Književne novine

sleti Milsna KOnarRe MSEAavc laje revolucije« pred Milan gralni tekst njegovog izlaganja na ovogodišnjo. ı

lo daki letnjoj školi posvećenoj temi Marks i 00 KANGRGA a. . ;

PREMDA JE čitava Marxova misao prakse ne samo duboko prožeta revolucionarnim duhom, nego je po Svojoj biti revolucionarna, ipak nije _ toliko jednostavno .govoriti o Matrxovu shvaćanju revolucije. To pokazuju kako različite interpretacije Marxove nauke, tako i određena historijska praksa koja se često poziva na nju. S druge strane i mnoge (uglavnom građanske) kritike Marxova shvacćanja revolucije promašuju ono bitno, budući da Marxovu misao u cjelini sagledavaju i tumače iz horizonta građanske filozofije i teorije. Jedan od bitnih promašaja u razumijevanju Marxova shvaćanja revolucije (čemu sa svoje strane doprinosi katkada i poneki Marxov, tekst) sastoji se u tome, što se pojam revolucije u Matxa objašnjava isključivo iz dva aspekta: političkog i socijalnog. Taj se horizont političkoga i socijalnoga najčešće me prekoračuje, te se Marxov pojam revolucije iscrpljuje u dva njegova najneposrednija i historijski najočevidnija određenja, Riječ je naime obično o olitičkoj revoluciji s jedne strane i socijalnoj revoluciji s druge .strane, ili u najboljem slučaju o njihovu jedin·stvu, Što se onda naziva socijalisti kom nevolucijom.

Međutim, koliko god su oba ova momenta (političko i socijalno) faktički sadržana u Marxovu shvaćanju socijalističke revolucije, o čemu govore njegovi tekstovi, ipak je veoma važno uočiti da Marxovo poimanje revolucije bitno nadilazi i horizont političkog i horizont socijalnoga, jer je Marxu (upravo filozofski) stalo do toga da istraži i pokaže mogućnost jednoga i drugoga. Budući da Marx, govoreći O ljudskoj emancipaciji, eksplicitno određuje političku revoluciju kao ograničenu i polovičnu, ukazujući na to da je politička revolucija samo revolucija građanskog društva, Što znači emancipacija čovjeka unutar i na pretpostavkama građanskog društva i svijeta u cjelini, a nije još ljudska emancipacija, to ovdje nije ni potrebno posebno govoriti o domašaju, značenju i smislu političke revolucije. Ostaje dakle da se prije svega pokaže, kako ni pojam socijalne revolucije nije identičan s Marxovim shvaćanjem revolucije.

Kada Marx govori o ljudskoj emancipaciji, onda se smisao te kvalifikacije u sklopu cjeline njegova mišljenja sastoji u tome da se rješenje bitnog pitanja čovjekova opstanka kao pitanje smislenosti njegova života i njegove egzistencije (dakle njegove zbilje), ili govoreći su-

·vremenim filozofskim jezikom: pitanje istine njegova bitka, ne iscrpljuje u sferi socijalnoga. Stoga ni socijalna revolucija sama po sebi nije i ne može da bude rješenje toga pitanja, Tcgo u najboljem slučaju samo put i pretpo

