Književne novine

„HLJEBE CRNI GORKI MEDE«

LIRIKA U PREVODU .

| * Rukovet pesama najmladiih italijonskih liričara u prevodu Ante Cetined

Lučano Poka

Lučano Roka, rođem je 1910 u Torinu, gdje i danas živi.

Po zanimanju, je inženjer., „Neko vrijeme bio se posvetio slikarstvu, alise u poslijerat= nim godinama sav predao poeziji. 1954 god. Premio Siena — Ausonia (Nagrada Slena Auzonia) „otkrio je u njemu poetu,

Pred nama je jedna poezija bez igre, jedna umjetnost bez kaprica. Prvenstveno, umjetnost bez one »cončetističke igre«, koja uostalom nije za osrednjeg ljubitelja poezije ništa movo. (Giambattista Marino manirizam, „kulterani= zam, ledezmizam itd.).

»Stav“savremena čov~ . Jeka prema poeziji, kako sam pjesnik kaže, ako se dobro uoči i pro uči, sav je sazdđan nepovjerenjem prema sim bolimo apstrakine vrijednosti. Od poezije damas, više megoli ikad prije, čovjek ište jednu egzaltaciju svoje žive i

arabeskama koje nema ju ništa ljudskog osim prorijeđenog savršen= stva grafičkog znaka. Oni su u stvari jedno veliko i nemoćno ništa prevedeno u stilizovani ScheTrZO.«

Nasuprot sličnim reto ričkim apstrakcijama osjećčamo se maskiranim i neodređeno pogrebnim i grotesknim, „kao kad posmatramo svoja leđa i svoj anonimni potiljak u mnogostrukim ogledalima krojačnica.

Zašto, pak, ne bismo pribjegli jednostavnijem rješenju? Zašto ne bismo upotrebili ogledala, koja odbljeskuju.a da ga do grotesknosti ne u-– nakaze, život ljudski i naša lica? Sve i kad u fim ogledalima ne bismo odrazili drugo nego nelagodnost pri vi=đenju kakvi smo, sve i kad bismo kao ljudi bili primorani da o sebi pričamo i da se međusobno trpimo i podnosimo, još funkcija poezijene bi bila dokrajčema.

najprisnije stvarnosti. Tim prije i u toliko više Većina stihova s etike- što ja ve ljudsko i pletom supermodernizma menito i dostojno da se sliče razbjemim dWtak- posredstvom umjetnosti

lima, koja zure u prazninu noćnu, što se Uuzaludno zastire s papiers collćes i eleganinim

1945

Onoga koji na strani srca spava

može ugroziti onaj neljudski san

koji počinje jednom žalosnom ftufnjavom plombiranih vagona i završava

između lomača ruševina i mrtvaca bez lica.

Tako je za nas, mnogo halapljive u jelu, sav jedan rat, u snu prošao

nad glavom u bunilu, i zadesilo nas je

da smo hiljađu i jednu moć sebe proklinjali u jednom snu usijanom kao jedno oružje.

Spopalo nas je u ponoć jedno bjesomučno pijanstvo zlosretno rođenih dječaka,

tvrđih i brzih da rastemo na kostima,

da bismo svi u jednoj smrii vjerenicu našli.

Sađ svršeno je, moći ćeš otpočinuti,

majko stara, srce obudovjelo.

Završilo je vavijanje erno

sirena, nebeske orgije,

stravična pirotehnika mržnje

sa svojim bljuvanjem vatre naspram Boga. Ali zvijezđe njome dršću za vazda.

Više nećemo čuti korak po taktu, iznenadni »alte, u jednoj zori nužnika, ono uzaludno nađanje suhoga grla

u jeđno čudo, ili jedan plač sestrin

iz one prljave mjesečine iz kasarne.

Gaženi bolovi se uponoruju, jedan odron kiše, sa gluhim pljuskacima,

nitije i boje i zvukove.

ispremeće i okružuje opkopom lice oftsuinil,

Samo je spašen onaj što se ne vraća.

