SRĐ

— 117 —

Fra Grga Martić. Na 5 Februara o. g. fra Grga Martić vrši osamdeset godina svoga života. Za njegova djela i književna i društvena rekao bi da ga dobri Bog miluje i na ovom svijetu, jer i sv. Pismo kaže da samo srećni dočekaju tako duboku starost. Čestitamo mu dakle i mi osamdesetu obljetnicu; i kako život katkad se priliči stolisnici ruži, koja svake godine gubi ро jedan listak, dao Bog, da ružica Martićevijeh gođina bude po vrsti stolisnica! No zašto narod čestita Martiću ovaj srećni god'? Naj prije fra Grga pripada redu Malobraćana, koji njegda zadužiše naš narod u Bosni i drugovdje boreći se za nj i stradajući. Narod je dakle blagodaran Martiću, kao mnogogodišnjemu parohu, obranitelju, zaštitniku i posredniku izmegju sile turske i narodne nevolje. Ali bilo je i diugijeh Malobraćana na muci za narod, pa i pravijeh mučenika; 110 za Martića odvaja narodna blagodarnost, pače ova postaje počitanje s poklonom. A to je dostojno i pravedno. I da smo narod srećniji, ot-isla bi se iz središta narodnoga života odabrana kita put Manastira Kreševa u Bosni, da se u ime naroda blagodamo s počitanjem pokloni starcu Radovanu. On bi je primio, kao i drugoga što je primao 1 ) sjedeći na niskom divanu podvitijeh noga, kao da počiva na stećenomu lovor-vijencu, srčući šećerli kavu i dimeći iz dugoga čibuka, a to u svojoj ćeliji, o kojoj je valja da slutio kad je pjevao: Žižak žmiri u debelu mraku U stanici sanma pustinjaka. A šta je pjevao? Osvetnike. Da nijesmo ni znali za mudru njemačku izreku da umjetnost nije drugo nego dobro uregjena priroda, odista bi jc mogli izvesti iz Martićevijeh Osvetnika umjetuo ispjevanijeh na narodnoj osnovi; ali ne svijeh Osvetnika, nego samo onijeh, u kojima srce na usnama prokipi. No pospješimo se da kratkijem crtama opišemo dojakošnji život starca književnika, jer o biografiji njegovoj nc može bit govora; ta i ako lim i ne ostaje teži kraj, da „pokoljenja djcla sude; što je čije daju svima", zastaje pero, jer mu oklijeva da dalje nariče

') Ovako ga o(jisuje u smotri (Hrvatska Misao br. 1 i 2 o. g.) Jauko Koharić, kako ga je upamtio u Kreševu.