Književne novine

TRIBINA

A Nastavak sa „1. sthane

ju đa odgovaraju ineresima i poirćbama tremuine politike, onda marksizam gubi svoju revolucionarmu dušu i dobija pragmatističko i dogmatsko obeležje. Otuda nemoć u istraživanjima društva i čoveka. Ako se u praksi napusti visoki princip naučnog humanizma koji su Marks i Engels postavili u osnove marksizma, ako se napusti stvaralačka kritika koja neprekidno pokreće istraživanje novih istina O čoveku i društvu, onđa se ne može mi očekivati stvaralački „razvoj marksizma.

Nove velike opasnosti izopačenja marksizma ·

lako su ove i slične tendencije izopačenja marksizma već prilično poznate, mora se neprekidno kritički razotkrivati njihova prava suštima, ne samo zbog toga što iskustva koja su stečena u toku posleđnjih nekoliko godina pokaztju da su se stušile mnoge iluzije mnogih marksista u celom svetu, mnogih iskrenih humanista uopšte, da je staljinistički birokratizam doživeo ozbiljan uđarac na Dvadđesetom kongresu KP SSSR i da će uskoro biti savlađana duboka Kriza koju je on izazvao u razvoju marksizma, već i zbog toga što se počela javljati nova opasnost izopačenja i degrađacije marksizma koja prevazilazi sve ranije opasnosti. Ta nova opasnost dolazi iz Kine. Ono što se đanas tamo maziva „komunizmom“, ili čak „marksizmom“ i što se čini u ime tog i takvog „komunizma“, više liči na hauka kojim buržoazija već sto godina plaši svet, nego na marksizam. Mi još nemamo dovoljno podataka o svemu što se danas događa u Kini i teško možemo da ocenimo šta je nužno a šta nije na jednom ilu koje je ođuvek bilo izvan svetskoistoriskih zbivanja, ali prema Oonome što dosađ znamo, možemo zaključiti da se tamo za „komunizam“ proglašava primitivno egaliiarstvo svoje vrste, koje je svakako bliže onom „komunizmu“ kakav je otprilike utopist Kabe opisivao u svom „Putu u Ikariju“ i kakav su dočaravali razni drugi pretstavnici utopiskog socijalizma pre Marksa, nego naučnom socijalizmu i komu-– nizmu Marksa i Engelsa.

Razume se, praksa će pokazati koliko «istoriskog opravđanja ima i može. dh_ ima taj tobožnji današnji kineski „komunizam“. Ako .on odgovara zaostaloj Kini na današnjem slupnju njenoga razvoja, same rađne mase Kine će ga usvojiti, a ako je to samo jedan veštački sistem upravljanja za privremenu upotrebu, onđa će se on brzo rasprštiti kao mehur ođ sapunice. U tom i takvom „komunizmu“ ipak zabrinjavaju dve činjenice: prvo, što on ima meka izričito nehumanistička obeležja (bar po našim shvatanjima humanizma) a proglašava sam sebe „marksizmom“ i drugo, što čak pokušava. da se nametne kao nepogrešivi sudija o ispravnosti ili neispravnosti tumačenja i primene marksizma u drugim zemljama (za sada samo u Jugoslaviji!,, te u svom primitivizmu istupa kao pr3vi ideološki agresor, naročito kad su u pitanju jugoslovenski marksisti. Upravo ova druga činjenica i navođi mnoge marksiste ne samo kod nas, da postavljaju pitanje: ako su moguća takva izopačenja marksizma u jednoj zaostaloj ze-

milji koja ima preko 600 miliona,

ljuđi, gde su onda garantije daljeg stvaralačkog razvoja marksizma i onakve buđućnosti čovečanstva, kakvu su Marks i Engels predviđali Leo zakoniti stupanj društvenog razvoja u bliskoj ili daljoj budućnosti? Osnovna garantija stvaralačkog razvoja marksizma

Ma koliko bila poznata činjenica da su Marks i Engels pre više od sto gođina jednom zauvek postavili granicu između utopiskog socijalizma i komunizma i naučnog socijalizma i komunizma time što su Otkrili istorisku ulogu moderne rad-

a i iluzije .

