Književne novine

STRAHPREDPAPIROMIDA LI SE PRIMIČE

Fragmenti iz književne zaostavštine Antuna Branka Šimića

D pjesniku

Sigurno ni jeđan čovječji proizvod nije bliže mištavosti nego Hrska pjesma i nema valjda većega čovječieg izroda nego što je lirski pjesnik. Naravno, ono što građanin zamišlja kao lirsku pjemu i onaj čovjek kojega misli građanin kad odmahne rukom i osmjehne se: „ah, pjesnik”.

Građanin stoga nije nikada na čistu šta bi držao o pjesniku; on je u vječnoj dvoumici o toj kreaturi, On bi najrađije pređ svim svijetom izrekao ono što misli

(kađ o tom misli) potajno ili što ·

se usudi kazati u svomu najužem krugu: da je pjesnik brbljivac i vucibathuwi, lijenčina koja ne će da rađi i kuša živjeti na tuđi račum. Ali opet — misli građanin — ne smijem se kopromitirati kao barbarin, možda ja pjesnike ne rarumijem, pjesnika je zapravo uvijek bilo i bit će i, najposlije, svi Huđi ne mogu raditi isti posao, svijet treba da bude šarolik. (Građamim se kod toga problema, što ga ne može da riješi, zadovolji time da svijet treba da buđe šavrolik, jer šarolikost ubija dosađu, i k, d.). Ako je taj građanin čovjek naše zemlje, koja se uvijek ugleda u zemlje kultumije od .sebe, nastojeći da im se što više približi i ne zaostane za njima, on Mrizma pravo na opstanak pjesmiku več zbog toqa što mu to priznaje Kulturni narod, Kako bi Hrvati u &vom hrvatskom, ili Srbi u svom srpskom, pomosu mogli zamisliti hrvatstvo, ii srpstvo, bez pjemika MI i oni prije nas u našoj literaturi

To je tema o kojoj sam kanio Moliko puta pisati; no svaki puta mam je se mahnuo. Pa i sad mi se čini dragom, ali ipak jeđamput tre ba mi je se ispriprostiti,

Koga ja mislim kada velim mi? Pa mas nekoliko mladića, koji smo, kako se to veli, unišli u literaturu, maraštaj koji je istom umišao :li istom, ulazi, PB M Mao

Po svemu onomu Što sam Čuo, kad govore naši stariji o nama mlađima, ja mikad nisam mogao

razabrati da i jedan od njih razumije maš „slučaj”: mislim ni jedan se od njih nije pokušao uživjeti u našu situaciju, u situaciju mladića, koji uzima pero u ruke da sudjeluje u hrvatskoj ili u srpskoj literaturi. Naši stariji najčešće misle samo toliko o nama, šta mi mislimo o njma; i omi se, već prema svojoj namavi, nastoje ulaskati mladima, priđobiti ih ža sebe, ili im porugom i napađajom. zasmesti da se uopče učvrste kao literati. U najboljem slučaju misle o tom Koliko

ti mlađi vrijeđe i koliko vrijedi njihova literatura koju pišu. To ozbiljno interesiranje, koliko ga

ima, ipak ·je nešto, ali nije ono o čemu sam govrio maloprije:

Oni zamišljaju koliko vrijede. rađovi tih mlađih, ali se ne zam!šljaju u njihovu situaciju uopće, u njihovu sudbinu (da tako velim).

Ja: mislim na ovo: šta jedam

mladić nalazi u litematuri u koju ~

ulazi? Šta je prije njega učinjeno? U kojoj je relaciji on prema svojim pređašnicima, u kojoj relaciji ono, što on piše, prema onomu što je već napisano prije njega u jeziku kojim on piše?

Strah pred papirom

Onda moj strah pred papirom. Ja ne znam jeste li vi imali takav strah, da me T..ožete razumjeti; tu sumnju u svaku riječ: sumnju u riječ uopće kao sredstvo.

Ja sam dosta mislio o riječi koja izriče realnost, bolje reći misao; i tu krizu, od koje sam mnogo naučio o prirođi riječi, možda ću jednom opisati opširno. Sjećam se kad sam nakon dugog čutanja opet, nakon dugo vremima, Uzeo pero u ruke... Prve #tijeci kao »rvi koraci ozdravljenika.

