Književne novine

EMOTIVNE VIBRACIJE

E PESNIKINJE

(Vesna Parun: „Koralj vraćen moru“, Naprijed, 1959)

Lirika Vesne Parun jedinstvena je u svojoj „specifičnoj. određenosti: to je svet emotivnih vibracija na teme trajanja i smisla njegovog, proticanja i nesavršenstva, nemira i izgubljenosti, svet iluzija snova i asocijacija nezaborava, · romantično prihvatanje i ostvarivanje životnih tokova i ljudske

rolazne lepote i tuge, jednog sve kolikog kretanja koje se neprekidno i uvek iznova nastavlja i obnavlja. Vesna Parun taj „krug postojanja“ sagledava kroz emotivne lirske pejzaže, koji su i umetnikovo naročito blago ali i, više puta, ·umetnikova nemoć ili realna pesnička inferiornost pred temama bića i materije, na vratima duha. U nje, u Vesne Parun, sve asocijacije misli i vizija duboko su izraz i odraz čulnih osećanja a ne racionalmo poimanje „neponovljivo neproteklog: u proteklom“. U njenim pesmama osećanje je i slutnja simbola i realnost istine, OSsnovno sveđočenje i subjektivni vidik „objektivne totalnosti“. Zar ona nije sebe odredila još davno, u jednoj pesmi: „..ja gonim krdo ri„ječi..“ (koliko se sećam stiha), reči, reči, gomilanja osećanja i reči, prisustvo ome granice kad nema šta da se. kaže, potpumo osvedočenje i priznanje praznine.

U pesmama Vesne Parum nema visokih glasova i trenutaka, nema 'jedinstvene samosvojne fizionomije, nema osmišljenih originalnih vizija koje su pesnikovo tretiranje i tumačenje životvorne sile kretanja i obnavljanja, pesnikov svet sa svim nužmim osobenostima i me ponovljivostima, pesnikova tajna, ako je nešto tajna, :deologija, „Sistem i način da se pripada životu i umetnosti“. U njenim pesmama preovlađuje lirika opštih mesta, osrednja i nemođerna transpozicija doživljaja i svekolikih utisaka i opažaja. Nameće se jedna gorka misao: iz godine u godinu, ova jugoslovenska pesnikinja prepričava se, ponavlja, seća, razgovara sa pticama o pticama, sa mesecom o mesecu. Dobija se utisak, da je pesnikinja izgubila svoj „autonomni*\kritetij (aje li ga imala), a to, prirodno, nije mala stvar. 1I eto, pređamnom "je nova knjiga Vesne Parun: „Moralj vraćen moru“. Uplašen „od domaćih lirskih svedočenja i jednačina“ umorno otvaram, prevrćem stranice. Hoće li me Vesna Parun iznenaditi? Ali... dabome, na početku, u uvodu, pesnikinja Vesna Parun „opravđava“ svoj dolazak (ali ne među trave i

u trave): .

„Dođoh prerano i: prekasno da bih bila staza tišine.

Ne ostaje mi nego da pjevam. Da vječno otvaram svoj krug

i nedovršeni svijet uznemirujem svojom slobodom“.

To je cela — uvodna pesma. Iznenađen sam prijatno, ako ne zbog poezije .a ono zbog iskrenosti, iskrenost pre svega — „to je pravi pesnik“, kako 'se već staromodno i sveštenički

monotono govorilo u nas. od iskrenosti, da me ne pomete ili čak ponese analiza? Nagomilano isku· stvo i spontani samoispovedni unutarnji kriter:j: „Dođoh prerano 1 prekasno đa bih bila staza tišine“. U toj umetničkoj neđovoljnosti i nemogućnosti da materiju shvati i spoznajno podređi sebi, Vesna Parun, kako se „očiglednim sredstvima“ to napominje, prinuđena je da „pjeva“ i da „vječno otvara svoj krug“ uzaludno. pokušavajući da svoj pesnički „nedovršeni SVIjet“ opravda i ostvari. Osećajući da ne može nadrasti i podrediti „Višoj umetničkoj spoznajnoj odredbi" motive, sadržaje i tenđencije (kojih racionalno nije svesna) Ppesnikmja prinudno goni sebe da u „novim varijantama“ ispriča stare teme i stare priče.

Čitam pesme: Zov, Vojske :du, Okovani pješaci, Nedjelja u prizem lju, Možda ćemo biti ranjene lastavice, Zaplakana dietinjstva, Smrt mjeseca. Soba žalosne djevojke, Noći pjevaju, Narikača, Ži-

KNJIŽEVNE NOVINE

ta ostaju na suncu, Žudnja za stadima — i osećam se prazno, umor no. dosadne. Pesnikinja napominje: „Pitomo srce nosim, bunar miroljubiv“, Sve u znaku senmtbimentalnog pripadanja životu, bolečivo + naglašeno muelodramski, nesažeto, neodređeno, neosmišjjeno. Sve od realno prevaziđene, davne. poetike: zameđeno srce noći, mjesečev ubojica, žita, ptica, stado i zora, suze, prva vrana, dobro je biti žalostan, na vodi zru sumraci neprovidne mladosti, smiluj se vrijeme, plačem jer je zvijezda utonula u mračnu močvaru, vjetrovi iz daljme donose zov života — potpuna romantičarska skala iži:vljavanja i doživljavanja. To je ciklus „Kolac na granici“, ciklus konvemcionalnih opservacija i otužnih lirskih pejzaža.

U drugom ciklusu („Oči“) pesme „Vinograd“ i „Balađa o izlasku sunca“ bile bi „starostavne i davne“ da ih je potpisao i Jovan Dučić. Ostale pesme u ciklusu „u Ooveštalom ruhu lirske dđeskripcije“. Ponegđe prasne po koji stih (u pesmi Nezatvoreni krug) ali se, nenadno i lako, zagubi u opštem „lirskoromantičnom kaosu reči i reči“.

