Književne novine

gonatnsg U izmenadnom otkrivanju oblika i shvati je esetivši krhkost onog poneteg utiska goa da ničeg više nema što bi ga krepilo u ovoj unezverenosti, Zato je zaplivao natrag prema površini Uaput je doživeo. još jedan udar straha, istina kratkatrajan, ali daleko žešći od svega što ga je dotle uznemiravalo, Senka, Sasvim lepo je viđeo senku kako se dotakla njegovih udova, natktilila 98 za trenutak i skliznula negde dalje, Puška, koja

kla <sa{ : mu ni dotle nije ulivala samopouzdanje i jedino mu je smetala da se malo slobodnije kreće, sađa mu u ovom iznenadnom trzaju zaigra u MB

kae neka nepotreb; š IO ao nepotrebna stvar, Jer šta ako je morski pas, a slušao je da ih ima prilično i da nesreće nisu baš tako retke, onda mu ništa neće.

| aNd pomoći

ove oružje za podvodni ribolov kojim skoro i ne ume da rukuje pošto ga je prvi put uzeo maločas i to uglavnom zato da mu oprema bude potpuna. Da bi pogledao gore morao je malo izmeniti položaj, a ta kretnja, koja je trajala verovatno vrlo kratko, učinila mu se beskonačnom i bila je propraćena britkim ledenim iščekiyanjem da se, kad je ekonča, uveri u motivisanost evog uzbuđenja od kog je vodeni omotač postao mnogo guši, a njegov dodir razlivao mu se po koži prodirući u svaku poru nekim oštrim igličastim zubima, istim kao i. oni što su u čeljustima nemani, „Međutim, ono šte je nekoliko sekundi kasnije ugledao nad sebom ni malo ga ne umiri, Već je jasno raspoznao Laletove grudi, trbuh, udove, čak i oči ispod okrugle staklene gbrazine i postalo mu je namah jasno da je strah od ajkule besmislen, jer tamo je gore čovek, pomnat i bezopasan, sa finim gipkim pokretima koji odaju rutinu. i usredsređenost iskusnog lovca, Mladićeva pojava još više pojača zebnju i to nekako iznenadno i bez naročitog povoda. Onda je počela da prodire voda, Ne, nije odmah počela, Trbuh. Suženi, dopola vidljivi trbuh plivača što potseća na pokretnu gipsanu plastiku prilepljenu za amalgamisanu osnovu, taj trbuh postade centralna tačka pažnje i pobudi ga na meko tammo, sasvim iznenadno iskušenje; prsti sami potražiše obarač da bi odđaslali u njegovu mekotu oštar probojni hitac, đa bi ga prikovali za kupolu površine i pretvorili u reljef, prayi i nepomičan što lebdi okamenjen nad ovim uznemirenim pređelom, Kako se odjednom seća svih pojedinesti rukovanja ovom napravom! Nanišam.će. Trbuh je isuviše spor đa pobegne od namere koja u Sebi sažima sve owog trenutka. Pa ipak, on je svestan svog pokreta, svestan te želje i već se usteže, koči je, pokušava da se kontroliše, Hoće li uspeti da pobedi sebe? Mora pronaći neki drugi, speredniji način da se omete. Eto, već je i dotle despeo da želi zaustavljanje započetog pokreta, koji je još uvek jači od svega što se u njemu su-. kobljava. Sa velikim naporom volje pomiče prstom gumeno tkivo maske. Prodire vođa, zamagljuje se viđokrug, nestaje đah. Jedino što ga sad goni to je potreba đa Što pre izroni. Penje se panično, zagušeno i ovako oslepelom izgleda mu da je površina pobegla nekud nedostižno visoko i da je nemoguće dospeti do nje. Najzad glava uremi u meko, neopterećeno, onđa se opet spusti ispod nivoa vođe, ali sad mu je već lakše jer zna da se popeo. Učinivši poslednji napor izroni ponovo i trgne masku sa lica. Kađ je opet progledao Lale je bio na nekoliko metara od njega i pretraživao je dno svojom mirnom, ciznošću.