'Ali u ovom ogoljelom podneblju ofsutstava u kome nas mrtvi ostavljaju da živimo rastu ne znajuči vinogradi i stabla, miriše mast, vrlo slatka krv.

Samo se čini da se čempresi hrane žalostima i podzemnim nebesima.

Pošto je zamrla u šumama zadnja kuknjava lovljenih ljudi, sada ljeto

rastapa na jezerima jedno jasno priviđenje đa bi obnovili zakletvu ljubavnici.

TI da djetinjstvo opet uzraste za igre s iravkama,

i da se mjesečina, tanana tuberoza, ponovo odgaji na jednom vjetiru s mora.

preobrazi u još plemejasnije oblike,

Frančesko Masala

Frančesko Masala je mlad pjesnik, rođen u Sardiniji, gdje i sad živi (u Kaljari) kao profesor. Bit ove poezije, koja je više nego doseg uobičajene tradicije sardskog folklora, „sačinjena je od neposredne interpretacije duševnih stanja, pregnuća i stvarnosti ljudskih i socijalnih, skopčanih za život, koji je u dnu svom opor i bolan, između dnevnog tavorenja i napora, nadmoći nepravde i nasilja i nade skoro očajničke u jedno sutra manje okrutno i čovječno. Najzađ, đuboko i čvrsto je utkan u ovim pjesmama jedan tumač pu-= čkih osjećaja djevičanskih i neposrednih, još

više i nada sve jeđan pravi pjesnik, kojemu je dovoljan jedan akcenat, jedan akord, jedam odzvuk gitare, jedna modulacija glasa toga porijekla, da se njegoV pjev-jadovanka, tužbalica, uspavanka ili kor, šta bilo — oslobodi na svoj način, jednim potpuno svojim originalnim i za nas novim poetskim govorom; govorom, koji je suštinski vjeran intimnom glasu puka. Objasniti primjerima ovaj odnos pjesnika Masale i njegova sardskog puka ne bi bilo teško, ali sigurno suvišno za Ssvakog i malo iskusnog ljubitelja poezije, koja ima korijen u patnji ljudskoj i oporom kamenom kraju, drevnom, kao ljudska patnja i nečo-

vječnost.

Kor brončanih sablasti iz Margina

Franka Marija Kart [UBO IMO _____

Pranka Marija Katri (rođena u Rimu 1931.) u šesnaestoj godini zaVI“ šila je klasičnu gimnaziju, a u dvadeset i prvoj medicinu. ,

Produžujući jednakim koracima ljubavi u svom hođu prema Esku lapovu i „Apolonovu hrzmu, mlađa pjesnikinja se danas specijalizira u hirurgiji i mo” dernoj poeziji svoje zemlje, pružajući bolesnicima svoju pomoć, a čitateljima svoje stihove.

Glas Franke Marije Katri besumnje otkriva novog i dobrog pjesnika, U ovoj svojoj prvoj

zbirci »Noi poveri« (Mi siromasi) ona novim |. zrazom ne pjeva samo svoju ljubav, nego tioplo oživljava sudbinu svih „stradalnika oko sebe. Pjev, iako premlad, „posve je njezin izrazom i sadržajem, koji nikađ ne prelazi mjere i daje pjesme jed ne usklađene arhitektu= re, kojoj bi i mnogi stariji i priznatiji piesnik mogao zavidjeti.

Ovom svojom prvom zbirkom mlađa pjesnikinja već danas zauzima vidno mjesto među talijanskim pjesnikinjama XX vijeka.

Svadbena pesma

Dođi.

Ti si svjetlost a ja sam zemlja. Iz nas će se roditi bol i smrt i plavo lanovo cvijeće.