„stavka za njegovo rješavanje, Ako je naime

< VRČaAO socijalnoj revoluciji kao takvoj, onda je fiječ o promjeni jedne socijalne strukture drugom (bez obzira da li je ona »bolja« ili »gora« od prethodne, jer, gledano metodički, to sad nije važno). Dakle, promjena jedne socijalnc strukture (dakako, radikalna promJena, inace to ne bi bila revolucionarna promjena), donosi sa sobom drugu, kvalitativno novu socijalnu strukturu u najširem smislu te riječi. Pri tom se pak ne smije izgubiti iz vida upravo ono bitno: da name čovjek mijenja tu istu socijalnu strukturu, to jest da je on subjekt te · promjene. Kao što je poznato, Marx kaže da čovjek, mijenjajući svoj svijet, mijenja i samoga sebe, pa prema tome ni čovjek ni svijet nisu za njega neke fiksne, gotove ili vječne kategorije. Ako bi pak određena socijalna struktura apsolutno uvjetovala, određivala i iscrDpljivala čovjekovu bit (njegov bitak), što znači da bi upravo ta struktura bila njegova bit (i bitak, po čemu on jest), onda ni on sam, |! dana socijalna struktura ne bi nikada mogli biti nešto drugo nego što već jest u Svom postojećem obliku. U pitanje bi došla i sama mogučnost bilo kakve, pa prema tome 1 socijalne,

promjenc. i .

Kako je dakle moguća ta promjena, koju ovdje nazivamo socijalnom „revolucijom, ukoliko je čovjek zatvoren u dani socijabilitet, uko· liko se njegova praksa djelatno-smislenoga ko-

municiranja sa svijetom pretvara isključivo u

socijalnu praksu (kamo spada, i socijalna revolucija), ili drugačije: kako jc Ioguca promjena čovjeka kao socijalnog bića, ukoliko on nije i ne može biti drugo nego što, po SVOJOJ socijalnoj strukturi kao SVOJOJ biti već jest, odgovor na to bitno pitanje, kao i sam kriterii

ili princip tog odgovora ne nalazi se, opet ka

sferi socijalnoga, jer bi to. značilo da je O DE socijalna danost sama SVOJ kriterij. Govoreći he gelovski, bila bi to identifikacija postojećega

s nužnim, a sve što naprosto jest, bilo bi i Je-

dino moguće. Tada pak nikakva revolucija,. Sa ni socijalna, nije više moguća, a promjena bila

ne socijalne strukture drugom, kad bi i Di

: i iS j i stalo moguca i sve besmislena, JCT bi ost | g , bila DO : ij i |

otvoreno osnovno pitanje: čemu uopC

ti postojeću socijalnu strukturu, kad SDS bitna pitania čovjeka kao čovjeka, postav. JB11a. i riješena, ili se pak mogu riješiti unutar o. ređene (stare ili nove) socijalne strukture. a O se pak kaže da je pitanje upravo U tome, što postojeća ili. određena socijalna struktura #; e odgovara čovjeku (njegovim društvenim i ljudskim odnosima) u bilo kom vidu, pa je stoga treba zamijeniti novom, onda se time već utvrđuje to da je čovjek ipak nešto drugo nego socijalna struktura, nešto drugo od onoga kakvim ga čini ta struktura, da socijalna strukfura, dakle njegov socijabilitet, ne sačinjava ! ne iscrpljuje u potpunosti njegovi pravu bit, a time dolazimo upravo do teze koju želimo potvrđiti. Tek time smo se približili Matxovu postavljaniu pitanja, koje pokazuje da njegov pojam revolucije transcendira, prekoračuje faj i takav u sebe zatvoreni horizont socijamoga, te prodire do samog temelja „čovjekova svijeta. Kad naime Marx govori o izmjeni svijeta, O njegovu radikalnom revolucioniranju, onda se naravno izanas kaoi za njcga samoga postavlja edlučno pitanje: kao i po čemu, tj. odakle je takva izmjena ili revolucija kao „revolucija uopće moguća!? U tome je dakako implicirano i pi-

