRBNEIAwđ a a —. ——C ae ai OkyOsea VKANrari– iy e A o

PO STATUSU izgnanička, po habitusu opoziciona (ukoliko nije integrisana u sistem ili podanička), od moćnih redovno bacana na margmu, izvan danoga, vevolucionarna je misao, uz umefnost, oduvek bila utopijska slutnj:t drugačijega i nedanoga, i nadvisujuće viziranje praktično-prevratničkih ciljeva za koje se ircba oprcdeliti, To opredeljenje nije ništa drugo nego opredeljenje za čoveka, ali ne za određenog čoveka kao golovu činjenicu u fiksumu činjenica, nego Za OLVOFCnu mogućnost njegovog neprekidnog nastajanja i samopotvrđivanja na delu kao humanuma, budući da je čovek, po svojoj bili, meodred]ljiv i nikad nije, bez suštinskop reziduuma, ono i u onom ŠIO već jesle. Jer, čovek — Tlo jc njegov svet, njegovo društvo, drugi ljudi, 1o je istorijsko proizvođenje i samoodređivanje novog sveta, društva i čoveka; najposić, to jc revclucija koja se praktično potvrđuje kao istinski medijum i modus njegove istorijske ocgzistencije. Ako pak činjenicec (pa čak i celina činjenica terorizmoi očiglednosti govore nešto »drugo«, onda je lo samo znak da onc Kriju Ono. »prvo«, ·Bh „sloga doista valja priznati da sc i 'ašar.epohalna situacija može naučno i smiSaono opisati međusobno i»ključujućini terminima i stavovima. Filozofija se, međutim, ikao ulopija i dije"ektička negacija činjenično očiglednog, kao »veliko odbijanje« kako bi rekao Alfred Uajthed, svesno lišava privilegije lakve naučnosti koja nikaela i nije garancija za istinu, »a pogotovo nije u jednoj situaciji sade istina tako jako govori protiv činjenica i nalazi se iza činjenica kao danas«. Filozofija Je, da bi zaista bila filozofija, morala izgubili SVe privilegije sem jedne: da pita o svemu i da sve stavlja u pitanje. Ne samo postojeĆe nego i sebe samu. Trebalo je, dakle, izgubiti, ali zaista izgubiti, da bi se dalo mesto otkriću — kako to već reče Apoliner.

. Izgledalo je, doduše, i tako se mislilo u jednom trenutku, da će Marksovo teorijsko rešenje i revolucionarni proboj granica gračanskog sveta biti dovoljna osnova proleterskom. pokretu da bezbolno realizuje, već projektovane, velike ciljeve socijalizma. Ali je „Praksa ubrzo pokazala da konkretnih rešenja nema i da se ona moraju izboriti, a da je politička revolucija samo praktična pretpo-

ine are ee ee— TI

DRUGA KNJIGA ESEJA Svetozara Koljevića, posle mjegovog zbornika »Trijumf inteligencije« u izdanju beogradske »Prosvete«, još jednom potvrđuje živost duha i stručnu obaveštenost ovog mlađeg univerzitetskog profesoTa i britkog književnog kritičara, koji na jednom evropskom nivou predstavlja lep primer, Još retkog u nas, ali u svetu već široko pozna10og i čestog, predstavnika »univerzitetske kritice. Koljević je anglista, koji se uglavnom baVi proučavanjem anglo-američkog i evropskog modernog romana i koji, kao i svaki cruditStručnjak, traži objašnjenja za izvesne cric moderne proze u istorijskoj projekciji literarne tradicije anglo-američke književnosti. Ako je to u njegovoj prvoj knjizi došlo manje do izražaja, ova druga knjiga pokazuje svoga altora u punom profilu znanstvenog kritičara: pronicljive i inventivne analize književnih dela zasnovane su ovde na jednom teorijskom principu koji se i istorijski otkriva i prati od po'Četaka evropskog modernog romana pa do saVremenog romanesknog stvaranja. k: U fokusu književne problematike o oo Koljević raspravlja u OVOJ knjizi stoji „fen ; men književne parodije. Obuzet, pitanjima mnogobrojnim mogućim odgovorima Dao Jzagonetnijom knjigom 5 „početka našega Čiyol. ća, pred »Odiscjem« (»Uliksom«) Džemsa a sa (1922), Koljević je u svome traganju u de silrovanju ovoga romana kao moderne” pa! Oe dije klasičnog mita sasvim prirodno došao GO prve moderne parodije romana, do Sčrvanicsovog »Don Kihota«. A kada sc uspostavio, ia luk, kada je priroda parodije postala ieorijska osnova na kojoj se istraživao. fenomen itonije i ironičnog, a to Će reći — najsuptilnijzg, a RČ sa duha prema stvarnosti, prema „stvara ačkom oblikovanju tc, stvarnosti u mitu, „Me prema sopstvenom ironičnom, stavu, onda BH počeli da iskrsavaju likovi ı imena mnogin romana i romansijera u svetlosti TOB OBTONiĆ no-ironičnogz doživljaja sveta: Fildingovo;