Salto mortale

Kad bi toliko spominjana brzina, kojom se mođei, današnji šovjek služi, mogla toga čovjeka prenesti iz jedne duševnosti u djrugu za onoliko vremna. Za koje m može prenijeti 5 jednoga kraja svijeta u drugi, onda bi ona bila barem „toliko korisna, koliko je »vako štetna Što moe pomaže drugo ništa, osim Ca, u kraće vrijeme 1 iz daljh zemalja nego što je O prije bilo mioguće, današnjega COvjeka | upozna, ali samo upozna s duhom koji se očituje, objektivira u ovoj ili onoj zemlji svi jeta, Ali to puko upoznavanje s duhom što se objektivira, to upoznavanja koje ne može, dalkakco, biti „organsko spajanje” u novu

:KNJIŽEVNE NOV l NE

duševnost, nego tek gomilanje ne+ kih imena i činjemica u pamćenju ili u -— zaborav, može čovjeka opsjeniti, da je njegov mozak cen tar kroz koji prolaze sve duhovne struje svijeta: dok taj čovjek, međutim, „staje ua bitnosti obično ono isto što je i prije bio, osim

A. B. Simić (crtež Marijana Trepšea)

što mu je, mora se priznati istina, pamćenje prematrpanije i, če-

sto, duhovni „pogled zamagljen.

Novine koje, svojom, zadaćom da obavješćuju, obično omogućuju to upoznavanje s imenima i činjenicama, moglo bi se još pustibi u miru; štaviše, i same #feljtoniste dok se oni zadovoljavaju da pišu za publiku svoga lista o novom pokretu umjetničkoga duha u Parizu ili Berlinu, i dok ne prelaze, kao u posljednje vrijeme što su počeli činiti zagrebački i beogradđski feljtonisti, i u mašu takozvanu literaturu, u kojoj manje pronalaze zastupnike kojega toga novoa pokreta, majobičnije ekspresionizma, nego u koju više hoće da uvedu taj njihov ekspresionizam, navješćujući ga me samo kao jedinu umjetnost sadašnjosti, pardon! — buđućnosti, nego i kao po prvi put u vječnosti vječnu umjetnost. Ma da se vidi po svemu što oni o tom ekspresionizmu govore, da oni taj ekspresionizam poznaju ponajviše opet iz feljtona ili ka-

kvih teorijskih Kmjižica, koje su napisali ljuđi njihove ·vršti.. Ti feljtonisti, dakle, da 'određuju

smjer našem, duhu! Dok inače svuda djela umj>tnosti, ili ideja, ne određuju smjer duhu mego ona taj smjer jesu. Čuđnovata je vidovitost tih ljudi: umjetnici ne znaju

šta će sutra stvoriti ni kakvog „smjera“ će biti njihova djela, ali feljtonisti znmaju 1 vide kojim smjerom će

poći duh budućnosti i kakve će biti objektivacije đuha. Ni jedam čovjek, koji traži neku višu kulturu, me zna gdje će tu kulturu na koncu naći, ali feljtonisti, koji ne tvrde da je madopunjak .jugoslovenskom duhu u Germaniji, tvrđe da je on nesumnjivo u Pramcuskoj, osim onih koji su duže bili u Francuskoj i Germaniji pa tvrde da je jeđina kultura u Slavenstvu. (Pisano u jesem 1920).

Glupost je podnošljivija nego glupan }

Evo glupost: ali luoam to je ipak suviše; to je nešto fizički, ta jnkharnmacija.,

Vlasništvo

Kamen, potok — va znati da to pripada nekom vlasniku, /

Potomci duha

Duhovni ljudi obično nemaju } ne žele imati sinova svoga tijela, al: zato ih sve raduje da viđe sinove: potomke svoga duha.

Nesocijalnost” pjesnika

Koji mladi čovjek nije barem meko vrijeme bio isključivo indđividualističan, nego od početka „socijalan“, taj nije ništa višega,

Suvišnost autora

Autori su nužno suvišni, Ja sve nekako mislim kako bi umjetnost mogla nastajati bez autora. 1 onda, kad pišemo o djelima mrtvih pjesnika, javi se mjesto njih kakav njihov epigon koji stane pred na, Kađ pišemo o kineskoj lirici, javi se kakav orijentolog.

Umjetnik: nečovjek

Ako umjetnik doživljuje sv» ja-

če i đublje nego drugi, ako je on svijestan onoga što drugi nisu, ili su Tek tamno, pitanje je kako on to sve može podnijeti. Bit će zbog

toga što umjetnik, makar šta'on doživljavao, gleda svoje doživljaje kao „štof” od kojega će ih, ili od kojega bi mogla mastati jednom njegova umjetnost. On sebe razdvoji: na umjetnika i na onoga drugoga koji kao da nije on, nego u neku ruku njemu indiferenino biće. T kod najtežih ili najstrašnijih doživljaja umjetnik je u čovjoku „ma svom djelu”, Odatle ono tuženje nekih umjetnika što omi ne mogu ništa čisto doživjeti, to jest biti samo ljudski, nego je uvijek nešto neljuđsko u tomu doživljaju, Nisam ekspresionist U koliko mi nije bilo svejedno

kada me po ono nekoliko mojih literarnih pokušaja ubrajaju (u

ekspresioniste), bilo me je stid i.

