Književne novine

FRESKE 1 PLASTIKA MORAVSKE ŠKOLE Galerija fresaka

NEDAVNO nam je bila pružena mogućnost da se divimo našem zidnom slikarstvu iz XIII veka, evo sada prilike da ga uporedimo sa sličnim delima sa kraja XIV i prve polovine XV veka, U istorijskim okvirima, usponu jedme veličanstvene jikovne kulture sledovalo je vreme unutarnjih kriza i borbe za nacionalnu samostalnost. Nije trebalo tražiti pouzdamijeg merila za čvrstinu stvaralačkog duha jedne sredine, od njenog odnosa prema ımetnosti u danima iskušenja. Dinastičke borbe, najezda Turaka, migracije i ekonomsko opadanje, morali bi, po logici stvari, ostaviti dubokog traga u onome što nazivamo društvenom nadgradnjom. Pa ipak, kao po nekom nezakomitom rasporedu uzroka i posledica, naša je umetnost u finalu svoga srednjovekovnog bitisanija, bljemula retkim i uzbuđujućim sjajem. Nije samo u pitanju jedna izuzetna ličnost, kakav je bio despot Stefan Lazarević, — u isto vreme ratnik, diplomata, pesnik i državnik, — već i duboka potreba za stvaranjem, neometana porazima, političkim kompromisima ili paktianje s osvajačima. Ako izuzmemo dve oči| le e posledice istorijskih zbivanja, — lokaciju spomenika na severo-zapadnom delu dižave i utvrđenja oko nekolicine najznačaljnijih među njima, — sve ostalo će nam ponuditi utisak da se stvaralačkoj invenciji Taših umetnika mije ništa isprečilo na put. Bogatstvo arhitekture, neočekivana složemost i kićenost plastike, rafinman i monumentalnost Živopisa, originamost i čistota stila, sve nam to govori pre o pobedi nego o porazu. Jedam od zaključaka, koji se i nehotice nameće, jeste neosporma činjenica da su tu bila suprotstavljena dva sveta: jedan grub, surov, ratnički, drugi sa preFMmjenom kulturom, naslednik najlepših tradicija kasnoantičkog stvaralaštva. U to vreme, raskrsnica u stilskom razvoju svetskog slikarstva nalazila se dobrim delom na obalama Morave, i Još dugo će zaj istoničare bil privlačno upoređenje između figura ratnika u Manasiji i sličnih dela iz ramijeg ra·zdoblia toskanske renesanse. Na žalost, u dižavi kneza Lagara i njegovog naslednika S{efana nije bilo nikakvog ponovnog rađanja, već laganog i dugog umiranja, ali umiranja na mnačin. kako se 1o odigrava u vejikoj umetnosti: sa vedyrinom, ~ ljupkošću i svešću o sopstvenoj vrednosti. |