»Džozefa Endruza« i »Tom Džonsa«, Sternovogp

KNJIŽEVNE NOVINE

stavka, prvi (i osnovni) revolucionarni, čin koji sc zbiva (i još uvek ostaje) u horizontu građanskog sveta i da se ona mora dosledno nastaviti. Godina 1948. bila ie godina otrežnjenja i jedna šansa. Ali, na žalost, nc za svakoga. Valja odmah reći, u svetlu ovih napomena, da je knjiga Mibaila Markovića zahvatila, mu svojevrstan načim i na različitim tematskim planovima, SOtOvO svc bitne probleme savrćmene istorijske situacije. Uprkos tematski prividne, a problemski stvame raznolikosti ovce knjige (što je, uostalom, čini još zanimljivijom), nije nimalo teško otkriti njenu .osnovnu temu, ono središte koje usaglašava i centrira svu zahvaćenu problematiku u jedinstveno pitanje: kako i koje pretpostavke marksističke filozofije mogu biti realizovane u proitičnom rešavanju ključnih zadataka epohe. .-Razmatranju ovih pitanja Marković prilazi u perspektivi čoveka sa jasno ekspliciranog stanovišta revolucionarnog, konkretnog humanizma, kao stanovišta, koja polaze. od čČoveka i njegovih autentičnih potreba u datoj islorijskoj situaciji. Takav stav ukida dualizam teorijskog i praktičnog, on transcendira teorijsko kao takvo ı prerasta, u praktično angažovanje na ukidanju svih oblika dominacije i na slvaranju optimalnih mogućnosti čovekovog samorealizovanja. Nije zaista više reč o tumačenju sveta ı znanja o njemu, nego o otkrivanju istorijskih. mogućnosti njegovog stvarnog preokreta. Ovakvo htenje nesumnji-

»Tnistrama Šendija«, Bajronovog »Don Žuana«, Dikensovih junaka iz »Velikih „očekivanja«, Izabele Arčer Henrija Džejmza, Budenbrokovih, Tonija Kregera i Ašenbaha Tomasa Mana i skeptičkih junaka E. M. Forstera, kojima ie svima, uz Bernzove »Vesele prosjake«, posvećen po jedan esej ıi ovoj knjizi. Sa uvodnim esejom: »Od parodije ka paradoksu« —· deset ostalih eseja o pojedinim od. ovih pisaca čime jedinstvenu strukturu ovce knjige, u kojoj se diskutuje i eksplioira jedna osnovna teza: o ironiji kao slobodnoj igri stvaralačkog duha.