KNJIŽEVNE NOVINE

tanje o samom pojmu revolucije u Marxa. Marx je to pitanje i promislio i domislio, a odgovor na nj za njega je polazna tačka cjelokupne njegove fTeorijske i praktičke djelatnosti. Marxu je naime (nakon čitavog historijskog iskustva i nakon Hegela) posve jasno jedno: Revolucija kao revolucija, to jest Dita ilj epohalna revVolucija o kojoj on govori, moguća je samo zato i odatle, što se ona već zbiva u temelju čovjekova svijeta, što se povijesnost povijesti Dpotvrčuje, omogućuje i otvara samo pomoću Tevolucije i što je — kako on kaže — upravo »revolucija pokretačka snaga povijesti.« Već iz ovce Marxove leze vidljivo jie i nije teško 'zaključiti: ako je revolucija pokretačka snaga Ppovijesti, onda bez revolucije ne bi bilo ni povijesti, što znači ni čovjekova svijeta, pa prema tome ni čovjeka kao čovjeka. Filozofskim rjećnikom reklo bi se: Revolucija je dakle bitak po čemu jest i povijest i čovjekov svijet i sam čovjek. Ili obrnuto: ako se nešto istinski povijesno i za čovjeka u njegovu svijetu relevantno, dakle smisleno i moguće zbiva, onda je posrijedi revolucionarno zbivanje. Ukoliko je dakle riječ o čovjeku (a uvijek je zapravo riječ Drimarno o čovjeku, ako se ne upadne u stare tradicionalne sheme i kategorije pukog antropocentrizma, antropologizma ili subjektivizma),

onda se može kazati da revolucija kao jedino istinsko povijesno zbivanje zadire u sam bitak čovjeka, i da se njome — koja je tu, kao što vidimo, onaj najdublji povijesni kriterij — postavlja u pitanje sama ljudska priroda, a nc tek politički, ekonomski, socijalni ili bilo koji drugi parcijalni okvir, sloj, horizont ili dimenzija njezina ispoljavanja. Ili drugačije rečeno, s revolucijom ili bez nje raste ili pada, jest ili nije, postaje ili iščezava, potvrđuje se ili kržljavi i sama ljudska priroda. Jer je upravo revolucija nepresušni i nezaustavlijivi izvor stvaralaštva, poticaj na djelo, istiasko ilo duha, otvaranje prostora za razmah ljudskih sposobnosti i mogućnosti, pravi ferment smisla, ona je povijesno-životna, stvaralačka i duhovna vertikala koja probija »tvrđu koru prirodnoga« i ustajaloga, i to je ona krtica što neprestano ruje, o kojoj govori Hegel nazivajući je dijalektikom. Revolucija se dakle ne zaustavlja i ne iscrpljuje u socijalnoj sferi, budući da ona — djelujući i zbivajući se u samim temeljima čovjckova Ppovijesnog svijeta — omogućuje i oblikuje i samu tu socijalnu sferu koja i jest uvijek proizvod i rezultat određenog revolucionarnog čina. Stoga revolucija nadilazi svaki mogući postojeći socijalni poredak upravo timc što se svagda zbiva već s onu stranu DOslojećepa, na stanovištu drugačijepa nego što jest,

dakle u dimenziji budućega koje jc bitno po-

vijesno konstitulivno za samo poslojeće kao

=smvacCamie

i i

takvo. Suvremena je spoznaja, i to upravo epohalno-povijesna spoznaja, za koju zahvaljujemo prije svega upravo Marxu, da je u čitavoj dosadašnjoj povijesti bilo stalno na djelu ono buduće, kako bi bilo i same te povijesti. Stoga su povijesnost, revolucionarnost i budućnost po svojoj biti zapravo identična određenja koja ukazuju na pravi iskon čovjekova svijeta i Čovjeka samoga.

Kada pak govorimo o Marxovu shvaćanju revolucije onda je upravo ovdje mjesto da se ukaže na jedan od bitnih, rekao bih presudnih momenata za razumijevanje kako njegove vlastite, tako i naše pozicije, ukoliko se pozivamo na Marxa i smatramo se marksistima. Riječ je naime o teoriji ili o filozofiji i o njihovu odnosu spram Marxove nauke s jedne strane, i spram revolucije s druge strane, a mogli bismo naprosto kazati: spram Marxove revolucionarne nauke, ukoliko pod ovim određenjem »revolucionarne« mislimo na samu srž te nauke. A ovu srž mogli bismo nazvati graničnom linijom koja i filozofski i povijesno razlikuje i odvaja Marxa i njegovu misao od stanovišta svih tcoretičara kao #teoretičara.

