Književne novine

· 1 N (

BROJ 50

SKENDER KULENOVIĆ

--800

Vjerovatno će se poslije nekoliko

decenija (da uzmemo najmanji vremenski raspon) naći književnika koji će, „iz proširenog vidokruga svoje epohe, sliti u monumentalne tvorevine životni smisao, U svoj njegovoj zamašnosti i dubini ne baš tako, lako sagledivi smisao ovog našeg jugoslovenskog decenija, ovog jednoy trenutka naše istorije kroz koji se njena rijeka, kao kroz tjesnac, probija u šira polja i pod šira nebesa; ta buduća pera, možda u promijenjenim, naordijski tihim uslovima pisanja ali sigurno sa nepromijenjenom, nepromjenljivom „umjetničkom strašću, proučavaće, danas možđa nezapažene, dnevnike, hronike, istorije, pa i književna djela, sve dokumente i spomenike i sve ono što će sutra nastaviti da živi samo kao usmena tradicija, — da bi iz svega toga integrirali najdublji smisao naših dana, kao organski dio životnog smisla svoje epohe. ” Zar nije prošlo tek pola decenija od završetka naše oslobodilačke borbe, a ona, što više tone u dubinu istorije, time kao da više vuče u dubinsko rješavanje svaki književni zahvat ma koje pojave ne samo u njeno doba nego i u trenutnoj stvarnosti? y

Ne jeđanput se u istoriji književnosti đesilo tako da se jedna monumentalnija književna +ranspozicija javila pošto je njen predmet istorijski već »iščezao«. Ali je bivalo i tako da je jedno književno djelo (ili čak čitav Književni opus) nastalo u svojoj eposi i ostalo poslije nje ne samo kao njena najminucioznija topografija nego i kao genijalno uhvaćena srž nje-

nog smisla, pa nekad i više od toga,·

— kao genijalna misao o životnom smislu uopšte.

Polazeći ođ pomenute prve serije slučajeva, od »zakašnjelih« djela, (ustvari od svoga idejnog a priori koji im ne dš5 da vide i drugu seriju) neki idu čak fako daleko da ovdje,ili negiraju svaku zakonitost, ili Je opet nalaze (a nikako ne mogu da je bar opišu, akamoli da je bar približno definišu) u izolovanim, autonomnim stvaralačkim subjektima, koje da istorija ćudljivo sije.

No ja ovim. retcima ne želim da razglabam ovo pitanje; ako sam ga ipak potrgao, to je samo zato što pri čitanju ovog moga marginalnog napisa želim bar neke čitaoce da spasim od pomisli da je za mene svako današnje književno ostvarenje koje zadire u neki, makar i najbitniji problem naših dana, samim fim ujedno i umjetnost; a ne manje želim da se ogradim i od obrnute pomisli, da za mene naime sve to, samim tim što hvata vreli, još drhtavi problem epohe, nije umjetnost (nego nešto »prigodno«, »efemerno«, ne može biti umjetnost, jer da i naša epoha bezuslovno mora da čeka svoju pravu umjetnost. odnosno (ako je nekom milije da tako kažem) da prava umjetnost čeka negdje našu epohu. i

Intimno, ja mnogo više volim kad meko samim svojim kr: Jičie-Vnim ostvarenjem nešto pOkazuje nego kada to eoretski dokazuje. No takva jedna intimna sklonost vrlo je male objektivne vrijednosti. Jer, književna ostvarenja moraju se i dokazivati, jedno; a drugo, živimo u takvoj jednoj eposi, i, još više od toga, u njoj naša zemlja ide neutrtim i tako smiono trasiranim putevima, da se razmišljanja o svemu, da se maksimalni napon teoretske misli u svim oblastima života — nameće kod nas takoreći kao jedna praktična nužda.