činilo mi se neukusno davati izjave u listovima o stvarima koje jedva koga zanimaju.

Danas, kađa se ne samo svi medu mojim vršnjacima proglašu,uu ekspresionistima, nego i mnogi oni koji su od nas stariji deset, petnaest, i dvadeset godina, hoću reći oni koji su već imali vremena đa se nazovu pripadnicima barem desetku umjetničkih struja (pišu-

'Ći, dakako, uvijek isto I promije-

mivši, u najboljem slučaju, tehniku stila) — danas, ja bih radije da ne budem ubrojen u to ekspresionističko društvo. :

i Ekspresionizam, to je najnovije ime za umjetničku i uopće duhovnu pometnju u nas i (najvećim dijelom) u današnjoj „Njemačkoj. Bolje kazano: mamnovija pometnja u umjetnosti nazvala se ekspresionizmom. {Ovi zapisi pesnika i kriti» Šara A. B. Šimića (1898—1925)

nastali su godine 19920-23; nisu đosadđ igde objavljeni).

GS OCA TOA

O NON Pai niji

EPIGRAM?

Prema pisanju jednog našeg vrlo uglednog pesnika i kritičara, pisanju njegovu o velikim i malim oblicima u poeziji, moglo bi biti, još i uz jako intelektualno obeležje današnjih pesama, moglo bi biti da se doista primiče najmanji oblik, epigram, koji je u stara vremena obuhvatao sve poetsko od sentimenta do satire. Bpigram, naravno, grčkoga je porekla, kao valjda sve što umnu i umetničku vrednost ima, ili je u klici krije, Samo sam jednom u životu imala u rukama veliku ahtologiju grćkih epigrama, sa, ako se dobro sećam. blizu 4 hiljade epigrama, i sa potopom imena, Setila sam se prof. Miloša Đurića. Manjih zbirki epigrama, latinskih i grčkih, ili antologija epigrama o kratkih lirskih pesama i fragmenata, viđala sam dosta, i viđam još. Grk voli ironiju, šalu, duhovit mali potsmeh,

· natrljan nečiji nos — dok Latin ima manje erotskih i sentimentalnih tema, više političkih, strogo moralnih, društvenih, i zato biva nemilostivo satiričan, do udarca, bola, sramote. Knjiga koju sada imam u ruci, zapravo je antologija pesama modernog grčkog pesnika Seferisa, koji je živeo u Aleksandriji, (nije više živ) i obrađivao u vrlo kratkim pesmama istoriske motive iz grčke daleke ili bliže prošlosti. Mi smo, u svoje vreme, dali prevod dve Seferisove pesme: jedne o Kleopatrinu sinu od Cezara; druga, mislimo, bolja, o istoriskoj situaciji kad stanovništvo jednoga kraja očekuje upad vdvarvara. Varvari, međutim, neće doći, i poslednji stih pesmice glasi: — „Steta, i varvari su neka solucija“. Ima tu dosta epigramskog: pesmica je sažeta i kratka, iako duža od dva distiha — zaključak je neočekivan i prilično. zaoštren. Otuđa, valjđa, u ovoj knjizi, i poglavlje o epigramatičarima grčko helenske epohe, i tu i period aleksandriski sa više epigramatičara, a naročito sa Kalimahom i Asklepijadom, obojica iz trećega veka po starom kalenđaru. Od Asklepijađa, tako nas uči stručnjak grecist, ostalo je epigrama ali su lirske njegove pesme izgubljene. Od Kalimaha pak ima i jedno i drugo. Kalimah je, pobogu kao današnji pesnici, bio golemo učevan, imao u Aleksandriji čuvemu školu. Asklepijadov epigram, ovđe, ima kod nas drukčiji naslov no u originalu, jer nismo našli srpski izraz za svetiljku u sobi, možđa zidno sobnu svetiljku onoga doba. Taj epigram o svetiljci vrlo je poznat i među ljudima koji čitaju grčki, i koji ne čitaju, baš kao što su, recimo, Marcijalovi latinski epigrami dobro poznati međ ljuđima koji ne čitaju latinski, ali čitaju. Godi Asklepijadov epigram kao