Navest ćemo ovdje jedno značajno mjesto iz Marxove kritike Feuerbacha (u »Njemačkoj

NEBOJŠA MITRIĆ: PESNIK I DELO :

ideologiji«), koje će nam pomoći da razumijemo o čemu je riječ. Marx kaže:

»Čitava Feuerbachova dedukcija s obzirom na međusobni odnos ljudi teži samo k tome da dokaže, kako ljudi trebaju i kako su uvijek trebali jedan drugoga. On hoće da ustanovi svijest o 1oj činjenici, on dakle hoće! kao ostali teoretičari samo da iznese pravu svijest o jednoj postojećoj činjenici, dok je pravom komunistu stalo do toga da ovo postojeće sruši.«

To je dakle jedno, a sad slijedi ono najznačajnije: J |

»Uostalom — kaže Marx — mi potpuno bpriznajemo da Feuerbach, težeći da proizvede sVijest upravo ove činjenice, ide tako daleko, dokle jedan teoretičar uopće može ići, a da me prestane biti teoretičar i filozof.« (Rani radovi, Kultura, Zagreb, 1953, Str--3097.

Mopgii bismo odmah preći na samu stvar i postaviti pitanje: Dokle to može ići jedan teoretičar, a da ne prestane biti teoretičar i filozol? A Marxov odgovor, koji je ovdje na svoj način već impliciran, glasio bi: do revolucije, to jest do shvaćanja da ta činjenica (ili OvO postojeće) slijedi iz revolucije, a ne da revolu. cija slijedi iz puke činjenice ı prave svijesti te činjenice. Ili drugačije rečeno: Može se biti i ostati puki teoretičar ili filozoF tako dugo, _ dok se krećemo u okviru postojećega, na pretpostavci i u dimenziji onoga Šlo jest, ne pila-

Dimitrijć NIKOLAJEVIĆ

OKTOBAR

21. oktobar 1%1.

Ovde leži Oktobar, jesenji mesec kasni, Ptica mu nad glavom spomenik skameniem . · u letu Obećan vremenu | svetu. Ovđe leži Oktobar, Čovek, narod, oluj strasni I drug dobar.

Za života životu je voleo da se uči, Sa nepogodama je znao da noćiva Tamo gde se grom obično sruči Kad smobpašnjake swiva. Sunce je međ' mrakove oblačnih dana dozivao, Slobođom se umivao TI slušao kako buna u mrklini ko vodopad huči. Za života Jedini je znao San u javu da pretoči. Kad je za Jepotu pao U zvezde su mu se obistinile oči.

Niko kao on nije tako ljubio;

I sam maji lastom i listom zaprolećan Od te vatre je glavu gubio I žudio

Presrećan.

Bilo je sve: bravar, ratar, đak, pesnik, zlatar, Tamo gde se ko. biserje skupljala lepota Hteo je žar Svojih golgota Da joj doda I pozlati svaku stvar. Zato su ga često, kad su stizale, Visine dizale Iznad samog svoda I ko đerđane U svetionike vremenu nizale S leve strane.

I svuda ga susrećemo sada,

Dobar dan, kaže počasni građanin

Sveta i našeg grada. Svakom je detetu otac, majka puna

briganja,

Svakom ocu i majci sin Uzdignut do zaveštanja.

I dok tako drugi život živi,

Lično mu se udvara večnost

I divi.

(Ovde leži Oktobar, mesec revolucija svih. U vazduhu i lišću što opada Njim mirišu zemlja, beskraj, nađa. Ovde leži Oktobar, J Žar-ptica, vrh sveta budućih I drug dobar.

jući za njegovu povijesnu, dakle upravo revolucionarno-praktičku osnovu.

