Književne novine

\ /

· " Ovih đanma izlazi iz štampe. u izđanju KR »HRulture«, knjiga Milovana Đilasa »Legenđa o Njegošu«. Ova značajna rasprava daje analizu idealizma srpske buržoazije i njegovih osobenih religio~

e znih i nacionalno-mističnih odlika, koje BU, enjene i ma Njegošu, oko nje-

j \ gova lika i dela stvorile čitavu legenMu. Iz ovoga dela »Književne mnovine« objavljuju poslednje poglavlje: »I naj, nešto o Njegošu« (bez kratkog u-

oda u samo poglavlje).

\ i NJ

„„Izgleda mi da je podjela Njego/og književnog rada na tri perioda, je opet prvi — doduše sumarno | držeči se poezije i estetskih' mjerila <k nabacio Vulović, u osnovi tačna. 5 fe-bi to ni u kom slučaju moglo znaiti da se ti periodi mogu potpuno odvojiti jedan od drugog ili da se pojedini Njegoševi elementi, motivi, obljciitd. ne pojavljuju kroz sve njih; a "mi u kom slučaju to ne bi moglo značiti da We ova podjela poklapa s tri ošnovna motiva u Njegoševoi društvenoj i poetskoj aktivnosti (država, religiozni idealizam, nacionalizam). Međutim, ti periodi se približno poKklapaju s razvitkom društvenih dalkle i političkih — odnosa u tadašnjoj Crnoj Gori sa Njegoševom aktivnošću u njima, pri čemu treba dodati da Njegoševa pjesnička aktivmost donekle i prirodno zaostaje za

društveno-političkom.!

Prvi periođ uglavnom karaktetiše; kao što se zna, Njegoševa najuža veza s narodnom. poezijom i kla:jcističkko – romantičarskim „uzorima

lutniović, Mušicki).

Šta je taj periođ u životu i rađu Njegoševom, kakvi su društveni odmosi u kojima on djeluje? Njegov preihodnik, vladika Petar I, već je bio ostario ne samo po godinama, nego i u odnosu na unutarnji cCrmOgoTski razvitak. Njegoš je — kako se to kaže — još mlad i neiskusan, i kao pjesnik i kao vladalac, ali jasno osje-

potrebe toga razvitka. Kojim bi se

\ače drugim momentima objasnilo to da vladika Petar II (Njegoš)odmah po dolasku na vlast otpočinje, dođuše me sam i ne samo svojom inicijativom,

7 unutarnjih reformi, koje znače Prelom s “Već zastarjelim načinom Vladanja mjegovog prethodnika i početak slamanja plemenske podvojemosti, ne toliko duhovnom koliko i fizičkom silom? Odmah dolazi i do

tjerivanja guvernađura i ukidanja Buvernađurstva (dvojnosti vlasti), koje je takođe bilo podrška plemensdioj podvojenosti; jedinstvo vlasti ne samo da pogoduje, nego je io ustvari uslov za ujedinjenje naroda na jedO Boa, wihawm, Stabnj.- 'Petat T 66 botn protiv plemenske podvojenosti gotovo isključivo idejnim faktorima (pretežno religioznim, a tek u drugom redu nacionalnim) i time ustvari pri9 o i stvarnu borbu silom, koju onda Njegoš otpočinje. Ali toje po čČetak, iu njemu još ostaje mnogo

tarog, mnogo kompromisa s pleme54 i plemenskim glavarima. Nje| je u tom periodu zatekao odnose Moji su još rađali narodnu poeziju, namu priču, anegdotu ,ali raspadanje

osa stvarno je već bilo pĐood-

' maklo, pa time i raspadanje same marodne epske poezije, koja sada većim svojim dijelom postaje suvopar– ma i štura, ali ne samo zbog toga što

bi je plemenska i bratstvenička su-

fevnjivosit, gonila na to da bude uglav- ·

nom registrator događaja, nego prije Bvega zbog toga što svojim tradđiciomnaldnim. formama ne može više da pjesnički odrazi nove, razvijenije događaje i odnose.! Njegoš ipak nailazi i na prve &poljne teškoće (okolni Turci, Au Btrija, Rusija—ali tada ga u Rusiji primaju dobro, i on se otud vratio 8 maivnim zanosom i oduševljenjem), ali teškoće nijesu ni onakve ni onolike

kao kasnije, kada će se — spolja i iznutra — zaoštriti borba· za stvara-–

nje državne vlasti, za apsolutnu momarhiju, za nezavisnost,

Imitiranje narodne poezije sasvim odgovara i ovom periodu i mladom pjesniku i vladaocu.