Problemi Huan sizmnzı..

ničke klase, tu činjenicu treba M- zemlje, ili bolje rečeno, preterana

vek iznova ponavljati i isticati, naročito kad se javljaju tenđencije izvitoperavanja i izopačenja marksizma. Nikad se ne može dovoljno naglasiti da su pojava i razvoj marksizma neraskidivo vezani za pojavu i razvoj mođerne vadničke klase, a moderna radnička klasa je proizvod moderne inđustriske proizvodnje i razvoja modđernog druŠštva. Utopiski komunizam koji je bio, po Engelsovim rečima, „SiroV, samo instinktivan, katkad i nešto grub komunizam“ (Manifest, svpsko hrvatski prevod, 121) imao je takva obeležja upravo zbog toga što se nije zasnivao na naučnim principima i što mije shvatao istorisku ulogu radničke Klase. Zar se novi, današnji oblici totalitarističkog egalitarstva (kakvo se javlja u Kini) ne ispoljayaju takođe kao „sirova, neotesana, često iristikijvna vrsta komunizma“ (Monmifest, 115) upravo tamo gde je snaga i tradicija moderne radničke Mlasm veoma mala, a sticaj istoriskih okolnosti takav, da rukovodeća birokratija koja upravlja državnom mašinom dekretira „komunizam“ po svojim željama i shvatanjima, bez obzira na stepen razvoja i svesti radnih masa Kine?

Ali sama praksa najbolje pokazuje u kojoj meri je dostignut stvarni stepen socijalizma i komu-– nizma u zemljama koje tvrde đa su socijalističke i komunističke, Osnmov ni kriterijum socijalističke prakse ne može da bude ništa drugo nego stvarno upravljanje neposrednih proizvođača, modernih industriskih radnika, proizvodnjom i raspodelom proizvođa, a samim tim i društvenim životom uopšte. Isključena je svaka simbolika: ma koliko socijalist:čka država nastojala da istupa „u ime“ neposrednih proizvođača i colog socijalističkoga društva, bitni interesi neposrednih Pproizvođača i celoq socijalističkog društva zahtevaju da se uloga države postepeno sve više smanjuje, a uloga neposrednih proizvođača stalno poveĆava. Može uloga neposrednh proizvođača još uvek biti i sasvim neznatna, ali je ona ipak jeđima realna činjenica koja sadrži potencijalne snage socijalizma i komunizma, a usto, jedina realna snaga koju svemoćni moderni birokratski „Levijatan“, ij. svemoćna moderna hiperbirokratizovana državna mašina, ne može da uništi, kao Što je ni klasični kapitalizam nije mogao da uništi. Ova Snaga zakonito raste ukoliko raste moderna industriska proizvodnja i bez obzira na sve krize savremenog društva ko-: jima je ona izložena, ona pre ili kasnije ipak pobeđuje. Zar je u doba Staljinove strahovlade i posle svih bezakonja koje je ona donela izgledalo da u Sovjetskom Savezu mogu izbiti na površinu' i tendencije likvidacije te strahovlade? Pa ipak, one su se snažno ispoljile odmah posle Stalimove smrti. 8 SIgurno je da deluju i danas i da će na kraju trijumtovati. Upravo te snage su izraz stvarnog progresa koji je ostvaren u Sovjetskom Savezu od Oktobarske revolucije do danas. Ko može da poriče taj pvogres? Ko može da poriče da je razvoj moderne industriske proizvodnje preobrazio Sovjetski Savez od zaostale zemlje u zemlju najvećih tehničkih doestionuća? A na tlu takvog progresa moraju da postoje i postoje i potencijalne progresivne društvene snage koje, uprkos svim protivrečjima, omogućuju kretanje sovjetskog društva napred.

