Književne novine

. vih vređnosti,

nekoliko stabala na početku Bu levara Rev ši keuiš oped RČ POM; pojačalo disharmoni ce ed t Page, Og prostora Trga Marksa i - Ostaviti pojedinačne zgrađice ovona ambij A a BORE Satira ea oblakođerima, Pit ivije ri || a MAA. enje, Ne pretstav

cipu uzeto. kakve Rkolosalni

oplemenjavanja lica Boeogl ale mogućnosti uređenje ovog Vašnoxj eograđa daje. jeđno plansko primenom savremenih

i VOeŽ : sređstava raaljć: BR nike i novih shvatanja, arhitekture, teh J

koja smo već usvojili!

=

. „„Valorizacija“ delova gradskoga tliVa NrBi sc čudno, meki put zidanjem, a neki SB, vidbnapu

Kođ toga nikad ne treba shvatiti ; iti pojmove bulkvalno. Naprimer, između dva rata način valorizacije

| zemljišta u Beograđu sastojao se u preizgrađnji,

emljišta određenog za zelenilo (zato OL i nema parkova), bilo izgradivadjkhi dela Pa očle odteđenog za dvorište, Maksimalna izgradnja pojedinačnih Darcela Beograda iznosila je 1 000b Međutim, uzeto u pravom smislu · „ovređnošćenje“ pojeđinih gradskih kompleksa, naročito preizgra= đehih đelova građe, Vrši se rušehjem tj. đemoHMR Va OE neosporno Uupotreblji1 av je slučaj, naprimer, Plekeu Narodne skupštinć, RubBnijeni biće pad preko Puta zgrađe CK, tj. nesumnjivim uništenjem UipDotrebljivih vrednosti stanbenog „prostora, ed kompleks bi dobio u vrednosti. Naravno da je ovakvo shvatanje uslovljeno najpre pravilnom •cenoni pojma korisno, razgremičenjem shvatanja opšte i posebno,a najviše elkonomsftiyi. modqućno• stima u datom momentu. Izgleđa ds smo đošli već do Votj štepena da možemo ne samo đa kažemo đa pahtevi uređenja jednoga _ kompleksa od opšteg Pe aa VOnkeb nad ličnim željama wske skupine, neno i ds ti mal i | da budu orabšcej i interesi mogu da budu . Po građdovims# 6 unutrašnjosti, međutim, i danas besobzirno se wištavaju prave i velike nasleđene vrednosti u tkivu „neupotreblivo“ karaktera, Naatđuje 86 jedna izrazita fizionomija celine neumesnim mtervencijama izgradnje, ili ruše se divni peimerci stare arhifekture, spomenići umetničke uobezilje narodš, pogrešnc aWarakterisaric „Ka

nego "atmosfera „ambijenta, '

ba u divnoj Da je velika povređa licu

dela veleplastike Beograda,

„ćumozi“, Koji bi Be neznatnim intervencijama mo-. gli đa pretvore u prave atrakcije građa, ne samo. „platonsko” kultumot mnačaja nego kao „orijen-

talna egzotika“ i aktivnog finansiskog učinka, Na- · primer, fantastična zgrađa iz turskog đoba, pravi. prototip savremene arhitekture u centru Peći, ele

treba EN da Ni da Bea centru Peći, zgrade pošte. Ljudi u Odboru besualovio. Bd a

Pe dine otade „jer #m je dosta tursko Kasabe“..

Ni e jašno da „evropski“ oblik i n na masa sađašnjeg hotela „icOtz0oP je pravi GD fizionomiji svežega grada na Bistrici, gradnjom novoga hotel i RViS4Ma A (ati Po 1 a a na nepođesnom mestu i 8 deplaširanom arhitekturom. ; „ NI U Beograđu se iđe i đeugu krajnosti čuju 86 . potpuno neumeshi peedloai ptavi anja pod zaštiti bezvrednih objekata. Takav je bio neđavmo izneseni pređloq za restauraociju i zaštitu stare zgrađe na uglu Dečanske i Nušićeve uliće. Zgrada najpre nema nikakve istoriske vrednosti. Njena kulturno- · istoriska vređhost je kompromitovana nalmadnimi ađaptacijama, a kao tip i oblik daleko zaostaje za već zaštićenim i pomatim objektima toqa načina (Dositejev Licej, Konak Kneginje Ljubice, kafa~

„na „Upitnik“).

