Književne novine

[POZORIŠTE] | —earzuu__J

Susret sa londonskim Rojal kort teafrom i Nacionalnim bozorištem Velike Britanije

U SVETU modnih pozorišnih atrakcii

engleskim ansamblima gotovo da se SRNO NL Naime, postoji dosta Tasprostranjeno mišljenje da su njihovi reditelji i glumei svih PRM racija suviše privrženi tradiciji, klasičnim vrednostima, cstetici oblika i da istoyremeno ispoljavaju preteranu rezeryisanos: u odnosu 1 e aktuelne sćenske gcksperimente i destrukcije Ovo je tim) čudnije kada se zna da već godinama kreacije uglednih umetnika sa ostrva izazivaju diyljenje i poštovanje. U tom smislu susreti sa Rojal kort teatrom i Nacionalnim . pozorištem Velike Britanije predstavljaju još jednu priliku da iznova sagledamo situaciju i pobliže odredimo sopstveni odnos prema različitim tumačenjina novih pozorišnih tendencija Pogotovo što Englezi ne čekaju da im se samo Po adaju, pranja nego i sami svojim ostvarenjima iniciraju dijalog o pulevim emene teatarske umetnosti - PdrRNOi gayiFyan

Ako je suditi po izvođenju Lorensove »Sna-

he« u režiji Pitera Gila, za Rojal kort teatar ·

ne postoji dilema oko toga kojim putem dalje. cik bi se moglo *vrditi da su članovi ansambla potpuno ravnodušni prema svim apstrakcijama koje se isprepliću oko scene, Teatar 'je umetnost života i nema načela, stila, pokreta koji bi mogao da izvrši podvajanje između igre i njene suštine. Time se ohrabruje svaka kreativnost, koja za podlogu ima egzistemcijalnu realnost. Između reči i oblika moraju postojati potpune veze kao uslov za neposredhu komunikativnost između scene i gledališta. S tim što se naglašava da ovakav postupak ni jednog. asa ne isključuje savremena iskustva nauke i um etnosti, i. čak insistira da je jpredstava specifična projekcija opštih ljudskih faka ta, potreba i stremljenja. Otud ne iznenađuje

insistiranje na stvarima i identifikaciji ambi-

a. Ako se hoće enterijer siromašne rudarkuće — onda scenografija mora da ga ara do majsitnijih pojedinosti kako bi to ah izgledalo kao naturalis'ičko preslikavanje Jota u njegovim pravim oblicima, prostorima smenu. Na prvi pogled takva scena izgleda aična ı podseća na davno prevaziđeno isku· To preciziranje ambijenta dovedeno je lo neviđene perfekcije. Ali, reditelj se nije E laju zaustavio tako da glumci nisu podreČ stvarima i tipičnosti prostora. Sve je > 1

rotumačeno samo kao jedna dimenzija ynog sveta neophodna da bi se pojeličnosti što po'pumije, neposrednije i slo9odnije izrazile. A to je ono što već odavno produbljuje razlike između engleskog i ruskog shvatanja scenskog realizma. Moskovska škola, težeći jednom sistemu, zaustavila se kod tipiziranog izražavanja unutarnjeg doživljaja, dok londonska beži od svakog ograničavanja i u životnim' surovostima i protivurečnostima. traga za harmonijom i slobodnom ekspresijom. Zato se ceo yediteljski postupak· Pitera Gila i svodi na oslobađanje glumca u s'rogo određenoj situaciji. To njegovoj igri daje posebnu dimenziju i određuje je kao akciju jza koje stoji istina i čovekova suština. Kod pojedinih umetnika, zavisno od ličnih sposobnosti, dostiže se potpuna opuštenost, tako da je svaki njihov gest, čak i u fizičkim radnjama kada se manipuliše rekvizitom, diktiran iznutra ı lično određen. Time se prevazilazi otuđenost između čoveka i stvari kako bi se stvorili pods'icaji za čovekovo aktivnije lično angažovanje u rešavamju elementarnih životnih problema. Za mladog rudara Lutera odnos prema maici, porodici, ženi, poslu i svom. socijalnom. položaJu nije fikcija i zato u njemu otkrivamo pbjektivno uslovljenu ličnu dramu koju mora sam da rešava uz razbijanje granica koje joj nameće sam faj poredak stvari i sistem odnosa. Njegova drama (Majkl Koulz), ma koliko da je opšta i tipična, duboko Je lična i zato se ha sceni i suočavamo sa traganjima za onim unutarnjim skrivenim mogućnostima koje čo: Yeku daju snage da sagleda svoju situaciju i sam nađe određena rešenja. Slično je i sa njeO ženom Mini (izvanredna igra Elizabe: i