Međutim, tek se kasnije otkriva —

– m drugom periodu — da borba protiv plemena nije ni laka ni prosta stvar, Nije to samo problem unu-– tarnji, mego i problem odnosa & Tur-– cima. 'urci potkupljuju · plemenske glavare, otržu plemena, aktivni su na sve strane. Plemena se bune. Izdaje, bisturči se plahi i lakomi«. Gužva s

1 Prilazeći & književne strane, tu periodBu podjelu indivektno i donekle usvaja i M. Bogdanović (on ne kaže koliko i ka-

ih periođa ima). On je rekao u jednom predavanju 1947 g. da Njegoš ne bi mnogo brevazišao značaj Mušickog, da nije dao i »Gorski vijenac«, Ovo doista odvažno tvrđenje — odvažno ne samo u Kkmijiževnokritičkom nego i u društvenom pogledu, jer je izrečeno u vrijeme svakojaikih nekritičkih »zanosa« Njegošem — ne sadrži

Bamo zmce istine nego i vćlik njen dio.

Tpaki se Njegoš i u »Luči« i drugdje osjeća, ako i ne kao Njegoš iz »Gorskog vijcncać, svakako nešto veće i poetskije od Mušickog. Evo šta Bogdanović kaže: »Njedoš bi danas, da je njegovo „pesničko stvaramje završeno »Lučom mikrolkozma« i mjime okrunjemo, bio centralno duhovno

: uporište za svaku misao koja se regresivno

| kreće, za svaki duhovni Kkonzervativizam {Isidorina je misao živ primjer toga — M.

| Đ., Ali je Njegoš pesnik »Gorskog viljen=

e ca« iz osnova izmenio lili: onoga prvog pe-

___ Bnika« ibd, i sl, U. osnovi — tačno, ali sa-

ti mo u osnovi, jer — dato je impresionistič- ı

| ki, bez mužne istoriske analize. Bogđano-

i: vić — kao i neki drugi — osjetio je i naz-

|| liku između narodne poezije i Njegoša:

=, »Rečeno je da je on, pogodio ton narodnog

___Baopštavanja. Ali ima više u Njegoševom

1 izrazu, ima nešto što stoji iznad živopisno= sti sirovoga marodnoga jezika. To više

” nije izmereno« (Srpski književni glasnik,

, XVI, br, 7, 1925 g., str, 579). .

" Isidora Sekulić ne vidi ove periode, za mJu postoji jedinstveni kontinuitet — bez Buprotnosti i skokova — Njegoševog vazvoja, za nju je »Njegoš.., stvor od jednog koniada«, — što sve odgovara muenoj amđdlistoriskoj i idealističkoj opštoj jkkoncepciji, Isto i Nikolaj.

ı Nikakva natezanja Isidore Sekulić ne ,

mogu uvjeriti nikoga ko u poeziji traži poeziju, a ne potvrdu za svoja shVatamja, da Ova Njegoševa poezija mnogo vrijedi. Izbija tu i tamio đobra slika,

stih, snažan izraz, ali imitacije narodne ,

poezije su često gore od nje — jer su imi-

tacije. ı T Petar I je pisao pjesme, ali samo kao

narodne.

| Milovan ĐILAS

|I NAJZAD,

Turcima oko Grahova. Turci otimaju Vranjinu i Lesendro. Pomoći niotkud,

a unutra »malo rukah, malena i sna-

ga«. Rusija zna samo za mir s Turcima i podržava samo mir, samo mirne odnose s njimia. Rusija je ustvari protiv Njegoša. Austrija isto tako i uz to — ona još traži tradicionalne

· crnogorske manastire Stanjeviće i

Maine koji su na njenoj teritoriji. Njegoš se čak zanosi mišlju da baci sve i da bježi glavom u svijet. U tim uslovima je prirodno i razumljivo što

je Njegoš tražio i mogao »da nađe«.

izlaza eamo u drugom, drukčijem, samo svom, »ljepšem« svijetu od ovoga

— u religioznim i muetafizičkim poetskim .i filozofskim doživljavanjima. »Luča mTmikrokozma« (kao

i pjesma »Misao«) logičan je i u tim uslovima za Njegoša neizbježan rezultat — pokušaja »bar« umnog i emotivnog, »u ideji« — da pobjegne od

strašne, »nerešljive« stvarnosti, »LUu-

ča« je izišla kao idealni, duhovni odraz i stvarnosti tog perioda i samog Njegoša u njemu. .

