Književne novine

| ALEGORIJA KOJA SE RAZUME | \Z NOVIJE

Namera mi je pre đa razgledam kakvu sliku dobi' jamo o njemu a ne njega... : i (Marko Ristić: Spomenica Jovana Skerliča)

No zašto baš vama sve ovo pišem? Ali vi dobro znate

da se to ne odnosi na vas, Pristajete li, s vremena ma vreme, da budete samo statista?

Uzimam u ruke jeđnu knjigu eseja i književnih Kritika, jednu Knjigu iz rođa onih koje, katkada, mogu biti zanimljivije nego li nekakav edgarvalasovski roman, i to uzimam ne sa namerom da opet, kao toliko puta ranije, u sličnoj situaciji, i, možđa, ponovo baš na njoj samoj, samo sutra, raščlanjavam izvesne, svoje i tuđe, zablude i nesporazume, teze i komtrateze, zloće i dobroćudnosti, već da, uprkos svemu što razdvaja i uđaljava do nedogleda, zaboravivši ko sam, i pred kim sam, pokušavam da izdvojim snagu ı strast od onoga

u Šta se ta snaga troši i u čemu _

se ta strast zaoštrava. Hteo bih da zaboravim,· da se ne setim, da topšte ne znam, Šta se tu, zapravo, govori; hteo bih, samo, da, kao na obali mora, uzburkanog, zapemušanog, i moćnog, čujem fijuke, treske, šljapkanje i sasvim tiho grgorenje, da me, kao jednog decembarskog sutona na pitansikoj rivi, zasipaju silne kapi mora koje dolazi odnekud s leva, iz tame, dok, sasvim na nebu, kao mlečni put, svetle nevidljive lučke tršćan ske lampione; hteo bih da čujem to more, i da ga osetim na svom Ticu, kao maglu na staklu naočara i na reverima mantila, da doživim tu huku i tu razuzđanu stihiju kao u kakvoj Mendelsonovoj pcemi, pa makar taj divni bes, i ta podivljala vođa, rušila obalu na kojoj stojim, naterujući me da, jedan jedini časak kasnije, zaboravim tu melodičnu simfoniju, i samu lepotu tog doživljaja, suprotstavljajući se, svom snagom, onome što ide protivu mene.

Mene se, sada, stvarno, ne tiče šta se sve nalazi u toj Knjizi i šta sve ona donosi. Ne tiču me se, jer sada neću da me so tiču, mišljenja, stavovi, ideje, teorije, pro ročanstva i svedočanstva, bitke i strategije, dobijene i izgubljene, slave i pobede, niti porazi, klecaji, odricanja i nedoslednosti, od kojih je ona sačinjena i koje će me, velim, već sutra, možda, ponovo ZzaDkupiti; ne tiču me se, ne zato što trenutno, za“ volju jedne ptolazne lepote, zatvaram či, osluškujući pesmu nekakve raščupane zlobnice sa Rajne, koja me zavarava navodi na stenje, nego me se ne tiču zbog toga što „,dođavola, ta prokleta Lorelaj ima, u svojim očima, nek: čudan, zelenkastometalan sjaj dalekih zvezda i, u svom glasu, neku toplinu i nepostednost, opojnost čak, kcja se, voerujem, ne zaboravlja ni onda kada se, shvativši igru, okrene okovan i oštar pramac prema njoj, s naućutka, merom da je uništi i zanavek.

* U zasedi, u osluškiva-

nju, kaže Prust, živi čovek, ponekad ispunjen zebnjom i mučnim nadanjem da će se, ko zna, možđa sigurno, desiti ono što ne bi trebalo da se desi, ono od čega se strepi, ali od čega se ne može pobeći (koraci su, tih noći, odzvanjali ulicom, i nije bilo nemoguće, naprotiv, da se zaustave baš tu, da dođu, da odvedu u nepovrat, u još cemiji mrak ratnih nesvitanja), ponekad, kađa se, i to Prust kaže, očekuje đa će se vratiti S mora neko ko je odavno potonuo i srođio se s algama i školjkama na morskom dnu, ponekad, a jedan usamljen čovek, prirodom svojom izdvojen i, uvek bez ute-

he, stoji, kao na mrtvoj straži, u.