živom rečju izbačena dosetka, i iznenadi vas du-”

plom. ironijom, autoironijom i ironijom nad _ljubavnicima. Dok vas Marcijalov epigram zabavi onim Što bi se danas zvalo logika pozitivizma. Kaže Marcijal: — Zapazio si (zaboravila sam ime pri

Henri Mur Dve forme

omiie:up: aaa dPikidiUSKSPGL nina air —— —–

· SOVJETSKA POEZIJA

Treba li pesma đa bude sutohtono umetničko ostvarenje, Književno delo koje je autor napisao u stihovima, jer bez njih ne bi bilo transpozicije unutarnjeg doživljaja, a možđa ni samog doživljaja u njegovoj potpunoj, celovitoj formi? Treba li pesma da nosi u svojim stihovima ne samo svoj uzrok i razlog za postojanje, već i određeni, za pesnika konačni muzički izraz, muziku koja nipošto ne mora apolovati na saradnju kompozitora, iako mu otvana široke (i posebne) mogućnosti da, polazeći od teksta pesme, stvaralački izrazi svoj odnos prema svemu što se u pesmi kazuje i otkriva?

Očigledno je samo po sebi da ova pitanja zahtevaju potvrđan odgovor, Doista, prilično je teško nači pesnika, kritičara, čitaoca, pa i kompozitora, koji bi smatrali da za pesmu (ukoliko je ona ostvarenje na „području književnosti)

i jedan njen problem

jatelja) đa pišem epigrame suviše duge, A ti ne pišeš ništa, što je opet suviše kratko. — Evo sad Asklepijadđe: e

SVETILIKE U SOBI HERAKLEJE

o svetiljko, meni u tvoje ime triput se zaklela Herakleja - ; i i đa će doći, i nije došla, Ako si boginja, kazni, o svetiljko, nevernicu: kad u kući s ljubavnikom

bude, : : i razonoda počne, ugasi se, odreci im osvetljenje.

U današnjoj književnosti, sa modernim vatijacijama o seksualnom životu i cirkusu, verovatno bi epigram te vrste mogao biti i raznovrstan i možda dobrodošao. *,

Sad skok iz davnina. Portugalski pesnik naših vremena, Fernando Pesoa (Pessoa), živeo od 1686-–e do 1955-e, pisao je pesme, naravno, na portugalskom jeziku, ali je, posle preuđaje materine, dospeo u Južnu Afriku, prošao sve škole na engle=skom jeziku, i pisao pesme u originalu i na engleskom. On je, sa većim poemama, u osnovi nađrealist, ali sa značajnim prilagođavanjima i prera> dama nadrealizma. Prevela sam, sa gengleskog3, njegovu čuvenu poemu Duvandžinica, pisanu u slobođnom stihu i u dosta modđernizevanoni narativnom tonu — koju je poemu voleo i vrlo hvalio ' Andre Breton — ali to čini 177 stihova i nema veze sa epigramskim tekstovima. Prikazujemo zato jednu njegovu malu pesmicu zanimljivoga motiva

i stila i epigramske poente. AUTOPSIHOGRAFIJA

Pesnik se šali i varaka: Toliko se smelo otisnuo đa jad što stvarno je osećao, Prikaže kao jad od šale.

Što pesnik pisa mi sad čitamo:

Umesto dvostruke one muke ti Ušlo je u nas nešto treće: Le Bol koji ne osečamo. s:

TI tako, da đuh se pozabavi, ~ : Md Kotrlia po pruzi, da duhu ugove, i. Iqračka — vagončić maleni

Što „srce“ se obično zove.

Da je ova pesmica bila sažeta epigramskei, u dva distiha, a mogla je, ona bi nekako ozbiljnije, tako manje duhovito, kazala syoj smisao. Što pesnik u stradanju iskusi i nauči, to drugima. ppređaje u poeziji, pravom svom 'bolu, dakle stavlja masku dđopadljivosti. Čitalac pak primi i đušu poetisani bol, dakle maskiran i srećan je Što je nesrećan, iako nije nesrećan.