il) a i majkom (Amne PDison) ı gospođom Pardi (Gabrijel Dej), u čijoj individualnosti i životnoj ubedljivosti nalazimo odraz same roealnosti. Umesto da se podstiče sukob između unutarnjeg i spoljnjeg dolazi do daleko složenijih procesa u kojima igra treba da proiziđe kao kreativna akcija iz sažimanja tih svetova,

Iz te perspektive — ovaj stvaralački postupak je weoma savremem i efikasan. On ruši mnoge teatarske predrasude i uverava da oslanjanje na tradiciju i život može da seemu učini i'ekako prisutnom, u samoj realnosli ı oveku. Ali da bi to postigla — njenim mogućnostima moraju da vladaju istinski umetnici. Ovde nema mesta improvizacijama, kako onim formalne tako i intelektualne prirode, jer perekcija, moć SidJONIR situacijom i sopstveni stvaralački integrite- mogu da jedino UCIPE Pozorište izražajnim. Zar se nešto više mo?e ! očekivati od scene? ; | ..

Englezi, za razliku od nekih dpi garijh; ni tkopali temelje svog pozorišnog 1ZraZad. čiji e A a da i a podstič co različita, stvara: lačka htenja, stvorili atmosteru u kojoj niko i ne pokušava da obezvredi teatar kao ume nički izraz. Prema mjihovom uverenju — afi!macija se ne postiže rušenjem i odricanjen Već prisvajanjem iskustva i njegovom, tra: slormacijom kroz individualnu scensku „ekspre: siju u nove formć. Razvoj pozorišta nijc ZaVIšen i ništa nam ne daje za pravo da odlučujemo o njegovoj sudbini, pogotovo ako nismo na nivou kreativnih mogućnpsti. Ako je neko pesimis*a — to ne znači da nc treba dozyoliti

Tazmah i optimistima. Zašto bi oni bili manje moderni? Traži li pozorište da mu budemo samo sudije? Ne izmiče li igra svakom determinizmu? Zar svaku predstaviti HO PORSRRO Od ka terisati *ek kao jedan mogući način ispoljavanja TG i2DBalhić Sekspirove komedi e SEC ko vam drago« u režilskoj viziji Kliforda Vili. jamsa predstavlja sjajan primer individualiza-

KNJIŽEVNE NOVINE

RONALD PIKAP I DŽEREMIL BRET U »KAKO VAM

lezi i nešto vi

cije engleskog savremenog teatra, Postupak se u mnogo čemu razlikuje od onog koji smo upoznali kod Pitera Gila — ali ciljevi su gotovo identični: samo autentični doživljaj meže da izazove promenu na sceni iz koje rezul'jra snaga čovekovog izraza i njegova dominacija nad realnošću. Glumac ne treba da uzmiče pred tekstom — neizvesnost zamenjuje potreba za kreacijom, a sloboda ohrabruje maštu i čini je superiornom čak i u potpuno neistraženim predelima čovekovog duha ı sfvarnosli. Zato je moguće vratiti se Šekspirovu IBI a istovremeno u svemu na sceni biti savremen i aktuelan,

Vilijamsova scena je opremljena plastičnim folijama ı' stilizacijama tako raspoređenim da uvek sugeriraju ovo doba sintetike. Moguće je sve to prihvatiti i kao simbole otuđenja i stvari koje su podvojile svet objektivnog i subjektivnog. Harmonija ljudskih odnosa ic poremećena i ljudi, ma kako se oni zvali, u Ardenskoj šumi ili ovom mašem svetu — me treba da se ponašaju kao očajnici suočeni sa apsurdom svakodneynog žiyola, već kap ljudi koji teže slobodi, odnosima u kojima će bili humanizirana njihova priroda, i sitHacijama gde će lepota i poezija biti moćnije pd surovosti, a plemenitost važnija od svakog bezakonja. Nema potrebe za iracionalizovanjem ljudske suštine — jer ona u akterima nalazi svoje prave oblike, tako da je rediteljske intencije i reakcije glumaca moguće pratifi i razumeli u najsuptilnijim nijansama. Muškarci, kao u Šekspirovo doba, kreiraju ženske likove. Ne radi se o ekstravagantnosti već o potmebi da

se što neposrednije pokaže dvojnost čovekove prirode. Zahvaljujući maesfralnoj igri Ronalda Pikapa (Rozalumda), yanrednoj izražainosti

