Nova Evropa

Književna Hercegovina.

Nakon pedeset godin4 književnoga nastojanja, samo se od sebe nameće pitanje: je li Hercešovina progovorila, jesu li hercegovački pjesnici i književnici autentični slikari i tumači njezine stvarnosti; i nadalje, je li njezino književno djelo odista dobitak i dodatak općem književnom izrazu?

Prije austrijske okupacije, u ovoj zemlji narodnoga stvaranja i jezičkoga bogatstva, tako je malo dato književnosti da se o tome gotovo ne može ni govoriti, Muslimani, što su mogli, dali su istočnim jezicima; a pravoslavci i katolici — Crkvi. Otac Fr anjo Milićević, nakon što je [1867] izdao u Zagrebu »Perivoj darovah nebeskih«, sam osniva tiskaru i izdaje »Hercegovački bosiljak«, pa »Glas Hercegovca«, u Mostaru, koji će ubrzo (Devedesetih Godin4) postati malo književno središte. Njegov bratić Ivan, saradnik i osnivač zagrebačkih pravaških listova, već je ušao bio u književna strujanja novijega vremena, i s Osmanom Hadžićem daje priloge književnosti, koju smatra organom društvene reforme, Ti prvi književnici, prispjeli u vrijeme razmaha pripovjedačke književnosti u ostalim krajevima, nijesu ovdje oživljavali preostatke romantičarske fraze nego su punim glasom svojih sposobnosti progovorili kao reformatori jedne sredine »na prašu novoga doba«, Romantika »starih srećnih vremena« izobličila se, šarena duga južnjačkog temperamenta, čulnosti, i neobuzdane mašte, ugasila se; a pred očima kroničara pritiskuje tu sredinu siva boja lične rezignacije, moralne nizbrdice, socijalne uzetosti, Ivan Milićević i Osman Hadžić (Osman—~Azis) imaju pred sobom »Turke«, Srbe, i — katolike, odnosno feudalce, trđovce, i kmetove, Već ova imena, sama po sebi, kazuju gotovo sve,

Sloj koji se najviše iživio biće i najzanimljiviji, Ali svi ti ljudi bez svrhe, ti jadni protivnici novom vremenu duhovne znatiželje, stvaralačkoga pokreta, i zdravih životnih sokova, kazuju da se ovoj prvoj zatečenoj generaciji ne može više pomoći, jer su trule dubine iz kojih neće više niknuti žive klice, Nego, kraj njih je gusta, neprohodna, i zapletena šikara omladine, i boj treba pomoći (>Trule dubine«), Osman—~Aziz imaju riješenje: zapadna kultura, u zdravoj primjeni islama, koji uostalom hodžama i nije bio poznat, može taj muslimanski svijet da izbavi, Od ove omladine, od tih svojih »Turaka« hoće Osman—ı Aziz da izgrade Hrvate; vezuje se Milićević uz Hadžića, a »Matica hrvatska« izdaje muslimanske narodne pjesme {jednu zbirku Kurt posvećuje Anti Starčeviću), Pripovijest »Bez svrhe« u izdanju Matice završava propagandom za hrvatstvo, za »Maticu«, i za hrvatske pripovjedače, što onda ujedno znači i za kulturu i demokratiju, To isto čini na srpskoj strani Svetozar Ćoro-

273