Ali je isto tako logično da je i »Gorski vijenac« povezan s novim, trećim periodom. Teškoće doduše ni tada niješu savladane, ni spoljne ni unufarnje. No put je prokrčen, prvi rezultati se vide, Ognjem i mačem, »vjerolomstvom« i »mučkim ubistvom« ništi se — i to sa uspjehom — samovolja plemena i onih plemenskih glavara koji se nijesu pokorili centralnoj vlasti i koji su se u toku borbe, po samoj njenoj objektivnoj zakonitosti, &ubjektivno pretvorili u izmećare i pripuze okolnih paša. Varvarski odnosi se jedino i mogu razoriti varvarskim sredstvima, uostalom. Odnosi s Rusijom, Austrijom i dr. nijesu više iluzije, ili bar nijesu samo iluzije, nego i trezven politički račun. Unutarnji odno6i više nijesu stari, a novi — iako još nijesu potpuno pobijedili — nijesu više ni oni stari, postali su prevlađujući. Petar -I, je bio prije svega vladika i kao takav vođ u ratovima. Petar II je to još samo po formi, — on je već i apsolutni monarh. On se još mora — u skladu sa zaostalom, niskom sviješću — držati i te forme, naslijeđene zajedno sa odgovarajućim „društvenim odnosima. Ali što je Njegošev rad duže trajao, što su se sami društveni odnosi sve više sađržajno mijenjali, ona je postajala mebitnija, sporednija, Ostatak nečeg što je bilo realnost, a sad je još samo njen neizbježhi privid. Senatori i ostali već ga ZOVU gBOSDOdarom, a ne vladikom. (A poslije njega je i ta — vladičanska — forma razorena kao ostatak prošlosti, kao smet nja učvršćivanju novih odnosa). U tim uslovima narodna poezija nema više nikakvih, ama baš nikakvih uslova za razvoj. I kad ona u to vrijeme i docnije pjeva o događajima, — to je sa-

. mo gola i šuplja forma, koja više ni-

je kadra, da odrazi novu sadržinu. Zato ta poezija više nije čak ni onakav suvoparan registrator, ona postaje plitka fraza, manje-više rđava agitacija za nekoga ili nešto, Novi uslovi su tražili da se idđe dalje, i Njegoš, pjesnik od talenta, pošao je dalje. I još nešto: novo stanje, novi odnosi ipak nijesu bili toliko odmakli od starih da, ih je bilo moguće izraziti u formi sasvim drukčijoj od stare (npr. romanu, pripovijeci). Ta nova forma može opet biti samo poezija, i to poezija slična staroj, narodnoj, ali samo slična, a ne i istovjekna sa starom — njen privid, ali ne i sadržina. Ono što je ostalo od narodne poezije u »Gorskom vijencu« to više nije narodna poezija, nego neki mjemi OsmoVni formalni elementi (jezgrovštost izraza, ali — bez narativnosti; poređenje, metafora, hiperbola, epitet itd., ali — drukčiji, liženi stereoctipnosti i konvencionalnosti, i i i konkretizovani na % poslovičnost, al. — opet konkretna, srasla s društvenom praksom; deseterac, ' ali rikmički edrukčiji i drukčije upotrebljavan, u” iskazivanju misli jtd... Sadržina je sasvim “rukčija (umjesto kao u narodnoj pjesmi, ređanje događaja — 6vi su događaji zbijeni i usmjeivemi ka jednom događaju; Uumjesto nepovezanosti i nereljefnosti ideja — jedna ideja, sve ideje kao elementi, dijelovi, konkretni izrazi jedne jedine ideje: borbe protiv Turaka, istrage poturica; umjesto. spoljnjeg, često tipiziranog i opisnog slikanja lica — njihovo individualiziranje, konkretizovanje ideja kroz njih itd.). Pa i forma čitavog spjeva mora biti druk čija (ali o tome kasnije). A nije u »Gorskom vijencu« mmogo ostalo ni od religiozno-filozofske poezije.! Ima je, ali je upletena u samu stvarnost, u događaje, pridođate njima — nije »na nebesima«. A i stari društveni odnosi se još vuku u nekim oblicima, još se sadrže ı novima, ali ni oni sami nijesu više ono što su bili — vladičanska mitra još samo pokriva kneževsku krunu, glavari su ustvari po-

immi život;

13 jezil »Luče« — mimalo slučajno drukčiji je ođ onog u »Gorskom vijencu« i

»Šćepanu Malom«, pretrpan je crkvenim izrazima... . Korijene »Luče« prvo treba, gospodo

idđealisti, potražiti na zemlji, to jest: najiprije u društvenim odnosima, pa onda u onom što je primio iz narodskih, primitivnih. poluhrišćanskih-polumitoloških vjerovanja, pa onda iz onoga što je primio od drugih pjesnika i filozofa, — pa tek onda, poslije svega toga, pokazati kako je on sve to skupa, pritisnut tešvim odnosima toga perioda, poetski i religiozni način: a ako te korvijene tražite u zakonima zvezdama«, ne samo da ne objašnjavate »Luču« ,nego padđate u potpun mrak i bezumlje! ;