Neujeđnačenošt u šhvatanjima ti Oceni prioni-

ta ili značaja ili vređnosti nekog problema u uređenju naših građova dolazi | iz pobrkanih pojmova, dakle iz neznanja, a i iz pogrešno usmerdnih ambićija. Ako se od Prizren8, jedne prekrasne celine, izrazito svoje fizionomije, nezaboravnog lca, hoće da napravi „mođeran“ bezlični građ ohđa BU to potpumo neumesne ambicije. Ali ako se ti Bitolju dozvolilo rušenie najizrazitije kuće celoga Juga, vanredne plastične izražajnosti onda je ta neđopustiv nehat i ogromni gubitak iz fonđa nacionalnih vrednosti, .. Pripodns Vrednosti Bmbijents moraju 56 pP6tencirati novim kreacijama. Potencijalne vrednosti istoriskih mesta, koje šačiniavaju po obliku često | neznačajni objetti, treba učiniti novim intervencijama, zanimljivim i đobro izveđenim. Treba obeležiti kulturno-istoriske objekte u tkivu građa Kkdo dokumente naravi, običaja, shvatanja svoga doba, a pototovu ako st oni, u'svome načinu, savršeni u izrazu. Ti mali objekti su često pravi spomenici Btvaralačkoq genija marođa, Vrednosti takvogs Karaktera čine mit Jednoga građa viđijivim,izazivaju širi interes i postaju gradskim znamenitostima. Tstovremeno, to su primeri za ugled u pronesu Stvaranja vrednosti u našim nastojanjima, da bi jedanput i naše »građe postale ne samo sveđo~

„no saveti

Nastavak sa 6 sitane

sthula a katastrofa bi došla brže i popođila mas većom snagom.

Osmovni ton komađa pretstavlja„ ja je neka čudna praznina Moja sd 5 Bsćene Širia Proizlažeći iz pos stupaks karaktera, iz mizangenskih i drugih redđiteljevih rešenja. Neka praznina koja nikako nije TrmobIj biti ispunjena akcijom i koja je lstićala surovost života.

Nekoliko izvrsnih kreacija ostaće u živoj uspomeni. Pre sveg đebi Radmile Rađovanović, Naiv-=

nost f{ svežina u prvom činu drame, zaprepašćenje, umor i gađemje ud. drotjom, zračili su iz njene Katarine 1 obeležavali razvoj i sazrevanje ove ličnosti.

Sima Janićijević, kao Eđi Karbene, realizovao je ulogu dostojnu njegovo Vili Tumona. USspotem tempo t prvoj polovini komada, nije mu odgovarao ali nam je docnije, kad se drama razmahne, otIcio ve motive ove ličnosti, nje= nu naivmost, neposrednost i bučnost pune praiskonskog šarma. Tetjana Lukijahova igrala je sa

· uspehom dijevu ženu Beabrisu, i

umela je istovremeno i đa ostanć neprimetna i đa se stavi u centar trageđije. Dostojni partneri bili su im. Pređrat Laković, kao Rođolfo, { Velimir Živojinović kao Marčelo, Vledimir Stemenković

eđa, Milosavljević: Đubrovnik (sa izložbe u Kragujevcu)

LIKOVNA-UMETNOST

SLIKARA

u unutrašnjosti

IZLOŽBA PEĐE MILOSAVLJE VIĆA U KRAGUJEVCO I RISTA STIJOVIČA U ČAČEOU

__Dva naša istaknuta umetnika Peđa Milosavljević i Risto Stijović ovih dana su svojim samostalnim izložbama, komponovanim i oprem

„ljenim kao za reprezentativan na-

stup u nekom od svetskih centara, dali primer poštovanja ne samo naše široke publike.nego i svoje profesije.

Nišu retke kođ nas likovne izložbe u unutrašnjosti. Dokaz je to i interesovanja publike i želje Umetnika za što širim auditorijem, a organizatori ovih izložbi — običza prosvetu i kulturu građa i Ggrađski muzeji — ištiču sve više opravđan zahtev i potrebu da se unutrašnjost obavešti o savremenom likovnom stvaranju o .kome se toliko piše i koji postaje jedan odđ činilaca života velikog grada.

Svakako treba pohvaliti napore uložene na ovom poslu, samo ne zaboraviti da kvantitet ni ovđe nije merilo vrednosti. Događa se često da i oni koji organizuju izložbe, iz neobaveštenosti ili iz želje da ih bude što više, kao i oni Koji izlažu a često dqledaju u tom činu samo mogućnost prođaje — prenebregnu umetnički Kvalitet izložbe, Međutim, mnogo više nego gledaocu iz velikog građa naudiće šlab kvalitet neobaveštenom i neupućenom posmatraču iz provincije, jer Om nema mogućnosti poređenja i. vršenja selekcije, naro-

