SRĐ

- 276 —

Od svih boli što joj eijepahu srce od dana nezina vjeneana, ova bol ne bijaše najmana. Roberto bijaše ozdravio; stabla bijahu se začinila zelenilom, prvi se cvjetovi pomajahu u vrtlu, ptice pozdravjahu veselo povratak ргатајеса. Kamila imade krivo da se i ona tome veseli, a veću još pogriješku ucini, što dade da joj muž dozna za to hezino veseje. — Ako je na selu zimi jako žalosno, za to je, govoraše uređujuci cvijeće po izbi, ugodno i veselo u pramajeću, a to nam može da nadoknadi nujnost dugih zimski večeri. U ovo doba godine selo ima prednost prama velikom gradu. Ovdjo su virovi svježi, cvijeće .... — Moj nazor talco so malo slaže sa tvojim da sam ti već prije htio da navijestim da ćemo se skoro povratiti u grad, kog ti prezireš neznam sa koliko razloga. — Ali ja ga ne prezirem, dragi moj; bilo na selu, bilo u u gradu meni će biti svagdje ugodno gdje ti budeš. — Ma to se više ne da podnijeti! zaviče Robert. I iziđe lupivši vratima tako jako, da Kamila ostade zaćuđena. Bijaše prošlo istom osam dana od nihovog povratka u grad, kad se jednu večer Jero, tajinstveno ušulja u radionicu Robertovu. — Gospodaru! gospođaru! eto Уат 20 kruna ... to jest evo Vain jedan od onih listova što Vi sami ocijeniste su 20 kruna. Robert pograbi list, otvori ga pomnom te brzo pročita one tri duge strane što bijahu ispisane. Tri strane prepune strasti, napisane plavetnim crnilom i najfinijim nacinom, u kojima su javjaše svoj povratak te шоlijaše da mu ureče sastanak! Lavovo ime bilo je podnu lista. — Napokon! гебе Robert, smijući se. Zar po prvi put iza vječanja. Ali sa kakvijem posmjehom! List iznova pomnivo zapečati i preda Jeru, s nagradom od dvaest kruna. — Spomeni se da nijesi nikome niti riječi rekao ob ovome ! Podi kradimice gospodi i gledaj da joj uručiš ovo pismo, ali pričini se kao da to činiš pun straha da te ko ne opazi.