(Prevela Isidora Sekulić) i

delom. izgubio avoju „samostalmnir svrhu i fumkciju. Pretvorio se u materijal koji prolazi kroz dve radionice -—~ pesnikovu i kompozitorovu. Razume se, takva koncepcija mije ogmaničila svoje delovanje samo na fomu, ritm:čki sklop, leksičko tkanje i sistem ritma, Ona je prodrla i u samu sadržinu stihova, prvenstveno postavljajući zahtev da ta sadržina buđe naglašemo optimistička, đa se u velikom planu vide dvoje zaljubljenih, da pesma, skoro uvek nošena sasvim jednostavnom melodijom, „polazi od dobro poznatoga, već sagledanoga... Ovakve pesme izvođe se veoma često širom ogromne zemlje, ali i u krugovima sovjetskih pisaca već duže vreme se razmišlja o problemima neposredno vezanim za frek venciju stihova namenjenih pevanju, Sredinom prošle godđine, naprimer, istaknuti pesnik Vlad:m:r Aleksandrovič Lugovskoj (koji je umro pre knatkog vremena) napiSao je, povodom šezdesetogodišnji ce života još poznatijeg pesnika Pavla Amtokoljskog, imteresantan osvrt na ovo pitanje. Logovskoj re odlučno izjasnio protiv stihova Kkoje je obeležio kao „ušlovno narod ske". Izabrao je zaista dobar po vod da, i pored priznanja talentu pojedinih autora pesama ove VFste, istakne svoje ograđivanjs od njihova duha i zvučamja. Jer Antokoljski je upravo izraziti pretstavnik poezije koja nema ničega zajedničkog s „uslovno mnarodskom”, Stihovi Antokoljskog katkađ su osetno opterećeni romantikom Kknjiškog porekla i dakorativnošću, ali njegova značajna poema „Sin i mnoge pesme svedoče o nastojanju da se poezija unu tarnje doživi i iskaže kao pravi stvaralački čin, Isto se može rećj i o pesmama Matgarite Aliger, Nikolaja Riljenkova, Stjepana ŠčipaĆova, Leoniđa Martinova, Nikolaja

nema pravog Života, do .vrška ispunjenog emocijama, sve do onog trenutka dok pesma nije postala i delo kompozitora, sve dotle dok nije dobila pečat muzike mapisane na osnovu njenog teksta. Teoretski, dakle, ova pitanja tačnije: samo jedno pitanje — uopšte ne pružaju nikakva povođa za raspravljanje, Međutim, u prak si takav povod svakako postoji. Dovoljno je pogledati put razvoja sovjetske poezije od sredine t+tridesetih godina do današnjeg Pperioda, pa da se kod mnogih pesnika uoči orijentacija na pesmu koja je više namenjena pevanju mego čitanju i koja, prema tome, ne može bez kompozitora, Dođuše, povećana aktivnost, mekolikih taientovamih sovjetskih pesnika, među kojima je na prvom mestu svakako Leon:đ Mattinov, donekle je potisnula u poslednje vreme pesmu — proizvod saradnje autora teksta

: \

i autora muzike, ali takvi stihovi još se uveliko pojavljuju u Sovjet skom Savezu. | |

Potpuno je prirodno da se za filmove, festivale i priredbe većeg obima pišu i stihovi Čiji autori ne samo što zmaju unapred da će sve to biti komponovano, već i ne neposredno sarađuju s kompozitorima. I nije reč o tome, već o Udelu i mestu — u poeziji — onih pesama koje prvenstveno traže pe vača i svirača, a tek u drugom redu čitaoca, ili, da uzmemo najpovoljniji slučaj, izjednačuju jnterpretatore i. slušaoce na jednoj stra ni 3a čitaocima na drugoj. |

U praksi sovjetske poezije udeo pevanih i muzikom prećenih stihova bio je pune dve đecenije tako krupan da je to dalo određeno

obeležje „potrošnji bDesama”, a i samom slvaranju, odmosu mnogih autora prema pesmi i poeziji UOp-

šte, Za te pesnike stih je znatnim

Ušakova, Ađelmne Adalis, pa i samog Vladimira Lugovskoja, kao i većeg broja drugih sovjetskih 'pes nika, nezavisno od zamerki koje se mogu staviti njihovom »„stvarajaštvu. U opusu Mihaila Svjetlova, bisca proslavljene male ·poame „Grenađa”, iskrsavali su u toku tri decenije prizvuci „poezije za pevanje”, ali taj opus, posmatran kao celina, potiče iz atmesfere stvaralaštva Eduarda „Bagrickcg, tog najvećeg pretstavnika revolucionarno romantične pesničke reČi o posleoktobarskoj ruskoj književnosti. Poezija Aleksandra Prokofjeva, a natočito njegova psema „Rusija”, može se istaći kao uvetljiv dokaz da daroviti pesnik mne mora pribegavati „uslovno narodskom" načinu kazivanja čak i onda kad se obilno služi folklornim lormama i obrtima. Nastavak na 9 stran

Lav Zahcrov

5