Književne novine

SPINOZA:

:Teološko = politički traktat“ !

(Izdanje »Kultura«, Beograd)

Dosad smo na našem jeziku iz Spinoze imali samo »Mtiku geometriskim ređom izloženu i ti. pet delova pođeljenu« Mađa je ovo najobimnije i najznačajnije delo velikog mislioca, ono nam me daje toliko pojedinosti

· na osnovu kojih bi mogli da đobijemo potpunu pretslavu o Spinozi filozofu i Spinozi čoveku, To nam

polazi za rukom fek Dosle prouča». vanja njegovih političkih rasprava,”

koje čine Teološko-politićčki traktat i Politički traktat, neđavno objavljenih u znalačkom prevođu d-r Branka B. Gavele.

U Teološko = političkom ·

traktatu najviše prostora zauzimaju pitanja iz oblasti verske problematike (prvih petnaest glava), dok je čisto poliličkoj teoriji posvećena četvrtina Kknjige-(pet glava)..

U predgovoru Spinoza jasno iznosi cilj spisa: on teži »da otkrije predrasude teologa, da olkloni mišljenje da je”"on ateist i da brani slobodu filozofiranja«. Takav, program Ksenija Atanasijević, prvi naš prevodilac Spinoze (»Eiika«, Beograd, 1934), objašnjava Spinozinom naklonjenošću · „mlađograđanskoj partiji Jana đe Vita, ondšašnjeg uticajnog političara.

'Postavliajući u predgovoru pitanja, kao što su: o proroćima, o proroštvu, o »božjem marodu« Jevrema i pitanje odn0sa pmreligije i „filozofije, Spinoza, mnapređ nagoveštava Osnovne stavove pFemn njima, đa bi docnije dao precizan i dokumentovan odgovor na svako posebno pitanje. "Tako iznosi mišljenje da vera i filozofija nikako ne smeju biti poistovetljeni, đa se Jevreji ni po čemu me razlikuju ođ ostalih narođa, da »Sveto pismo« ima veliki broj nelosičnih i bprotivurečnih mesta,

Međutim, i poređ racionalne metode, u Zaključcima ove Kritike hriBčanstva ne možemo očekivati ateigam, iako je Spinoza posle pojave Teološko-političkih traktata · nazvah »najbezbožnijim ateistom Koji je ikada na Zemlji Živeo«. Prevazilazeći · dualizam, on, s druge

Nastavak sa 3 strane

nečega Što potseća, u ponečemu bar, na Rastka Petrovića, na našu žilu. Bilo bi sada, razume se, sasvim u stilu babe gatare govoriti o jedin stvu stavova i smislova Rastkove i Miljkovićeve poezije — pogotovu zbog značajnih i ni malo formalnih razlika koje postoje i u karakteru i u snazi — ali se ipak negđe tu, oko činjenice da. je sa Brankom počelo pa da sa Brankom treba i nastaviti, nalazi smisao poezije Branka Miljkovića. Taj pesnik, uprkos svemu, ostaje, dakle, na našem ilu.

Vuk Krnjević. Jedan naš usamljeni „gnevni mladi čovek“, ogorčen j opor, namerno i (preterano) grub; čak i kada bi mogao da bude lirski, on, inata radi, škrguće ZUbima i preti, Okrenut protiv tradicije, u težnji đa bude avangardistički, Krnjević svoju ·poeziju nije satkao od nežnosti i razumevanja, već od mržnje, pun gnušanja i pre zrenja prema jednom minulom svetu Čiji. poslednji potomci još uvek

