Književne novine

takmičenje u nlum

INTERVJU STANISLAVA BAJIĆA

Pre izvesnog vremena boravi; su u Parizu Obrad Nedović i Stanislay Bajić, profesori Pozorišne akademije u Beogradu gde su između ostalog prisustvovali javnim konkursima studenata pariskog Konzervatoara dramske umetnosti. Po povratku u Beograd profesor Bajić izneo je našem saradniku nekoliko utisaka o ovom nesvakidašnjem događaju pariske pozorišne. sezone:

„Na prvi pogled izqleda da se radi o.nezanimljivoj temi, o događaju koji ne izlazi iz kruga interesovanja pozorišnih pedagoga i studenata. Ali svako ko je imao priliku da prisustvuje ovim neobičnim ispitima bio je gotovo zbunjen njihovim značenjem u kultumom životu francuske prestonice. Mislim da je to otuda što se u njima Kristališe bogato umetničko i pedagoško iskustvo taloženo vekovima...

•.. Pariski Konzervatoar muz'ke i deklamacije osnovan je još u osamnaestom veku ali su tek po-

slednjih „godina „administrativno razgraničeni muzički i dramski konzervatoar. Konzervatoar sub-

vencionira država i on ima zadatak da obrazuje mlade „dramske umetnike u duhu tradioija Francuske komedije. Njegovi profesoYi su uglavnom članovi ove kuće ali je Konzervatoar organizaciono nezavisan od nje. Na Konzervatoaru se predaje samo gluma a ne i režija dok studenti u toku godine polažu dva ispita. Važniji je onaj koji se polaže krajem gođine na kome žiri sastavljen od profesora Konzervatoara odlučuje ko će od studenata moći da učestvuje na Javnom konkursu.

To je takmičenje koje se izvodi pred žirijem koga više ne sačinjavaju profesori Konzervatoara već samo njegov direktor kao i direktor TNP-a i izvestan broj javnih i pozonišnih radnika koje imenuje Ministarstvo. Takmičenje se održava u tri discipline: u klasičnoj tragediji, u klasičnoj komediji i u disciplini koja obuhvata modernu komediju i strani teatar, Zanimlj:vo je napomenuti da u ovoj poslednjoj disciplini imaju pravo nastupa samo studenti kojima je dopušteno da se takmiče u klasišnim oblicima. Studenti na takmi-

HIMNA

čenju izvode pojedine scene iH odlomke iz komađa koji im dopuštaju đa pokažu svoje sposobnosti. Glumi se među draperijama a glumci su obučeni u stilske kostime — da bi se viđelo da li student zna da ih nosi. U glumi najveća pažnja obrača se dikciji što je razumljivo jer je osnovni element glume u Francuskoj komediji upravo govor. Potrebno je naglasiti da se govor ovogodišnjih u· česnika znatno razlikovao od tradicionalnog načina koji se ranije negovao na francuskoj pozornici

lako ovi konkursi nisu ispiti u klasičnom smislu, oni su ipak najvažnija proba na koju se stavlja studđent „pariskog Konzervatoara. Na Javnom konkursu mogu učestvovati studenti druge, treće ili četvrte godine a samo izuzetno | studenti prve godine. U okviru svake discipline dodeljuju se četiri vrste nagrada: prva i druga nagrada kao i prva i druga pohvala, Broj nagrada nije ograničen. Dobijanje prve nagrađe ređak je sluČaj i otvara glumcu vrata Francuske komodije i drugih pozorišta, Prema «pravilima Konzervatoara student koji ne dobije nijednu nagradu ili čak ne bude ni pušten na konkurs ne dobija sertifikat završenom školovanju, Na taj se način održava stalna neizvesnost i ambicioznost studenata tokom Skolovanja. \

Kako je uspeh na konkursu ustvari najvažniji ispit i kako taj uspeh omogućuje studentu đa uđe i u najslavnija pozorišta poklanja mu se velika pažnja. Pretstave se održavaju u pariskom pozorištu „Odeon“, u atmosferi prepunoj uzbuđenja i školske buke. Žiri prati nastupe glumaca sa prve galerije a pretsednik zvonom opominje auditorijum na red. Posle završenog prikazivanja publika ume satima da čeka na odluku, Objavljivanje imena „nagrađenih propraća se bučnim reagovanjem koje se katkađ pretvara u buru negodovanja ili ovacija. | _ _ .. Uoči dvodnevnon prisustvovanja javnim „takmičenjima bili smo u dilemi: da li da učesnike

ocenjujemo prema našim, jugoslovenskim merilima ili da pokušama da se uživimo u francuske kriterijume, Na kraju smo se odluči