Razume se bilo bi naivno zanositi se prorresizmom, ili bolje rečeno iluzijom progresa koja isključuje razna vraćanja i padove u istoriskom razvoju savremenog društva, pa čak -ı prave katastrofe. Ali ta-

. mo gde postoji mođerna industrija

koiom upravljaju moderni proizvođači, razvijaju se i potencijalne snage koje garantuju napredak društva i koje mogu da se odupru Opasnostima nazadovanja. Zahvaljujući tim snagama ideja progresa i slobode mola se očuvati čak i onda u prošlosti kad je izqledalo da je nastupilo mračno doba ljudske istorije. Zar besomučnost kojom se danas diriguje kampanja protiv naše

e_—rWw——Š=>—"idqrazćcXLiktjl – —–– Di RR _-—

Kad se uspavaju trave

Jutros je nečija ruka predano skupila moje želje na dlan svoj

dlan je nečiji jutros pocrneo — jeste li videli dlan kroz rukavicu od jelenje kože

U pođne je nečije disanje krunilo boju koraka mojih sa potpeticama od šibica . potpetice su sagorele tragove moje

U podne se nečije disanje obuklo u radost ogledala sam se u oku jedne samoće

doživi i odživi sve velike i male stvari

— đa li vam je rekla da sam ja njen lik

Taj dlan i ta samoća velika su gospoda ne očekujte da kažu reč (to njih vređa)

Ja znam nekoga ko uvek ćuteć

Božana RADOJEVIĆ

osetljivost na stvaralačku primenu mavksizma u Jugoslaviji, ne sveđoči da u zemljama takozvanog socijalističkog lagera, (i ne samo u tim zemljama) postoje i te kako značajne snage za koje Program SKJ može da bude jako privlačan? Zar nije jasno da je to jeđan od osnovnih uzroka što se čine neobični, često čak i neobjašnjivi napori da se na Program SKJ bace sva prokletstv ovoga sveta? ?

Istine stvaralačkog marksizma

Sticajem istoriski okolnosti jugo slovenski marksisti su doveđeni U položaj da brane revolucionarnu suštinu marksizma i pujmcipe nienovog stvaralačkog razvoja od oni) koji su samovoljno momopolisali pravo đa budu jeđini tumači marksi zma i jedine sudije ispravnosti njegove primene. Borba je teška i ima veliki istoriski značaj. Naročito is teška zbog toga što smo mi mala zemlja i što se suočavamo sa kritičarima koji ne biraju nikakva sredstva da ostvare svoj osnovni cilj: da unište slobodu i ? ;isnost 7TBše zemlje, da onemoguće našu Ssoc:jalističku stvarnost i reč stvaralačke marksističke kritike koja se kod nas čuje. Ali ma kako bila teška ta borba, ona je već dosad donela ogromne rezultate. Iskustva koja šu stečena za poslednijh desetak godina to najbolje potvrđuje. U butnim protivrečjima savremenog sveta snaga marksizma ispoljava Se samo onđa kada se on usvaja i primenjuje kao naučna istina. Naša društvena stvarnost je živi dokaz te poznate istine. A svaka zloupotreba marksizma, kao i zloupotreba svake naučne istine, brzo se sveti svima koji tu zloupotrebu čine. Pokazalo se da staljinska dogma i birokratsko velikodržavlje nikakvim sredstvima nisu mogli da zaustave i uguše istinu marksizma koja se čula u našoj zemlji, čak ni onda kada je celom svetu izgledalo da je borba jugoslovenskih marksista pro tiv staljinizma, manje ili više, bezizgledna. To je ujedno najbolji dokaz da nema krize marksizma, već da su savremene pojave izopačenja marksizma samo popratne pojave velikih revolucionarnih promena u zemljama koje još nisu uspele da savlađaju svoju zaostalost. A istine marksizma izražavaju zakone društva na visokom stepenu njegovog razvoja. . U svetlu