senci, u Dusiji, i osluškuje, ,očekuje, ne nada se žrtvi i hteo bi đa je propusti, kadikad, a ona se nameće, i natura, seda mu na cev. Neki mu prilaze, s leđa, udvorički, neki tihotapci ga opseđaju i pletu mu mreže pred očima i on, ili razgrće te koprene, ili se prepušta, ostajući, i đalje, sam. Osuđen, tako, na samoću, nalazi u njoj . nekakav smisao, jer nije ga samo prirođa kaznila da tu stoji kao dub na vetrometini, već ga. je sama ta njegova istina, koju hoće, i mora, da saopšti svetu, odredila da pazi i da meri, da bude dželat po savesti svojoj vlastitoj, pa ma kar se, m tom suđenju, i ne gledalo uvek na zakone, makar se i poneki nevin poturio da bude bijem. Počinje, tako, jedna velika igra, prava šekspirovska trageđija sa mnogo mrtvih. Uime svoje istine, koja je samo njegova i, stoga, neobavezna (sem ako ne kotisti, jer tađa postaje istina i za onog kome pomaže), samotnik sluškuje i kađa čuje neke zvuke, meke mutne i lažne tonove, ili kada se nađe oči u oči sa nekom isto tako pritajenom zverkom, sta= je na belegu. Tuča do smrti. Igran ka do zore. Pobednik može da bude samo jedđam. , , Možda se tađa, ustvari, radi o jednoj fikciji i jednoj običnoj laži,

KNJIŽEVNE NOVINE

(Marko Ristić: Bez mere)

Možda. Često je tako. No, sada, nije reč o tome. Reč je o samoći u kojoj jedan „čovek, prirodom svojom obdaren za to, i, zbog neke mane, osuđen na to, traje svoj vek okružen laznim prijateljima i koristoljubivim. tihotapcima, · Koji se, dok žvaću koljivo na groblju, posle njegove sahvane, raduju i uzdržano cerekaju — samo zbog toga Što im je njegovo wosluškivanje mutilo sreću i miran. siti san.

Kritičar je ta zver koje se mnogi pribojavaju i taj'samotnik ma čijoj se sahrani okupi najviše sveta, jer treba se uveriti da je on zaista mrtav, a sam je i bi, ı neće se povampiriti, jer se učenici najviše rađuju smrti učitelja.

*

Pitanje istine kod kritičara je uvek pitanje ubeđenja, a svako, tako da kažem, privatno ubeđenje, ma koliko se deklarisalo kao izdanak neke velike ideje, vrlo je relativna stvar. Relativna ne zbog onoga de gustibus..., otrcanog i već toliko puta puštenog u opticaj radi bilo kakvog iskupljenja, da se vrednost potpuno izgubila. več. zbog toga što Mritičar, ma kake inače bio sklon tome, i uveren da to neprekidno čini, ne može da'bude u isti mah i aktuelan i nesavitljiv. Jedan određeni stav, jedan veoma uopšten stav, jedna platforma, bolje rečeno, io

hi ra no u ĆGGEGGGRUUURRAARII GI GRA ON

Pablo NERUDA

Predrag PALAVESTRA

je ono Što se, obično, ne napušta; jablan se nikada na vetru ne iščupa iz korena, već samo vršcima svojih grana leluja — ako ga nešto, ipak, otkine u korenu, to je ili tomado, pređ kojim nema zaklona, ili smrt zbog slabosti: u oba slučaja, jablan prestaje da bude jablan i postaje deblo, Savršeno je besmisleno, stoga, ma koliko neki kritičar imao tu slabost da sebe jučerašnjeg, ihi sebe prekjučerašnjeg, pretstavija kao sebe današnjeg 1, možda, „sutrašnjeg, čačkati pincetom i uzbuđeno, 28» neseno, kao đa se otkriva bogzna kakva tajna života, uzvikivati: a-ha, vidi, vidi, onda to i to, a sad to i to, tu sam te čekao, bato, hihi, uhvatio sam te, lolo, svako do+ lija, itd. Glupo. I zlobno. Osnovni stav je ono Što, često, kod Kvitičara podleže udaru, mučkom ilj vjteškom, ali se, ili bi, bar, trebalo tako da bude, Kritičar ne cem, onda kada jednom prestane da ga

