Književne novine

|__ESEJ

Mad govorim O stvarnosti

Nastavak sa 1, strane

postaje sam čin, aktuelnost, čin bez ostatka i bez stamke, čin svesti neprekidno budne, prozračme, dijamant bez mrlje...

JEST, nastavio je Pavle Mrak, ja sam sin čoveka i žene, sin oca svog i majke svoje, ali sin dat u poklon, silom poklon. Kad je već tako, onda treba zasnovati do dna indiviđuu. Oni, majka i otac, bili su prosto naprosto posrednici (silom ili milom); njih sam ja, neodoljiv, neizbežan, nezamenjiv, izmislio, izabrao da se objavim. Inače kako bih se razlikovao od njih, kako otcepio, odvojio, bio drugi, i pre rođenja, i posle, i u času smrti. Zar nisam baš ja, negde, slobodan i bez težine, iz nigdime, vinuo se svojom ludom čežnjom da se obznanim i pretvorio ih time, ta dva neumorna sladokusna, smrina ljubavnika do nesvesti, i uzdigao ih do besmrinika — do roditelja. Takva je moć bezgrešne, svete, vatre novog stvaranja.

Sva odgovornost moga života leži na mojim plećima. .

S nekom bolnom, ali neustrašivom radoznalošću, čekam da sagledam majzad, nastavio je Pavle Mrak, najzad, da netremice vidim tog čoveka, ili ženu, ili androgina (ko bi ga znao ko će se prvi pojaviti?), nastalog u epruveti, rođenog iz mozga i ruku čoveka, me više iz pasivnosti slepog seksa što danima i godinama sazreva u famnoi puti čoveka i žene, čekam taj trenutak ne bih li najzad nazreo u njihovim zemicama onu noć kojoj nema kraja, onaj crni sjaj koji nas fiksira iz dubine iskonske tišime. Moram da saznam, gotovo kriknu Pavle Mrak, moram da saznam, šaputao ie on, da li smo braća? Da li i u njegovim očima bdi dvadeset hiliada nepomičnih pari očiju mojih — ili njegovih — predaka tek deset ili jedanaest generacija iz nedavno minule prošlosti; da li iz tog mraka vreba ta kob? Ili su im zenice čiste, netakmute, nemilosrdne, kao što je nesvesnost: dakle, smrtan da li mi je neprijatelj? Jedan bi od nas onda , čini mi se, morao da li morao? — da nestane s lica zemlje.

Ne. Čovek se ne može više zamisliti bez elektronskog mozga, bez robota, pa i bez te famozne epruvete, iz koje nauka može da izvuče možda sutra i sam život, kao što je nekada iz svog cilmdra mađioničar našeg detinjstva izvlačio što god mu je, ili što god nam je, palo na pamet. Oni mu samo mogu pomoći da zalsta dalje »prodre u gustimi i svoje sopstvene

IWimgraASovo

shvacamje

Nastavak sa 5. strane

(ili revolucionama filozofija i teorija), ukoliko se pod revolucijom ne razumije puki politički prevrat ili puč) ili smjena socijalnih snaga na

. historijski istim pretpostavkama, nego radikal-

na i temeljita, dakle bitna destrukcija čitavog jednog svijeta u cjelini kao. povijesno-revolucionarni proces nastajanja istinski novoga. Epohe takozvanog izrazito revolucionarnoga gibania (a mi živimo u jednoj par excellence revoluciomarnoj epohi) pokazuju to isto tako izrazito, kao što i takozvana stagnantna razdoblja 7atvaraju revolucionarni, a to znači životni i Je dini pravi horizont filozofije i teorlje, koja je po svojoj biti moguća samo kao kritička svijest revolucionarne prakse. (Ta su razdoblja stagnantna upravo u svom odnosu na revoluciju koja im je tu i nominalno kriter1j, a ne obratno, što sa svoje strane potvrđuje tezu da DOStO· jeće nije ni polazna tačka ni kriterij revolucije, nego upravo obrnuto. Stagnantno se prema tome mjeri i određuje prema revolucionarnome.) U protivnom, a u našoj suvremenosti naročito i potencirano, ta se filozofsko-teorijska svijest rasplinjava u pozitivizmu svih vrsta ı oblika, a zapravo u biti samo u jednom jedinom, kojemu u osnovi leži — kako kaže Marx — razlaganje i ponovno uspostavljanje Ppostojeće empirile u nedogled. A to je upravo ono što Marx, kao što smo vidieli, naziva priznavanjem, potvrđivanjem i prihvaćanjem pOostojećega, samo u različitim i tobože uvijek »novim« teorijskim interpretacijama. To pak priznavanje postojećega u viđu teorijskog znanja i ra7Zmatranja ne znači ništa drugo nego prisla janje ma hnj,, suglašavanje s njim, a onda se još zaista može biti samo teoretičar i filozof kao ideolog postojećeg stanja. Stoga sam u tom vidu u jednom članku o smislu Marxove filozofije (objavljenom u »Praxisu«) iznio tezu da u našoi suvremenosti, kako u Životu, tako i u filozofiji i teoriji, stojimo pred jednom jeđinom, poviijesno-epohalnom alternativom koja glasi: ili marksizam, ili pozitivizam. Princip i kriterij, odnosno jedina mjera te alternative sastoji se u izmjeni svijeta ili revoluciji, budući da je ovo svijet permanentne revolucije kao jedinog istinskog oblika čovjekova opstanka.