Nastavak sa 6 strane

· što mu je otkrila jedan zaboravljeni vid stvari: „daljinu, Ali ipak, sigurno je to varka, jer kakve

ubilačkom pre-

_ Ponovo vidik, ali nekako drukčiji no maločas, manje određen, mada 'su kuće, automobilski put i reka ostali nepromenjeni na sumcu: koje kao đa se HI ni pomaklo u toku ove kratke wtsutnosti Učini mu se da je predelu pod njim oduzeto nešto od boje i da se u-poznatom spletu linija pojavilo sve nekako golo, lišeno one privlačne dimenzije

veze ima spoljni svet sa onim što se zbilo u njemu? Naravno, laž je da se ma šta pomerilo unaokolo; sve· je to samo odraz zbunjenosti koja je nastala zbog sećanja na onaj prošlogodišnji ribolov u Dubrovniku. Sećanja samo unekoliko izmenjenog. Ali baš u toj maloj pomerenosti i jeste značaj čitavog doživljaja koji je sada ponovo otkrio, Ustvari, kako se zaista dogodilo? Jednostavno; voda je počela da prodire ispod obrazine. Te je sve, Prodrla je posle onog iznenadnog pokreta kad je pogledao gore i to se dogodilo verovatno zato što je slabo pričyrstio masku. Pre ioga je video Laleta kako pliva nad njim, njegov trbuh i lagano ritmičko kretanje udova, A ostalo: želju đa ispali hitac u taj trbuh i sve drugo izmislio je ovđe na klupi privučen možda mogućnošću jednog detalja koji mu je ostao najjasnije urezan u pamćenju. Konstruisao je taj nastavak kao nešto sasvim logično ne sumnjajući ni sekunđe u verodostojnost ovog iskušenja mašte i puštajući se da ga ponese ta čudna laž koja se spontano rodila u njemu. Ali zašto je ispalo baš tako? Zašto je u sećanju ostalo naglašeno ono što bi ga sada po= vuklo, a onda nije? Zar onda još nije mrzeo Laleta? Potreban mu je priličan napor da zamisli ono vreme kad je bio skoro sasvim ravnodušan prema tom visokom, lepo građenom mladiću Koji je onda bio čak i zanimljiv sa svojim sportskim poduhvatima punim nemira i neke iznenađujuće neđoslednosti što jo začudo pružala više obavešte= nja o njegovom karakteru nego sve one godine unazad proveđene u površnim rođačkim susretima. Bilo je to jedno od najtoplijih. leta koje pamti. Prijatelji iz dubrovačke direkcije obezbeđili su mu uđoban smeštaj u vili na Lapadu i mogao je da proveđe Ččitay mesec u ugodnom besposličenju. Mirjana je otsela nedaleko, a# sastajali su se svake večeri na nekom stenju, sedeli izujedani od komaraca i krali, nasitno, trenutke odavno već po= znate, prezasićene od ponavljanja reči, pokreta i daha, od uvek istog prisustva koje više nije moglo đa umese ni jedan novi akord u svoje postojanje. Naposletku je otputovao nekoliko dana ranije ostavivši inju i Laleta, Ovai nije mnogo negodovao jer je u međuvremenu sklopio nekoliko poznanstaya što mu je omogućilo da se još bolje provodi, Zanimljivo, koliko je složeno vratiti se sada na one dane, a izbeći istovremeno sećanje na sva iskustva stečena od povratka u Beograd pa do

ovog časa na Kalemegdanskoj terasi, jer se mnogo šta promenilo u tom međuvremenu i njihovi su odnosi postali drukčiji. Pa i da uspe da pohvata sve niti memorije, šta bi mu to donelo? Oseća kako već nije važno da se odredi što preciznije u odnosu na onog nekadašnjeg sebe jer je već đokučio korene maločašnje laži. Međutim, baš to ne može da mu pruži nikakvo zadovoljenje pošto je stara i nerešiva težnja da prevaziđe omeđenost ovih časova ponovo otvrdia pod suncem, TI jed'no mu je preostalo đa je prihvati, istina s malim potsmehom upućenim na svoju adresu, kao što se to uostalom i čini u trenucima pomirenosti. (Odlomak)

______ _______________________________________ ___O_L_L_____L__L______________ ii 1M——1——————- i:

lija Popovića, u kojoj je čovek bio

ogoljen do nesvodljivoj. Rađe Marković kao Poco svakako je bio na gornjem nivou naših današnjih glumačkih mogućiosti.