Doduše, kažu da teorija književniku-stvaraocu može i da škodi: njeni postulati da mogu pisca da doveđu u

»političko« itd.),

stanje panike, pod zavrtnje unutrašnje cenzure, do precjenjivanja ili potcjenjivanja svojih stvaralačkih moći, — do osakaćenja ili čak potpune izvještačenosti djela. I navodi se dalje da su i pisci bez teorije, i čak oni imuni prema njoj, davali i daju dobra, pa i velika djela.

Vrijednost prve tvrdnje, one o opasnosti teorije, najbolje se može izmjeriti na pitanju: kakva teorija i kakav pisac koji tu teoriju prima i kako je prima i primjenjuje? a druge: je li baš tako sigurno da pisac bez teorije — nema ipak neku svoju intimmi teoriju o svijetu oko sebe, sakrivenu ili bar nenamektljivu, neku svoju intimnu gamu u koju hvata i iz koje maštom transponuje stvarnost oko sebe i u sebi? i da li bi on, i bez takve game, dao takve velike kvalitete kakve je dao?

Za mene, takva gama, upravo ta intimna gama koja je presudno djelotvorna u stvaralaštvu, kod svakoga pisca da se otkriti, da se,u svom razvitku pratiti od začetka do zrenja. Nastajala ona u njemu ma kako, kao rezultat jedne intimno upijene teorije (naučne, filozofske), ili prosto kao plod njegovog životnog iskustva, ili kao spoj jednog i drugoga, bila ona zastrta u piscu nekom drugom teorijom, primljenom samo racionalno ili

zvanično, a stvarno u stalnom Pri-

krivenom ratu s njome, živjela ona

'u njemu svjesna i formulisana ili pot-

svjesna i mutna, — ta intimna gama uvijek je prisutna i aktivna u Dpiscu, u Bvakoj njegovoj misli i emociji, u svakoj niti 'njegova djela, I ne može zato biti pitanje ima li je pisac ili nema, šteti li mu ona ili koristi, nego je uvijek presudno kakva je, njena objektivna vrijednost i kako duboko je ona urasla u piščev subjektivni, mentalni sklop.

Ta zakonitost mogla bi,se pažljivijom ekspertizom ustanoviti i kod svakog današnjeg jugoslovenskog Dpisca, bez obzira na to je li on USVOjio materijalizam i dijalektiku i kako, ili nije. Varijante bi i tu išle od sasvim racionalnog i moralnog (ili, još racionalnog i još moralnog) usvajanja do upijanja intimnog, do dubinske prožetosti, od procedure svjesne do stihijne; od usvajanja Uopšte do odbijanja uopšte.

Meni se čini da neće biti samo analogija, ako s tim u vezi kažem da savremena naša jugoslovenska stvarnost, koja je ustvari rezultat akcije na bazi materijalizma i dijalektike, koja je životom potvrđena dijalektika i materijalizam, ne može bez toga pogleda biti ni naučno i umjetnički rasvjetljavana, ni bez takve umjetnosfi i nauke dalje razvijana.

U razgovorima kakvi se kod nas već niz godina vode i napisima kakve jioš i danas možemo ponegdje da pročitamo, ponavljale su se i još ne pre-

POLITA TOVA OVO TTT

ei 069eoobebapsseee9e996eee9 BBB BeeeaGeee Bo eBooogeeeo ppoe vveeev

* T

staju da se ponavljaju jadikovke, pa i ljutiti prijekori, kako se naša

stvarnost sva kuva i pjeni u svom

gibanju, bacajući u oči književniku sve nove i nove fenomene velike ljudske drame, a književnost nam puzi malokrvna + kašljucava, hvata stvari s kraja i muca. U kojoj je to mjeri tačno i zašto, — pitanje je kompleksno, i razrađa njegova tražila bi jedan povelik, u isti mah i činjeničan i analitičan esej.