Čarlsa Keja (Selija) ili ubedljivosti Džona Strajda (Odri) došlo je do neobičnih simbioza u kojima uopšie nije bitno da li su iza kostima muškarci ili žene. A to je moguće jcr nigde mije upotrebljen šablonizirani gest ili trivijalan efekat — tako da u tom zalaženju u emocije i pokrete otkrivamo ne samo određena stanja već i razobličujemo prirodu naših šops}yenih ograničenja. Mogućnost da u sebi samom objasnimo drugog čini nas snažnijim ı sposobnijim da prevaziđemo konflikt sa real-

mim i da na taj mačin' uspostavimo barmoniju

Nastavak sa 3. strane ~

bar esej o »knezu srpskih pesnika«, kao što je RjŠaninov u našoj literaturi nemamo. TI |u se Kašanin služi svojim oprobanim metodi; ma. Ali ono što Dučićevom dćlu daje DOSCban sjaj, ono što izvlači njegove esletičke j misaone vrednosti u prvi plan, jeste izvesna jaka, neprikrivena i ničim mnepomućena ljubav koju Kašanin gaji prema Dučićevom dc lu. I smatrajući da se posao esclista ne ražlikuje mnogo od posla nekog drugog pisca, polazeći od toga da ni PPOJR:u ništa ljudska ne može i nc sme da bude strano, Kašanim uliva iu ljubav u roi escj i Dučićeva Ilič: nost i Dučićeyo delo dobijaju novu lepotu i novi sjaj. I UL %

HseJistika Milana Kašanina traži, i tražiće, mnoga čitanja i naknadna proveravamja. Kašanin je pisac koji je in obavio čitav niz revizija sudova u našoj književnošti i koji je sposobam da svojim pisanjem inspiriše na nove, slične ovim ili potpuno različi· te, to je sasvim svejedno, revizije sudova. Po svojoj vokaciji, kao esejist, oMSi ad kultumni istoričar, on jc sva sredstva koje meto: dologija kulturne istorije može da pruži jed. nom pronicljivom ispitivaču, težio da iskorisli, i uspevao da tu težnju ostvari. Mislecći ja-

'sno i precizno o pojavama i ljudima u ma:·

šoj sredini, obogaćen i sam meposrednim stvaralačkim iskustvima pripovedača | romamsijera, naviknut da umetnička dela posmatra kao zaokružene celinc, Kašamin je sva svoja prostrana znanja i sve svoje bogate darove ulio u svoju esejisliku i ovom knjigom uvrstio se u red majboljih srpskih esejista,

BRILJANTNA ESE.JEISTIKA

DRAGO«

u našem svetu. Odnos prema drugom je ednos prema sebi i zato u interpre:acijama ženskih likova malazinio izvesne farsične reflekse i komenfare na samu' situaciju u kojoj se razlaŽe radnja ove izuzetno lepe i večno aktuelne Šekspirove komedije. Zahvaljujući upravo takvoj postavci — misao ni jednog trenutka niJe bila potisnuta u stranu i dominirala jc scenom kao simbol lepote i nečeg što neprekidno nastoji da humanizuje čavekovu prirodu. Videli smo do sada više interprefacija Žaka — ali ovako čistu, savremenu i ličnu kakva je Filipa Loka "eško je bilo i zamisliti. Njegova prisutnost na pozornici je čas stvarna čas nestvarna — kao da je istovremeno to situacija i unutarnja refleksija glavnih junaka. Samo tako. možemo protumačifti onu čudesnu jednostavnost Starog vojvode (Pol Karen) koji se u progonstvu Tie oseća potišten već slobodan.