Znatno manje pružila nam je Sartrova drama «„„Iza zatvoren.h vrata". Ova drama filosofskih kategorija ostavljala nas je neuzbuđenim i svedočila u kojoj meri su Sartrove teze (i postupak njihovom otkrivanja u apsurdnoj situaciji), pre nekoliko godina primane kao otkrovenje, postale neprodorne.,

U nesumnjivu zaslugu Ateljea 212 mora se ubrojati izvođenje Đurđevićeve drame „Troje“, dramatizacije Davičovog romana „Pesma“ i Lebovičevog i Obrenoviće= vog „Nebeskog odreda“,

BEOGRADSKO DRAMSKO POZORIŠTE, svojim radom u ovoj sezoni još više nas je uverilo da su daleko za nama ostala vremena kada je ovaj teatar bio avangar= distički. U evropskom smislu ie reči ni njegov tadašnji rad ne bi se mogao ustvari nazvati avangar=dizmom ali su se sticajem prilika u jednom trenutku u stvaralaštvu ovo teatra u punoj meri odrazila i složena društvena strujanja tako da su njegova nastojanja dobila takav karakter. Međutim, od mo= menta kađ je taj proces okončan, Beogradsko .đramsko pozorište neprekidno luta i ne može da pronađe svoje pravo mesto, izgleda da je danas za njega daleko važnije da najzad formira svoj stil nego da se truđi da preko noći povrati staru slavu. Čini mi se (a je njegov put u igranju savremenog svetskog repertoara i onih dela koja još nisu klasična u užem smislu (Šo i Pirandelo, naprimer) i te u prevashodno mođernom scenskom obliku (svakako. bliskom

pogledima koje je formulisao A.

Arte). -

Druqi veliki uspeh sezone svakako je pretstava Brehtove „Majke Hrabrost" u izvođenju ovog pozorišta. Ovo delo u kome Breht ističe komercijalni karakter rata kao i nesposobnost običnog čoveka da ma šta nauči iz katastrofe, reditelj M, Dedić je realizovao u

scenskom obliku sličnom duboko

ironičnoj narodnoj baladi „punoj

slutnje i pretstava je bila sjajna i precizna đemonstracija Brehtove Nezabo-

„hladne · dramaturgije“.

“ravni e ostat! loga EJljape e

stić u ovom komađu.

Potrebno je osvmuti se i na pretstavu Piranđelove drame „Neka se odenu nagi“ u kojoj se gotovo po prvi put osetio svestan i dosledan napor da se postigne savremena a&censka forma.

JUGOSLOVENSKO DRAMSKO POZORIŠTEP prikazalo je u ovoj Ssezoni samo jednu pretstavu u duhu svojih tradicija, mada se ova inscenacija inače dosta razlikovala od onih iz ranijih godina. To se odnosi na Šeridanovu komediju „Suparnioi“, uvoslediji titraj smeha u pozorištu osemnaestog veka pre poplave sentimentalne drame u ko joj je irski dramatičar nepoštedno analizirao ljudsku vrirodu. Šeridanova komedija je realizovana u obliku moderne farse u čemu se ogleđala namera srodna onoj koja je inspirisala i nastanak onih divnih pretstava „Ujka Vanja“, „Dundo Maroje“ i „Škola ogovaranja"“ postići sugestivnu sintezu klasičnog sadržaja i moderne forme. Ostale pretstave ovog pozorišta bile su daleko od te namere (izuzev „Magbeta“ u izvesnoj meri), U takvim se okolnostima ono što je formirano kao rudđiment stila lako deformiše a ne može biti ni govora o njegovom učvršćivanj. To je uteliko pre za žaljenje što je sazrevanjem srednje generacije pozorišnih umetnika ostvaren pre= duslov da Jugoslovensko dramsko pozorište postane vodeći naciona!ni teatar koji bi se ogledao samo na izuzetnim delima svetske i nacionalne literature, teatar u kom” bi se- pažljivo pratilo „sazrevanje našeg scenskog izraza i u kotne bi se on dovodio do pune ktrsativne zreline.

Od ostalih prikazanih dela u Jugoslovenskom dramskom ' pozorišLu najbolja je bila pretstava Šin O” Kejsleve drame „Plug i zvezde“ drame koja je valjđa jedan od poslednjih protesta protiv igre intelektualnih nijansi u pozorištu našeg vremena i čežnjiva tuga za dahom veličine.

Pri kraju segone prisustvovali smo jednom izrazitom neuspehu: dramatizaciji „Braće Karamazovih“, neuspehu koji je još jednom pokazao koliko je jalov napor uložen u scensku realizaciju velikih romana.