Ne čekajući takav esej, i ne želeći

da u ovim refcima đam bar njegov

nacrt, ja hoću, i ovdje nažalost mogu samo u konturama, da uhvatim ono što mi se čini da je srž problema, srž koja neće tako brzo iščiliti ni u ovom sve širem razmahu Mnaše socijalističke demokratije, iako ova u konačnoj konsekvenci rješava sve.

Nije bitno, i gotovo bih rekao da je suvišno, upućivati i gurati pisca na savremenu temu; uvijek je bilo tako da je ogromna većina pisaca (jer je to u samoj prirodi stvaranja) bila svom dubinom svoga bića orijentisana na svoje savremene probleme (čak i u onim slučajevima kad su pisci te probleme umjetnički oblikovali kroz istorijsku materiju ili samo kroz istorijski privid); pa ne može drukčije da bude ni kođ nas. Nijeđan — neka mi bude dopuštena ova ograda — pravi pisac ne može takoreći ni da f{repne van nekog savremenog

problema i teme. Majka svakom nje-

govom stvaralačkom porivu — savremeni je problem i tema, i čega se god takne, njih mora dirnuti.

A tu upravo nastaje ono pravo rva– nje, na koje bi pisca, ako bi zbilja od toga bilo bar malo koristi, imalo smisla aupućivati. Kako mjetničku transpoziciju? — to je SUštinsko pitanje.

I baš to pitanje postaje zaista dramatično, kad mislimo na savremenog jugoslovenskog pisca. konfrontiranog sa savremenim problemima. S jedne strane, ta dramatična situacija u Dpiscu, nevidljiva za onoga ko je van piščeve kože, izvire iz same životne drame, izvanredno kompleksne životne drame kroz koju evo već deset godina prolazi naša zemlja.

Bilo bi, čini mi se, najplastičnije kad bih sa nekoliko rječitih, često potresnih ilustracija (kakve sam nalazio u našem životu) pokazao u čemu ja vidim osnovne crte te naše dramatične stvarnosti, crte na koje današnji pisac u svom stvaralačkom procesu mora da naiđe; i koje ga, kad se tako sretne s njima, mogu da zbune, da obeshrabre i čak dovedu do stanja neke bespomoćnosti, Ali, prostor mi ne dozvoljava takve ilustracije; zato će čitalac morati ove moje u neku ruku teze, ukoliko mu se uči-

ne vjerovatnima, vjerovatno. da. sam,

i nadopuni svojim ilustracijama. I, do-

faknuću ovoga puta samo dvije od

KNIŽEVNE NOVINE =

ČVORUL

izvesti U-.

Nj \ |) re

mnogobrojnih osmovnih crta našeg vremena.

Našem Rknjiževniku (osim onome, recimo, kccbekovskoga tipa) jasno je bez ostatka da je smisao svih ovih maših desetgodišnjih podviga i grčeva bio i ostaje u tome da ovi naši vjekovima gaženi, kusureni i kasapljeni narodi iziđu jednom na čistace i Visove humanističkog života; još Više, da se na tim visovima nađu sa čitavim čovječanstvom. Grandiozne činje-

'nice, kakvih o toj težnji ima na pre-

tek, iznositi sa ciljem da se to dbkazuje — danas kao da bi značilo slabiti njihovu ubjedljivost i skrnaviti njihov smisao. Ali — što je vidljivo i bez umjetničkog senzibiliteta — te odista grandiozne činjenice još obavija čitava jedna maglina običnih dnevnih činjenica (globalno rečeno, još teški uslovi rada, krajnje napinjanje radne energije, još nizak ži-