Tek se u našoj suvremenosti u svoj svojJo| širini i dubini pokazuje đa je revolucija naime ne samo pokretačka snaga povijesti, nego da je postala najintimniji ljudski poticaj i ono jezgro kojim je nužno nošeno svako ljudsko biće, ukoliko hoće da se u sebi i oko sebe othrva golemom i mnepodnošljivom pritisku mehanizma jednog dokraja institucionaliziranog, shematiziranog i racionaliziranog. svijeta, društva i načina života, u kojemu je organizacija postala i sve više postaje sama sebi SVE hom. Budući da sama struktura OVOE našeg

8:55

prirode« koja ipak ne postoji već gotova Unapred, samo »pojmljena«, već postaje istina i rešena tajna tek kad se preobrazi u čin, i to bomoću tih novih tehničkih i drugih sredstava, koje je sam čovek izmislio i stvorio. Zašto neprekidno protivstavljati takozvanog »prirodnog čoveka«, onakvog kakav je on bio u krugu prirode s njegovim primitivnim alatkama (sekirom, čekićem itd.), kao što su te alatke deo same prirode, savremenom čoveku, koga nazivaju neizveštačenim, s njegovom novom tehnikom, isto tako u krugu te iste prirode, samo potpunije prilagođene „njegovim potrebama i željama. Stari duh, stara svest, stara spiritualnost, izgrađene na primitivnoj tehnici moraju da ustupe mesto novom duhu, zasnovanom na novim čovekovim tehničkim mogućnostima, mesto novom duhu, novoj ljubavi, koju treba reinventer.

ISTRGNUTA STRANICA iz Teklnog dnevnika. :

* * *

Nekada se jasno mogla povući granica između građama i boema, Danas, boemi se Ppograđanili, građani poboemili. Boemi učtivo skidaju šešir, građani idu gologlavi. Ali je inače svuda sve isto: opšta mesta i banalne kvazi

misli, * * *

Sa ruševina Sv. Spasa, na bregu iznad varoši, odakle. se padinom spušta jedan deo Prizrena, sa tih preostalih zidina među kojima nema više ni kaluđera ni derviša, kroz tmurni jesenii dan, čini mi se, ili su se zaista iskidali oblaci, te je očas granulo sunce, — iznad krovova prizrenskih, iznad kubeta, minareta i jablanova, naslućujem blesak, dah leta, leta koje se neizbežno vraća, leta sazrevanja.

» * *

, Skrivena, neviđena lepota fresaka u Sopo-, canima. .

Mnogolikost, Mnogobitnost. * * Tu gde su vetrovi duvali i gde je more

uskomešano uvek, Tu te čekam. Tu se čekam.

! ·.

Radoznala kao zaljubljeno ogledalo u svet, toliko puta si mi bio rekao. Ogledalo koje je

Milan KANGRGA

revolucije

svijeta tehnike i znanosti nužno zahtijeva savršenu i do posljednjih konsekvencija provedenu organizaciju i besprijekorno funkcioniranje do u detalje, tako da je organizacija radi organizacije postala sam princip svijeta, postavilo se pitanje prostora za ljudsku spom tanost kao bitno pitanje našeg vremena, Riječ je o spontanosti ne u smislu prirodne sirovosti ili puke neposrednosti, jer je spontanost povijesno artikulirano tlo i pravi međium stvaralaštva koje svojim šžinom otvara i proširuje prostor za eminentno ljudsku egzistenciju, za osmišlien opstanak čovjeka u svom vlastitom svijetu. Spontanost i ne znači drugo do Ppovijesno oblikovanu autentičnost liudskoga u njegovoj samodjelatnosti, koja izbija iz samog izvora revolucionarnoga događanja.