Andre Masoni:

LIKOVNA UMETNOST

_ NGA

Traženje prirode

RJ OPIRMAON i

Povodom izložbe naivnih umetnika Jugoslavije

Na izložbi Naivnih umetnika Ju-

goslavije u Beogradu, pored hrvat |

skih seljaka slikara, pripadnika takozvane Hlebinske Skole i nekoliko seljaka slikara i vajara iz ostalih naših krajeva, pojavilo se i pet-šest platna srpskih seljaka slikara.

Izostavljajući, zasad, možda naj darovitijeg među njima — Cvetana. Belića, verovatno Sremca (čija se, dosad, jedino poznata slika — „Svadba“, bez ikakvih bližih podataka nalazi u Mojoj privatnoj kolekciji već dvadeset godina) hteo bih da se zadržim samo na seljacima - slikarima i va= jarima takozvane Oparičke škole. Osnivač i, sigurno umetnički naj> nadahnutiji pretstavnik te „škole“, Janko Brašić, zastupljen je jedini na izložbi, ali i on kao uzgred i nepotpuno; dok o delima njegovih đaka nema ni pomena; mada bi se i njihovih dela moglo ,naći i usred Beograda bar deset-petnaest ulja, crteža i skulptura,

Ime Janka Brašića pnjavilo se u javnosti prviput još 1955 godine u vezi sa jednim konkursom na kome je i on učestvovao i bio primečen. Ja sam ga sreo u njegovom seju — Opariću, u okolini Svetozareva., I u svome držanju imao je nečeg od ozbiljnijeg starijeg čoveka. Kao i danas i onda se nosio seljački, ali je još tada grad pomalo počeo da se oseća i u njegovoj nošnji i u njegovom načinu izražavanja. i mišljenja; no srećom još ne i u mjegovom samoukom slikarstvu. U tom pogledu bio je više nego „naivan“, bolje reći nevin. Za sobom je imao nekoliko fresaka, izvestan broj uljanih plat na, akvarela i crteža i nekoliko skulptura u glini i belom „mer= meru.

Atelje je imao u nekoj neolepljenoj, nepatosanoj većoj dodaji prađedovske bondručare, koja je izgleda nekada služila za stanovanje i bila pregrađena. Po zemlji i gređama ležalo je desetinu, petnaest njegovih poslednjih

4.

Crtež

ar raaniiRIIINI IRIG nem— e r—>

NARODNO POZORIŠTE je i u ovoj sezoni komadima kao „Drveće umire uspravno“, „Tri meseca zatvora" i „Zasebni stolovi" ostalo verno svojoj naklonosti (da li tradiciji?) igranja lakih, površnih ko-' mada. Ovakva uporna repertoarska politika svakako ima korena u potrebi prosečnog gledaoca da na sceni vidi ponešto što mu izgleda aktuelnim. Biće ipak da je u pitanju nesporazum: niko se „ne može ozbiljno protiviti da se prosečnom gledaocu pruži umetnost koja odgovara njegovim potrebama ali je veliko pitanje šta on dobija kad se povlađuje njegovim nižim instinktima. Taj gledalac bi svakako dobio znatno više u pozorištu za mase sličnom Vilarevom TNP-u ili MHAT-u i formiranjem posebnog scenskog izraza u kome bi bila rehabilitovana romantična sadržina, patetika gesta, tehnika recitovanja, kultura scenskog spekftakla i mnogi drugi oblici.

Jedini stvatni umetnički dož'yljaj u ovom pozorištu imali smn na pretstavi Sofoklovog „Edipa“ kojoj se osetio ozbiljan napor da se tragičan sadržaj života zatvorem u tragediji uobliči na sceni u duhu nekih movijih dstraživania tragičnom ritmu akoije,

BEOGRADSKOJ KOMEDIJI · moglo bi se zameriti isto Što i ranijih godina. U pitanju je dublja kriza: kriza lakog pozorišnog žanra u koji spada vodvilj, melodrama, muzička komedija, opereta ı neki drugi kod nas zanemaren: oblici estradne umetnosti. Rešenje tog problema je imperativ našeg 'vremena jer se upravo kroz te oblike može najlakše uključiti u kultutu | novodošavši stanovnik građa,

Vladimir Stemenković,

y

Andre Mason: Kompozicija

Janko BHrašić: Autoportret

slika i skulptura, dok su ostali

radovi bili skriveni, po budžacima, među nizama tek obranog grožđa i drugog voća, koje je takođe tu držano i čudno mešalo svoje jesenje mirise uzrelosti sa teškim mirisom firnajza, terpen=tina i boja.