čanstva odnosa, shvatanja i mogućnosti našega čito kad se radi o savremenim lidoba neto i njegovi spomenici, kovnim pojavama za čiju se egzi_ | | Stenciju i u umetnički obrazovani-

Prddor pariskog umetnika

u duh nemačke romantike

exGe patiskog KMohzervatoriJe adMe pie Sankan, koji je O svoju osnovnu izvođačku delatnos ; još 1 kompozitot — onako kao: što sti talo dvostruki nekađa, kad je muzika bila u procvatUu, BOT id bili = održao je SVOJ solistič a: koncert tu dva-tri BREE "PSA

Beodf' jlo je LO |

11 he Or sindikata,

| dvorani ı kat aj vadjufuđi gasvimi DNO U censmma ulaznica, pred tros žOo većim brojem slušalaca no. a ih se okupi na sličnim prie ea ur staroj, dobroj, pošteno 5 a noj .l zaslužnoj nasoj dVODEE aa larčevog univerziteta, 4 a 1 lično, takođe isluženod pos e na običajene {i „obligatne ara e recenzije, bilo je to i, „Oba Se štenje“ uha u jednoi Trubatu

čijim Bam se akustičkim eaoDiĆstima morao t

ek upoznati. O stvovan, zžboq qodima i rutina fahkćije, mestom U sređi _ od prvih redova partera, ja SŠIH. nod · pomenutim okolnostima, PL7" tnčku umetnikovod „protrari OU. nršavu, osećajno preyrtljiyu, U,

7

·contralno mesto mog

iu rokokoa graciozno višesm'sleBu Mocartovu G-dur sohatu (KV. 285), bezmalo propustio, izgubio: svi otkucaji klavira, svi bolkror: tonskih fraza, sva tanano modelovana zvučna struktura jedne u iati mah nevine i mudre, bezazlene i

· aluzivne ispovesti, sve ono pamet~

i skladno sređeno zrnevlje MoORILOVE jako osećajne misli — sve je šišalo nekud okolo i iznađ moje prirodne tonzUre. Kao da sam. 56 nalazio u buretu Diogena iz Sinope, svećicom sluha (usred prostora namenjenog auditivnom · čulu „neke hiljade ljudi) propatih, na početku te muzikalne večeri, od jedno zaglušenosti, jedne muhlosti, jedne bespomoćno velike uđaljenošti od zvučnog izvora, koji je, međutim, kao hlađana vođa pred žeđu Sizifovom, bio sasvim nadomak RO

BB aaa e /

naše nove konce proja:

isn poziva, valja preći

Oi. ha s{Var, na „ocenu i pia-

nističkog rađa samod umetnika. U

veštinu svitanja na klaviru, rekao je, sasvim bež zlobe, đa Pjer Sans kan svira štošta čega nema u no« tama. Eto opct povođa za brižno razmišljanje. Cega sve ima u no tama? Svega? — Ni u kom sWlučaju! Postoji čitava plejada izvrsnih glumaca, tumača rećimo ŠSek8s= pirovog Hamleta, razlikuju među sobom, iako svi reoituju iste stihove velikog btritanskog poete i dramaturga renesanse. Problem je, naravno, uvek, u glumi i u muzičko-izvođačkoj umetnosti, izabrati između dva privlačna, zavodljiva pola: ili dati

„Slovo“ teksta, ili privesti svesti

okupljenih slušalaca — duh tekst a. #1 |; - T (C-. i

Ja ću odmah teći: Pjer, Sankan opredelio se za duh. A, kad je taj famozni, suštastveni činilac s&učtine, čimilac smisla, činilac skrivene, potencijalne osećajnosti | iđejno« šti autorove u pitanju, onda iforpretator, hteo on to ili ne, umosi svoj lični, osećajno+iđeini n#hekt na onaj trepet liudskosti koji prebiva — iza nota, iza znakova, iza

koji se znatno.

nesavršenih i vazda nepotpunih indikacija autorovih o slici mašte koja ga je ponela, uskovitlala, na ispisivanje nota naghala. Tu, ra= zume se, nikad nema sigurne garancije o autentičnošti, tu postoji samo odnos jedne vizije prema drugoj, odnos jedne vremenski uslovljene koncepcije prema ŠilriRabi grafički prelnačenoj nečijoj umetničkoj poruci. qy Pjer Šankan je izvrstan tehni-= čar, tipičan za francusku pianističku školu. Slobodna, veoma poktretljiva ruka, odlično izvežbana u funkcijama Švih zdlobova koji čestvuju u manuelno-tehničkoj, *bBalizaciji čitavog sloga kompozicije, savlađuje sve prepreke. Ali, rekao sam, duh je u pitanju, a bravurozno laka tehnika ovog klavihištičkog:umetnika — ako je to dopušteno teći — sklona je da Se žnese samom. sobom, da pregrmi i đa wtvaraočevu viziju pojednostavi! eklatantnom lepotom laMoće, lepotom krajnje ležerno izmodđelitano fraze. Umetnikove ruke rađe u poskocima, bez težine _ matetije koju pretstavljaju, upravo su Buviše istrenirane i fizikalno sigurne, a drugi deo programa, Sankanova lepa. Francuska, zemlja Debisia,