1 Nikolaj: »To, što se viđi u predgovoru »Luče mikroekozma« i u celom ovom delu, to jest ta očajna borba i rvanje sa svetom i sobom „da bi se na svetlost izašlo, vidi se,. premia u mnogo manjoj meri i u »Gorskom:· vitenceu«,. koji je napisan docnije...s (str, 121.10 »Religiile Njijeđoševae) Nikolaj kan na žali što »vo »svetIcstl« nema dosta i u »Gorskom „ijencu«. Ali 10 onda ne bi bio svijet »Gorski vijenac, nedo tamna »Luča«!

.ili

tvansponovao na svoj.

vječnosti, ·' »među ·

3 Very PP RU LOrAMuk lay 040 1) *# i| , !

/ x. Paa ' —

} - – ' . %

Y : : ' |

•

stali blačeni monažhovi činovhici, ·a plemenska podjela i plemehska bpripadnost glavafa samo 8u još forma, prelazni oblik buđuće stvarno teritorijalne podjele vlasti, Crnogorski na= rod počeo je da živi jedinstvenim živolom, — i taj i takav njegov život. već plamsa i bukti i kroax Njegoševu poeziju.! Jer, gdje Njegoš stvarno ističe ili veliča neko pleme, ili bratstvo? Pet Maytinovića su — prosto njih pet, a ne Mabtinovići, Ormnica — OCrmnica, a e crmničko pleme, Čiji je Draško vojvoda, ili Rogan knez, Radonja serdar, prema tekstu, prema smislu »Gorskog vijenca«? Čiji po suštini? Itd. i sl. Iako evropske klase s njihovim složenim odnosima za Njegoša nijesutbile neposredna realnost, klasnoj borbi nije ni on mogao umaći, i to ne samo onoj raje'tinskoj protiv Turaka, nego ni onoj u samoj Crnoj Gori. Proviruje ona i probija se i kroz njegovu poeziju, jer se ne da sakriti; proviruje i probija se, makar i ne u onoj mjeri u kojoj je on sam bio nosilac nastajanja klasnih odnosa (kao pretstavnik novog glavarskog sloja ,koji je zavisan od apsolutnog monarh4, ali bez kojega ni taj sloj ne može da bude). –

Njegoš je doista bio i idčđolog novog stanja, i to glavni ideolog u Crnoj Gori: šdeolog ujedinjenja naroda, borbe protiv plemenske izolovanosti. A kako je to ujedinjenje ujedno i uslov borbe i pobjede nad Turcima, to se i jedna i druga borba slijevaju u jedno — u jednu borbu koja je uslov života, opstanka, razvitka, Dva su pitanja u kojima je Njegoš nepomirljiv u svojoj poeziji: borba s Turcima i borba protiv plemenske izdvojenosti i samostalnosti, odnosno — borba za apsolutističku cemtralnu vlast (ovo drugo se u poeziji vidi mahom indirekino, ali se vidi), A u tim istim · pitanjima on je nepomirljiv i kao čovjek i kao vlađalac — ukoliko je prak tično mogao i gdje je mogao (u borbi protiv Turaka ne mnogo, a u borbi protiv plemenske izolovanosti uspio je da izvrši prelom).

Bilo bi, razumije se, jednostrano vidjeti Njegoša-pjesnika samo kao ideologa tih dvaju odnosno — jedne osnovne ideje, koja nije ništa drugo nego idealni lik stvarnih i isto tako osnovnih društvenih procesa, odnosno — jednog osnovnog društvenog proce&a. Ima tu i mno go čega drugog (slikanje narodnog života, običaja, ljubavne i refleksivne poezije 104.), ali sve jeto đerivat ili ilu-

1 Kako je ovdje apsolutna monarhija (monarhija naročite vrste, kako sam rekao) tek na početku, ona je nosilac i objektivnih — istoriskih — i subjektivnih težnji naroda. (Ona će tek kasnije doći u sukob & narodnim težnjama i postati ugnjetač), Ovud Njegoš još cijeni i VOl., narod. I kada pojedinj interpretatori izreku »pučina je stoka jedna grdna« uzimaju kao njegovu, ne čine nepravdu samo njemu nego i istoriskoj stvarnosti. To ne vidi ni Isidora: »Tek- je Vladika Rade... došao bio do gorkoga uveremja da u toj zemlji nema ko da oseti progres naviše, i prvi od crnogorskih vladđdalaca nađeO crnogorsicom puku ime »pučina«« (str. 808). Međutim, to ne govori Njegoš, nego Turčin, Selim-vezir, za njega je, a ne za Njegoša, narod — »pučina«, »stoka jedna grdna«.