votni standard), činjenica koje u na-

šem običnom čovjeku, često čak i u onom našem već običnom junaku rada, svakodnevnom prealizatoru +tih grandioznih zamisli, — izazivaju turobna raspoloženja, uzdah, mrmljanje, jadikovku, psovku: kako nas izvještava zvanična sovjetska literatura, sve je to strano sovjetskom čovjeku, ali našem, očevidno, nije. Ja ovdje namjerno izostavljam one mmnogobrojne naše primjere samoprijegora bez uzdaha, i primjere poboljšanog i ljudskijeg života, — ja hoću da potcrtam baš ovu turobnu sjenku na našoj stvarnosti. Može li pisac da je ne vidi? To bi bio somnambul, ne pisac, Može li on izbjeći da se ta sjenka prostre i u njegovom književnom ostvarenju? To bi bio idiličar, kojemu bi možda vjerovali samo oni što još ćurliću — kažu — uz koze na Marsu. A da li bi on uopšte mogao da rekne punu istinu, umjetnički ubjedljivu istinu, i o onim grandioznim činjenicama, o onim glavnim strujama našeg života, kad bi izostavljao ili kad li bio stidljiv prema ovim svakodnevnim tmurnim pojavama? Žalostan bi tad izgledao u njegovu djelu smisao našeg života. No, s druge strane, da li bi pisac iznevjerio umjetnost (koja je uvijek nemilosrdno pravdoljubiva i istinoljubiva), ako bi se opsjenio sugestijom tih sumornih pojava, koje djeluju sugestivnije od prvih, jer su agresivnije i opipljivije od njih? Bez sumnje, biće kod nas ij takve »umjetnosti«. Najzad, da li je moguće vidjeti i dati i jedno i drugo u njihovom organskom spoju? Da to ne bude ni primiitivno kontrastiranje crnog i bijeloga ni njihova muljavo-siva emulzija? Želim najprije da ovlaš dodirnem još jednu, ne manje značajnu crtu našeg života.

-iPo mojim doživljajima iz ovih deset godina i po mojim razmišljanjima, najosnovnija i ujedno najfrapant-

WIAOIIIOOIIIIIUILOVIIOIOOIIIIIIIIIOOIIIII III II III IO IO II U o aki

409. V vođovima i

_ zaobljen

žičanim „spojevima,

nija ođ svih tih crta jest odnos između stihije i svijesti. Igčrcija atavizama, navika i predrasuđa za mene je uvijek bila jedna široko rasprostranjena strašna sila, samoubilačka neka ruka čovjeka. Atavizme, navike i predrasude, praistoriju u čovjeRu, početi preobraćati u njegovu istoriju (a to i jest »vrhovni« ideal dijalektičko-materijalističke · svijesti) — taj. proces je jedno stalno misnono rvanje između sktihije i svijesti; psihički lomovi, padovi, uzleti i preobražaji vrše se u tom procesu svakog trenutka na obje strane, I, šta bi bio pisac koji bi danas u našem životu vidio' i davao samo te stihijske elemente, Sabrat onome prvome što pod prolazno tmurnim ne osjeća puls velikih kucavica svoje epohe. 1 ovdje bismo mogli varirati ista pitanja kao i gore.

Ostaću ovoga puta samo na OVO dvije nabačene crte; moja pretenzija ni onako nije bila da dam ovdje neki crtež Jfizionomije našega društva, nego đa na nekim bitnim momentima pokažem gdje mislim da se danas za književnika nalazi glavni čvor, kad je riječ.,o zahvatu u savremenu temu, Čvor je i ovoga puta u piscu, u onoj njegovoj unutrašnjoj, intimmoj gami iz koje će on hvatati ovo haše dinamično zbivanje, prožeto u svakom svome nervu jednim velikim životnim smislom, grozničavom borbom za taj smisao, borbom u sve novim protfivurječnostima, a u svojoj pojavnosti, fenomenologiji, zbivanje raskošno u svakom detalju, promjenljivo u svakom frenutku, zapanjujuće i zbunjujuće u cjelini.