ZA

za naše u nađi da ćemo tako majbolje otkriti sve razlike i dođirne tačke između našeg i francuskog pozorišta. Kada &u objavljene na= grade ustanovili smo da se naše mišljenje u većini slučajeva poklapa sa Kkriterijumom ičancuskog žiria ali je bilo nekoliko slučajeva kod kojih nismo uspeli da odgonetnemo zašto su nagrađe izostale, ili bile dodđeljene. . Naročito nam je palo u oči da žiri strogo ocenjuje „učesnike, Učinilo nam se takođe da je žir: naročito oštar pri ocenjivanju u klasičnim disciplinama. Taj utisak dođuše možda dolazi zato što su mladi studenti znatno bolji u prikazivanju modernijih dela. Uopšte uzev stalno nam se nameće utisak da postoji znatno otstupanje od tradicionalnog načina igranja i da su osnovne tožnje mladih usmerene ka stvaranju modernijeg scen-

skog izraza. Verovatno je da se

upravo zato naš kriterijum u toj meri podudario sa merilima francuskog žirija. Moram priznati da sam u početku očekivao da ce doći do većeg razmimoilaženja.

Štampa posvećuje veliku pažnju

ovim konkursima i propagifa ih kao centralni događaj na kraju pozorišne sezone. Listovi objav-

ljuju opširne kritike najistaknutijih kritičara kao što, su Reber Kemp ili Žan Žak Gotije a na prvim stranama objavljuju člank» sa slikama. Ma koliko da je žiri strog, kritičari su još strožiji. Dobija se utisak da oni žele i samom vis;nom kriterijuma da odaju poštovanje ovoj mladoj umetnosti. Mi smo naprimer bili oduševljeni divnom dikcijom ovih mladića i devojaka a sutraden smo čitali u novinama da su oni na sceni „ZVviždali, lajali i šištali“. U pitanju je možda izvestan konzervatizam kritike — mađa se ona od ovog brani — ili čak sentimentalno žaljenje za jednim načinom koji je izgleda prevaziđen,

U celini posmatrano, za mene naviknutog na konvencionalni karakter naših ispita, bilo je to veliko uzbuđenje pređ iskustvom jedne velike tradicije.“ ~

ceni.

Ali nek nikada više podrugljiva Vaša reč . Koju pevate uspravljeni dok putujete drumovima Ne prodre kao žaoka, britka do dna naših srca