i U »Gorskom vijencu«x vladika Danilo: Ne bojim se od vražjega skota, Neka ga je ka na gori lista; No se bojim od zla domaćega: Bijesna se bratstva jisturčila, Tek domaće napadnemo Turke, Svoj svojega nikad puštat neće Razluči se zemlja na plemena, Krvava se isklati plemena, Vrag đavolu doći u svatove Te svijeću srpsku ugasiti!

ebeeneeepevoposoBbePeo BBG BB eee eee

·KNIIŽEVNE

PJ“. S

1. U a ut

NOVINE

BOL

War Pij i č: «() [1] WO

stracija, nužna pozadina glavnog, . bi glavno izbilo jače, reljefnije, da.bi, bilo punije iskazano, Sve je lb ražumljivo, Život uopšte, život kao Žživot, — nije samo prost, jednačit proceš, iako u njemu uvijek izbijaju kao glavne neke tendencije protivrečnog materijalnog društvenog razvitka; i tako se i u pravom umjetničkom djelu nužno moraju da refiektuju „te glavne tendencije kao neki glavni siželi, glavni moktivi ,osnovne ideje. /A meni izgleda da je Njegoš upravo i prije svega pjesnik ideja, i. to prije ·svega pomenutih ideja, ili tačnije ideje. Ali, kakav pjesnik ideja?

se . ) „ipavio, 7

Prije svega, tih ideja je bilo i pri--_

je Njegoša u Crnoj Gori, a bilo je i njihovih nosilaca (Petar I, pa i Šćepan Mali; i možemo ićii dalje, pa nalaziti klice tih ideja sve do vladike Danila). Ali nije bilo pjesnika (osim onih narodnih). Tek kad je- sama stvarnost, sam društveni razvitak došao u takvu fazu, u takva prqtivrečja, kad je kroz sve svoje pore ispoljio tendencije ka ujedinjenju plemena u „narod, ka konačnom oslobođenju od "Turaka kao jedino mogućnom načinu opstanka i razvitka, kad su te tendencije postale gotovo jeđine želje, mi&li i strasti ljudi — tek tad su i same te ideje mogle dobiti konačan vid, biti očišćene od sporednog, tek tad su one mogle biti ne samo „iđeje, što su bile i dotađa, nego i nešto drugo, više: zanos idejama, zanos potpuni, iz čitavog ljudskog društvenog bi-

'Ćća — poezija, umjetničko., djelo. Tu. treba »samo« biti pjesnik, ili meki drugi umjetnik, jer — »sve« je već

tu. Doba je takvo kad se nema kud do dati se borbi bez ostatka. Neka buđe što biti ne može — u životu i u poeziji ,najprije u životu, da bi bilo i u poeziji, pa onda i u poeziji da. bi bilo i u životu. A u tako dugotrajnoj i napregnutoj atmosferi, ako pjesnik nijesi ti — it venia verbo— biće ne-· ko drugi. Bilo je neizbježno i najprirodnije da baš Njegoš-vlađalac, najneposredniji i najaktivniji mosilac ta-

kvog procesa, najkulturniji, najđaro- .,

vitiji Crnogorac svoga vremena, bude i poetski izraz te epohe. Nije on samo fizički bio za glavu iznad svakog Crnogorca; on je zbog svoje i Objektivne i subjektivne uloge morao i najsenzibilnije đa prima stvarni pro ces. i da ga kao poetska individualnost i najsnažnije poetski transponuje. Alko se obazremo na pomenute stupnioeve Njegoševog razvitka, onda vidimo kako zapravo te iste Ideje postoje od samog početka, kako proviruju u prvim imitacijama narodme >ypoezije, pa onda dobijaju svoj religiozno-filozofski preobražaj, da — najzad — postanu u »Gorskom vijencu« strasna himma oslobodilačkoj borbi, Razvitalk u protivrečnostima! Tačno! Ali šta da se rađi kad to ne zavisi od nas! Nije Njegoš, mači, samo pjesnik iđeja, pje-

' snik koji opJeva, opisuje ideje (i ta-

kvih je pjesnika bilo, i čak pjesnika istih ideja, i u njegovo vrijeme), nego on pjeva kroz njih, one pjevaju ako tako može da se kaže — i zato se one i slabo wide kao ideje, a vide še kao ideje-pjesma, kao sama pjesma, Ideje su se sublimirale u poeziju.