Studentski pokret u svijetu iskazao je i pokazao to samo na osebujan i upečatliiv način, jer i on sam izvire iz ovoga jezgra, i zato je toliko ljudski ohrabrujući, što samim sobom Ppostavlja na dnevni red najsudbonosnije pitanje naše cpohe, pitanje mjesta za čovieka kao čovjeka u ovom skroz naskroz mehaniziranom, organiziranom i automatiz'ranom svijetu, totalnc manipulacije ljudskim životom, što više nije samo ugrožavanje čovjekove slobode u njezinu temelju, nego prerasta u direktnu ataku na samu ljudsku prirodu. Kako je pak revolucionarni čin — poput stvaralaštva, poput samog života — u svojoj najdublioj biti spontamost, čija je veličina upravo u tome što se ne da ničim unaprijed odrediti i predvidjeti, isplanirati i izorganizirati, pa prema tome ničim uokviriti i ukalupiti, što je najdublje suprotno samoj organizaciji današnjeg svijeta, postavlja se pitanie mogućnosti iednov nOVOF svijeta koji bi bio istinski čovjekov svijet.

Zato, kao što vidimo, isto tako spontano na svim stranama u prvi plan dolazi princip Samoupravnosti kao jedini mogući izlaz iz Dprotivurječja suvremenog društva i svijeta u CJ lini, a to znači potrebu revolucioniranja svih postojećih struktura i oblika života kako suvremenoga kapitalizma, tako i staljinističkopP birokratizma, dakle potrebu samouprav nog socijalizma. Jedino bi samoupravni socijalizam mogao Postati ona društveno-povijesna osnova i ljudska pcrspektiva, na kojoj bi moglo doći do realnog razrješenja aktualnog i danas već akutnog protivurječja između Ppostojećeg: svijeta manipulativne OF ganizacije i neophodnog prostora za ljudsku spontanost na nivou ili u obliku slobodne samoorganizacije.

To je osnovni zahtjev cpohe u ovom svijetu

otuđenja i sve totalnijeg postvarenia, zahtjev koji je već u cijelosti formuliran u Marxa, tako da nam tu nisu potrebne nikakve teorijske no-

vosti s bilo koje strane. Jer Marx je o tom

ve dalkayjy~- 40 4 vie Aha alan kise" akter 4, ž i

Ve OBA JM Dušan

MATIĆ

videlo sve, samo ne ono što je bilo najglavnije: tvoje laži i tvoje istine... 7 A

Večera i razgovor. Pomalo nategnut, srdačanm i proban — kao kod rvača. Daje se, ne daje. Koliko jednostavnosti, ironije, fantazije, smišljenosti, poznavanja ljudi i događaja,

Iznenadim sebe, me gledam «više svet, ne osvrćem se oko sebe kao nekada. Ne tražim više da vidim ima li lepših, privlačnijih od tebe, stalno te poređeći i uvek u tvoju korist. Jer si mi ti bio, vidim, ceo moj svet... I to ogleđalo, bio si, živo moje pokretno ogledalo: kroz febe sam gledala svet. Razbio si ga i sad je samo mrak u mojim očima.

8. a ŠTA NEDOSTAJE ljuđima da bi podneli život? — Mašta,

Šta ostaje onda ljudima, ako ne da razrade imaginarno do kraja. Šta drugo rade nauka i poezija, ako ne razrađuju imaginarno na imaginaran način do kraja, a svi ostali, živeći, na egzistencijalan način do kraja.

ı Razraditi imaginarno bez ostatka radi imagimarnog samog, ali i pre svega, možda, radi Života samog. Razraditi imaginarno znači reŠiti, na ivici života i smrti, provaliju između disparatnog.

Najveća opasnost našeg života jeste da se iscrpe u teskobi jedne formule, tek jedne svoje mogućnosti. I to ne zato što je ta formula ili ta mogućnost, rđava ili antivitalna sama po sebi; ona to neminovno Postaje tek u stanju svoje isključivosti. Postaje mrtav kamen, svoj sopstveni nadgrobni spomenik. Smrina opasnost (i tragedija) počinje u primeni te formule na sve, Ne stojte, Idite. Koračajte. Trčite. Idite do kraja. Ako volite, volite i tragediju. Ona je tek početak. Uostalom, život je tragedija ili nije ništa, kaže jedam veliki pesnik. Hteo )? valjda da kaže: život je grdna, užasna zbija. Ona, tragedija, polazi od divnog da se završi krvavo — u užasu. Ona je uzvišena, ona