Polazeći od parodije kao specifičnog vida književnog postupka i književne strukture, Koljević u njoj, u skladu s novijim intencijama u tumačenju pastiša i ironije, otkriva mehanizam jedne vrlo složene igre duha, u kojoj humor i jronija počinju nc samo da nagrizaju parodiranc ličnosti i pojavc nego da rastaču i sopstveni superiorni stav prema parodiranim pojavama. Stilski, ta igra se ogleda ponajpre i ponajviše u paradoksalnom izrazu ı značemju pojedinih, slika, koje katkad prelaze i u gro-

tesku; misaono, ona dovodi do »lebdenja« du-

ba, u kome se naizmenično smenjuju stanja

Parodija ironija mita

Svetozar Koljević:

»HUMOR IT MiT-«, »Nolit«, Beograd 1968.

·Briljantna esejistika Milan Kašanin: ·

»SUDBINE 1I LJUDI«, »Prosveta«, Beograd 1968.

ljude formirale, u svet u kome su ljudi delovali. Kada govori o zabludama vremena Kašanin stamo ima na umu da svako vreme ima svoje zablude, svoje idole i one kojima, umesto zahvalnosti, daruje prokletstvo. OQslobađajući nw taj način svoju esejistiku svake pristrasmosti, i debelih naslaga sentimentailmosti, kojim jc naša istorija književnosti u priiičnoj meri opterećena, ali ne upuštajući se mi u preterani kriticizam, koji se ponekad svodi na puko nadmudrivanje i herostratsko omalovažavanje pravih kulturnih vrednosti, Kašanin na našu književnu istoriju baca jedan trezven pogled kojim želi da obuhvati što više pojedinosti. Zanimljiva je kompozicija Kašaninovih cseja. Opservaciju o literarnom delu smenjuje zapažanje u društvu. Kritički sud sledujc biografskom podatku. Mi, na taj način, uoča'amo sve one karakteristike jednoga pisca ili jedne epohe koje Kašanin smatra bitnim. U tom pogledu interesanini su njegovi cseji O Nediću ·i Skerliću. Govoreći jezikom impre-

'Dijalektički humanizam na delu

Mihailo Markovič: »HUMANIZAM I DIJALEKTIKA«, »Prosveta«, Beograd 1968.

vo saodređuje i metodu koja svojim aktivizmom i usmerenošću neprestano posredujc misao praksom i praksu mišljenjem. Jer nije dovoljno da samo misao stremi Sstvarnosli, potrebno je da i sama stvarnost stremi ka misli, Tek se tu, u toj međuzawisnosti, pretpostavljaju i ističu uslovi ali ı dokazi za humanizam dijalektike i #dijalektiku | humanizma. Razmišljajući o orincipima i jedinstvu humanizma i dijalektike, široko interpretirajući ne samo Marksovu poruku i njenu sudbinu, ncgo i sama vrela njegove misli, Marković skida interpretativne naslage sa nje ukazujući iznova na njeno izvorno |ezgro, njenu aktualnost i delotvornost. Ali Marković upozorava i na opasnosti čovekovog ponovnog pada u varvar stvo ukoliko se zaboravi na neophodnost jedne celovitei programske filozofske misli »koja će stalno držati u žiži bitne probleme ljudske egzistencije, koja će stamo izgrađivati svest o smeru istorijskog kretanja i doprinositi ostvarenju optimalnih mogućnosti slobodnog i bogatog ljudskog života u datom društvu. Takvoj filozofiji je potreban odgovarajući metod kritike, a ne samo metod sticanja pozitivnog znanja. Potreban joj je metod koji će ogsvetljavati glavne protivrečnosti ljud-

skog bivstvovanja u svakoj istorijskoj eposi,

naročito onc njegove negativne aspekte koji moraju biti ukinuti stvaralačkom praktičnom akcijom da bi bio moguć sledeći korak u ostvarivanju temeljnih humanističkih ideala«. U

kao

superiornog podsmeha sa stanjima tragičnog saznanja o iluziji svoje duhovne nadmoći. Komički podsmeh pretvara se u tragičku ironiju; humor se zamenjuje pesimizmom 1 rezignacijom, a ironija gorčinom i skepsom. TI tako, od prvobitnog bparodičnog komičkog otkrivanja književnih likova i situacija kao veštački pravlienih »literarnih klišea«, preko slobodnc igrc duha koji se podsmeva svim oblicima racionalne strukture kao beživotnoj statici, dospcva se do tragičnih saznanja o nemopucčnosti prevazilaženja ne samo života nego ı shema o životu novim shemama. U rezultatu svega tog:u dobija se krajnji relativizam, skeptična sumnja, ali i tragična vizija svoje ljudske ograničenosti, humana patetika bezgraničnog bola zbog konačnosti naših saznanja.