|I

SAVREMENA PROZ

Isuviše je toplo na ovom. mestu, zaključi posle nekoliko minuta posmatrajući sunce koje, mada već poodmaklo preko druge obale Save, nije još izgubilo mnogo od svog podnevnog. intenziteta. Trebalo bi otići odavde, izabrati neko drugo mesto u hladovini, iako je to malo teže u ovo doba dana pošto su" senke postale duže i skoro sve su već zaobišle klupe poređane u pravoj liniji uzduž prostranog platoa Kalemegdamskog šetališta, Da je bar poneo tamne naočare, mogao bi bez napora posmatrati ravnicu na drugoj strani presečenu Širokim drumom na kom se primećuju pokretne tamne tačke vozila, a još dalje iza ogromne novopodignute građevine, pruža se pod kosom prostrano naselje na čijem kraju u dugoj ravni svetlucaju trupine jedva uočljivih aviona na put= ničkom aerodromu. Tamo je sada mrtvilo jer saobraćaj će oživeti tek predveče kad počnu nailaziti avioni iz poznatih inostranih gradova prepuni putnika, šarenila, daljina. Ti putnici su u ovom irenutku u svojim sedištima negde na nekoliko kilometara iznad zemlje i, posmatrajući u dubini pod sobom plavičaste masive Alpa ili zaslepljujuće prostranstvo mora, za njih je ovo neđeljno popodne uzbudljivo, ispunjeno nekim njemu nedostupnim sadržajem i kratko. Kako bi bilo lepo da je u njihovom društvu, da putuje, bez obzira gde, makar u jednom beskonačnom odlaženju na kom ne postoji silazna pista niti bilo kakav drugi cilj osim finog, lagodnog preskakanja oblaka i dubokog modreg prostora uonaokolo, prostora domaćina sa neumornim smeškom kojim bi propratio svaki sekund i svaki sat svojih čarolija tamo visoko: iznad zvonika, puteva i reka, domaćina prebogatog daljinama na čijim bi tokovima nestajalo sve ono teško i sitno sve zamušljivo i iskidano poneto ođavde. Siguran je da ne bi napravio nijedan snimak sa tog puta zato što bi bilo sasvim besm'sleno zadržavati neki od ovih trenutaka u njihovom prolaženju, jer sve bi u njemu bilo take podešeno da očekuje samo novo i neviđeno. A možda nebo i nije tako mođro gore, možda je mnogo svetlije no što ga zamišlja. Ako je to tačno, onda bi ta nova nijansa izmenila unekoliko doživljaj dubine i ko zna da li bi i želja ostala ista u takvom razvodnjavanju prostora? Mora jskopat: iz jednog svog utiska, iz jedine vožnje u kojoj je učestvovao prošle godine „sećanje na onaj pravi, odgovarajući ton. Čudno, skoro mu je nemoguće sada da se vrati na taj detalj nekađanjeg putovanja kad je leteo avionom iz Dubrovnika. Sve su druge okolnosti mnogo jasnije, utisci, raspoloženja koja je menjao usput, čak i lica saputnika može ponovo da oživi ali tu sitnicu, visinsku boju neba koja je odjednom postala tako značajna, nije u stanju da dokuči. Uostalom, sađ mu je već manje

potrebna, Skrenuo je sa one usmerenosti od ma-–

ločas i sve sađ sagledava drukčije, smanjeno nekako i već' pomalo ironično. Zaista, detinjarija. Možda lepa u momentu kađa se javila ali posle

„nje nelagodnost postaje još teža. Oseća da pri-

hvatiti jedno ovakvo maštanje znači priznati 'se poraženim. A to je, naravno, mnogo gore. Ja samo nekoliko minuta kasniie u ponovnom dodiri: sa okvirima dana popodne će postati još nepro-

Što se čuvaju mevremena i njegovih grmljavina,

Nek nikada više svakodnevna vaša sudbina

Što peva rečju svirepijom od uspravljene senke Ne svije sebi gnezdo na balezi naših lasta,

Ne podeli praznični ležaj sa nama radosnima.,

j OPRISUSTVU DALJINA

Momčilo MILANKOV

bojnije i on u njemu prikovan, nemoćan da mu se otme. Možda je ova želja za daljinom naišla i kao reakcija na njegov život bez dovoljno kretanja, sveden jedino na određene susrete, odre» đene ulice i uvek iste strepnje Kojih zasad ne može da se oslobodi. Eto, prošao je i septembar a on se nije udaljavao iz, Beograda. Jedino je proletos proveo nekoliko dana u Dubrovniku i to poslovno. Njegov referat u pretstavništvu bio je krcat nekim nepotrebnim teškoćama koje su oni u đubrovačkoj centrali još više komplikovali svo» jim neznanjem, tako da je taj kratkotrajni put bio ustvaFi produžetak onih svakodnevnih tiranija života, možda jedino drukčije intonirani, ali u biti svojoj sasvim isti kao i ove Što su. Istina, neko= liko puta su ga zapitali kada namerava da iskoristi godišnji odmor, ali on je uvek odlagao da im definitivno odgovori. I najzad, tek početkom oktobra, u ovoj beskonačnoj nedelji prvi put ozbiljnije razmišlja o tom. Razmišlja više o nekoj moguć nosti bekstva, makar i privremenog, nego o stvar= nom odmoru kao što je, naprimer, bio onaj ·prošle godine·na divljem Lapadu kada je sa njim letovao ujakov mezimac Lale. i .