Dakako, i kod naših pisaca ima i biće tih subjektivnih gama po idejnoi sadržini najrazličitijih. Ali, bez jedne objektivno vrijedne game, bez takvih idejnih zrakova koji prodiru do srži, u samu srž stvari, ja ne vidim da bi ova naša velika jugoslovenska epoha mogla imati Velike ili značajnije umjetnosti. Najzad (i ponova!), ne smije se izgubiti iz vida elementarna činjenica: da ova naša epoha ima svoj pogled, da je ona sama oživotvorenje i daljnje razvijanje toga pogleda. Umjetnik, biće valjda najsenzibilnije na svijetu, hoćeš-nećeš uvijek je upijao ne samo boju i miris svoje epohe nego i njeno idejno zračenje. Talenat nije samo moć davanja nego ujedno i moć toga upijanja; i, kad je riječ o upijanju idejnoga u svome vremenu, onda je talenat ujedno i moć da se u životu osjete i da se upiju životnom praksonf potvrđivane ideje, isto onako kao Što se upijaju i ostali valeri života: onda je talenat i moral, moralna snaga da se te ideje umjelnički brane; onda je on i žeđ da se osjeti život u svoj njegovoj širini i dubini.

oeeeevovoooosvooeneosogogeoBee eo ope eee P e •

OIIIIIITTI

TogoeeosteovsaoonooenesepeBop e 600966.

daju

kolodvora: upravo su na njoj zapalili svijetla. Mi

Đorđe Andrejević-Kun: PRALJA

...... UOL III III III III II III III DI ILI |

»BRAZDA.

„(Dvobroj za septembar

ı oktobar 1951)

I ovaj dvobroj (9—10, 1951) »Braz= de« je bogat i interesantan. Pored liferarnih proznih priloga (Novak Si> mić: Okviri — Čekanje ničega...; Rodoljub Čolaković: Dolazak glavnine u Istočnu Bosnu; Sonja Najmant Rahelika; Zvonimir Šubić: Pred buru (drama); Dušan Đurović: Smrt pod Lovćenom) i tri pjesme Desanke Maksimović, pažnju čitaoca privlače članci i eseji Da čak skoro i poslednja bilješka.

Zanimljivi su kratki i sadržajni eseji Grigora Viteza o Hasanu Kikiću i Meše Selimovića o Bori Stan=koviću. Ovaj posljednji ima teza O kojima bi bilo vrijedno diskutovati,

kako s filozofsko-estetskog gleđišta ,

(naročito o biološkim i psihološkim elementima u Stankovićevom djelu, u njegovim likovima itd.), tako i sa gocijalno-ekonomskog (da li je Bora šlikar „aristokratsko-feudalnog društva i prije prvobitne alkumula= cije kapitala), tim prije što je Selimovićeva konkretna analiza Stamkovićevog djela, kako nam se čini, dosljedno naučna.

Njegoševu proslavu časopis je Ori= ginalno zabilježio sa dva članka.

Salko Nazečić piše »O Njegoševom'

shvatanju, borbe za slobodu« na taj način što u Njegoševoj borbi za slo= bodom, u uslovima pod kojima je ta borba vođena, nalazi neke elemente koji potsećaju na Rkonstelaciju međunarodnih političkih uslova i tem= „dencija, pod kojima, je i mi danas vođimo. T upravo je dobro učinio što Njegoša, odnosno {u njegovu borbu, nije poistovjetio sa našom, što je ni» je učinio »prethodnicom« ove dana= šnje i sl, što su učinili mnogi pisci, pa čak i oni koji su Njegoša »osvjetljavali« iz aspekta marksističke filozofije. Hamdija Kapidžić u svome kraćem naučnom rađu »Trebinjski ugovor«, na, zanimljiv način priča O ugovoru za koji se do danas nije znalo a koji je sklopljen između Ali-paše Stočevića i Petra II u Trebinju 28 septembra 1843 godine. Isto tako i dr Kosta Milutinović u svome članku: »Vasa Pelagić i Matica srpska« objavljuje Pelagićeva pisma koja su sačuvana u Rukopisnom odjeljenju Matice srpske, a do danas su osfala nepoznata javnosti.