SKULPTURA NEBOJŠE MITRIĆA Galerija Kulturnog centra

U OVOJ, jubilarnoj godini jednog od majleDših spomenika Moravske škole, zadužbime despota Stefana Lazarevića, izuzetna ličnost ktitorova nadahnula je jednog našeg mladog skulptora da mu posveti čitavu jednu izložbu, Nebojša Mitrić, koga već godinama zmamo kao umetnika neumornc radoznalosti u otkriyanju novih formi, prihvalio se jednog vrlo složenog zadafka, da mam jezikom savremenih plastičkih shvatanja saopšti svoje utiske o osnivaču Manasije. On je despotu Stefanu prišao kao autoru »Slova o ljubavi« i za njega je nepobeđeni vojskovođa u bici, pod Ankarom ostao prevashodno kao pesnik. On je tn svoju zanimljivu ali pomalo YYomanličnu tematiku mogao rešiti na više mačina; mećčufim, neočekivano za sve one koji ga znaju kao poklonika figuralnog shvatanja, Mitrić se odlučio za neku vrstu asocijativnog, bezmalo apstraktnog načina profilacije. Izvestan nagla sak na humaniziranim volumenima je za mjega samo polazna radnja za jedno dublje, poetsko razlaganig površina i masa. Upotrehio je bronzu, fu elementarnu, nezamenljivu materlju klasične skulpture, koja pored britkog sjaja i plemenitosti svoje fakture podrazumeva pod svojim delovanjem, još i zvuk, kao da je hteo da naglasi da je njegov junak ponikaoc iz zemlje u čijim nedrima počiva dragocena ruda bakra. Na zidovima Manasije, despot je vladar i ratnik; Mitrićev pesnik »Slova o ljubayi« počiva u bronzi kao neka vizija uobličena karakterom same ic malerije, kao da je metal, šikljajući u ključaljm mlazevima iz Vatre, morao u svom stvrdnjavanju, primili samo takav oblik. Koherencija i forma, gde god je ima, sačinjavaju tako čvrsto jedinstvo, da igra poliranih i zrnastih površina deluje kao neminovna posledica onoga što se zbiva unutar same mase. Videćemo pesnika i kao samostailnu figuru, ali sa jednim slobodnim, neobaveznim rasporedom anatomije, u čijem redosledu volumena leži jedan čvrsto i Jogično sproveden poredak forme. Tamo gde materija napušta svoju srodnost s ljudskim likom, bogato raščlanjavanje površina, u fugama oltvofa i čvrste mase razliva se i treperi ma načim koji ne.dovodi u sumnju nameru autora da izbegne svaku vrstu transponovamja, želeći jednostavno da nas uvede u jedan zatvoreni krug emocija, u kome će Prisustvo pesnika biti uslovljeno samim našim prisustvom. Nisu to nikakve iznuđene asocijacije; ima Tog elementarnog pročišćavanja kod svih umelnosti koje se ne vraćaju rudimentarnim. formama i vojumenima već polaze od njih, izlažući prostor i površine svoje plastike centripetalnim naponima iz same mase. Mitrić je mogao da izabere kraći put i da nam svoga »Pesnika«, svoga »Ukletog pesnika«, svoga »Pesnika sa tri ruke« ili svoga »Pesnika u borbi protiv zla« penudi sa manje opterećenja za našu naviku za ufvrđivanjem činjenica, ali bi nam na svaki drugi način, osim na onaj koji je izabrao, uskratio neku vrstu neophednog emocionalnog saučesništva.

Miodrag Kolarić 6

| intelektualne lirike, izražene jezi

|INosTmRANE TEME |

NIRIJIMIII|

RAZVITAK SOVJETSKE KNJIŽEVNOSTI u poslednjoj deceniji pruža osobenu sliku: Jedan deo njenog londa doživljava prve publikacije van Sovjetskog Saveza. Neka dela Borisa Pasternaka, Isaka Babelja, Aleksandra Solženjicina, Vladimira Maksimova, Fridriha Gorenštejna, Genadija Ajgija i drugih objavljena su prvi put u zemljama Zapada, u Jugoslaviji, Čehoslovačkoj ili Poljskoj. Ovome spisku se nedavno pridružio i Mihail Bulgakov, pošto je prethodno osvojio čitaoce sveta briljantinim romanom »Majstor i Margarita«, jednom od majspektakularnijih prevedenih knjiga u 1967. godini, U pitanju je objavljivanje njegove povesti »Pseće srce«, najpre u ltaliji a potom u Čehoslovačkoj, Sjedinjenim Državama i Nemačkoj, što je namah naišlo na živu pažnju ljubitelja sovjetske književnosti u svetu, Naporedo sa dramom »Batum«, napisanom 1939. godine u čast Staljinovog šezdesetog rođendana i zabranjenom od samog Staljina, »Pseće srce« spada u ona LOMI VA dela, koja, po mišljenju njegovih biografa i istraživača, zacelo neće biti objavljena u piščevoj domovini. Uopšte uzev, POO O dosad nije jmao sreće; njegove sabhirične povesti iz zbirke »Đavolijada« i njegova rana drama »Zojki stan« misu ušle u neđaymo objavljeni izbor iz njegovog dela, a druge dve drame, »Purpurno ostrvo« i »Adam i Eva«, nisu čak nikad ni štampane u Sovjetskom Savezu (mada je prva izvođena na sceni, nalazila se dugo u središtu pažnje pozorišnih kritičara, i čak trebalo da bude odštampana u poljskom pozorišnom časopisu »Dijalog«). Očigledno, još je na snazi mišljenje kritičara dvadeseti BOtar: koji su gotovo kolektivno odbacivali Bulgakovljeva satirična nastojanja, proglašavajući ih za kontrarevolucionarmni gest, o čemu, između ostalog, najbolje svedoči tekst

pisma Bulgakova sovjetskoj vladi iz 1930. go-.