Slike su bile u zelenkasto-crvenkastim, žuto-belim · odnosima, bez nekih većih tonskih diferenciranja, pune anegdotičnosti; ali i neke unutrašnje. „prirode“. Imale su jednu svoju zajedničku i stilsku i tehničku crtu, svoju naivnu anatomiju, svoju izvrnutu perspektivu i sirove boje, koje su ličile na prve dečje bojene poteze. Skulpture su bile ili u glini ili u belom mermeru. Manjeviše i one su imale sve crte te dečje primitivnosti, samo su one ipak, u pogledu anatomije, odnekud, bile mnogo zrelije; neke čak do neve= rovatnosti anatomski tačno postav ljene. Bilo je tu svačega: portre=ta, autoportreta, kompozicija, nad grobnih bista i plaketa. ·

— Zašto čuvaš ove slike, a ne pokazuješ ih?

— Da se potsećam malo znao.

— A zar si ti nešto dosad učio?

— Pa... jeđan razred osnovne škole. Slikarstvo, ako se to može nazvati naukom, učio sam malo kradem kođ jednog Rusa, pomažući mu, kao običan rradnik, kad je ono pravio freske u našoj crkvi. Samo svi ovi rađovi, koje vi izvlačite iz mraka, slikani su mnogo ranije nego što je taj Rus došao u naše selo. Istina, kad sam njemu pomagao, mene je često hvatala groznica da i sam slikam. Ali, pošto je Rus budno čuvao

kako sam

tajne svoga zanata, a ja nisam imao ni materijala, ni slobodnog vremena na pretek, u trenucima opšteg odmora, dok bi drugi rad> nici jeli i razgovarali, ja bih doče pao neku kredu ili ma šta, pa crtao, po svome, za sebe, svece i likove, kuda stignem, po zidovima, po kamenju, po zemlji... T eto, tako,.. to ide i danas...

Slike koje mi je sam pokazao, ukoliko su bili portreti ili·neki o» đređeni predeli imale su, izgleda, jedan jedini cilj: da liče na priro» du, I ličile su, Ali, one koje je prvo slikao, uključujući i svoj au= toportre i, naročito, „Kolo“, i u boji i u oblicima figura, imale su nečega što ni po čemu ne potseća ni na jednu „školu", a što je na gledaoca ostavljalo snažan i čudan utisak.

U tom prvom razgovoru sam0oUki umetnik rekao mi je o sebi ot= prilike i ove:

— Kako sam počeo da slikam? — pitate me. Ne znam ni sam ka ko se to dogodilo prvi put. Još kao dete, čuvajući stoku, osetio sam neodoljivu potrebu da prenesem na hartiju predele ili ljude koji su me okruživali. Kad sam pošao u osnovnu školu, ta je želja bila još jača, I tako sam posle uvek nešto SŠvrljao, slikao, crtao.

Ali uskoro je došao Prvi svet= ski rat. Teški dani, kad se moralo misliti pre svega na odđržanje života, pa je slikanje skoro sa=svim zaboravljeno. Posle „mnogo godina, u vreme kad je služio voj sku, jednoga dana želja za slikanjem ponovo se pojavila,

— Primetio sam pred nekim ka vezom nekoliko golubova – pismonoša kako se ljube i zaželeo da naslikam tu „ljubav“. I naslikao sam. Crtež se sviđeo mojim drugovima ·i starešinama. Bio sam pohvaljen. Otađa nisam ostavljao olovku i hartiju. Jednoga dana upotrebio sam i olovku u boji. Na crtao sam „Svetog Đorđa“ — iz” jutra, „Raspeće“ — u podne, a „Svetog Arhangela“ — po podne. Da je dan bio duži, ko zna šta bih toga đana sve još naslikao. Prvu uljanu sliku stvorio sam 1954 go“ dine. Bio je to moj autoportre. Iduće godine — „Portre moje maj ke" i „Park. kod Vukovog spome=nika“ (jedna od slika koje su izložene i na ovoj izložbi).