Iz nas će se rođiti radost jača od vina i mirisa mirtina,

PMenco Laurano

Renco Laurano rodio se u San Remu 1909, položio je doktorat književnosti, filozofije i prava. Njegova zbirka »Chiara ridđe« (Klara se smije), iz koje donosimo ove pjesme, bila je nagrađena na Internacionalnom Bienalu za umjetnost u Veneciji (1934). Osim pomenute, dobio je još mnoge druge nagrade. Do sada je objavio dvije zbirke originalnih stihova, koji se mnogo cijene kod kuće i u inostranstvu. Nema anfologije, domaće ni strane, u kojoj on nije

Klara

uočljivo

pretstavljen svojom poezijom. Uče-

nik i veliki prijatelj Pavla Valerija jedan je od glavnih osnivača Mediteranskog univerziteta u Nici, gdje je on, iako vrlo mlad, mnogo i uspješno radio. Odličan je konferensije i prevodilac strane lirike. Poznat je mjegov magistralni prevođ ljubavnog kamconiera (Camgoniere d'amore) Bernar de Van= dorna. Uskoro je izašla u izdanju »Garzanti«, ·'njegova antologija »Lu poesia dei trovatori« (Poezija trubadura).

se smije

Klaro, u tvom smijehu viđim pajace. Tzalud se truđe da nađu držanje. Pjana od vriuljka, razbijena jednog

obrgljuješ konja.

ıwnutra u tvom smijehu vidim naranče što jedeš. Smiješ se najtečnijim okusima svijeta u ustima. Ti se smiješ gurkanjima,

potržeš obrazima.

Tvoj lijep otvoren smijeh znači užitak života. Smiješ se ne znajući za scensko umijeće smijeha i činiš vazđa nedjelju

s praporcima.

Unutra u tvom drhfavom smijehu igraš baletie. Boje plinovite praskaju. Uvelike svečan zvecka festival jedan: bengalski vatrometi

i prangije.

Samo more

Mjesečina i na samofnom moru juče noću na brođu i bijasmo u kupelji

mekanoj, ljupkoj mjesečine.

w barki ni jedna

žena ali malaksalost ženstvena i slatko je bilo spominjafi ljepoticu svaku.

Zemlja je naša ova, uzbuna rastrgana bazaltnih planina gdje su fornjevi crni procvali kao ruže lave i nesreće.

Veliko okruglo tijelo mjesečine

počiva u grobnicama divova.

U hramovima brončani svećenici

jer ništa nije bilo prije nas . ni dobro ni zlo. Ti si svjetlost a ja sam zemlja. Iz nas će se roditi dobi: zima i ljeto i slatka smrt cvijeća rodit će se vrijeme u našim rukama

Maria Luiza Spaciani

Maria Luiza Spaciani, mlada, vrlo talentovana pjesnikinja, zastupljena je svojom lirikom u svim amftologijama tali-

janske poezije kod kuće i vani. U osamnaestoj godini ona je uređivala jednu reviju za poeziju i kritiku, a poznata je

kao jedan od najboljih esejista u Prustu. Dobila je do sađa mnoge nagrađe na konkursima za poeziju.

Dragi svemjr ciganin i ljubičast.

prosiplju nebesku vodu za crnu Veneru.

Kučke vještica

laju iz očiju zvijezđa.

Iz Žara glinenih njište divlji hatovi. Rogati ratnik čeka neprijatelja s mora.

Kor

Gorka zemljo, nebo crno, hljebe crni, gorki među.

Jaoh! hljebe Kampiđana, bio za onog ko ga jeđe, ali crn za žeteoca.

Jaoh! Vino iz Oljastra slatko onom ko ga pije, žuč gorčina za kopača.

Jaoh! ugljene iz Sulćisa, vatra za onog ko se grije, a mraz za rudara.

Jaoh! Sarđenjo, Sardenjo, kameni tornju šuinje, kameni ftornju bola.

Gorka zemljo, nebo crno, hljebe crni, gorki mede!

De Kiriko: Klasični pejzaž Kor staraca oljastre

Došli smo umrijeti ovdje gdje buljuci divlji planina postaju blagi

kao hatovi morski pored srebrenih obala. Odjenuta crninom smrt nam upravo zida kuće čempresove.