Marko Marković je u svome člam=ku: »Biblioteka „Oslobodilački rate”

(Nastavak na četvrtoj strani)

„JA U,

LJUBO BABIĆ PREKO. ATLANTIKA (Fragmenti iz putne bilježnice)

Novo poglavlje. Priča o jednom lijetu. Ne zapo“ činje ni »uz glas lire i pjesme« ni uz gusle. Ne „prati tu priču ni deseterački ritam, kako je to slučaj kod izlaganja junačkih podviga velikih junaka, što su orali carske drumove i pobjeđivali bolje junake nego što su to sami bili. Ovo je običan izvještaj o jednom posvema nejunačkom poduhvalu, koji se sastojao u tome, da se preleti “velika voda« na krilima stroja francuske linije. (*Air-Prance«) :

Sve ono što je prethodilo tome prelazu iz »O1dCountry«-a u Wovi Svijet, nije bilo ni jednostavno ni lagano. Pa kad je to sve. obavljeno, preostalo je još konačno cijepiti se, da bi se dobila posebna svjedodžba i to od liječnika. Dakle tako sam se našao, prije puta, ne možda u agenciji za izdavanje karata, već u maloj uzanoj čekaonici specijalista za takva putnička cijepljenja. T9,jie bilo negdje visoko na MonMatu. Dok se tipkala propisna svjedožba i sušio Se. rum na mom ramenu, ćelavi mi mladi doktor tumažio slike svoga prijetalja Šagala (Schagala). Kako se serum nije dosta dugo osušio, to smo konverzacije || radi mudroslovi!i o progresivnoj umjetnosti, o lirizmu

Istoka, o starobiblijskoj inspiraciji njegovog dobrog prijalelia i o lijetu | mističnom lebđenju nad vođama Šagalovih plavih pojava, ponad dvoglavih krava ı malih dugovlasih guslača u kaftanu, što vire iz na-' herenih izba tamo negdje između Ravaruske i Vitebska. Kad smo na taj način izmijenili misli o letenju i lebdenju i nadnaravnom Sagalovom i općem, primio sam konačno i posljednju ulaznicu u nizu mnogih ulaznica za Novi Svijet, a ta je svjedodžba da sam cijepljen i da mogu slobodno lebdjeti i letiti pre. ko Okeana i to posvema naravnim realnim sredstvi. | ma, a ne možđa imaginativnim ili nadrealističnim. Na 'put sam primio još, uz mnogo dobrih želja, i upute, kako se kod fog prelaza ima čovjek vladati u različitim zgodama i eventualnim nezgođama. ·Opremlien tako sa svim polrebnim, našao sam se na zračnom

kolodvoru Ve-d'Orseja. Ceremonijal se na tom početnom punktu sasvim drugačije odvijao, nego je to bio slučaj na beogradskom aerodromu za moj lijet u Pariz prije nekoliko dana. Pregled papira, viza, dokumenata, karata, zatim vaganje — sve se to odvijalo brze i u najvećem redu bez ikakvih poteškoća, Cijela je procedura trajala tek nekoliko minuta, tako da su se moji pratioci i moj prtljag brzo mogli smjestiti zajedno sa mnom u čekaonici uz crnu kavu. Putnici se nisu žurili ,a još manje jurili ili gurali, a najmanje bili glasni, a povotovo nisu ni vikali ni bjesnili, Nije bilo ni straže ni žandara, a bilo je mnogo ljudstva i to raznolikog po dobi i spolu. Sve moguće rase bile su zastupane počevši od malih Azijata pa do velikih Afrikanaca u šarenim sviterima. Bijela rasa je ipak bila u većini. Čuo se ponajviše engleski jezik, jer su Englezi i Amerikanci bili najbrojniji. Cijela se ta putnička publika porazmjestila po foteljama, čovjek nije imao uopće dojam neke kolodvorske čekaonice u tom prostoru, već više hekog staklenika velikog bazara, u kom su se ljudi slučajno našli za stolovima za kavu ili čaj. I mir bi bio potpun, da nije . duboki glas zvučnika javljao svakih par minuta po-, lazak' putnika pojedinih linija širom svijeta.