TI meni izgleda da je u »Gorskom viljencu«, a i drugdje kod Niegoša, baš takve prirode sve, i karakteri, i događaji, i radnja; sve su to pretežno simboli, ideje, ali ideje i simboli koji su konMkretizovani i istopljeni u poeziju „koji su postali poezija, Baš po

sepak eseekvesneoeenepe Bee pope egeB eee ee

tome, a ne toliko po indiviđualisaclji karaktera, opisu ađaja, dramskoj. radnji i 8l.._— »Gouski vijinac«a i ješte velika poezija. . Društvone osnove s kojih je Njegoš! išao u svom stvaranju drukčije Su, Osobeno, a· osobema je bila i njegova lična siruktura, ba se njegova Tema na kraju kvajeva morala dd izrazi | u osobenom poetskom obliu: nastalo je nešto što je i narodna poezija seljaka iz turskog feudalizma, nešto što je i dramatizaojja i slienafije karaktera „ali u isto vrijeme i nešto što nije0nl prvo mi drugo ni traćc,' ncso Jadan 'sDocifično komndenzovan izraz strasnog pjevanja o borbi za slobodu + jedinstvo, izraz u kojem su na naročit nažin sintetizovani i svi ti elememti.t „Nerazvijem dramski, a isto tako i epski oblik, ne treba, mislim, toliko pripisivati Nješ goševoj nevještini u pravljenju drame ili epa, iako je dosta donekle bio nevješt za te Oblike; za mene se, Specifični oblik »Gorskog vijenca« u prvom redu Objašnjava speoifičnim -—v lirskim — Njegoševim odnosom prema temi, zatim time šlo-je Njegoš pjevao ideje, pjevao idejom, pri čemu je svakako na oblik uticala i specifična tema. Dakle, »Gorski vijenac« je ne samo sasvim prikladna, negq — moglo bi se reći — čak i savršena fomma za ono što je frebalo reći i kako je trebalo reći: u formi poći dalje Od narodne poezije, uzeti epsku temu i opjevati ideju oslobođenja u Taznim njemim vidovima, ali ma lirski načim — pa to je bilo mogućno samo u epsko-dramskom. obliku, u dramskoj poemi. »Gorski viijenac« je originalan isto tako po svojoj formi, kao i po svojoj poetskoj, a i društvenoj sadržini. Osobenost objektivne realnosti tražila je da bude is-

· kazana ma osoben način i u osobenom

obliku, inače ne*bi bila adekvafno ni iskazana, ne bi bilo ni poezije (svakako ne bi bilo velike poezije).

Ideje se jedva opažaju u toj poeziji, ali kao poezija izbijaju tako neobično i silovito, da se u nama pretaču u slike života, u emocije, u asocijacije, kao Ma je to sama poezija, -— kao što to uostalom biva kod svake #jvelike poezije. Ustvari, ideje su ovdje postale onom unufarnjom, ako se tako može reći — maltenijalmnom sadržinom same poezije, Kod slabog pjesnika jdeje strče, vidi se da su one suprotnost wimociji, Muonlkmetnoj slici, mjihovom izrazu uopšte. Ovdje su te suprotnosti u jedinstvu, jedno oljelo i merazmrsivo. I, pored ostalog, »Gorski vijenac« će i zafo uvijek biti velika poezija.

A prije svega, mislim, velika lirika.! Epski motiv, epika događaja a sama borba za oslobođenje je takav motiv i takva epika — Njegošu su samo podloga, ali njegov način izražavanja, .prilažehje događaju, nije eipsko,. nema. epske deskriptivnosti, nema epske »objektivnosti« i »objektivizma«, mego je sasvim lično, lirsko, limski zahvat pjesnika koji je svim svojim bićem u borbi i na njenom čelu, što je Njegoš stvamo i bio. A što mi to klasifikujemo kao epiku, to je, po mom mišljenju, samo naše olako i uprošćeno shvatanje motiva, koji — iako: sporedan u poeziji pada u oči prvi, jer nam se on u prvi mah nameće kao ono glavno. A motiv nam se DOE a kao glavno, odnosno — Njegoševa lirika kao epika, prije svega zbog toga što još živimo u Hradiciji tog motiva, što još u mama živi nacionalna botba. Ali se mi — bar ja — mne oduševljavamo Njegošem samo zbog grandiozne Dpoetske epske slike ljudi i događaja, čega ima i kođ Njegoša, nego zbog načina kako su iskazani, kako su u nas prenesena emolivna, lirska 'zbuđenja, koja se doduše teže shvaftaju, razumijevaju, ali dublje zadiru. Njegoš je svojim dubokim i lirskina zahvatom do kraja izrazio baš pomenute ideje, pomenute tendenoije društva njegove sredine i mjegovog VIemena, tačnije rečeno — ideju (jer je to ustvari jedna ideja) kao izraz tendencije stvarnosti (jer je to ustvari jedna tendencija). Sve. ono drugo, kao nebitno u stvarnosti, odnosno — u ideji, nebitno, je i slabije i u njegovoj poeziji, pa je Zbog toga pogotovu nebitna njegova religiozna filozofija, A baš to bitno bilo je, i jedimo ono je i moglo biti, pravi,