21

iskustava savremenog sveta, istine stvaralačkog marksizma koje u sebi sadrži Program SKJ neosporno iđu u red onih velikih istina za koje su se u prošlosti borili osnivači marksizma, najbolji marksisti i svi progresivni, Slobodoumni i plemeniti pretstavnici čovečanstva. Slobodoumlje celog našen Programa najbolje izražava onu sivaralačku snagu kojom je marksizam uvek dosad pobeđivao. Zar O toj snazi ne govori naročito poslednja rečenica Programa? I Uupravo ta rečenica, sva usmerena protiv dogmatizma, ma u kom obliku se on javljao, izaziva pravu paniku kod svih đogmatičara i Okorelih birokrata koji bi hteli da zausiave dalji razvoj marksizma. Ali ako ima istine za koju treba da se bori svaki progresivni čovek našeg doba, pogotovo svaki progresivni naučnik i filozof, onda je to Upravo ta istina koja je jedan od osnovnih i najznačajnijih uslova napretka društva, čoveka i ljudskog

duha. Veljko KORAČ

PARODIJE

Božidar KOVAČEVIĆ:

JOŠ DVE DISOVE NEPOZNATE PESME

Početkom godine 1940 Disov sin Mutimir V. Petković pozajmio nam je radi proučavanja rukopis jedne od Disovih poslednjih pesama. To je bio „Poginuli dom”. Pesma je poznata iz Disovih „Sakupljenih pesama”, (1921) kao jedna od onih nekoliko napisanih u BN glištvu, ali se ovaj rukopis u ponečemu razlikovao od štampanog teksta. Zato smo je, upotrebivši priliku da njome obeležimo Disov pomen „povodom šezdeset godina od njegova rođenja, prepisali i objavili aı „Srpskom književnom glasniku", u svesei od 1 marta 1940.

Ne mislimo ovde objašnjavati ovu pesmu niti dokazivati koja je verzija bolja ili poslednja, ona štampana u „Sakvupljenim pesmama” ili ova u „Srpskom ·književnom glasniku”, pošto o tome govotimo u svojoj obimnoj studiji o Disu, knji-

zi još u rukopisu samo zato Sto treba da bude popunjena nekim svedočanstvima koja postoje, ali

još ne možemo da do njih dođemo.

Ovđe samo pominjemo ovu pesmu. zasad zato što je ona bila povod da nam je Mutimir Petković, zadovoljan zbog njenog objavljivanja, posle nekog vremena, Wrajem te iste godine, doneo i pokazao još dve Disove pesme koje nisu bile objavljene u zbirkama. Jedna je nosila naslov „Idu”, a druga nije imala naslova.

Obe ove pesme pisane su u inostranstvu; to se odmah viđelo po temi, a i Mutimir nam je rekao da ih je dobio od Disovih drugova iz izbeglištva, da li od jednoga ili dvojice, sad se ne sećamo. Rukopis je

BOŠKO RISIMOVIĆ: PESNIK DIS

MRDA

zahtev

na njegova sina, posle pažljivog pre-

bio Disov, te smo. ga,

pisivanja vratili, a zatim počeli po listovima tragati da nisu možda negde već štampane. I doista, uskoro smo našli da je prva pesma ranije objavljena, ali o drugoj nikako nismo mogl:; da to utvrdimo, pa je u tom traženju izbio i rat, a ovi se tekstovi u ratnim peripetijama zagubili. Tek pre kratkog vremena uspeli smo da ih ponovo pronađemo, pa ih sad objavljujemo.

Prva pesma „Idu”, po svoj prilici, kazuje „trenutak, kad ulazi neprijatelj”. Ovo su reči: samoga Disa, kako ih je rekao svome prijatelju, Milanu Vukasoviću, književniku, družeći se s njim u jesen godine 1916 u Parizu. „Pokaziv« mi je nekoliko započetih pesama. Jednu, „Idu”, koja beše dovršena, dao mi je za uspomenu”, — kaže Vukasović u svojim zapisima u „Vencu” gde objavljuje i tu pesmu (VI, 1921, s. 17 i 47). Ali mi ne bismo rekli da je ova pesma bila sasvim dovršena, jer je verzija koju ovde saopštavamo, po našem mišljenju, nešto bolja, mada je pesma uopšte dosta slaba i čak nema u njoj naročito naglašenog onog Disovog osobenog izraza koji je karakterističan za njegove „pesme.