tabanaju „svetom, narušavajući sklad novog vremena i povlačeći

dole, unazad. Prema jednom jučerašnjem svetu, da „ ali ne prema onim staricama zbrčkanih lica Što pale kanđila i u predvečerja obilaze groblja, održavajući nikoljdansku trađiciju varica-vari, već pre'ma sitom i sitnom, pomirijivom i lažnom, dvoličnom i jKoristoljubnom, dakle malograđanskom stavu i moralu, tako divno sadržanom u devizama ·pomozbog-čaršijo i pokornu glavu sablja ne seče. Krnšević je uvek u otporu i revoltu, u rušenju i“ gaženju preživelosti koje, kao ale, imaju sto Žživota i žive i onda kada se čini da su mrtve; on je uvek u pokretu, katkada i u pozi, psovačkoj i gruboj; on kao da voli da se.ponosi time da njegove pesme izgledaju kao da nisu pisane već drljanje ručurdama po licima i oblicima gradanskih Kkonvencionalnosti, navika i tradicija, Zbog svega toga, gotovo je teško poverovati da ovaj dvadesetrogodišnji pesnik, na neki način bar (po: poreklu i fizičkom prisustvu), pripada onoj poeziji Što se, od Šantića još, neguje u bosansko = hercegovačkoj književno=sti kao bosiljak u saksijama.

Tza čitavog iog vučjeg· režanja stoji, ustvari, jedan đuboki moralni stav: nema! svetinje i nema boga, nema zakona i nema sile koja može, koja sme sputati čoveka da iđe napred, da krći i ruši da bi

stvarao novo. Tako vuk, on nije.

Bmagator; njegova tvrđa i uvred]ji\a reč duboko je-motivisana, oprav.

đ |

strane, u pogledu nmreligije aostaje za Dekartom, koji ođbacuje teološko učenje o svetu i izgrađuje svoju mehaničku Kkosmologiju, Tako Spi-

noza razumu pretpostavlja potčinja-.

vanje, koje se sastoji u tome da se iza čina ne traže pobude, i đa se u filozofu, spolja potčinienom, poštuje 'imntelektualno posedovanje boga, »Spi moza nije sagleđao da je u svojoj suštini svaka veligija samo poseban vid, savremeniji i pmafiniraniji vid onog kompleksa pretstava i osjećanja koji se naziva sujeverje« — piše u predgovoru ovom izđanju d-r Ante Fiamengo. \ Ivan Čolović *=

Nova „,Stožerova““ serija Kadok knjiga

Beogradsko izđavačko „pređuzeće »Stožer« sa đosta uspeha nastavlja predratnu tradiciju izdavanja KADOK Knjiga — Klasičnih i savremenih dela omladinske Književnosti.

Najnovija izdanja dopunjuju prvo i drugo Kolo ove eđicije — ukupno pet knjiga u kojima su obuhvaćena iri. poznata dela omladinske literature. Tu je, najpre, čuveni istoriski roman Henrika Bjenkieviča »KrstaŠši« (u dve Knjige) u prevođu Lazark& Mneževića, sa sažetim informativnokritičkim predgovorom o piscu i delu ođ Stojana Subotinma.

Tu je, zatim, roman Majna MHRidu#a »Zalutali karavan« — jedno od najpoznatijih popularnih knjiga o Kkolonizaciji američkog Divljeg Zapada. Prevođ romana ređigovao je za OVO izdanje (Mnjiga je prvi put objavljena kođ nas u ovoj eđiciji pre rata) Andreja Milićević. Naslovnu stranu i ilustracije u knjizi izrađio je Aleksanđar HecI.

Najzad, tu je i roman A. Asolana »Doživljaji kapetana Korkorana«, w dve Mnjige, u prevođu Jovanke KMraljević i sa ilustracijama A. MHecla. Knjizi, međutim, neđostaje predgovwor ili pogovor, ili bar beleška o autoru i đelu, što je, u ovakvim izđanjima, smatramo, neophodno, Dpogotovo kad se ime i delo prvi put pojavljuju pređ čitaocima.

Prvo i drugo kolo ove RADOK-ove serije uređio je profesor Milan Č. đovanović, inače osnivač ove vredne biblioteke.