Porea |. Ravela, nije sva u virtu=

oznom lopršanju, u plahovitoj Te-

čitosti, u. žurnom lebdenju i fugi>

tivnom Bmenjivanju klavirističkoretorskih bravura, __ - M

Osobito je zanimljivo, međutim,

jedno: pariski virtuoz je ponajPovle Stefemović

· Nagtavak na 9 dtyanı

joj sveđini treba boriti. Otuđa, ko-~ P liko god pruža leph peđagoško- | instruktivnih mogućnosti izložba u unutrašnjosti — toliko je na njoj i Odgovornosti, jer prenebregnuti kvalitet znači što i mogućnost mistifikacije, pogrešnog prikazivanja savremene vrednosti i netačnog obaveštenja. Delikatan je ovaj posao i zaista je bolje ne učiniti ništa, nego makar kako, tim pre što su u pitanju i poverenje publike i državni novac. Izgleđa zato da nije nikad stviše podvlačiti đa Kvalitet treba da buđe osnovno merilo svake izložbe, bez obzira na njenu tenđenciju i tematiku i bila ona spremana za inostranštvo ili unutrašnjost... | »

Svome rodnom kraju, Kragujevcu, pošlao je Peđa Milosavljević izložbu od 50 radova u ulju i akvarelu od kojih je veći deo ovđe prvi put izložen,

TI ova, jeđanaesta | „samostalna, ima čar Peđimih izložbi na kojima je om i uvek isti i uvek različit.

U našem mođernom slikarstvu Peđi pripadaju sanjarenja i maštanja. Kroz lakoću igre i rađost stva ranja, kroz Svest intelektualca o onom Što je minulo, a što mođernog čoveka vezuje Kkontinuitetom postojanja i osećanjem lepog Peđa je sačuvao u svojoj umetnosti svežu zađivljenost gleđanja i neposrednu „radost kazivanja. U njemu je često sinteza mslioca

i slikara urođila neočekivanom har monijom, jer đok je prvi svestan istine prolaznosti, drugi je iznenađen i ođuševljen mogućnostima sve neobičnijeg transponovanja svojih refleksija.

Teme njegovih slka su bezbrojne, obilje varijanata beskrajno, a svaka njegova slika neođoljivo domosi muziku samo njegovog osećanja, I Peđine bele ruže, i njegovi fosili, i mlađe žene s dojkama u zidinama. Skadra, i aktovi po fontanama, i vetar u Kkrošnjama pariskih sbabala, i zemljotres u Dubrovniku i smopovi mostova na Seni, i svirači po krovovima i de

· vojke u srcu školjke, i galije po

Beogradu — sve je to intenzivan život mođernog umetnika koji stva rajuči fiksira ono što ga zaokuplja i Sto ga raduje. Sa Peđinih slika sve to deluje ubedljivo, kao đa je jednom. zaista tako bilo, ali bilo zato da qa Peđa sađa otkrije, da mu: se slikarski obraduje i dopiše ružičasti stih starog pesnika... Ima u takvom stvaranju mnogo iskrenorj zanosa, od đivljenja raširenih dečjih očiju, ima i sete i suviše ukusa i kulture, ali ima. najviše neke čed ne, zatvorene radosti kojom umetnik stvara po svom izrazu tanano tkivo svojih slika, često vrlo krh= ko i preosetljivo,

Nisu ove a&like bežanje od stvar-

nosti, niti je Pođa u našoj umet-

nosti pesnik prošlosti, jer malo je tako mođemih refleksija kao što ih donose njetove slike. U njima je utkan život mođernog čoveka koji mnogo zna.... Ima tu i fine itonije i duhovitosti i zabave i prizvuka nadrealizma, A kađ s lako ćom priča svoja čuđa o minulim epohama, kod njega nema opterećenja tredđicijom miti litetarnofilozofskim kazivanjem — sve znanje, sve ošećanje i ćelo bogatstvo sećanja, našlo je svoju pikturalnu realizaciju kroz originalno likovm transponovanje. · x”

A kako gradi svoje slike? Njegov je akvatel izuzetan, po či stoti i prozračnosti mateije mo žđa jeđinstven u našem slikarstvu.