:· bude, i kada se svi najedu dovoij-

no koljiva na njegovoj sahrani, po tome Šta je sve govorio, već po tome kako je uvek govorio. Po tome da li je imao strasti za svoju istinu, koja, to je tako jasno, može da bude obična ali odlično smišljena laž, i zabluda, po tome da li je ostajao dosledan “svojoj viziji i svojoj sasvim „privatnoj, dakle neobaveznoj, ideji. Misao kritičara ne traje dugo, makar to bila i ocena, i čitava estetika, ili teorija „umesto estetike“, i gasi se, lako, sa zaboravom Koji na nju baca život u svojoj hinovitoj igri sahranjivanja i vaskrsavanja, obnavljanja rađamja i umiranja (primere ne treba navoditi); Mritičar se ceni po temneramentu i

Žorž Ruo: Rompogicija

po snazi kojom je branio i zastupao svoju — zabludu.

Jer ako neko trideset, i više, godina, nekprekidno, sa istim poletom, i žarom, sa istim uverenjem da ima pravo, govori svoju privatnu istinu, iz zasede u koju je prirodom svoga posla bačen, istinu do koje je došao osluškujući tuđe korake i tuđe pevanje, i Kkreštavyo, i anđeosko, istinu koja je, sasvini mogućno, lažna zbog toga što om nije uvek, ili uopšte, imao sluha đa razazna, i odvoji, prave glasove od mukanja, i čiste od falš tonova, ako, dakle, kroz ceo život natura tu svoju istinu, ma kakva ona bila, i neprekidno vodi rat oko hje, bivajući, često, vrlo, vrlo često, napadan, i osporavan, zbog toga što je\imao snage da ima SsvoOJU zabludu, onda ga treba ceniti he po toj misli, jer ona može da bude osporena i uništena, već DO njegovoj, borbenosti i odlučnosti, po onome Što iza njega wostang. Ceniti po smelosti da ima svoje uverenje i da u njemu istraje, makar i do poraza.

U Centramoj Africi, kažu, neki urođenici, pre nego Što ubiju Uhvaćenog hipopotama, poklone se pred njim, ritualmo, obrate mu se lepim rečima i zamole ga za izvinjenje što ga moraju ubiti i po» jesti. Oni to moraju učiniti, zbog života, ali poštuju protivnika,

*

Iznenađem (da li baš?), primečujem da bi ova alegorija, kojoj ne treba objašnjenja, i koja se razume, mogla, sasvim lepo, da posluži kao uvodmo razmišljanje • kritičarskom liku Marka Ristića, povodom njegove poslednje Kmjige „Od istog pisca“.

LIRIKA: U PREVODU

GRČKE LIRIKE

Beleške o piscima, TAKIS VARVICIOTIS je rođen 1916 godine. Živi u Solunu kao advokat. Objavio je do sada „Listovi sna“ i „Epitafi“. Pripada francuskoj školi, Prevodio je francuske pesnike, a naročito Eliara i Reverđija. Od španskih je prevođio Lorku, /

ĐORĐE SEFERIS je pretrpeo iakođe francuski uticaj, Važi

za jednog od najvećih grčkih pesnika. Veoma je uticajan kao pesnik.

Takis Varvictofis:

MALA ZVEZDA NA ISTOČNOM NEBU

Potreban ti je plameni ogrtač

' da sakriješ čudne neizvesnosti;

potreban ti je riđi vatreni konj,

da zamoči svoju grivu u tropsku buru;

potreban ti je mač koji vatrom svetiuca.

da probodeš noć u snu koji nas muči,

da otvoriš zori prozore —

i rasponiš narandžasto cveće u cemtar naših pogleda.