dine. Nije čudo, stoga, što je rukopis »Psećeg srca« odležao u piščevom arhivu više od četrdeset godina; sovjetski književni istoričari još nerado pristupaju _PotpHnnij rehabilitaciji zapostavljenih pisaca dvadesetih i tridesetih gadina, a »Pseće srce« je u ovom pogledu u najmanju ruku tekst sa »sumnjivim« idejnim aspektima.

Povest je napisana početkom 1925. godine, u isto vreme kad je u izdanju »Nedara« objavljena Bulgakovljeva zbirka »Đavolijada«, No,

| dok je fantastika pripovedaka u »Đavolijadi«

obeležena i ograničena srazmerno blagom OCe-

| nom nezgrapne svakodnevice revolucije (što

će plastičnije biti osnaženo u liniji đayolskog bahanala »Majstora i Margarite«), »Pseće srce« se prihvata druge uloge, koja se liče suštine ljudskih odnosa u eri pofiskiyanja' lju ske individualnosii i nastupamja birokraftije. Reynostan posmatrač odnosa društva i ličnosti u almosferi revolucionarnih mena, Bulgakov je ovom povešću olkrio stranice SVOE najintinnijeg, najangažovanijeg interesovanja, koje će se svih potonjih godina predstaviti kao jedinstveni prilog umčtničkom uobličavanju borbe

stvaralačkog i birokratskog načela u sovjetskoj realnosti,

... U Moskvi dvadesetih godina, u okolnostima opšte nemaštine i profamacije ljudskog ponašanja, profesor Filip Filipovič Preobražen-

uslovmnmost i igra: Dušzar

Nastavak sa 1. strane

štovitosti. Protiveći se svakom dogmatizmu i

|| pravovernosti, on je nadrealizam preboleo kao

bolest, koja ostavlja traga, ali ne unakažava lik. Preuzeo je od nadrealizma njegov smeli avangardistički duh, usvajajući ga kao proces neprekidnog preobražavanja, a ne kao okamenjenu dogmu, čiju svevažeću moć propoveda zatu-

cani iskušenik. Dijalektičar po rođenju i prirodi više nego po obrazovanju ı uveTenju, nimalo imun od raznih moralnih iskušenja, kojima je život štedro zasipao pripadnike njegovog naraštaja, Matić je svoj književni lik gradio ma prolivrečnostima, zadržavajući, kao jedinu i neizmenljivu konstantu, prijemčivost otvorenog mladalačkog duha. U početku obuzet mogućnostima neobavezne nadrealističke igre, On je posle prvobitne faze više ili manje uspelog eksperimentisanja u oblasti poetskog aufomatizma, preko društvene i političke angažovamosti u vreme borbe za socijalnu primenu po: ezije, dospeo do zanimljivog spoja infimnć, 1 iezikom slobodmih pesničkih slika, čudnih i čudesnih metafora i praskavih nizova lančanih asocijacija. | Pesnik »Zarnog vlača«, on se poigrao JeZI kom kao kakav nestašni dečak koji kockige sa slikama slaže mimo svih pravila i dobija paradoksalne oblike:

»grlam fe stolno san sanoćnjivo le rečim akolim te ovdujem ili beskrajim nikadni vid uvgkovni mar tocilam svoje titanje ili tvojenje ja san ja sen je seni jasan jasen jeseni« Bez dvoumljenja,. hrabrošću koja ide do sa-

mouništenja, Matić je prihvatio i socijalni pre-

|| obražaj pesničkog jezika i napisao pregršt jas|) njh i banalnih agitki, ne libeći se da, kao u

|| novoj igri, svoj potpis stavi ispod trivijalnih i

prigodnih stihova, kakve su drugi, kasnije, plaćali gubljenjem Književne reputacije' »Gromke radničke stope Gromke stopc radnika I seljaka Neumoljive stope Stope crvene

