Nova Evropa

oskudica jedne take odredjene i završene koncepcije, Vašington nema svoju naročitu, lipičnu atmosferu, Nema je bar spolja, u arhitekturi svojih kuća, u svojim spomenicima, u svemu onome što predstavlja jednu varoš spolja, Da li je ima u svom društvu, to ja ne znam, jer ja nisam išao kao H. G, Wells, kada je pisao svoju »The Future of America«, da posetim predsednika i da se sa njim šetam po parku oko Bele Kuće.

Sve je tu toliko novo, i mnoge stvari još su nedovršene, Izgleda kao da ste iznenada upali u neko mesto gde se sprema kakva izložba. Svi su predmeti za izlaganje već doneseni, samo što Još zavoji nisu skinuti i etikete napisane. Na svakom koraku po jedno novo, nesimetrično i neočekivano iznenadjenje, Idete kakvom sporednijom i nepretencijoznom ulicom, punom malih, skromnih i idiličnih kućica, i najednom, bez ikakve pripreme, bez ma čega odgovarajućeg u okolini kroz koju prolazite, nadjete se pred kakvom ogromnom i pompeznom fasadom sa malim skverićem pred sobom, koja toliko strši u svojoj sredini,

Ili, naprimer, u kakvoj nesimetričnosti stoji jedna ružna, ćiftinska, neukusna »Pennsylvania-Avenue« prema Kapitolu, Kongresijonalnoj Biblioteci, i ostalim palatama na jednom kraju, i Belom Kućom sa državnim sekretarijatima na drugom, Ili, da uporedim onaj prijatni, mali, palanački, pun senovitih vrba, kao u kakvoj ruskoj noveli, kejić na reci Potomac, sa kolosalnim i veličanstvenim Linkolnovim Memorijalom kraj njega,

Sav je Vašington pun ftakovih paradoksa, pun neke kao nebrižljive rasturenosti, neke nedovršenosti, Sav je još toliko nov, Najstarija mesta u njemu jedva da datiraju pre poslednje četvrtine osamnajstog veka; pa i takvih mesta jedva da ima dva do tri, i to ne u samoj varoši već u neposrednoj okolini, Stvarno je najviše nazidano za poslednjih pedeset godina. Za same poslednje dve-tri godine dobio je dva najprivlačnija spomenika: Memorijalni Amliteatar u Arlingtonu, i Linkolnov Memorijal, I naročito želim da istaknem taj Linkolnov Memorijal, Ogroman, divan, pred jednim veoma dugačkim i ukusnim bazenom, — na njemu ne vidite ni traga od one glomaznosti, ni traga od one grube lizičke sile, što tako neodoljivo bije iz svih onih pangermanskih stršljenova razasutih po Nemačkoj, Ovaj spomenik nosi u sebi odblesak neke ogromne i tihe veličanstvenosti, baš kao i sama Linkolnova ličnost, Ništa praskavo, ništa sa gestom da se privuče pažnja, pa ipak toliko osvajajuće i umirujuće,

Sedeo sam skoro ceo sat pod nizom njegovih belih antičkih stubova, i slušao tice sa obližnjih drveta kraj obale. Sunce je sijalo tako toplo, i odisala trava, Poneka bi mala grupica turista sa »\Wlest«-a, u svojim šarenim »sweater«-ima, i sa šeširima širokih oboda, naišla i prošla, — i opet bi bilo sve tako mirno, tako dobroćudno i spokojno u senci ogromnog kamenja,

Sećao sam se one legende o ПХејетзотјапзкој Петоктаст, о onom predsedniku, što dolazi na dan inauguracije pred Belu Kuća na prašnjivu konju, i vezuje Ba za ogradu kod ulaza, I sećao sam se

163