Zoy zvučnika za Nju-Jork digao nas od kave. U mračnom suterenu čekao me autobus za aerodrom. U njemu sam se sreo sa svojim suputnicima; za čas je motor zaglušio pozdrave i oproštajne želje mojih pratilaca, i mi smo se uputili. Prošli poznate bulvare i bili uskoro na vanjskim bulvarima, koji svojom širinom prolaze ogromnim pariskim predgrađima. Sva su gotovo predgrađa velikih gradova jednakoobrazna, iste su im značajke i slična nesređenost. I nesumnjivo je, ipak, da svaki pojedini grad ima svoju posebmu varijantu jedinstvenih značajki svog predgrađa, a pogotovo to ima Pariz. Pariska se predgrađa naročito odlikuju svojom slikovitošću, koja kod drugih predgrađa uopće ne postoji. I oni ružni i neskladni elementi jednog predgrađa poprimaju već u samoj atmosferi “Ile-de-Prance«-a neku posebnu patinu i draž, stvarajući neočekivane kontraste u samim siluetama kaotičnih blokova, prizma i cilinđara, što se čine da su slučajno bačeni, te da su se razasuli bez reda i plana. Među takve skupine ugurali se mali vrtovi, mala štabla, kućice i kućerci, što izviruju iz brđa odbačenog materijala i otpadaka. Što se dalje širi pred'građe od samog centra, to ono postaje šire i praznije. Snopovi krivulja i ravnih crta kolosijeka, što. kruže ili se ispresijecaju sa svojim mostovima, prelazima,

semaforima, osnovnom neredđdu jednostavnu geometrijsku strukturu. Još više, te se saobraćajne linije čime među industrijskim skupinama i tvorničkim napravama i slagalištima kao neka žticala ogromnog pauka, što je raspreo svoju mrežu, pa hvata Svoj plijen. Prelaz pariskog predgrađa u pojas zelenila polja i šuma je postepen, tako su i očite pojedine zone. Kroz sve takve zone prošao je naš autobus za Orli na velikom putu za Fontenblo., Na terasi glavne zgrade prostranog uzletišta čekali smo na polazak. Ta je terasa jednaka terasama na trkalištima. Stroj za strojem, me=talna ptica za metalnom: BS pristizala je pred glavnu zgradu kao što to biva sa trkačkim konjima, da se prije trke prikažu. No ove ptice nisu se samo redom prikazivale, već su ukrcavši grupe putnika proslijedile svoj put. U daljini se elegantno dizale pretrčavši tlom svoj zalet, te se pojavljivale nad tamnim siluetama pariskog predgrađa letivši u Crveni ruj zapada, Crvenilo zapada još je na njihovim metalnim krilima bljesnulo, da se nakon “og bljeskanja smanje i usilne i da se pretvore u male modre ptice.

Sunce je upravo zašlo ,kad su našu kolonu poveli do aparata. Po metalnim gibivim stepenicama uspeli smo se u utrobu naše ptice. Oni koji su se požurili, zauzeli su krajnja sjedala. Mi, koji smo kasnije ušli, zapremali smo kose naslonjače naprijed bliže kljunu zračnog broda, u kome se upravljalo. Kasnije sam saznao čemu je bila žurba nekih putnika da zaposjednu stražnja mjesta. Statistika je, naime, pokazala, da obično imadu veče šanse da se spasu od avionskih nesreća oni koji se nalaze dalje od upravljačeve kabine. Tako bar letački narod govori. Kroz unutrašnjost broda po dva udobna naslonjača s lijeva i po dva s desna, koji se mogu nagnuti u svrhu udobnijeg smještaja za spavanje, Tako su to raspoređeni naslonjači u gotovo svim avionima različitih kompanija. Sa strane su mali obli prozori i nad njima mreža za priručnu prtljagu. Veći je priljag prije našeg ukrcavanja progufala. tamna rupa ispod nas u trbuhu našeg aviona. Smjestili smo se, dulje je to trajalo kod ženskog svijeta, neke su se sa svojim torbicama, neseserima, malim i velikim šalovima i džemperima smještale poput kokoši prije nego zaspu navečer. Zapovijed za vezanje o btolicu prekinula je to dugo namještanje, motori, su počeli. Sva su sjedala bila puna, bilo nas je 44. Kad su motori proradili, vidjelo se kroz okna kako se počela pomicati terasa zračnog