snažni polstrek njegovom lirskom temiperamemtu.,

I tako, opet još jedna protivrečnost: matenijalna, motivsika osnova Njegoševe poezije, a prije svega »Gorskog vijenca«, jeste epska, ali je njeno izražavamje lirsko. Ali zato je to i dobra poezija jer su suprofnosti jedno. Uostalom, to je poetski preobraženo protivrečje same stvamosti: nosilac JEO ONU

1 Uostalom, je li kogod đrugi — i da li Je i to slučajno! — đao pravu dramu ili ep na motiv — stvami ili ileini — borbe naŠeg naroda protiv turaka?... I još nešto: Isidora Sekulić, a i neWi drugi, smatraju Njegoša genijalnim primitivcem; apstraktno uze}o i mjereno apsolutnim mjerilima — to je tačno. Ali za onaj stupanj društvenih odnosa i tendemcija njihovog razvitka koje je trebalo izraziti, a i u odnosu na fađašnji kulturni nivo i osnovu s koje je polazio, Njegoš je imao, uglavnom ,i dovolino znanja i kulture. Danas bi to bilo malo, ali onda nije bilo. Mušicki je bio čovjek velike kulture, pa ipak... a i Isidora danas?

I još ovo: Njegoševa pisma su takođe ilustracija njegove neposredne i svestrane lične vezanosti za ideju A i sva njegova društvena altivnost.

ı Da je Njegoš veliki lipičar opazio je, polazeći s drugih, uglavnom estetskih osmova — opet prvi! — Vulović. A i Car to zapaža. Bio sam već napisao ove redove kad mi je Boris Ziher!l skrenuo pažnju na Župančićev članak iz 1947 g. Evo šta on kaže: »Njegošev »Gouski vijenac« je veličanštvena masa u koju su zbijene sve tri · vrste pjesništva: po obliku je drama, po zanosu i strastveno vrućem čuvstvovanju lirska pjesma, po širini i velifoi obuhvatnosti ep« (»Veš poet svoj dolg«, Ljubljana, 19040, Str. 59), •

Radujem se Što sam se u mišljenju o Njegošu našao zaledno sa ovim suptilnim i darovitim pjesnikom, koji je mogao đa gleda nepristrasno na Njegoša ne samo kao Slovenac, nego prije svega kao trezvehi i kritičan duh.

aaa

bdrbe za oslobođenje čitavog naroda – ia

·- filozofskoj strami mjegove poezije,

| bila jJ& prije 8Vega hpsolubha moham-

· hija, apsolutni monnith, čija ličnost

svjesno igra istorisku ulogu i koji se be osječa Mao centar borbe ža Oslobođenje, koji je uostalom u toj slrahovitoj zaostalosti jedini i mogao da buđe obrazovan čovjek Đa kao takav i razvijen pjesmik (ako je bio pjesnik, a Njegoš je to stvarno bio), i dalje: u tFm uslovima, koji je to korak koji se mogao učiniti kao korak dalje od narodne poezije, a o-

stajući na bazi njene osnovne epske'

tematike, koju je tražila i sama stvarnost? To bi u drukčijim uslovima mogao biti samo pravi ep ili prava drama (odnosmo roman), a u datim uslovima mogla j& to biti sa• mo specifična lipska poema.

Ni na kraj mi pameti ne pada da ' zamjeram Njegošu što je stvarao re- ligioznu poeziju i odgovarajuću filozofiju. Bio je što je bio, a ne što bi . mi đanas željeli da bude, Pa o o- | nom što je bio i treba govoriti. Dru: go nije ni mogao biti vladika i go- i spođar, čovjek koji se borio da buđe' ovo drugo u uslovima niske društve- ne svijesti i nerazvijenih društvenih | odnosa. Tražiti u njemu nešto drugo od onoga što je bio i što je jedino i mogao biti, mačilo bi zamjerati Nje-' gošu što nije vodio klasnu borbu modernog proletarijata i razvijao njegovu ideologiju, dakle — nešto slično onom što savremeni idealisti, za &VO- . ju klasu od njega i zahtijevaju, to-' bože nalazeći to u njemu.! Ali time ne mislim reći da treba da primamo i njegove ideje, čak ni one nacional-. ~» ne, jer su one odraz onog vremena, zadataka Onog vremena, a mi živimo i pjevamo drugom idejom, Treba sve samo „&tvarmo objasniti. Njegoš je mužno bio religiozan kao što smo” mi nužno materijalisti. On je onda. i sa tim idejama mogao

da se bori. One su za današnje doba već davno preživjele, i mi jedino . možemo da se borimo sa ovim, i matterijalističkim. (Time ne mislim. reći da — uzeta apstrakimo, izvan . svoje nacionalne, čak i mnacionalističke, čak i religiozne forme! — sama. d ideja borbe za slobodu ne može da. nas polstiče, Da, može. Ali ne kao. apsoluina, nego kao beočug u lancu istorije koja je prošla, ler Njegoš je doista bio beočug naprijed, kao druge oslobođilačke borbe i napori iz prošlosti). ,