Ti koji krunišeš palate i plamenove,

koji sušiš suze i reke,

koji činiš da sazni lepota dece —

prodđubljujući njihov pogled bolom čekanja,

sažali se na usamljeni i jalov kamen, .

· koji se pod tvojim dahom oseća kao vatreno srce.

Učini da se uteši bezazleno dete,

koje skuplja na svetlosti fenjera,“šamo

grančice po dubinama šume, : |

jer su njegove usne suve od azurne Kivi perunike, koju si ranio u prolazu —

i da njegove ruke budu dva svetla potoka!

Pomogni mrtvacima da za tren otvore oči i da vide, i

a zatim ih ponovo zatvori snegom od ruža da bi u srcu sačuvali malo topline i

svetlosti zemlje...

Đorđe Sefers:

POSLEDNJI DAN

Dan je bijo oblačan. Svi su u nedoumici.

Laki povetarac je duvao: „To nije tramontana to je šimoko“, —o reče neko,

Nekoliko lepih čempresa, zasađenih na boku doline, i more — napajali su se svetlim jezerima u daljini. Vojnici su predali oružje. Počela je kiša.

„To nije tramontana — to je široko“ to je bilo jedino što se moglo ćuti. Ipak smo znali da nam sleđeće zore ništa više neće preostati —

ni žema što pije san pored nas, mi sećanje da smo ikada bili ljudi, ništa više u zoru iđuću, ništa,

„Ovaj vetar unosi u misao proleće" — roče neko

koji je koračao ispred mene i gleđao u daljinu,

„Proleće je odjednom stiglo zimu ispred mora,

ali šta vredi, mi ćemo upravo umreti“.

Zlokobni hod tumaraše po sitnoj kiši. ; Kako umire jedan čovek? Čudna stvar, to niko ne misli. A oni što na to misle sećaju se stare hronike —

iz vremena Kkrstaških ratova,

ili pomorske bitke u Salamini. A smrt je nešto što pristiže! —

Hako umire jedan čovek? .

Ipak, svako zaslužuje svoju smrt, koja pripada samo njemu +—

a ova igra se zove Život. Svetlost pađa na suri dan. Niko se ne sme ođlućiti.

U idućoj zori ništa nam neće ostati,

mi ćemo sve ostaviti, pa čak i svoje ruke, Ostavićemo i žene koje su na izvorima,

i decu koja putuju polako u život.

Moji prijatelji su pevali a hodu pored mene — neku isprekidanu .pesmicu:

„Proleće, leto, roblje...“

Jedan par prođe razgovarajući: „Dosta je mračno, vratimo se kući! Vratimo se kući da upalimo svetlo!“

(S francuskog M. ŠIJAKOVIĆ)

.

jj a) CARBIIJEII NISU AL

Povodom smrh Gobrijele Misiral (1889—1957), velike čilecmske pesnikinje, nosioca Nobelove negrade za književnosti, Pablo Neruda napiso je nedavno nekoliko duboko uzbudljivih reči o njenom ŽžŽivotu i postskom delu,

Pored ostalog Neruda piše:

»Često smo se sretali u raznim zemljoma Zemljne kugle. Kao svi Čileomci, ona je volela da puluje po svelu; to se objašnjava geogrofskim osobenostima Čilea, zemlje koja je nalik na ostrvo, odrezemo od sveta peskom Aiowkame, ledom Antorktika, visokim loncem Anda i talasima Tihog Okeano...