Sahranili smo prošlost,

planinska prela ispijamo

u mračnim zjenama naših sinov? Ne zaklinjemo se više

na kamenim oltarima,

sa junacima pečenim

u srcu zemlje.

Orlušine bore se na smrt

s vrletima Brunkuspine:

srce je žuto

kao vinograd poslije berbe.

Sinovi, spustite nas u jamu ostrugama srebrenim:

i kađ brončane trube

i đan i noć kosa srebrnih — n vođit će se nebo na livađama·kao jaglac jedan

i imat će duboko korijenje u nama

dok nas bude.

A ništa neće biti poslije nas

ni dobro ni zlo.

Možda zemlja

Ja đobro ne znam ko sam

i đa li je moje ime

više od jednog kamena palog u vrijeme,

da li je moje čelo

više od jednog pitanja zaboravljenog među svjetovima., Ja ne znam-zašto je zemlja tako velika pod mojim nogama, nebo jeđan konfinent izgubljeni

među rukama stabala.

Ali đošao si i sve je postalo jednostavno —

možđa zemlja

završava na rubu tvoje sjene, a nebo je zatvoreno u tvojim mirnim rukama. Ja vjerujem u tebe, u tvoje srce

čvrsto kao kuća, još zvuk tvoga imena

bit će moja molitva večeras.

O |

Ain Zara Manjo

Ain Zara Manjo još vrlo mlada svojom prvom knjigom stihova »Tempo d' estate« (Ljetno vrijeme) naišla je bila na velike simpatije od strane poznatih kritičara i publike. Rođena je u Pijemontu, a sad živi u Napulju. Pretposljednja njena „zbirka stihova »Betelgeuse« bi-

la je nagrađena intema cionalnom premijom za poeziju »PFontebranda«. Žiriu „je pretsjedavao Frančesko Slora, vrlo značajan savremeni talijanski kritičar, Osim poezije pisala je i DrOzu, dva romana »Tramontana i »Passioni«. Prvi roman je također bio nagrađen.

sam

Ja sam snažna planina u borbi s nebom,

ja sam oganj,

ja sveta igračica vjetra u naručju zemljinu, ja uzdrhtala riječ

cvjetanja.

Kroz milenije šutljivih blistavila

s dna mora ja motrim

mekane raspletene kose

lice zgaslo sjenama

sporog zalebdjelog voća

skrovito.

I na meni se mjesečina s tisuću očiju oblikuje

i obzori su jasni pepeo

u tekućem satu.

Kaneoneta Mare Chagali-u

Kralj Salamun prislanja svoje čelo misaono na rame jedne koze, Ono što oni sebi sašaptavaju, ti ćeš jedini

znati otrgnuti polusjeni.

Svijećnjaci raspupali na cestama nadvisuju dvostruko zvonike, prostor nas pridržava među rukama .

kao korito svoju ciganku rijeku.

Modiljani: Glava

Niko ne žuri. U rađosnim svečanim rasvjetama bdiju nađ svojim mrtvacem na cestama anđeli i zebre svinuti kao lire.

Flattista, hođa po krovovima.

Po lađi sinagoge leti

crveni konj, a na hrbatu prosnivana mlađa ekvilibriskinja.

Sve je u tebi prozirno, buđućnost i sadašnjost, vidovi tamnice, lica, brojevi, trbuh kobile majke. ~

Wwgodna je zora vjenčanja j koju nam predlažeš u plavoj crkvi iznad magičnog saga u klizavu letu (smiješi se jedno oko—ONoblak):

mladi jagnje s dugačkom rukom stavlja na našu ruku zeleni prsten. TI sve smiruje nježno blejanje

w ovom svijetu bez gubilištA.

Tvoje je rame golubica, iz Kremlja izlaze okrilaćeni plavi prosjaci, rabinu istječu iz brađe

šumorni brezici.