Stope proletarijata«

Čitavom jednom pokolenju pesnika, od Jovana Popovića do Čedomira Minderovića, takvi, i bolji, stihovi nisu mi oprošteni ni zaboravljeni, Matiću oni nisu uzeti za zlo i prekp

ski, svetska veličina na području eksperimentalne medicine, upbomo nastavlja svoju naučno-istraživačku aktivnost, u nadi da njegovo delo služi napretku socljalnog života. On i njesov asistent Ivam Arnoljdovič Bormentalj sačuvali su nezavisnost pogleda, kao da su ledenim zidom odvojeni od svakodnevničkih tokova revolucionarne prestonice. No, nad spokojstvo povučenog doma na Prečistenki izmenada se nadnose oblaci; jednog dana profesoru padne na um da svom psu Šariku, koga je našao ma ulici i pružio mu utočište u svom kutku, presadi teslis i hipofizu nastradalog u tuči dvadesetpetogodišnjeg Klima Čugunkina, sVirača na balalajci i više puta osuđivanog lopova; umesto očekivanog podmlađivanja psa, ŠaTrik neočekivano postaje proleter Šarikov, koji traži svoja prava u revolucionarnoj zemlji. Eksperiment svetskog značaja donosi mnoge glavobolje profesoru Preobraženskom. šarikov, »proleter« sa nasleđenim osobinama psa Šarika i lupeža Čugunkina, ponaša se kao razmetljivac i siledžija; pošto je dobio isprave kojima nastoji da reguliše svoja »ljudska« prava, on postepeno svojim bahatim, primitivnim, kvaziproleterskim ponašanjem ugrožava integritet svoga tvorca, oduzimajući mu svaku mogućnost za naučni rad i lišavajući a duševnog mira. Poligraf Poligrafovič Ššaricov je u Bulgakovljevoj svesti oličenje pro: leterskog. skorojevićstva, u “ijoj je osnovi mržnja prema inteligenciji, potcenjivanje stvaralačkog pristupa životu. Položaj se dramatizuje iz dana u dan, i posle miza neprijatnosti sa ovim proleterskim robotom, profesor i Bormentalj pbijaju Šarikova, vraćajući mu tajo obličje Šarika, »umiljatog i lukavog psa«. TI kada se u profesorovom stamu pojavi milicija sa nalogom za hapšenic ukućama zbog ubistva, Preobraženski mirno odgovara: »Kažete da je on govorio?... To još ne znači da je bio čovek«.

Humanistička koncepcija povesti »Pseće srce« je neospoma. U pitanju je kriza ljudskosti, ljudskog ponašanja, ljudske kulture; po autorovom mišljenju, u položaju kada je »rasulo pre svega u ljudskim glavama«, Šarikovi se javljaju kao vesnici bezdušnog, birokratskog nasilja nad slobodnom voljom ličnosti. Profesor Preobraženski je mislio da je kadar da sačuva status nezavisnog intelektualca-stvaraoca, da se zaštiti od haotičnih pojava revolucionarne svakodnevice; ali istorija sa Šarikovom ga je uverila da se ne može ostati rezervisan u času sfrahovlade nasilja, da sc ma nmasilje mora odgovonit nasiljem, Pošto je osnovni problem del humanistička situacija tekuće realnosti, Bulgakov ne imsistira samo na konfliktu ideje Šarikova i orijemta: cije Preobraženskog, Invektivu svoje povesti on usmerava protiv čitavog RFUgR profesorove okoline, koji na »šarikovski« mačim, predvođen predsednikom kućnog saveta švonderom i njegovom pomoćnicom Vjazemskom, ograničava individualnu akciju Preobnažemskog, njegov pogled na čovekoljublje, etiku, sistem ponašanja. Pokadšto, misli Preobraženskog deluju kao »kontrarevolucioname«, jer su l raskoraku sa filozofijom trenutka; no profesor se svojih poruka ne plaši, budući da je punoprayvni zafočnik mpoštemog, ljudskog stava prema