Na taj način dolazimo do onog mehanizma poetskog filozofiranja koji su romantičatri nazvali »romantičkom ironijom« i koji je od Fridriha Šlegla, preko Tika i Novalisa, svc do Zolgera bio u osnovi svih razmatranja roma tičara o umetnosti. Mada Šlegel nije dospeo da svojim određenjima ironije da preciznu Dojmovnu definiciju, ipak je jasno stavio do zna-

————— —————_ _—_ pac | __—_——OO

sionisličke kritike, čitalac dobija utisak da Kašanin kritičare kao takve naročito ne voli. Ti, da ih bar manje voli nego Što voli Dpesnike i prozaište. On njje spreman uvck da vidi u mjima stvaraoce. Ali njemu imponuje njihov uspravan heroiski stav, sposobnost da dele udarce i da ih primaju i da postojano i ČVIsto ostanu na svojim nogama. Ponekad vam padne na um da ih Kašanin ceni neuporediVO Više kao čvrste karaktere i stamene ljude mego kao pisce i stvaraoce. Čitajući ocscj o Nediću vi očekujete stalno, na. kraju, negativan sud. Kašanin neumoljivo beleži svc mane Ljubomira Nedića. I one koje spadaju u njegove lične poroke (ne u malograđanskom smislu te reči, razume se) i onc koje su Dposledica njegove tvrdoglavosti i literarne isključivosti. Ali, kada treba da sc oda priznanje Nediću pisec ove knjige se neće ustezati da izjavi da je Nedić veliki kritičar. Nešto je slično i sa Skerlićem. Uvek kada sc suočava sa. Skerlićevim književnim delom čovek se pita: šta je zapravo bio Skerlić? Za Kašanina on je prvenstveno istoričar književnosti, a CUla njegova Kritičarska delatnost je ili propratna pojava, ili samo pripremni posao za monumentalnu istoriju srpske književnosti. On uviđa sve Skerlićeve manc, Neke je sklon čak i da preceni. Dar sinteticara je ono što kou Skerlića Kašanin najviše ceni, a grandiozna liudska ličnost koja stoji iza dela je ono što Kašanina najviše impresionira.

Svaki kritičar ima. svojc piscc i pisce koji »n su« Jjegovi. Ako bi se od dvanaestoricć STrnskih pisaca, o kojima Kašanin govori u ovoj knjizi, tražili pisci koji su najviše Kašaninovi, bili bi to bez sumnje Laza Kostić ı Jovan Dučić, Ja mislim da, ako se izuzme esci [DPcre Slijepčevića o Jovanu Dučiću, mi tako do-