I kao što ga je pobudilo srebrnaste svetlu+ canje jedva uočljivih aviona daleko na aerodromu pod kosom, isto tako ga ova pomisao na Lapad odvuče izvan određenosti klupe na sunču, šetališta, reflektovanja vode i prisustva izbledelh krošnji, vrativši ga na neki detalj koga se prvi put setio otkako je napustio plažu sa vilom što nosi glupo i slađunjavo ime „Solitudo“. On i Lala u vodi, Pre toga je neki ogromam beli parobrod napustio gružansku luku i već je zaobišao stene na izlasku iz zaliva. Dugo se na zasićenom horizontu video trag dima, imao je boju tamno-sivog oblaka, jedinog u tom trenutku nad mirnom i usijanom pučinom. Junsko pre podne. Tačno, same je to ponoo u sećanju odlučivši se da zaroni, TI posle, kad se već našao pod površinom, hteo je

na neki način, da zadrži u sebi taj doživljaj širine i mirne pitome sigurnosti gornjeg sveta, suprotstavljajući „ga nekakvom ponižavajućem

strahu čoveka koji se prvi put našao pod vodom i oseća se kao došljak u jednom fantastičnom ali i divljem predelu gde je sve protiv njega, boje, korali, morsko rastinje, brzi let nekih riba sitnih i nepoznatih čije mu je promicanje još više pore= metilo navikle dimenzije sagleđavanja svih kretnji unaokolo, učinilo ga još nesigurnijim. Lale je traže neku oveću kernju pogođenu već ali dovoljno žilayu i lukavu đa ga namuči još malo dok joj ne prekrati život između podvodnih stena. Bio je snabdeven Laletovom maskom na kiseonik i nije morao voditi računa o tome koliko će se zadržati pod vodom, pa ipak, spustivši se u dubinu od nekoliko metara osetio je grožnju pri pomisli da može ako hoće zakoračiti po peščanom dnu, šetati grotesknim usporenim koracima, lomiti otpor quste

· vodene mase pri svakom pokretu, grožnju od be-

POZORIŠTE

NA KRAJU SEZONE

zyučja tog sveta, svega u njemu maglenog i za-

BESKUĆNIKE

Kad uđe senka u telo na svom božanskom putu

1 svetlost njegovu satera u samu srž kostiju,

Kad umoran seljak pognut ulazi u svoju kuću

I stavlja rezu na vrata pošto zapreta ognjište,

Kad se u svom okeanu slegne pesak pred novom tišinom I kad se u svojoj tišini vetar seti gluhota ovog sveta U noći časno zasluženog sna,

Vi, slepi putnici sa konjskim očima

Zalutali/ i plahi iz dečjih postelja zemlje

Tražite sebi zemlju bez spokojstva,

Tražite svoga izgubljenog anđela.

Vi kao laste obnevidele i brzoplete što vazdan ' Oko tornjeva u sumrak kruže sa nemirnom cikom Kao slepi miševi što nesmireni zauvek Po tavanima prašnim beže od čovekovog glasa, Vi, kao otsjaji u tuđem hodniku Lutate uvek ivićom i uvek na domak praznine Zaneton pogleda baocate se u nove vidike I osluškujete doziv mota i pustinje l osećate u sebi prkosnu sigurnost Ponositogn konja što prezire tle.

Kao Što ispitivački savija labud svoj beli i visoki vrat Ka tamnom početku vode kuda nezadovoljno plutaju ribe Koje je sudbina zaboravila i progutalo pamćenje,

Tako trčite i vi za žutim, za raspoloženim bumbarom \ U čisti snop neprelomljene svetlost!,

Imate svoje torbe i čvornovate duge štapove

1 pamtite raskrsnicama ćud, kijate od prašine

I spuštate pogled kao umirući jelen rogove.

a vi, što slični proleću idete od neba do neba: GORI KNEŽEVI HRIDINA ISPUNJENI GORČINOM, Odmarate svako svoj noprevaziđeni stas u tišini dana Dok se uspravljaju kraj vas hladni i nemi zidovi I yoda jezera dok je pokrivena crvenim lišćem I nepovratno iščezava pod osvetničkom zemljom,