na koturmama, obučena je u žeženo zlato. to svedoče sve situacije može naći: čovek-žena, otac-sin, brat-brat, brat-sestra, otac-kćerka, sin-majka, sestra-sestra, ujak-nećakinja, tetka-nećak, itd. Žrtva Avramova, Ifigenija. Ratne žrtve — sinovi. Roditelji ubijaju svoju decu. Deca ubijaju svoje roditelje. Kakva bi se duga, hegelovsko-dustabanska rečenica o tome

stoji e. Da je život tragedija u kojima se čovek

mogla da napiše? Hrani sina, pa šalji na voj-

sku. Hrani kćerku, pa je šalji plamenu. Lepa parada! I obratno, sinu ije dosta i*oca i majke, I kćeri isto tako. Koliko mašte samo tu treba da se prevaziđe tragedija, a nismo sišli ni s kućnjeg praga. A tek zatim, na putu do...

Na početku bi tragedija; na kraju, komedija. i To treba, to mora da reši mašta.

Mašta? Ma-šta?

— Mašta?

— Takozvana ptica Mašta, koja leti oko Mašega, spava na Ma-čemu, pretvara se u Ma-šta, (Nemoguće, 1930),

NE BIH MOGAO da kažem, da je moi odnos prema životu, prema svemu onom što život neizbežno postavlja, nameće jednom čoveku, bio ikad nešto naročito sređen, ponavlja već nekoliko puta Pavle Mrak. Ni u detinjstvu, ni u mladosti, ni u zrelim godinama, niti kasnije. Nisam bio mudar, ne mogu da kažem; čak sam želeo da to ne budem. Činilo mi se da u toj mudrosti ima mnogo od cinizma, A kad je tako, onda je bolje biti ponekad i cinik, bez uvijanja kad treba, da bih u drugim prilikama, bio čak i naivan, pomalo i lud, i tako, na neki način, bio bliže ljudima. Jednostavno rečeno, izvesna životna neravnoteža izgledala mi je ljudskija ravnoteža od neprikosnovene ravnoteže mudraca. Još jednostavnije rečeno, pretpostavljao sam cinika koji se protivureči često, ciniku, koji se podvrgava stro-

nepoznatom

goj logici sistematizovane ravnodušnosti.

MOLE l | STEVA BOGDANOVIĆ: RUKE ·

ljučnom problemu našeg svijeta. pisao slijedeće: :

»Modđerno univerzalno saobraćanje ne može se nipošio na drugi način podređiti indđiviđduumima nego fime da se podredi svima. Prisvajanje je dalje uvjetovano načinom kako mora biti izvršeno, Ono može biti izvršeno samoce ujeđinjenjem, koje karakterom samog proletarijata može biti opet samo univerzalno, i lucijom,

dašnjeg načina proizvodnje i saobraćanja, a također moć

Te VO u kojoj se s jedne strane ruši moć dosa-

društvenog uređenja, a s druge se strane razvija univerzalni karakter proletarijata i energija koja mu je potrebna za provođenje prisvajanja, pri čemu pro letarijat skida sa sebe sve što mu je ostalo od dosađašnjeg društvenož položaja. (Ibid, str. 335.)

Međutim, ono što slijedi iza toga pogađa još dublje pravu bit našeg problema:

»Tek na fom stupnju podudara se samodjelatnost s materijalnim životom, što odgovara razvoju individuuma indiviđduume i uklanjanju svake stihijnosti; pretvaranje

u totalne upravo tako odgovara jedno drugome samodjelatnost i

uvjeta saobraćanja u indđdividuuma takvih. indiviđuumi prisvoje totalne proizvodne

rada u pretvaranje dosađašnjih saobraćanje Kad ujedinjeni

snage, tada prestaje privatno vlasništvo.« (Ibid, str. 335.)

kao

Marx nam ovdje, kao što se vidi, ocrtava samoupravni socijalizam, kao i put i način njegove realizacije, premda bi ovaj pojam Samoupravnog socijalizma bio za njega čista tautologija, budući da on socijalizam nikada nije Vi dio drugačije nego kao asocijaciiu neposrednih proizvođača, dakle asocijaciju ili ujedinjenje slobodnih individuuma. S druge strane, ima: jući u vidu pola. stoljeća suvremenog socijalističkoga kretanja i zemlje koje su pošle putem ostvarivanja socijalizma, lako ćemo uočiti da Jc taj put još daleko od Marxovih anticipacija, |er proletarijat nije još sa sebe skinuo nista ili gotovo ništa što mu je ostalo od dosadašnjeP društvenog položaja, pa stoji u biti pred istim povijesnim zadatkom kao ı u Marxovo VIIJĆ me. A taj je zadatak sasvim jasno naznacen Kad Marx naime govori o pretvaranju rada u samodjelatnost i o pretvaranju dosadašnjih uvjeta saobraćanja u saobraćanje individuuma kao takvih, onda je to upra: vo pretvaranje svijeta manipulativne organlza-

cije u svijet slobodne samoorganizacije. Marx time ujedno nači?je osnovnu temu SVOR