Kako nas prati budno s ncba proročko oko mjesečevo! »Požurite davpijete ovaj međ proti svakom otrovu.«

Naš je falizman ako se u fmici raščerečen bivol probadi

i halapljivo se ražedni u jednom moru velikom kao orah, ·

ako ribe i krovišta okrznu zvijezdć

i violina sama svira,

ako ruka vješala slatko

otre zauvijek plač obiešenog.

otvore naše grobove, na ognjenim konjima zaputit ćemo se u pakao.

Krik afričke zemlje

Dođoše ljudi bijeli

i donesoše svog Boga.

Naučiše nas da za vrijeme molitve dižemo oči u nebo.

Dok smo mi nebo gledali,

ukrali su nam zemlje naše.

Novi prijgtelji domaće drame

OZNATO je da je domača drama zenica u oku naših pozorišnih uprava, direktora drame, naših poznatih ređitelja i mnogih dru'i nađležnih. što se istina, ne može odmah viđeti iz njihove Tepert ~.ske politike i ostvarenog repertoara, — ali u poslednje vreme na horizontu se pojavio novi prijatelj doma– ' drame u viđu i obličiu Saveza kulturmo-prosveiniih Cc uštava. v Dosta je pomenuti nagradne konkurse za dramska

dela, koja ti savezi raspisuju s vremena na vreme i koji su ne mali stimulans z> pisce. Ali, pokazalo se da ti konkursi imaju svoju slabu gsiranu, jer mahom se predviđaju samo tri nagrade, te tako najveći broj dela neizbežno ođe u — koš. Međutim, našli se dobri prijatelji koji su i tome doskočili te sad i ta nenagrađena del.. imaju nešto od života. „vaime, ti prijatelji ovakc re zouvuju: ako ta đela nisu za'užila nagpnadu, time wmije rečeno đa njih ne mogu đa imaju naša amaterska Dpozorišta: ako ona ne zaslužuju da buđu štampana, zašto da ne budu ummožena na pisaćoj muašimi. Najzad, i ta đela i ti pisci imaju đušu. Pa zar nije tako?

Ja sam stijena i kiša,

ja muzika,

ovaj divlji bol svijeta,

sunce ·koje prodire,

beskrajno. , Ja krv, meso.

U nepoznatom kyvaju

duše rastu oluje

i božanske šutnje. Ja besmrtni sklad...

Ja sam ništa nmišta.

Tako su ti plemeniti pri= ?

jatelji pomislili i, ne raspitujući mnogo, prešli na ostvarenje svoje zamisli. Jasno: ako hoćeš đa učiniš jedno plemenito delc, me moraš za to da tražiš nikakvu specijalnu dozvolu od og u čiju korist ima da se istroši ta plemenitost. TI jednog: lepog đana dramski pisac doživljuje blaženstvo: dolazi kurir Jugoslovenske atormske agemcije s novcem i obračunom. To i to K.P.D., iz tog i tog mesta, za pretstavu tog i tog komađa, na tai i taj dan izveštava: bruto-mrihod Dim. 4.000, od toga autoru 10% čini Din 400, odbija se od tosa 30% za Autorsku agenciju, što čini Din. 120, ostaje autoru čisto Din. 280, koje mu u šu-

im papirima izbroji ne licu mesta,

A piscu, naravno, milo. Gle, kaže, ko li to meni tako raznosi slavu? Te daj, odvoj dve banke od onog honorara i napiši pismo 1stom K.P.D. »Duboko sam dirnut«, kaže, i tako. A ovi njemu: »Nema na čem', ka" W„ »mi smo delo dđobili od Saveza kulturmo-prosvetnih društava po ceni od Din. 1500.«

Sađ ovo nije više iznema” đenje, već oduševljenie. KO“ me ne bi laskalo da čuje da se za njegovo đelo koje izmosi oko 80 kucanih stra" · nica, sa velikim proredom, rlaća 150 dinara? A pisać, naprimer, zna i to da je za prepis 5 primeraka tog de”

KNJIŽEVNB NOVINE