Kadđ u noć toplu pauk zaljuljan i svojoj niti

Meri čisto vreme grčevitim zamasima |

I kad u noći raskidanoj munjama strepe šakalska srca ljubavnika, Pogledi vam trepere samo bivšim plamsanjem poernelih već i dobde-

lih zvezda,

Onda vi neumorni, vi demonski putnici

U pomračene silazite đuše nas koji se plašimo Sopstvene svoje ušteđene večnosti,

VI, nasmešeni u ćutljivom svetu senki

Onda nam na potamnelom svođu jasnu širite žeđ Konjskog rzanja pod neizbežnim i zajedničkim mesecom,

Mi sami smo drugo i treba nam oprostiti što se poređimo 8 vama Kad nam pod nogama već leži naša uvek jedina zemlja,

I kad vas zamišljamo u zagušljivoj polutami naših soba

Gde drhtavu nit prede pauk između plesni i plesni

Kao što zamišlja raskoračen u svome procepu gušter

Veliku krv Sunca gde krv je u svetlosti i pesmi,

ı kad gledamo mi drugi kroz uzvitlanu vam senku

Zlatan ljiljan što raste i nama se obrne ponekad,

Al! nek nikada više ispolinski vaš trag | Ne ostane kao žig pred našim čednim pragovima,

Vi poznajete puteve kojima hodaju još samo Nezadovoljna usta ili snom podivljala misao I vi obilazite vrhove koje samo još gazi

Svetkovina nesavršene reči ili samoća snegova u leto

TI korak vam mirni zaustavlja ambise.

Što blesnu u.,oku čoveka kad sveđoči velikom otkriću

I spokojni vam osmeh se igra zaboravom Ko vetar plamičkom što se ne pothranjuje, Mo vetar kad tražite planine blistave svoje Azije

Ko vetar kađ birate sebi i bolja i đruga vremena,

Druge uspomene i druga godišnja doba.

Mi ostajemo | čamimo jer želimo da nas pamte Oni sa kojima smo podelili srca, krv i pesme

Mi umemo da se plašimo i da cvokoćemo pred kalendarom I da se zaklinjemo pod radosnim roditeljskim pogledom

1 tražimo da nam deca što više liče na nas

Dok nam se vaša samoća iz glečerskih postelja ruga

Ko snažnog bika rep rojevima mušica,

Ali nek nikađa više uzvraćena vaša dobrodošlica

Nerazdvojnu strepnju ne ođagna iz ovih ropskih očiju

Ali nek nikada više prkosna vaša sigurnost

I nas ne naveđe da prezremo ćud raskrsnica Kao i ponositi koni što prezire tle

Nek nikađa više senka uspravlienog vašeg stasa

Srž svetlu svoju i ognjenu ne satera u naše isušene kosti.

Idite! | TLO aaa i moj nek se pozdrav izgubi za vama

Ko što kratka i teška bolest napušta iscrpljenog boleaniks

il ružan san znojavo đečje čelo

1 moj nek se pozdrav izgubi za vama

U škripi zarđale kapije

U vrevi uličnoj što raste iza prvog ugla

U mahnitom zvižduku lokomotive

I u tišini sveta koji se bez kajanja buđi

I ove iste zore kao i druge obične svake

I moj nek se pozdrav izgubi za vama i Za tragom vašeg jezera i gorke vaše munje

Iđite : Stari kapak udara o zid, vetrenice podrhtavaju Ko obrazi novorođenčeta i

Jutrom golo drveće baca u sobu s

enku | Ali pod prozorima more se čuje i svetlost stidljivih školjki

Zasenjuje oči prvom prolazniku U vrevi iza prvog ugla

To vaš se vetar poigrava crvenimi lišćem I nabira vođu i suze nateruje na oži; . Treba samo ustati, samo odmahnuti rukom. Ni odmahnuti, samo se jednostavno okrenuti.

Idite \

Ostaju kuće od karata, lutke od slame Ostaju ogleđala da čuvaju uspomene

Treba se samo jednostavno okrenuti Samo okrenuti i Ni okrenuti jednostavno samo otići

Borislav Radović

„maćih savremenih

Negde polovinom sezone stvorio se u meni esećaj koji kasnije nisam uspeo da potisnem: osećaj praznine koji nastupa kad se ostvare dugogodišnje težnje. Poznato mi je koliko su takvi zaključci proizvc!jni: u umetnosti ne verujem u konačne ciljeve a najveću lepotu pronalazim u trenutku kad se moja vizija pomera sa nečeg što mi se do maločas činilo presudno važnim i kada se pred očima iznenada otkrivaju novi vidici i primamljivije obale.

