Nova Evropa

šiljatom bradicom kao po onim karikaturama »Uncle Sam«-a, Jedan | mi od njih pokaza stazu kojom ću da odem do ulaza u groblje, u | kome sam hteo da vidim čuvenu bistu »Memory« od St. Gaudens-a. | Pod senkama starih hrastova ležala je gusta, sveža, i negažena | irava, još puna rose od prošle noći. Svugde unaokolo bilo je mirno kao usred neke duboke planine, I ta je tišina, posle tolikih meseci | one neprekidne njujorške vreve i huke, bila za mene kao jedan blag | i iznenadjujući kontrast, kao uspomena na nešto daleko i poluzaboravljeno, na nešto što sam skoro prestao da smatram kao realnosi u carstvu elevatora, u »Bagdadu na podzemnoj železnici«, kako ба | nazva O' Henri,

|| Iza jednog zavijutka iznenada spazih pred sobom malu, minijaturnu crkvicu, i podjoh tamo da zapitam za grob na kome stoji stataa, Unutri nije bilo nikog, samo što je snop zrakova kroz šareno || obojene prozore igrao po redovima onih sterilnih, oštrih, strogo izdeljanih protestantskih klupa, Ja polako izadjem napolje mneodlučan., Jedna žena, koju dotle nisam ni primetio, stajala je nedaleko odatle || u senci, i ona pridje da me pita šta hoću, jer primeti da nešto tražim. | Kada sam joj objasnio šta hoću, ona se okrene i viknu Jednož бојоSlava dečka, koji se izmigolji ispod jednog žbuna, : dodje da mi pokaže put,

Jesen je tu, i po lišću su već počele da se posipaju crvena i zlatna boja, Samo su četinari održavali uporno svoje tamno i jednostavno zelenilo, Poneki bi žuti list već sleteo na šljunkovitu stazu, i tu stajao usamljen i tužan kao prvo zbogom, Vazduh je bio pun neke vlage i svežeg mirisa, mirisa one plodne jesenje zemlje što je svesna svoje snage i zreline, Ja i moj pratilac silazili smo jednom stazom naniže dok ne dodjosmo na podnožje jednog brežuljka, Tu, na padini tog brežuljka, stajao je usred jednog luga od četinara i hrastova St.-Gaudensov kip, Očekivao sam da ću tu da nadjem bar još nekoliko posetnika, — tako su mi bili rekli, — medjutim, nije bilo nigde nikog, i ja sam sedeo dugo sam na maloj polukružnoj klupi prema spomeniku. Tu je jedan mali, skroman, i neznan vajar uspeo da u nekoliko poteza da možda svoju ispovest, prostu, lepu, tužnu, bez patosa i bez ambicije, i pre svega beskrajno iskrenu, Ima toliko divnih stvari na ovom svetu koje se ne vide tako lako baš zbog toga što na neki način oskudevaju u kakvom zgodnom gestu koji privlači pažnju, Jedno veliko umetničko delo mora da ima taj безћ, без u pokretu, boji, ideji, tehnici, ma u čemu, iako taj šest skoro nikada nije njegova prava, a najmanje jedina, veličina. A. male, skromne stvari su kao i mali dobri ljudi koje tražimo, i koje možemo da volimo jedino onom dobroćudnom simpatijom baš zato što su tako mali, | prosti, nekomplikovani. Pa ipak, treba biti dosta, dosta umetnik, ||| pa da se može samo jedna prosta reč jasno i lepo da izgovori, | __ Vratio sam se posle opet dole u varoš, da gledam muzeje, da vidim ogromnu Kongresijonalnu Biblijoteku, sa njenim bezbrojnim šarenim i medijokritetskim freskama, što je čine da liči na interijor kakva većeg bioskopa sa »Broadway«-a. ] išao sam opet da vidim

|. 166