života i cjelokupne svoje misaonc djelatnosti, naime problem postvarenja i otuđenja, u kojem uvjeti vladaju čovjekom, a ne još čovjek vlastitim uvjetima života. A tako dugo dok ti vanjski uvjeti, to jest način organizacije života još uvijek predstavljaju vanjsku silu ili pri silu nad čovjekom, tu nema ni slobode ni istinske ljudske spontanosti. Zato jc to naše VII jeme do kraja provedenih protivurječja brcmenito i nabijeno revolucionarnom napetošću koja eruptivno izbija iz krila suvremcnc društvene organizacije i iz samih temelja OVO dokraja postvarenog svijeta,

Š -“.

TOA RA TATTO cii ira ra pne iy O Prime ag aaOaO aaa ro etar ani area arieaniare ano aJE amer zua uz mrzi zmramar Car ia iaiKo Yi Cyan ca—

Kad je pak riječ o samoupravljanju koje bi u obliku što smo ga nazvali slobodnom samoorganizacijom imalo da bude s jedne stranc negacija postojećeg svijeta organizacije (to jest svijeta postojeće manipulativne, čovjeku nadređene, izvanjske i nametnute organizacije koja je zakoniti produkt građanskog društvenog uređenja i njemu je bitno pripadna i primjerena), a s druge strane istovremeno poviJesni izlaz iz nje u jedan kvalitativno novi oblik društvenog i ljudskog povezivanja i ujedinjenja, o kojemu govori Marx, onda bismo ı prema Marxovim postavkama i prema nekim i pozitivnim i negativnim iskustvima s uvođenjem samoupravlianja u Jugoslaviii mogli kazati, da to može biti samo revolucionarno samoudruživanje prvenstveno Pproletarijata, a onda i čitavog društva. Taj novi kvalitet ima tek da bude izboren. Kao takav on prije svega ne podnosi više postojeće oblike organiziranja koji mu se mehanički nameću, Jer to revolucionarno samoudruživanje nije i ne može da bude nikakav »samoupravni mehanizam«, kako se to često zamišlja i naziva, koji bi po uzoru na postojeći građanski otuđeni i postvareni oblik organizacije (bez obzira na njezino eventualno ili faktičko savršenstvo, ili bolje reći upravo zato) stihijno funkcionirao sam od sebe i sam sebe reproducirao u tom obliku. Kao što smo naime rekli, organizacija ne može da bude sama sebi svrha i treba da se ukine kao moć koja izvanjski vlada i upravlja ljudima. Ona prestaje da bude primarno i ekonomska, i politička, i društvena u dosadđašnjem postojećem obliku (jer je riječ o ljudskom samoudruživanju kao slobodnom činu), budući da više nije rijčč o uklapanju u postojeći svijet organizacije, nego o njegovoj destrukciji, koja se zbiva kao revolucionarno samoodlučivanje o svojoj vlastitoj ljudskoj sudbini, Slobodno samoorganiziranje pojedinaca kao ličnosti izrasta i pojavljuje se kao revolucionarno-spontani ljudski akt i kao neposredna ljudska potreba, i stoga je kao takvo nezamislivo u horizontu postojećeg svijeta, kao što sa stanovišta tog istog postvarenog svijeta takvo revolucionarno samoudruživanje izgleda kao nemogućnost, puka utopija, tlapnja ili besmislica. To dakako nipošto nije čudno, budući da je to ona nova povijesna dimenzija i Der spektiva koja u temelju, što znači temeljito i radikalno nadilazi i prekoračuje uhodanu samorazumljivost postojećeg oblika organiziranja svijeta, koji se naprotiv za suvremenu revolucionarnu svijest, samosvijest i potrebu, za OVO novo istinski ljudsko htijenje pokazuič upravo kao jedna ljudski neodrživa i najđublje nepodnošljiva — prava besmislica i najordinarnije bezumlje, koje ugrožava samu ljudsku pfrirodu i njezinu korijenu.

Ta je nova dimenzija i ta nova povijesna perspektiva — premda tek u začetku — Već

Nastavak na 9. strani

KNJIŽEVNE NOVINE