” NA NAŠEM TLU:..

dana i stavom i smislom i nipošto se ne bi moglo reći da je tek tako, negatorski, bačena u lice tobožnjeim mirnom i nevinom građaninu. Sa isturenim, oštrim šiljcima, on je u busiji prema zlu, a zlo — io su za njega građanske uspavljujuće ustaljenosti, duhovna mrtva mora: rascvrkutane lirske šeboj-razrncženosti, lažne uviđavnosti, dvolična farisejska mojnaklonjanja, tabuložnice, slave i ordenja, lente i titule, slasti i počasti. Zlo je čitav jedan sistem poimanja života, jedno stanje duha u kome se sjedinjava mora! tavorenja i neotpora sa moralom dremljivih spavača, Krnjević je, u suštini, buntovno-refleksivan duh, ali neobuzđan i još premlad, pa zato njegov mozalni stav — da u čoveku mora da postoji sklad između dela i ideje, harmonija snage i duha — ostaje ponekad, zasenjen tvrdoglavo grubom naracijom koja, mestimično, preti jednostranim naturalizmom i nasilnom elementarnošću. No uprkos svemu tome, kao pojava neobična i sasvim van serije, taj pesnik ostaje u našem vremenu.

Predrag PALAVESTRA

>) NB zabo što io kod nas nije u običajeno (naprotiv, uobičajeno Je},

niti zato što u načelu imam neka ,

kav svoj stav prema (recimo kritičkom) pisanju urednika pojeđinih biblioteka o knjigama izašlim u edicijama koje uređuju — dakle o Kknjigama na kojima su sami sarađivali, ako ničim drugim ono svojim potpisom, kao lica u neku ru ku odgovorna što su ie knjige ugledale sveta — već jeđino zato Što je bilo govora da za te knjige pišem predgovore (pogovore) Kojima bih, eventualno, autore unekoliko pretstavio kao književne ličnosti, misam, do sada, objavio ni jedne jedine reči o nekim knjigama izašlim u biblioteci „Alfa“, Izdavačkog pređuzeća „Omladina“. Sticaj objektivnih okolnosti uslovio je da se te knjige pojave bez ikakvog komentara, a kako-mi se čini da — nezavisno od bilokakvog (mog) uredničkog uticaja — neke od njih, poglavito Miljkovićeva i Krnjevićeva, u našu savremenu literaturu donose nešto zaista novo, sveže i ohrabrujuče, osećam potrebu da kažem o njima nekoliko reči, uloliko. pre Što je njihovim objavljivaniem prestalo i moje urednikovanje. Ova dva kritička fragmenta mogu se, dakle, smatrati čak i nekim mojim oduživanjem duga jednoj zanimljivoj.i značajnoj“ literarnoj pojavi; mogu se smatrati predgovorima koji nisu objavljeni gade je i kad jc trebalo, već — post festum.,

MAMIN-SIBIRJAK:

· „Zlato“

(Otokar MKeršovani«, Rijeka)

Ako je u ruskoj literaturi prebogat, umetničkim dometima neđostignut XIKX-ti vek đao niz pisaca koji su udarili temelje onome što označavamo kao period ruskog Kkritičkog

realizma, onda se. neizbežno, mora

mo susresti sa imenom i đelom Mamin-BSibirjaka, tog majtalentovanijeg i najplodnijeg slikara, prilika ma Uralu kada je akumulacija Kapitala, dostigla nivo zahuktale srednje-evropske industrijalizacije, „Problem koji je rešavao u svome najpoznatijem delu, »Privalovski „milioni, problem maglog bogBaćenja, Sibiriakje wu ovom romanu shvatio kao osnovnu femafsku poliku, kao osu oko koje se kreće Krug mjegovih interesovanja i umetničkih disekcija, društva.