Nastavak na 7. strani

Predrag Protić

toj ulozi, naravno, istinski stvaralaćku mark-

_sisličku misao ne može zameniti sholastička

i sklerotična koncepcija dijamatz koja je u vreme svog majvišeg uzleta pod staljinizmom doživela da bude olicijelna »filozofska« apologija novog, socijalističkog ropstva i toOtue; Jednostavnim, Kristalmo jasnim jezikom ı stilom, autor je rcljemo opisao, gotovo u svim dimenzijama, našu konvulzivnu i do piskanja prenaprepnutu ssawdašnjicu, upozorio na glavne neuralgične tačkc i rukavce razvoja, ma celo jedno sazvežđe problema i pojava u kojima se skriva i iskiva naša (ponekad, učini se, veoma sumnjiva) sutrašnjica. U svemu tome, i iznad svega, postavlja se pitanje muotode ne samo saznavanja i razumevanja to” protivrečnog problemskog ansambla, nego i prevashodno pitanje metodc njegovog Ppraktičnog političkog razrešavanja i »pacifikovania«. Ove protivrečnosti naše savremenosti Marković temeljno i kritički raspravlja, polazeći od samostalno definisanih primcips dijalektićkog humanizma. Celo jedno poglavlic ovc knjig ı stvari je najneposredniji dijalog sa našim jugoslovenskim iskustvom, pre svoga, sa 'dilemama i raskršćima našeg razvoja. Na int raskršćima se raspinje egzistencija savremenog čoveka, na njima se već ocrtavaju mogućnosti i Opasnosti razmaha savremene tehnike, političkom monopolizma, birokratizma i drugih vidova otuđenja savremenog svcta. U naporu da svoju filozofsku refleksiju dovcdc do maksimuma dijalektične konkretnosti i praWtičnc usmcrenosti, Marković uspeva da transcendira svaku specijalističku i disciplinarnu poziciju i dosegne nivo celovitog kritičkoz razmatranjx ekscplicirane problematike. Bilo da gpovoti o usmeravaniu društva i smjslu samopravljanja, bilo da tematizuje emincntno teorijske probleme (dijalektiku), uvek je to pokušaj dalie konkretizacije u svetlu sšavremenih rezultata filozofije i nauke.

U ovoj knjizi rasprava, po vrednosti reli tivno ujednačenih, nije zenvalno birati najbolju. Ja bih ipak, za sebe, izabrao onu briljantno vođenu raspru sa Lukačem, večito spornim i podsticajnim Lukačem, koja je, bez ikakve sumnje, dostojna izabranog SagoVOInika. Dobroslav Smiljanić

nja da njegovo shvatanje toga pojma daleko prevazilazi sokratovski pojam ironijc, prcrnastajući u jedan metalizički princip. Ironija je, po njemu, posredovanje među dvema idealnim suprotnostima, među konačnim i beskonažnim, što će reći — među samoostvarivanjem 1 samoponištenjem umetnika. Ona označava onu nespojivost između apsolutnop i beskonačno duha i individualne konačnosti ı ograničemosti završenog dela, u kome čista ideja treba da se ogleda. »Poezija počinje tamo —u veli Šlegel — gde se ukida tok i zakon rasuđujuće, uma i prelazi se u lepu zbrku Tantazije, u 15konski haos ljudske prirode.« Novalis tome dodaje: »Romantizirati — to znači prostom dati visoki smisao, običnom — tajanstveni vic, poznatom —o Adostojanstvo nepoznatog, konačnom — privid beskonačnog«. Time se postižč oha duhovna sloboda kao u igri (spiclendc Freiheit) sa kojom stvaralac može da stoji ne samo iznad stvarnosti ncgo i iznad samosmna sebe i svoga dela, sloboda kojom se može polpuno razoriti i svoje sopstveno ia i SVO|jŠ SODslveno stvaranje. Time se, doduše, ne ukida osnovna protivrečnost između konačnog i beskonačnog ali' čim čovek sa svojom slobocdnom voliom lebdi nad ovom protivrečnošću, ona gubi svoi značaj. Umetnik postaje svestan da je zagospodario udaljenošću svoga dela od one krajnie ideje koja mu ie lebdela prcd očima, te tako ukida ono kratkovido klasicističko uverenje o umetničkom delu kao »beskonačnoj ideji u konačnomc obliku«. Nec, umetnik mora biti svestan dijalektičke suprotnosti tih dveju idealnih kategorija, koja stalno preti da razori samo delo i koia osa stalno i razari, Otuda romantički umetnik nikada ne »završava« svoje delo; ono je stalno u odlomcima i fragmentima, jer i on sam nije proizvođač (Hervorbringender) niti delatnik (Handzlnder) nego bivalac (Seciender). Nastavak na 4, sirani

Dragiša Živkovi

Č 3