Šta je izazvalo takvu pomisao i da li je ona sasvim proizvoljna? Da bi se dobio odgovor neophodno ja izvršiti analizu ovogodišnjeg repertoara. U minuloj godini čet:ri vođeća beogradska pozorišta izvela su 21 premijeru uz nekoliko drugih koje je prikazala Beogradska komedija. U odnosu na prethodnu sezonu došlo je do nekih promena, ne uvek prijatnih, koje su nas često ozbiljno zabrinjavale, Tako Je naprimer poremećena ravyneteža iz 1955—56 godine između prikazanih dela naših i stranih autora i izvedene su svega četiri domaće đrame prema sedamnaest inostranih (u sezomi 1955—56 g. odnos je bio devet prema sedam u korist stranih autora), Pojava j3 utoliko upadljivija što je u prethodnoj sezoni izvedena samo jedna savremena domaća drama dok sU U Ovoj sezoni prikazana četiri takva komada što pokazuje. da ja zapostavljen klasičan pmacionalan repertoar, ona dela dakle koja su već izdržala probu vremena. S druge strane svakako ohrabruje što se povećao broj prikazanih dodrama. To, { neke druge Činjenice, donosi | Vvesno umirenje, Dok se u pogledu izveđenja ~ klasičnih dela svetske literature ništa nije izmenilo (izveđene su po tri' takve drame) učinjen je veliki napredak u pogleđu igranja savremenog svetskog

repertoara, U sezoni 1955—56 stavljene su na sc četiži adeoe enu svega četiri

i drame (od Mojih sa

jedna iz bera pisca irtvalya VeGd> nosti) dok je ove sezone davano devet takvih komada (od kojih šest potiču od istaknutih autora) Istovremeno. nam je prikazivanje nain komađa pomonlo da brže e mo gde se nalaze pravi proeda jugosloyenske scenske kulATELJE 217, Osnovan početkom

• '

sezone, odigrao je najvažniju ulo-' gu u ovom procesu. Uskoro po otvaranju prikazane su na njego= voj sceni neke drame („Čekajuć;: Godoa" i „Iza zatvorenih vrata“) koje su godinama čekale da budu izvedene a čije je neizvođenja stvaralo osećaj inferiornosti i utisak da će se njihovim prikaziva=njem ođigrati nešto prelomno. Ali. i pored izvanrednog doživljaja koji su nam pružile ništa se bitno nija izmenilo. Postalo nam je samo očiglednije da se samom promenom repertoarske politike ništa bitnije ne može izmeniti bez istovremenih nastojanja da se promeni sadašnji” Scenski izraz (prepun tomantičarsko-realističkih elemenata) pri čemu se ne može olako preći preko dileme modernog po zorišta: ili se povesti za antiteaterskim stilom Adamova, Vatjea i Beketa ili prihvatiti shvatanje o pozorištu kao spektaklu koji dovodi do inkantacije slične onoj u antičkom pozorištu. Danas bi onaj teatar bio kod nas avangardistički koji bi rešio ovu dilemu i sva Svoja nastojanja usmerio u pravcu formiranja određenog stila sa žaljom da se kroz njega najpotpuni» Je Izrazi ritam našeg vremena, Izgleda mi da je to najvažnije isku-" Stvo iz ove sezone | da je Atelje 212 već ispunio svoj zadatak omcćSgućivši nam da, brže dođemo de takvih saznanja, Nepotrebno je naglasiti da se u sledećoj sezoni od njega očekuje đa bude otvoten svakom „eksperimentanom pokušaju kao i to da je najplemenitije istraživanje ustvari igranje savremene domaće drame,

Od pet premijera izvedenih 'na Sceni Ateljea 512 najveći uspeh imala je Beketova drama „Čekaju“

Godoa“, Beketova očajnička Povest o dva stvora koji su se još jednom susreli na ovom očajM mestu, gde nada trne čim še ura 1 gde je suštastven čin udđaža bogom, -na mestu gde izabra= di avište u zaboravljeno vreme ad0j se kao zveri Šetali u krug, ta ie je svoj kristalan izraz HU

Dičnoi grotesci ređitelja Vasi-

Nastavak na 7 strani