Dok je ideja na ovim rađovima U-'

vek određena, umetnik pri slikarskom postupku kao da rukovodi slučajem, jer na njima kao da je svaka fleka, svaka potekla putanja zalutale kapljice boje, nastala zato da obraduje umetnika; Sve deluje lako, spontano, virtuozno, nastalo u trenutku sa mnogo lirskog akcenta... Ulja pretstavljaju đublji i komplikovaniji doživljaj i govore o dužem slikarskom postupku, Odlikuju se bogatijom. kompozicijom, većim brojem likovnih elemenata i Bloženijom fakturom.. Široki nanosi paste, često stavljani špahtlom, pokrivaju platno MKoloritom natopljenim svetlošću, U vrlo tražemim bojenim harmonijama često

dominira čitava skala toplih &i{vih.

tonova uz dkcente ružičaste, okerne ili jasno plave.

Peđa je i na ovoj izložbi fini pe='

snik najtananijih hromatskih harmonija, neobičnih odnoša stvarno-

sti i snova, koji slika vizije pro-.

šlosti u kojima živi prisutnost modernog čoveka.

*

Stifo0iđeyd Idložbu u Čačku sačinjavaju 24“ skulpture tu drvetu, kamenu | bnonzi. Ova, peta Ssamo-

Risto Stijović: Devojka na šalu (sa izložbe u Čačku)

1

stalna, ima karakter retrospektivne izložbe, s obzirom „da eksponati pripađaju razdoblju ođ 1923 do 1957 godine.

U našem vajarstvu izuzetno je Stijovićevo mesto. Uglavnom malih đimenzija, tiha i nenametljiva, za“ okupljena malim brojem tema: fi4 gurinom mlađe žene, karakteri“ stičnim stavom životinje, po nekim porttetom, — hnjegova je skulp« tura donela našoj umetnosti uz lis kovno rešenje čistih, jednostavnih formi i toliko toplog, ljudskog sa“ držaja.

Stijović tokom četrđeset gođina svoga umetničkog rađa nije nikađa lutao. Za njega se zaista može re ći da je od rane mlađosti umet« nički formirana — celovita ličnost. Na svakom delu ova njegova inđividualnost ostavlja pečat koji je očigledan — tačnije: opipljiv! ali, oplemenjena uvek svežom, tid hom radosti „stvaranja ne pre“ lazi u manir. .

Uvek je u tim skulpturama ži« vot uhvaćen u trenutku: u viđu O0% smeha, čežnje, odmora, pripreme za igru, sanjaronja..., Nekađ s no« stalgijom, nekad 5 vedrinom, il dobronamernim potsmehom. Ali je to osećanje nenametljivo, unutra» šnje, sabijeno u kompaktnošt mase, pa glatku površinu forme Kkso da napinje svojom vitalnošću. Daleko jo to tiho pulsiranje 0d svake patetike, bučnosti ili želje za 6fek« tom. Sinteza dubokog doživijaja plastike, oplemenjenog islo eno humanošću { nekom čeđnom poezijom stvaraju dosleđnost i šigurnost sa kojom Stijović gradi svoje vajatsko đelo. Skromne po dimenzijama, ove lepe skulpture — slično egipatskoj koju Stijović toliko voli — đokazuju kako razmere dela no bprejuđićitaju Kvalitet.

Stijovićeva je skulptuma negovah4, glačana kao dragulj. Zanatsko savršenstvo njegove obrađe materijald, naročito drveta — đomaćeg ili etjzotičnog — jedinstveno je u našem vajatstvu. Niko kođ nas, prć njega, nije tako osetio ćuđ muaterije, niko nije umeo tako da sleđi i neguje svaku nervaturu plemen!tog drveta, da njegova maša, kađa poštane obla Stijovićeva skulptura, deluje toplo, čulno, kao u formu urasla.

Stijovićeva je vajatska konćepcija ustvari težnja za čistim, sin+ tetizovanim izrazom, zatvorenim u masi, bez naglih suđata površina. I ničeg tu suvišno nema, ničeg, sem u svojoj čištoti jasne | ble menite forme. A ta forma kao da klizi, teče po volumćmu, označavajući ga plitko, tek aluzijom..,

Stijović je uvek bio celovit, pot« puho ahiyažovan svojim stvaranjem. Tako mu se rad identifikovao sa životom — a ovaj našao ađekvat=nu plastičnu koncepciju,

· Izložehe, male drangoćene figure,

nadahhuti su đelići umetnikove rađosti.

Dr Katarina Ambrozić

.KNIIŽEVNE NOMINME