Kao što vidimo, Marxu nije stalo do toga da iznese svijest o jednoj postojećoj činjenici, o nekom postojećem (u ovom slučaju kapitalističko-građanskom, ekonomskom, socijalnom ili bilo kojem drugom) realitetu, pa bila ta činjenica podignuta i na nivo bitka, odnosno upravo u tom (filozofskom) obliku najmanje. Upravo bi to naime protivurječilo čitavoi njegovoj poziciji. On nije i ne želi — poput Feuerbacha i ostalih — biti teoretičar ili filozof i od mah ukazuje na granicu, na kojoj se to prestaje biti, to jest ondje gdje se — kako on kaže — »osjetilni predmet« pretvara u »osjetilnu djelatnost«, dakle kad se već polazi od toga da se u temelju toga svijeta zbiva revolucionarna, preobražavalačka, praktičko-kritička djelatnost ljudi kao određeno povijesno događanje. Zato on, tačno uočavajući upravo povijesnu granicu teorije kao teorije i filozofije, kao filozofije, kaže da se »ovaj zahtjev za izmjenom svijesti svodi na zahtjev drugačije interpretacije postojećega, tj. da se ono prizna pomoću jedne druge interpretacije.« (Ibid, str, 287.)

Priznati ili ne priznati postojeće ili određeni socijalni realitet nije međutim za Marxa pitanje neke, ma kako duboke, subjektivne odluke (koja doduše sa svoje strane može da odigra poticajnu ulogu za jedno ili drugo), nego je ta stvar polazne tačke koja već n adilazi postojeće kao postojeće, budući da se — kao što je rečeno — povijesno događanje već sagledava kao revolucionarno zbivanje, dakle s onu stranu postojećega, ili bolje reći, u njegovu vlastifom osnovu. Iskazano najopćenitije, to za Marxa znači da svijet (a prema tome i čovjek, i njegovo društvo itd.) nije po svojoi biti ono što on već jest kao puka činjenica ili u svom postojećem obliku, nego jest ono što on još nije, i to je njegova prava dimenzija, dakle povijesna dimenzija. Sa stanovišta onoga Što jest, dakle sa stanovišta postojećega ili takozvane teorijski utvrđene činjenice, nikada se neće dospjeti (a isto tako nikada neće moći biti ni vidljivo) do onoga što još nije, a može i treba da bude. Ali se obrnuto tek sa stanovišta onoga šio još nije (na pretpostavci revolucionarne promjene) može tačno vidjeti i utvrditi (dakle i odrediti) ono što tu jest i što je bilo, budući da je to postojeće proizišlo i uvijek iznova proizlazi iz onoga što još nije, dakle iz svoga revolucionarno-praktičkog temelja, ili — ako hoćemo — iz stvaralaštva.

Već je Kant sasvim jasno uočio i spoznao kako je nemoguća i kako zapravo ne postoji neka teorija jli znanost o (umjetničkom) stvaralaštvu, a zajedno s Marxom mogli bismo kazati da ne postoji ni teorija o revolu ciji, budući da bi to za njegovu poziciju bilo u osnovi protivurječno (usput rečeno, ni on sam , nije nikada nešto takvo dao). Može međutim postojati revolucionarna teorija, kada je ona upravo revolucionarna misao prakse ili osvješćivanje jednog revolucionarnog zbivanja. Zato Marx, govoreći o tome kako je »revolucija pokretačka snaga povijesti«, odmah nadovezuje riječima: »a također i religije, filozolije i ostale teorije«, budući da su i religija, i filozofija i teorija momenti povijesnog zbivanja, šlo ih međutim rađa, izaziva i potiče upravo revolucija. Iz revolucije i u revoluciji, što znači iz određene revolucionarne situsciič, izrasta dakle i jedno revolucionarno mišljenje

Nastavak na 8, strani

Li |