Upravo, Mamin-Sibirjak, u suštini, pozabavio se jednim altuelnim sociološkim fenomenom, mnaime, „otuđenjem ličnosti od kategorija humanosti, Uime velikih zarađa i uime neuftažive gladi za zlatom, prosperitetom, — ličnosti Mamin-Sibirjakm ne udaljavaju se samo od kategorija humanosti, već i od samih sebe, Ljudi se, deformišu, iskrivljavaju se, njihovi prohtevi i Žželie bujaju do monstruoznih razmera. MKao'i portre Dorijana Greja u slavnom romanu Oskara Vajilda, — Sibirjakovi likovi se svakim časom sve više, sve intenzivnije menjaju a osnovni moliv njihovih etičkih deformacija je želja za dobiti »u gotovu«, Čitajući roman »Zlato« — mi, vrlo često, postajemo načisto s tim đa je Dmitrij Narkisovič Mamin-Sibirjiak posedovao oko močljivog, krepkog posmatrača kome mnogo štio-šta nije moglo đa promakne čak ni onđa Kkađ je bilo najmanje primetljivo. Ovaj je pisac umeo budno da 'gicđa oko sebe, Postoji čak i jiedna anegđota u Kojoj se Mamin-Sibirjak naziva piscem čije se oči nikađa nisu sklapale nad sudđdbinama ljudi, sudbinama Kojima je nejasno da intimne, lične sreće uvek stoje iznad funkcionalnosti ođnosa: ličnost — zarađa, prihod, efemerna slava koju prati imućnost i koju priticanje prihođa «„vuslovljava. Uwpravo, ova okolnost uslovljava, čini mi se, životnu wbedljivost jezika i karaktera Mamin-Sibiriakovih liko», wa.,' Ne zaustavljajući se' nad” povr# šnim deskripcijama, ne zađovoljava– juči se Kkonstatovanjem, — MaminSibirjak je išao stalno dalje i daije u traženju i razotkrivanju oblika etičke dehumanizacije.

Ovome romanu možemo da zamerimo to Što neke psihološke reakcije likova nisu uvek dovoljno motivisane a za današnjeg čitaoca izvesna gledišta Mamin-Sibirjala biće shvaćena kao sociološki ograničena, U-

Nastavak sa 2 strane

Navedeni kritičar lepo kaže: kritičar mora da se „oslanja na svoju snagu“. Kađa to ne bi bilo potrebno; ljudi bi već ođavno izmislili elektronske mašine za Kritikovanje književnosti. Ima jedan konačni po _sao koji niko ne može: da obavi za kritičara. Samo, kritičar koji bi 5e isključivo oslanjao na svoju snagu ' bio bi skoro nezamišljiv, on bi mo„rao da uvek sam Oivara sva već Otvorena vrata, a ljudi s pravom takav posao nazivaju jalovim, Ako "Kritičar treba đa „operiše sa činjenicama“ ne smemo od njega da tražimo da sve činjenice na ovome svetu sam” otkrije. Dalje, ljudi tra'Že savetovanja o odđgqajivanju hi"briđnog kukuruza, a zašto Kritiča” ne bi smeo da' se isto tako savetuje "sa svojim savremenićima i svojim prethodnicima? Svako iskustvo ,je dobrođošlo svakom pravom posleniku. Ktritičar može, doduše, da nam. ne kaže da se savetovao, ali u njegovom iskustvu moraju da budu prisutna i da žive iskustva svih njegovih prethodnika i savremeni-

;

topistički Karakter njegovoz narodnjaštva, — očit i u ovom romanu, naravno, mije drugo do nužna Vremenska ideološka &(determiniranost uslovljena prilikama tog vremena ma Uralu carske Rusije. Pa i ovi, DO shvatanje pravog značaja romana »Zlato«, nebitni pođaci, ne đokazuju da je izđavanje ovog romana izlie šno. Tim pre Bto, u ovom slučaju, postoji izvestan Koniinuitet: izdavač“ Go pređuzeće »Otokar Meršovani« objavilo je, pre romana »Zlato«, roman »Privalovski milionie, ne manje značajan prilog boljem upoznavanju mašeg čitaoca sa problemima MamimBibirjaka i KMritičkog realizma u Rusiji NIX veka čiji je on jeđan od najznačajnijih pretstavnika, Knjigu je dobro preveo Milivoje Mezoran,