'traženja , spremno i brzo vršili, Počeli su razgovori u

– _—____— __________________E a e e _______________________________ ________________________ ___________ _____

smo sve brže jurili tjJom, dok nišu sasvim nezamjetno počeli svjetleći signali ostajati sve dublje ispod naš. Digli smo se i letjeli smo smjerom tamnih oblaka na zapadu, na čijim je rubovima zaostalo ljetno rumenilo. Pariz smo samo naslućivali, on je ostajao desno u nekoj svijetlijo)j magli. Na rubovima te magle iskrila su bezbrojna mala silna svijetla, Nađ nama među laganim oblačjem pokazala se i po koja zvijezda. Skoro je i njih mrak progutao. U avionu je bila neka polurasvjeta. ' Crveni se signal skoro ugasio, mogli smo se odvezati i zapaliti cigarete. Rastvarale se movine i revije. Vodili se tihi razgovori, Jednolični šum mofora svakako je uspavljivao putnike. Prvih pola sata to brujanje dmamljuje, poslije se na taj šum čovjek navikne. Čini se, da se od/vremena ma vrijeme to brujanje motora pojačava, da bi se nakon toga pojačanja opet vratilo na stalno jednolično zujanje.

Došlo je i vrijeme večere, otvorilo se okno na kabini pred nama i počeo je servis. Spušteni maslonjači za noć počeli se nanovo dizati, dremovni bputnici su dizali glave. Oživili su prividno pozaspali i skutreni putnici. Stjuardesa, lijepa plavojka u plavom dresu službene. uniforme posade, spreino.je ašspoređivala sa svojim Đomoćnikom pune ftase sa složenom večerom po našim Roljenima. Usuprot ljuljanju aviona svi su pladnjevi stizali uz elegantno balanširanje pred |mas: i boce i čaše i čitav pribor, sve je to bilo birano | posloženo i utaknuto i raspoređeno sa čitavim bogatim “menu«-om francuske kulinarske umjelnosti, Kad su | redom počele pucati mab* boce šampanjca, očito se raspoloženje kod svih podiglo. Naš se avion preikvorio u običan Teštoran, u kojem su se svi zahtjevi,i sva.

_g5a Ni

| svim mogućim jezicima, čulo se kucanje i smijeh. Kraj mene se neka postarija OMRSONON II Si dea lima, bila je irgovkinja,,mučila francuskim jezikom i nakon, preliminarnih fraza silom mi htjela dokazati, kako fa izvrsna večera nije onakva kakva se u Americi može posvuda dobiti, naprosto ta večera za nju nije tečna, a još manje dobra. Osobito je sretna što će. uskoro biti kođ kuće u Americi. Dosta joj je tog »Qld Country«-a, u kojem je sve naopako. Ona je bila sad prvi put'u Evropi ,o kojoj su joj mnogi pri čali čudesa, ali više ne kani u Evropu tako skom Moja obrana Evrope valjda je bila vrlo slaba, ma | samo počeo taj pledoaje s »veau froid, mayonaise koju smo upravo slasno kusali, kao i s onim

mašivim sirovinama iz tradicionalnih pokrajina PT.

' { 1 \ 3 ab