Vilijams je reditelji velike inteligencije, vanrednog osećanja za piščevu misao i „vrlo istančanog sluha za savremene soepske vibracije. Njegova vyizlja je spolja veoma jednostavna, a iznutra neobično kondenzovana. Sve je istraženo, prostudirano i uobličeno sa vidnim pečatima” personalizacije. Igra je neprekidno u domenu istine i poezije koje se susreću i pretapaju, dok na kraju ne dovedu do situacije u kojoj se plumci osećaju moćni i srećni. Prizor je uzbudljiv jer ga oni doživlja: vaju kao rezultat vlastitih težnji, prkosa sudbini, moralu, konvencijama i trivijamosti. To je kraj pranih iluzija ı bunt u kome se rađaju scenske i ljudske vrednosti, |

Možda se samo na osnovi dve predstave me može suditi o svim mogućnostima engleskog pozorišta. Ali u kontekstu svega onog štp smo videli tokom nekoliko proteklih sezona ovim se ipak zaokružuje utisak koji nmayodi na misao da je pozorište ove zemlje veoma mpćnp, indiviđdualnp i nadasve savremeno. Ono se ničeg nije odreklo, sve svoje iskustvo, pa i samu tradiciju je preobrazio; ništa nije obgćalo — ali je postiglo da u svemu bude prisufno. Zate njihpyvi rezultati imaju opšte značenje: vraćaju poverenje čoveka u scenu, vežu je za ealnost, a igrom. omogućavaju da se, ppeko istine, i u najdramatičnijim situacijama dođe do vizije, ličme slobode. Petar Volk

m. :

Goyoredi jednom. prilikom o tome kako se vremena svuda, pa i u književnosti, menjaju Bogdan Popović je rekao da su ljudi nekada čitali Voltera, a da danas čitaju knjige o Vol{gru. ·Kašaninova esejistika ide u red one eselistike koja vas zanima i onda kada vam isac o kome Kašanin govori i nije naročito zapimljiy. T onda kada o mnogo čemu što je Kašanin rekao nc mislite isto kao i om, ta razlika u mišljenjima ne sprečava vas da o Kašaninovoj knjizi mislite najbolje što se o jednoj knjizi eseja oyakve vrste može misliti. Hsejist Milan Kašanin počeo je da daje literarme sinfcze, da gradi sintetičke portrete svojih literarnih simpatija, posle dugih i mučnih. čitanja i iščitavanja, O OE ma „najrazličitije yvwste: od onih majielemenlati} 0 životnih, do onih styaralačkih, kao i onih koji su rezultat lektira jz različitih oblasti duhovnog' života. Za Kašamina Kmjiževno delo, bez obzira na to šta on u njemu majviše-geni, ipak je samp jedam deo istorije kul\ure, često sjajam defali koji može da vas zablesne svojom lepotom, i koji čitavu jednu epohu može da vam učini dražom. |

Naravno, moglo bi još da se govori o briljanjmom stilu Milana Kašanina, o njegovoj pronicljivoj misli, o nizu tačnih ili netačnih sudova, zanimljivih opservacija; duhovitih poređenja, svežih asocijacija, ali to bi pre bilo predmet jednog eseja nego jednog propratnog, novinskog, kritičkog prikaza, e

j Predrag Protić

sa renom

Pri

a.

300

»Neprijatelj je onaj koji je zločest«. y · „|! Saša Humski (6 godina)

Politika ~. ay. :

NA TELEVIZIJI sam poslednjih nekoliko ne delja slušao zabrinute političare iz celog sveta, joji su upozoravali M mogućnost otpočinjanja hladnog rata. Posle ja e supe, hladni rat je druga 'Mana stvar koju ne volim. Nevolja je u tome Što se hladna supa može podzgrejati, dok podgrejavanje hladnog rata ispada još neprijatnije. Srećom ili nesrećom, Uupozn ao sam obe varijante. Vreli rat kao dete — hladni kao dečak. Onaj prvi rat izgledao je mnogo spektakularnije od ovog dipBpı . Ako ništa, bilo je pucanja i raketa, U hladnom ratu za uzvrat bilo je govora, uvreda i psihoze zabrinutosti. Kao detc hladnoz rata osećam se sasvim prirodno dok on traje, Mir mi već izgleda nešto potpuno nenormalno. Njje pravo da svet liši moju decu svih događaja koije je poklonio meni. Imaće rupe u obrazovanju. Postaće razmažena i celog života će misliti da je hladni rat specijalitet Kluca književnika — nešto kao hladni odrezak sa majonezom.,

Pre dve nedelje stajao sam na Crvenom trgu u Moskvi i duvao je vetar.