:B, ĐĐ, %* :

„Linhartovo izročiloć

(Drama Slovenskog dramskog gleda» lišča — Ljubljana, 1957)

Pila je vrlo lepa iđeja da se jeđmim stliručno obrađenim „zbornikom obeleži dvestagođišnjica rođenja Žžnačajnog slovenačkog pozorišnog rađnika, začetnika slovenačkog Ppozorišta Aniona Tomaža Linbharta, S ob-

zirom na našu prilično oskuđnu po~

zorišno-istorisku literaturu, pojavš jednog ovakvog zbornika, u kome 5m sakupljeni značajni pođaci ne samo o Linhartu nego i o slovenačkom pozorištu uopšte, pretstavlja značajan događaj Koji nagoveštava đa će seo uskoro sistematski pristupiti obradi materijala iz naše pozorišne proŠlosti. »Linhartovo izročilo« iako u formi reprezentativne edicije, sadrži opsežne rađove iz istorije slovenačkog pozorišta, Dr France Koblar dao je u svom napisu kratki prikaz razvoja slovenačke dramske „Književnosti i pozorišta, od Linharta pa, sve do perioda Moderne i Bratka KMrefta, Ro blar je vrlo pregledno obradio sve značajnije momente u razvoju slovenačke dramatike, posebnu pažnje posvećujući delatnosti Aniona Linharta, Obimna studija »Hvropeizacija slovenačke pozorišne kulture« Filipa, KRalana (Kumbatoviča), Koja prikazuje razvoj slovenačke pozorišne kulture, najznačajniji je prilog u ovom zborniku. Kalan u svom istoriografskom rađu polazi od prvih fragova pozorišnih pretstava u Sloveniji iz doba katoličke protivreformacije. Vrlo znalački su obrađeni i istoriski podaci koji se odnose na slovenačko pozorište u doba baroka, U ovom napisu podrobno je obrađena i delatnost Dramatičnog društva a Ljubljami i značaj pojave glumačkog para Borštnikovih. Stuđija se završava iscrpnim prikazom slovenačkog mOzorišta između dva rata. Izrađena n&

osnovu bogatog arhivskog materijala

ova studija pretstavlia „đoprinos dd velike vrednosti ne samo za Slovenačku nego i za jugoslovensku isto» riju pozorišta.

Sasvim je umesno što Su rađovi štampani u ovom zborniku propra= ćeni rezimeima na stranim jezicima iji Što su u celosti preveđeni. Na Mraju zbornika štampan je izbor hronoloških podataka za slovenačku po»

Vojislav Stanić: Razbojište

ka — inače on mora da rešava rešeno i da promiče pored problema, jer jedan čovek ne stigne da viđi sve. Osloniti se na svoju snagu ne znači osloniti se samo na svoja dva oka, već samo da konačni posao mora kritičar sam da obavi. Da bi a dobro obavio, kritičar mora da se savetuje, i to mnogo savetuje sa drugima. \ Navedeni kritičar dalje lepo kaže: „kritičar, pokušava da uveri... a naučnik đokazuje“. Možđa nisam u pravu kada mislim da kritičar mora da bude naučnik, i zato treba da vidimo kakva razlika postoji između „uveravanja“ i „dokazivanja“. Vi nekoga možete da uverite da ste u pravu iako niste, ali ste tada ono što se u običnom jeziku naziva demagog. Ali ako nekoga uverite da ste u pravu ako to jeste, vi ste mu onđa samim tim i dokazali da ı :417 ste u pravu. Ne mislim da je navedeni kritičar imao u vidu” onaj prvi slučaj, inače bi kritičari bili vrlo opak soj ljudi