njih kritičari prelaze s blagonaklonošću i trpeljivim, uviđavnim prećutkivanjem. Kao da se SUH da je ono, što je za druge bilo kob, za Matića bilo samo jedna nova uslovnost, pro: lazni trenutak novog opredeljenja. Rođen pri samom kraju prošlog veka. rastao ı sazrevao kao pisac u vremenu između dva rafa, Matić je, u stvari, posleratni pesnik, najstariji pesnik posleratnog naraštaja. Sve tri knjige pesa: ma on je objavio posle rata i mada se u nji: ma prepliću stihovi ı prozni fragmenti pisani u raznim vremenima, one su, literarno, čvrsto situirane u posleramoj književnosti, Prvenstveno po dejstvu: nekolike generacije posleratnih pesnika opčinila je. draž neobavezne Matićeve pesničke igre i ma koliko da se za njegovo pesništvo ne bi moglo reći ni. da je Veliko, ni da je uvek originalno, ono je, u novijoj srpskoj književnosti, ža mnoge ·značilo više nego što se još i u ovom trenutku može osetiti, Svežina duha i nezasita glad za novim idejama, novim stvaralačkim oblicima ı no: vim mogućnostima poetskog govora, izbijale su iz svake Matićeve reči, iz svakog njegovoga gesta. Kratkotrajna posleratna obnova. nadre· alističkog uticaja u srpskoj poeziji veliki deo svog uspeha duguje delovanju Matićeve pesničke reči, Ni prorok ni vođa, ni ivorac besničke škole ni neprikosnoveni rabbi, pod čijim se očinskim staranjem razvijaju mladice budućih pesnika, Matić je na mlađe, posleralne pesnike uticao gipkom maštovitošću nekon: vencionalne, ali kultivisane, fraze, lišene gru: bosti i drske razbarušenosti barbarogenija i pseudo-:ayangardnih ekshibicionista. One, koji su se okupljali oko njega, on je učio pesnjšlvu i igri slobodnog a a ne obesti. Od njega se pre može naučili kako se povezuju Orotivrečnosti, i asimiliraju supretnosti, nego kako se od avangarde pravi falanga, a od poetike književna politika.

Uvek u kretanju, okružen idejama koje pri: hvata, preinačava ı ponovo pušta u svet, Matić poseduje upornu intelektualnu težnju za saznavanjem i trajnu stvaralačku sposobnost prilagođavanja. I stih i rečenica kod njega su uvek u vrenju i penušanju. Kao god što se u njego: vom delu mešaju 1 spajaju različiti književni žanrovi, tako se wnutar samog teksta kod jega uvek primećuje Živo kretanje. Nemir, po: kret, promena i negacija osngvne su odlike njegove kreativnosti. Tek što sc prihvafio jer noga stava, jedne misli, jednoga raspoloženja, on ga relatiyizira, otupi mu oštricu, zaobli ivice i ublaži mu udamu moć, U njegovim tekstovima sve se pretvara W uslovnosi, Du-

MIHAIL HJULGAROV

zbivanjima epohe, »Psećim srcem« Je Bulga· kov, u stvari, započeD svoj trajni pledoaje za apologiju stvaralačkog načela u Životu, koji će biti krunisan dometima »Majstora i Matgarite«. Profesor Preobraženski je pretrpeo poraz u svojoj akciji, jer ga je autor postai nu, poverivši mu