Druga verzija, po svoj prilici tek se sad objavljuje ili je mi nismo uspeli naći ranije štampanu:

Oči im vire iz groznice straha.

Bez duše. Mukli kao crni grob. ' Usne prepukle od vreloga daha.

Svađa sa dukatima

Tavanica se spusti niže i lupi Đorđa po narasloj, mamurnoj glavi, na kojoj se grči šubara i šiljkom probada sipkastu tamu. Hoće napolje šubara, ali je drži kafana, i bazđi rakijom, i traži bakšiš, i crna je od želje da Đorđe prospe dukate iz kese po ciglama u podu, pc bubašvabama sa zgrčenim hogama.

Ali Đorđe steže rapavi grkljan kese mokrom rukom, prsti 'mu se svađaju sa dukatima, poručuje jed nom, izlizanom i mrgodnom:

— Hej, žuti, ti me upropasti!

— Ja, tebe, Đorđe? . e

— Jesi, Naterao si me da pođvaljujem na meri. Miruj u toj kesi i skameni se, dok ti nisam zavrnuo ŠijM. ad. + i

Mokri su i kafanski stolovi, mršte se pod uđarcima golih pijanih pesnica, ribaju ih psovke, pocrneše ođ vike tjostiju. Gleda kroz Đorđa žućkasta rakija, pa se pita Đorđe: šta će mu ova tavanica na glavi, đa pođ njom samo rastu čČvyoruge, kao interes na interes? A šta će mu i glava, bestraga joj glava... Samo mu smeta, bacio bi je, ali kako će onda sa šubarom... Oc

Da mu nije žao Ššubare, raspalio bi tom, glavom, čupanom kvrgavim šakama pića i umora, čak u onaj zid bleđi od kreča. Neka vrisnu svi, i strina što se podbočila, i io mu

kama, neka od straha prebaci preko ramena suknju koja zauđara na mleko koje zaudara na karlicu za mleko.

Ko li je to obesio furunu za lampu, pa se sad peče i urla njegova, Đorđeva glava sa mokrim prstima u mokroj bradi zarivenoj u pustoš

i težinu grudi! Sve je mokro, čak i leđa kafanskih bubašvaba: A suvo zlato larma i juri po kesi, ljuto što kafedžija, zalepljen za šanak, kao taksena marka na molbi, dobacuje:

— Oprošćavajte, gospodo dukati! Fajront!

Dobrica ČOSIČ

..

Ironija na račun oblaka

Uočiv danas da je nebo. plavo

1 da u nebu plovi oblak jeđan.

Sebi sam četvrt sata obećav'o . Na njemu znak da zabeležim vredan:

Znak sećanja ha proljeće što piri, A posle kojeg đođe leto vrelo...

No rekoh takvoj želji da se smiri

I sročih joj bez pređaha opelo.

Jer šta će znak na oblaku dotičnom,

Wad sumnjam,

eto, u njegovu narav”

Sta on govcri mome oku vičnom? Beo je danas, biće sutra garav!

Sada je veđar kao klen il' trska, A možda tek što nije gnhevom prasn'o. Ne, điži ruke od oblaka drska

I na papiru stvaraj pesmu strssno!

Parodirao Lao ZAHAROV,

Božidar KOVAČEVIĆ

Nad svakom glavom nadvila se a kob.

Umesto zvona udaraju srca: Zvone na užas. U vazduhu „led. Nevinost sveta pređ ponorom

; vw tObO8; Starost pocrne, čovek posta sed.

A oni idu, poslanici pakla. Napred korača pobesneo pir. . Tresu se kuće i padaju stakla. I noć se spušta, i vrisak, i mir.

Zamrle đuše, samo dršću prsti I prsa gde je tek zaboden mač. Poneka glava skriveno se \krsti. Još znak slobode detinji je' plać.