Kod se vrctila sc svog poslednjeg putovanja, već mriva, (umrla je u Njujorku), čilemmska vlada priredile joj je svečanu sahromu,

Celog živote Goabrijelu Mistral su vlasti na sve načine gqonile: oduzimale su joj jadnu penziju, odbijole su da joj dadu posoš, ni~

je imcla pristupa u zvoničnu šitem pu. Ali kad je umrla, sve se odjednom izmenilo: veličemsivena sqhrana, žalobna litijd, duga nekoliko kilometara, Govorio je rektor univerziteta, govorio je neko u ime vlade, to jest preistovnik onih koji su pesnikinju progonili za Živo ta, Ali njenom davnom prijatelju, onom koji u neku ruku pbraistavlic poeiske tradicije te zemlje, nis dopustili da kože reč oprošicja, Ža tokvog prijcteljoa ja smatrom sebe. Ja nisam imao mogućnosti do Ggovorim nc sahrani Goabrijele Mistral i zato sad koristim ovu priliku da trečem reč o mom neobičnom i velikom prijotelju. i

Poezija Goabrijele Misiral nosi breme mnogih pokolenja i očajcnja koja su onc poznala. Njena poeziju može da se poredi sa pehorom u koji su vekovi iočili svi gorčinu slvarnosti. Njena poezija

bMa je zaisiq čaša gorkog .napitko, Život ove pesnikinje donekle objašnjava čemerni, bolni koraktier njenih stihova. Kožu da je u mladosli zavolela jednog željezničora,

Ali on je tragično prekinuo svoj.

život, pustivši "punom porom lokomolivu niz padinu, I eto, kad je čekala ljubev morala je do ugledc lice užasne smrl. Kasnije je tuga česlo prodirala u njen život, ali je tragedija njene mladosti rodilc »Sonete o smrii« i druge DOeme sabrane u knjigu »Tuga«, koja je jedno od najvećih poetlskih

delu Španskog jezika. To je knjiga~ o žalosti, ali i želja da se nadvlada bol. Tokva

je, neprimer, čuvena pesma »Bose „wnožice« „posvećena deci-siročićime. Pre četdeset godina, ne jednom konkursu poezije, tri sonela o smrti doneli su Goabrijeli Mi sira] —o tada skromnoj seoskoj uči-

>

teljici — lovor prve nagrade. Kasnije je ona zauzela svoje mesto u sveiskoj literaturi, dobila je ncj= veću nagradu koja može da se do= bije na Zapodu — ·Nobelovu nagradu za književnost.

Gobrijela Mistral bila je priro» der vrlo složena, čovek sa dušom pritisnutom prošlošću i u isio vre> me ponesen, strasnom željom da pogleda u budućnost. Mnogo godina ont je pisala ne somo stihove, nego i divnu'prozu. U prozi ona mnogo govori o svojoj zemlji — o Čileu. Kod gleda u sutrašnjicu, nju uzbuđuju muke običnih ljudi nc= šeg kontinentc, zoštita Indijonaca od sile, zaštita bednih i borba tmdbenika za njihova prava; nju pleni rad divnih grnčera i ikača ueše indijonske 'Amerike. Uvek se ona inspirise)ca meumornim trudom tih ljudi koji odavno žive na našoj Zemlji, oli ne mogu da izraze svo-

je misli i svoje želje na jeziku kos ji je razumljiv svima namc. Somo u Šori tkiva, u umetničkim predme“ lima i u čudesnim skuplturemo oni govore o čežnjemoa. svoje duše; I Gabrijela Mistrol svojom prozom skrenula je požnju jevnosii na taj nadchnufi bezimeni fruđ, na polo= žoj Indijomaca u Americi...

- A kad je umrla u Njujorku, na čileanski norod pcela je velika iuga; kao da se ogromna stenc otlkinula od Kordiljera 1! sa visine od sedom hiljada pola pravo na srce noroda Čilea. Kao da je senkct po= krile nebo ncše domovine,

Smrt Goabrijele Misltel je velik gubitctk za literafuru moje zemlje i za sve literature šponskog ieziko. U mojoj gemlji ime mnogo pesnika, mnogo pesnika ima i u Celoj Americi, ali teško je verovci da će se ikad još roditi kod nes

pesnikinja foko ogromnog talenta i teko velike duše,

Čućemo još divnih glasova, Ču demo i rodosnijih pesemca, oli ovoj glas izgubljen je bespovratno i za

ćutao je zauvek«, F..E.

\