vio u jedmu izolovanu sre mu ulogu isključivog bastiona stare humanističke baštine. On se pokazuje kao nejednak u kon{liktu sa okolmostima, vreme Preobraženskog još nije dozrelo, POLaNa Bulgakova još nije upotpumjena, Sukob se svodi na relacije sva· kodnevice, sa dobrim delom filozofskog prtljaga koji pripada prošlosti, odjecima ranih diskusija ruske inteligencije sa revolucionarnom realnošću. Stav Preobraženskog, previše orijentsanog na pasivmu samostalnost, nije sasvim uzoran, u drugim prilikama Bulgakov će potražiti svestranije, aktivnije nosioce potrebnih ideja, rasprostranjenih na šira područja dobra, lepote, večitosti. »Pseće srce« načinje omiljenu temu Bulgakova — temu nasilja nad ljudskom ličnošću, i temu krize ljudske ličnosti, koja se odriče ,svojih stvaralačkih rezultata. Kao Majstor, i Preobraženski se odrekao svoga dela, ali je to učinio u stanju krize, kao ealini izlaz iz položaja; godinama kasnije Bulgakov će uporno voditi borbu za pogled koji ne vodi odricanju, i ta će se borba završiti u korist Majstora: delo njegovo je zapamćeno 1 upućeno u večnost, iako je uništeno , . Tako se uspostavlja jedan, kontinuitet ideja, koji još nije dovoljno ispitan u sovjetskoj književnosti, u delu tvorca »Majstora i MargaTite«. »Pseće srce« je dostojan prilog mladosti ovog pogleda na život 1 umetnost, kojim je započet magični korak velike Bulgakovljeve umetnosti.

Milivoje Jovanović

leatić

hoviti ignorizator koji uvek teži nečeni novom, on se slobodno i smelo kreće u svetu ideja, Uspevajući da od svega načini igru, neobaveznu šaru ı lepršavi zyuk.

Delujući, u književnom životu, možda čak i neposrednije nego u književnosti, Matić je u svojim knjigama, i u mnogim tekstovima koji su ostali izvan njih, naznačio mnoštvo tema 1 problema, koji su u žiži intelektualne svesti modernog čoveka. Matić ih, najčešće, nije satni postavljao. Napabirčene i skupljene 5 vaznih strana, one su u jaiu pale na stranice njegovih knjiga, razmnožile se, pomešale i ponovo nestale u beskraju. Ipak, zahvaljujući dobrim delom baš njima, Matićevo delo, ta »šumbma košnica asocijacija«, veoma je inspirativno. Ako i nema velike dubine, stamenc čvrstine i misaone jedjinstvemosti, ono budi, pokreće i rasvetljaya. pesničke duhove svoga doba. Kao da nikad neće ostariti, umoriti se | klonuli, Matić je uvek na početku. Mada je pisao mnogo, on svome delu nije dao ni konačan oblik ni unutrašnju projekciju, i teško je reći šta je on Više, | šta zapravo: pesnik ili esejist koji, piše ı prozu. Otimajući se klasifikacijama, Ma: fičeva književnost kao da spasava svoju psobenost: kad bi se moglo srediti, povezati, Tasporediti i sistomatigovati, videlo bi se da s& njegovo delo ne drži isuviše Čvrsto, da jE TIE celovito i sklopljeno od neusklađenjih frag-, menata, ali da u sebi, uprkos svemu, ima n; odoljivu draž izuzetnosti, prisne poverhiyosli i svetrajuće svežinc. Pisci Matićevog kova, koji su znak bogaistva i raskoši jedne kulture, nisu motqri književnosti, već njeni kafalizateri. Kod. njih, ı njihovom delu, sve je materia Dpoetica;. duh je često važmiji od reči, skica značajnija od celine, nagoveštaj od dokaza. Oni su „Više pesnici po svom biću nego po a stvarenju. Svaka moderna Književnost ima svog Matića. 7

Poznata je anegdota kako je, jednom mprilikom, Matić prihvatio slučajnu daktilografsku omašku u svom tekstu i zbog njene neočekivanosti zadržao kao metaforu tapka i mesu, umesto tapka u mestu. Poštujući slučaj, on je prihvatio igru. Kao što i inače u anegdotama ponekad ima više istine nege štp se obično sluti, i zna, ta anegdota vrlo tačno objašnjava Matića i njegovu književnost: ništa nije konačno i neizmen]liivo, sve je uslovno, u kretanju i stalnom preobražavaniu — i čovek, i misao, i reč, i pesma. U poeziji, kao i u 'životu, za Malića je sve mogućno Igra se nastavlja do beskraja i u nedogled

Predrag Palavestra

KNJIŽEVNE NOVINE