Prve svoje uljane radove nije zadugo pokazivao nikom. O njima su znali same njegovi ukućani. Ne maju nikakva znanja o spravljanju boja, upotrebljavao ih je kako bi mu palo napamet. Ali jed

(Nastavak na 8 strani) Siniša Pcunović

ANDRE

U galeriji Luise Leiris, novoj i luksuznoj, početkom maja otvore-

na je velika izložba Andre Maso-. na, poznatog nadrealističkog sli-'

kara. Onome ko je Masona znao više preko monografija, raznih na pisa i reprodukcija, nego preko njegovih originalnih dela — a to je upravo bio slučaj sa mnom izložba je odista pružala mogućnost dubljeg upoznavanja sa 0Ovim avangardnim stvaraocem.

Mason pripada generaciji rođenoj krajem prošlog veka (1896), Posle studija u Brislu, prelazi u Pariz i od 1922 posvećuje se sasvim slikarstvu. Počeo je pod uticajem kubizma (Žuan Gri) da bi kasnije, — posle poznanstva sa Bretonom, Miroom, Maksom Ernstom, — aktivno učestvovao u nadrealističkom pokretu, čuvene su njegove „Bitke riba". Posle ovog rata, odđ 1947, Mason živi u Pro=vansi i otada u njegovom delu nastupa izvesno razvedravanje; Iz tog periođa datira niz njegovih suptilnih predela. Njegova najnovija platna, međutim, sasvim se približavaju apstrakciji, iako nisu apstraktna: čuvaju aluziju na san i stvarnost, aluziju poetsku i poetski kapricioznu.

Mason je na izložbi pokazao manji broj starih i veći broj novih dela. Prva služe kao uvertira. Druga pretstavljaju istovremeno i evoluciju i sintezu njegovih težnji. Kada se sa njima uspostavi prisniji kontakt, stupi u intimniji dijalog, čovek može da oseti da je Mason, — da upotrebimo formulaciju francuskog kritičara Lasenja, — „naročito osetljiv pre ma osnovnoj drami egzistencije i solidarnosti koja postoji između svih” delova univerzuma“, Pokret, obojen finim erotizmom, struji, kao laka groznica, s kraja na kraj platna; tečna linija, inventivna boja i raznolika materija emaniraju posebnu poeziju, „oslobađaju posebnu energiju. Ni na jednoj :m-

MASON

dividualnoj izložbi nisam video toliku inventivnost u variranju o snovne poetske misli, osnovne pla stične koncepcije. Slike su mu u različitim tonalitetima: crvenim, plavim, sivo crnim, žutim. Preko njih proteže se nervozan ili miran, lelujav ritam linije, i kruže prosuti znaci, Različita mu je i materija: čas lazurna ćas gusta. I materijal: čas uljana boja, čas pesak, gips.

Ako se Masonova ranija platna nalaze na granici realnog i imaginarnog, njegova nova platna nalaze se na granici imaginarnog a ono u sebi uvek čuva izvesnu konzistenciju objektivnog — i čiste apstrakcije. Postoji očigleduo pomeranje ka apstraktnom: Mason je osetljiv na promene koje se de šavaju u sayremenoj „umetnosti. Pa ipak njegovo delo uvek ćuva jasan sirealistički odjek. U čulnu, dinamičnu apstraktnu harmoniju linije i boje, on sa mnogo duha upliće poneki elemenat realnog sveta, koji celu sliku idejno poentira i ispunjava naročitom poetskom atmosferom. Taj ostatak realnog sveta je u vidu aluzije na sitnu ljudsku figuru, sveđenu na mitološki znak, izgubljenu u velikom, noemirnom prostoru ili u vidu — šarenog, prirodnog ptičijeg per ca! Ti ostaci realnog sveta, doda» ti slici, odnosno zalepljeni na nju, imaju povratno dejstvo na mjen karakter i sadržaj: daju joj jodnu novu dimenziju poetsko-filozoI ske metafore.

Mason je slikar koga ne interesuje statično nego dinamično, ono što je u stalnom kretanju i promenama. Jedan poseban mit o sve tu i čoveku, Po njemu sve je u nemiru i pokretu. U procesu, a ne definitivnim stanjima. I svaki njegov eksperimenat, svaka nje» gova avantura ostaje u oblasti slikarstva, istovremeno punokrvnog i rafinovanog,

Miodrag B. Protić

KNJIŽEV.NE · NOVINE