Ali, tu se ipak moramo zadržati na Njegoševom pesimizmu, Negirati postojanje pesimizma kod Njegoša — [ isto je tako besmisleno kao i negi- rati njegovu religioznost (u filozof- i skom smislu, razumije se). Idealisti- 5 ma je ovaj Njegošev pesimizam, koji nesumnjivo ima veze s njegovim fi- ji) lozofskim pogledima, poslužio „kao | zgodna osnova za svakojaka izopača- i vanja Njegoša.i za potvrđivanje njihovog sopstvenog očajamja. Tako su prosječni ljudi Srbije i Hrvatske sve od Njegoša do 1914 i čak do 1941 primali Njegoševu poeziju kao potstrek na borbu, a ne ma očajanje, ni ta činjenica za idealističke filozofe nije imala nikakvog značaja, jer im je, smanjivala. mogućnost da. Njegoševim pesimizmom obrazlažu svoj reakcionarni idealizam, Oni su tačno uočili da njegova poezija obiluje pesimističkim elementima, i naročito su njih isticali, iako ti elementi ne samo da nijesu jedini, nego bi jedna detaljnija i dublja amaliza mogla da pokaže da nijesu ni prevlađujući. Ali pustimo fo, nego o kakvom se Dpesimizmu radi? I da li je on nama tuđ? i Rađi se o odrazu objeltivne stvarnosti, stvarnosti teške, crne, očajne i često, često bez perspektiva, Ako je , neko prema takvoj stvarnosti e — u poeziji, a i uopšte umijefmosti, optimista, onda je nedskren, omda on u najboljem slučaju možda: nije, ali | liči na plaćene pjesnike. Ali ako m kuka nađ grozotama, te stvarnosti, ako i nju prikazuje kakva jeste, na adek- | vatam način, njegova umjelnost postaje onda oblik borbe protiv te i stvarfosti. (Nijeđan veliki pisac carske Rusije nije bio optimista, ali su -

· svi pesimizmom razarali njenu wtvar-

nost, bonili se protiv nje; nijesu ni 1 mogli a ni frebali drukčije. đa čine). a Treba uvijek ući u istoriske uslove, | u date društvene, kulturne i dr. od-

nose, i tek onda može i ono Što nam 1 je nejasno i tuđe da nam poštane Jasnim 1 svojim. Njegošev pesimizam je borbena skrana mjegove poe- . zije.: (A u njegovoj filozofiji, tačnije

problemi su drukčiji: pesimizam u njoj nije uvijek i veoma je rijetko njena borbena sirama, jer ta njegova filozofija u poeziji redovno znači u- ~

1 Isidora Sekulić ne može u tom pogleđu da oprosti ni Milanu Rakiću. (koji nije bio ni tako ni toliko filozofski religiozan kao Njegoš), nego mu u predgovoru »Pesama« koje je izdao »Nopok« (tim i još ponečim — ni novo, ni pokolenje!) ove gospodnje 1952 godine zamjera baš nedostatak »religiozne misli i problematike«, Teško je položiti pred njom ispit iz religiozne misli! A samo to jizđanje je nemoguće! Pa kakve su samo korice izdanja! Šovinističika mistika! Nekakva isprčkana Simoniđa na njima, kojoj je »slikar«, u- mjesto Arbanasa (i baš đamnmas Arba- nasa!) iskopao oči neoprimitivistička imitacija freske, iako svak zna da su Si monida, Gazimestan i sl. kod Rakića, nacionalni, a ne freskno-religiozni motivi,

1 I opet oštroumni Župančič: »Pako provijava kroz tu tragičnu velepjesmu optimizam, ali ne onaj površni, lakomisleni i mekušni, koji neće da vidi tamne tranč u istoriji, koji hoće da ružičasto obpii tminu i sjene na slici svijeta, već ona/ zivotvorni, primitivni, koji budi energila u , svim zdravim narodmim masama, ikoj, voli život, i poziva ih na velika djela uz velike žrtve« (isto, str. .„55). | j

(Nastavak na osmoj strani)