Verzija, štampana u „Vencu” razlikuje se u tri stiha. stih drugi glasi:

Bez duše, Crni ko podignut grob. Stih seđmi:

Nevinost srećna pred ponorom grca,

A stih četrnaesti: Ko snaga gde je tek zaboden mač.

Razlike među ovim verzijama nisu, kao što se vidi, česte, ali nam se čini đa su u drugoj bolje. Tako, naprimer, izraz „Nevinost srećna” nije ovđe pogodan, nego je svakako prikladniji u drugoj verziji u kojoj glasi „Nevinost sveta” mada reč „Sveta” možemo ovde shvatiti i kao epitet (svet — sanctus) i kao genitiv imenice (svet — mundus, vasiona). U prvom slučaju pesnik nevinost smatra svetinjom; u drugom slučaju nevinost njegove Otadžbine u isto je vreme i oličenje nevinosti celoga sveta ili Čovečanstva,.. Tako se bar nama čini da se ovaj izraz može tumačiti,

Druga pesma bolja je i, svakako dublja i zanimljivija nego prva, samo nam izgleda nekako nedovršena, te je možda fragment pesme koju· Dis nije stigao da dokonča. Rekli smo već da je bez ikakva znaka u naslovu, čak nema ni tri zvezdice, pa ćemo je privremeno, jer se jednako nadamo da ćemo i o njoj naći još kakvog trn-

ga, nazvati „,Pesmom” bez :naslova!.

Ali sumnjamo, zbog suviše njenog mraćnog raspoloženja da je mogla biti štampana za vreme prvog SVelskog rata, nego samo docnije, ali i pored najvećeg truda još je nigde nismo našli objavljenu, mađa · ne isključujemo mogućnost da je ktije kakav efemerni listić. Pisana je, očevidno, u trenucima najvećeg Očajanja, valjđa odmah posle povjačenja kroz Arbaniju ili u teškim i dugim trenucima godine 1916 i sedamnaeste, kad je ovakvim osetljivim ljudima kakav je bio Diš, Budućnost našega narođa mogla izgledati sasvim tragična. Pesma glasi:

Dan pobede i lepote u mrak zađ“. Mesec zvezde ugašene nebom kune. Usta mrtva. Ne pitaju šta ih snađe, Mukle vise sa njih reči, mrtve strune. Dan pobeđe i lepote u mrak zađe,

Jedva živi, k'o lešine već smrđirm?9., Ostala nam samo prošlost kao nađa. Staze slepe. Kuda da se sad skrđimo?

Ni dva -brata. Ni tri druga. Puni jada. Jedva živi, k'o lešine već smrdimo.

Stoje samo na visini još rovovi. I kosturi. A oči im istrulele.

I u njima usahnuli stari snovi. I te oči ni vaskrsa čak ne žele. Stoje samo na visini još rovovi.

Mada je ova pesma ustvari samo embrion jedne velike poetske zamisli; možda, kako smo već nagla sili, tek fragment, — ona nesumnjivo počiva na velikoj inspiraciji, i kao takva pripada boljim Disovim pesmama. Ona izaziva jeđam zaključak: da bi jadni Dis, po svoj prilici, dao velika dela đa mu je usud dođelio duži život.

Naravno, i povođom ovih pesama postavlja se pitanje kako bi ih u „Celokupnim delima” Disovim tre> balo objaviti. .

U jednom strogo kritičkom izdanju, u kome bi se sprovelo načei? potpunog poštovanja pesničkog stvaranja, sve ove tri grupe Sstihova trebalo bi doneti u dodatku, posle preštampanih dveju Disovih zbirki. U taj đođatak morale bi ući i njegove nekolike prozne skice, stihovi iz „Zorice, a možda i još nekih dečjih listova, kao jedan njegov govor i ono malo prepiske.

Skupljajući svaku reč jednoga pisca pijetet nam nalaže da pritom vođimo računa da on možda ne bi baš svaku od njih priznao ko-

načno svojom; zato je logično ako” ih ođvojimo ođ onoga što je on ze

života konačno smatrao svojim

delom.