| Đuza RADOVIĆ

O avražaž Cala |

_ Deadio

Poneo sam te kao kolajnu |

o grlu svoje mladosti,

kao sviralu u pojasu moje tuge,

kao behar svitanja u u snovima,

daljinama mojim,

kao krilo što nevidljivo lebđi

nad svim mojim razV nad svim mojim pr

ođima, eđenim

i nepređenim drumovima,

I barjake tvojih zora Što prašte na vetru

ko jata ptica u letu, predvečerja žarka što

šume kao klasje,

ulice tvoje kvrgave i džombas-e, | večito u penjanju, večito u pokretu.

Košave tvoje sa iglicama leda, seljački vonj iz tvojih kafanica, predgrađa tvoja blatnjava i zimomorna

i bol potajni tvojih zenica,

Nebojšu svu u ranama, 6VUL u grimizu bajke,

tepsiju zvezda Što u,

Dunav prosipa tvoje nebo,

lukove ružičaste i obline tvojih bregova,

brzake nesanica ispod mostova budućnosti,

U staklu moje sudbine kupole tvojih dana ·

bile su vođojaže moga sna i mojih java,

splavovi povratka na moru nostalgije, | , stubovi ohrabrenja i radost puna strava, IK

U mutnoj peni godina i vremena

bio si brod koji čekamo sa pučine,

potajni šapat kazan na uvo drugu, O usred studene zime zaklom i kutak zavetrine.

Prijatelj čije se ime ni u zlu ne ođaje, poslednji dukat što se za otkup glave čuva, oroz na pušci, škrgut zuba, ključ koji pouzđano i poslednju bravu ponosa otključava. U posrtanju bio si moja štaka

\ i vatra doglasnica u jarugama očajanja, vetreni sat koji samo za mene iskucava i uvo zeca skriveno ispod granja...

Stojim sad opet nagnut

nad tvoje Vode,

U šuškoru dana, jedva primetan,

vilinji konjic nad njima

jezdi:

lađe mlađosti po njima ponovo brode i sunce ko labud u njima se gnezdi.

Pružam ii ruku s posuđom

i srca i oka.

Gorčine i ljubavi od nekad još su u mjima žive...

Ti — kao mlađić ujutru

kada ustaje iz postelje \

i, ne znajuć' šta će od snage,

proteže se nehajno — i na njemu

pucasau mišiči i tetive.

morišnu istoriju, u ređakciji Yilipn,

Kalanav Vrednost OVO Zbornika Uvećavaju i mnogobrojne pozorišne fo tografije i faksimili značajnijih istoriskih dokumenata,

R. Ji *

Dva priloga poeziji za decu ~

Gvido MWartalja: ROLAČIČI, izdanje »Dečja Mnjiga« Beograd, i VESELA ZOOLOGIJA, izdanje „Prosveta, Beograd

Bogata iemaftika i freperava, deci pristupačna duhovitost đaju osnov“ mo obeležje 'Tartalimoj zbirci stihova, vwA mlađu decu — »Kolačičie, Pro> đeahovljen u izboru tema i neposređ= mo blizak deci, Tartalja je i u ovoj Knjizi ostao veran svojoj jasno izra ženoj sštvaralačkoj „usmerenmosti i Kvalitetima, svoje poezije.

Vedrina, raznolikost i hboetiziranm, Mboučnost malaze svoj adekvatan izraz m svakoj pesmi ove zbirke i go tovo svakom stihu pojeđine pesme.