Sa jedne strane video sam onu predivnu crkvu Vasilija Blaženog., svu u skelama, a sa druge strane zidove Kremlja. Iza toga zida svetleli sa prozori u sobama neke kuće; jedne od kuća u kojima se rešava sudbina sveta. Ne znam zbog ćega, mislio sam neprestano ma jednu brijačnicu u Zmaj Jovinoj ulici, gde je toplo i gde ljudi razgovaraju koji je kupus najprikladniji za zimnicu, koji će tim pobeđifi u nedelju, šta se uzima protiv mamurluka. Ne znam tačno šta sam hteo da kažem, ali meni su minogo razumljiviji razgavori ove vrste od onih koji se vode nad geografskom kartom kontinenta. Ispričah to jednom prijatelju, a on mi reče da sam malograđanin i da sam primerak potrošačke filozofije -— jednom rečju, ubijen tip bez smisla za velike »zahvate«. Ipak; nikako mi nije išlo u glayu da od jedne ili dve kuće na svetu, od pet-šest osvetljenih prozora, zavis' hoćemo li stići da pojedemo sve one kisele krastavce. A možda stvarmo nemam smisla. za velike zahyalc?

Muzika

NEKI GENIJE sa televizije, ne znam koje, oduševio me Je pre nekoliko večeri. Najlepše je što je potpuno bezimen.

U trenufkn dok je naš visaki gost, Predsednik auslrijske vlade, obilazio u Zagrebu počasnu četu na železničkoj stanici, dok je O!kestar svirao državnu himnu, on je kao zvučnu podlogu te scene pustio valcer »Na lepom plavom Dunavu«. Scena je izgledala ,ovako: : gjiciri koji, nepomični, dravljaju himnu, .di- · plomatski kor ozbiljnih lica, koncentrisani vojnici sa puškama u pozdrav — i ljupki zvuk valcera. Sve to, odušcvilo bi svakako nekog nadrealistu. I. što je mnajveselije, momak sa . leievizije svakako misli da je osvežio svojom zvučnom montažom jednu već monotonu diplomatsku scenu. Svašta!

l ove godine' imao sam priliku da vidim televizijski prenos Opalijskog festivala i da zavirim među najsrećniji deo našeg slapov-

mištva kome mišta ne znači otpulovati u oktobru čak u Opatiju, zbog tako ozbiljnog raz: loga kop što Je pesmica »Vratit ćeš se ti«, i tako da lica pravili dok ih je milovalo slatko kretanje televizijskih kamera! Da se nekim čudom iskliučio zvuk, svako bi hapaislin da slušaju »Pasiju po Mateju« Johana Sebaslijana Baha, toliko su pasionirano patili. Te večeri, definitivno osetih da ih nikada neću dostići; po-

gotovo sa ovim parama koje dobijamo u »Književnim novinama«.

je. Gospode, kakva su samo ozbiljna

Film

TELEVIZIJA se najzad dosetila da filmovi koje prikazuje mogu biti i dobri. Naše večeri prelvaraju se u odlične provode. Zapostavljene žene izgubile su najzad sve adute kojim muče svoje muževe, ONI IH NAIME U POSLEDNJE VREME ČESTO VODE NA GLEPANJE FILMOVA! Brakovi koji su bili pred ıaspadom, spaseni su. Televizija d;bija novu ulogu: pomiriteljsku.

Što je najlepše, za vreme filma može i da se puši, pa čak i da sć leži na kauču, što je u bioskopu golovo meizvodljivo. !

Reklame

NEKO ME UPOZORI na činjenicu da je na televiziji sve Yiše reklama, & sve manje para u našim džepovima.

Najviše mi se dopala reklama za preparat koji ubija insekte.

Čovek inače ima reku priliku da u jed. nom kadru vidi toliko Mupkih, umrlih buba švaba, Dispečer rcklama pokazao je mnoga duha što ovu potresnu storiju o inšektaidnom genocidu pušta običnp u vreme večere.

Momo Kapor