Zanimljivi pilići, koke, mali vrša>

- i sav u zgodama i mezgođamzn dedin šešir, a, pored njih još mnogo originalno datih detalja iz života maJišana, učinili sa ovu zbirku bogato raznolikom i menametljivo jeđinstve-

Ima još jedna razlika između kritičara i naučnika na koju nam navedeni kritičar obraća pažnju. Ta je da kritičar, za razliku od naučnika, ne sme da bude dosadan. Ali dosadnost je greh koji se nikome ne oprašta, Samo, naučnik govori jednim jezikom koji se nama čini dosadan, pošto ga malo razumemo i ne znamo šta se sve u njemu mo-že reći. Ali se o činjenicama, a da se o njima nešto vredno kaže, može govoriti samo naučnim jezikom. Inače se samo igramo sa činjenicama, a to je zabava, a ne kritika. A utvrdili smo ranije da kritičar mora da „operiše sa činjenicama“. I dalje, kritički stavovi ne smeju Se samo kazati — kritičar je ili vrlo nepravedđan prema čitaocu ako mu ne objasni zašto misli đa je nešto onako. kao što' on misli da jeste, ili veruje u neku medjjumsku

· vezu između sebe”i čitaoca, što će reći đa se oslanja na jednu vrlo

sumhnjivu pretpostavku — nije, dakle, dovoljno samo kazati, potrebno je i dokazati. Valja priznati, dokazivanja je prilično dosadno čitati,

nom, onakvom Kakvi su i njeni malj slušaoci i čitaoci.

U »Veseloj zoologiji« Gvida Tartalje umesto udžbeničkih opisa i mo» notone sistematike pojavio se dobro odabran svet životinja, sav zaogrnut razigranim i duhovitim s\(ihovima,

Gotovo čitav detetu poznat svet, i ovaj naših predela i onaj dalekih KRrajeva, našao se zanimljivo 'sjedi» njen u ovoj zaista veseloi zoologiji. Kengur sa svojom neobičnom živom torbom, pĐapagaj sa svojom klasičnom brbijivošću, slon u vrlo duhovitoj si» tuaciji, gavran sa svojim muzičkim ukusoni, stonogm sa računskom žŽeljomi i još mmogo, mnogo duhovito izdvojenih i uspelo obrađenih đetalja wčinili su da i ova 'rartaljing vbirka postane privlačna i. blisk& malim čitaocima. a

Svaka pesma za sebe ž#preistavlja veselu malu celinu a sve pesme M ovoj vVbirci sačinjavaju veliku a» jednicu duhovitih iznenađenja: i me posredne radosti. . :

Ostvarenoj duhovitosti. wu stihovima pridružuju se đuhovito i „jpoetičmo realizovane ilustracije Vesne MBorčić u prvoji i Slobodana Gavrilovićš u drugoj zbirci. i

TOT E. aaa ara izarayaPi)

| __ERUDICIJA + DUH...

ali je dosadan i put koji treba pre či da bi se do nečega stiglo.. Zna Se da putnici obično itaju novine i kriminalne romane da bi. ubili Vreme, ali put ne mogu a da ne -pređu. A u đuhovnim poslovima, rčzultat _je često nešto sasvim “obično, Sto svi mi znamo. Ali je va210, i najvažnije, to kako ·treba pokazati da je to vredno i istinito. Važno je ne da nešto znamo, već da. budemo sigurni i da se uverimo da jo to što znamo ispravno, A ta šIgurnost se postiže ha putu. Jeđan čovek prespavao je jednom Ceo !put u avionu od Londona do Njujorka, i kađa se probudio,.nije verovao da se nalazi u Njujorku ~ On nije bio svestan puta koji je prevalio, i nije mogao da veruje da je stigao, Ako kritičar mnoao i dugo Ć kazuje to znači samo da a da čitaoca učini svesnim puUa, da bi ga učinio svesnijim ·cilia. Tako 'rjtičar ipak mije sasvim ne-naučnik, ako sam ·adohro +87Umeo nekoliko lepib misli niqen jednog zanimljivo članka o kritici.

Jovan HRIST.

KNJIŽEVNE NOVINE