U ciklusu „Koralj vraćen moru“, Vesna Pacun se nepotrebno ispoveda i opravđava: „Slušam: pjeva-

fino:

mo 1]; je to mi sami, ili je mjesto nes pjeva vođa“? Voda, voda, efemerno njihanje talasa, strujanje lišća, šum vetra. Efemerno talasanje stihova! I, zanimljiva pesma „Jutro na Kastalijskom izvoru“. Bila bi bolja da je upola kraća. Poneki stihovi uznemirujuće liče na Gorđanu Todorović, naprimer: „Rodih se đunjom procvalom, vinskim zaboravom grozdova“.

U poslednjem ciklusu („Obasjane ruke“) u pesmi „Zvijezđa“ Vesna Parun kaže: „Možda je sve što smo htjeli bilo tlapnja“. Njoj bi više odgovaralo, da ,je rekla Možda je sve što sam htjela..,U poslednjoj pesmi: „Domovino, umorna sam“. Da, umor i sumor, ali tu se knjiga završava.

. Najnovija knjiga Vesne Parun još jednom je potvrđila kvalitete i karakterne odlike i crte ove pesnikinje: osrednjosti, jbolećivosit, reči, opšta mesta i osećanja, nekritičnost. Čini mi se, da Vesna Pa run nije morala đa se žuri i đa ob javljuje novu knjigu. I pored nekolikih uspelijih pesama (a u prvom ređu: Sjenke proljeća i bezimeni grad, Obasjane ruke, Prozor uzalud otvorem, Elegija, Stijena u kojoj bi trebalo zapisati balađu) knjiga „Koralj vraćen moru“ ispod je proseka i nivoa koji obeležava granicu odđakle počinje u-

VESNA PARUN -

metnost. Emuotivno „tajnama sna i jave“,

Mripadanije

glasno i

patetično sentimentalno rumačenje

stvari, pojava i jedinke kao kategorija realnosti — to su bitni koe-. ficijenti ovog poetskog dočaravanja „ljudske pmirođe i ljudske tragičnosti zbog nesavršenstva“. Ve-

sna Parun i sama mora da zna, gde počinje viša umetnička nadgradnja. U nadi da će buduća svoja lirska magnovenja tretirati sa više racionalnog reda i ukusa, ja pozdravljam pesnikinju, ali u vis ne dižem ruku!

3 Nade VOJVODIČ

'

Si

(Martin Hajdeger: „O biti umetnosti“, Mladost, Zagreb, 1959)

Najzad smo dobili u našem prevodu Hajdegera, filosofa otuđenosli savremenog čoveka. I to dva njegova majušna eseja, »majušna« po Oobimu, koji se bave problemima umetnosti. Sami naslovi eseja kao da govore za sebe: »Izvor umetničkog dela«, i »Čemu pesnici?« Međutim, naslovima se me -treba. zavesti: kad tretira bitne probleme umetnosti, Hajdeger ustvari razvija svoje filosofske koncepcije. Skoro se ne bi mogao pronaći filosof koji je u povodu umetničke problematike rekao toliko suštinskih stvari o sopstvenoj {ilosofiji, a da je pritom stalno ostajao. u oblasti umetničkog. Ali to ne zalo što bi on vešto umeo jedmu temu da zameni drugom. Uzrok je sasvim druge vrste i izvire iz SUžštine Hajdegerovog filosofskog dela: kod njega se naime filosofija i umetnost na osoben način ukrštaju, dodiruju i paralelno teku prostranim gnoseološkim područjima. Ima jedna tačka, ali „apstraktno shvaćena, gde se identifikuju nužnosti gnoseoložkih moći ontologije i umetnosti, ima jedna tačka saznajnog i umetničkog jedinstva u kojoj se istina javlja kao lepota a lepota kao jedan vid istine: ontologija je područje u

kojoj njihova »srodnost« nužno dolazi do izražaja. Hajdeger je učenik i slebdenik

Huserlov, ali on i ovog Svog uči“ telja, kao i tolike druge svoje pretlhodnike, prevazilazi i čak“ negira. Iako izvire iz Hiuserlove fenomenologije, on je nju »preokrenuo« stavljajući u filosofsko središte aktivnu i »delatnu« egzistenciju. On Je »aktivnu« delatnost, ono što je »prirnicno« (ZŽuhandenes), poogvo učinio izvorom saznanja, i tako otvorio gnoseologiji stvaralačku radnu“ dimenziju. Dok fenomenologija istra-| Žuje ne neposrednu, jednom da egristencijalnu suštinu, već lične vidove njenog javljanja ·kao vrste oredmetnog objektiviteta stvari, dakle „idealno-tipičnu suštinu stvari (preobraćajući tako, kod Huserla naprimer, na osoben način Šopenhauerove biologističke primese vrste u fenomenološke kategorije stvari), Hajdeger se ponovo vraća individualnom čoveku, realnom biću njegove egzistencije u svoj punoći njegovog »tubića«, njegove radnje, aklivne angažovanosti. On je od fenomenologije kao nauke »idealnih sužiina« stvorio egzistencijalnu {iloso[iju očovečene delatnosti. Postoje najoprečnija mišljenja o Hajdegeru. Jedni ga potpuno negiraju, drugi vide u njemu vrhunac savremene filosofske misli. Poneko ne bi hteo u njemu da vidi ni originalnog mislioca, svejedno kog formata. Ipak, tu stvari nedvosmisleno polazi od

jasno stoje: Hajdeger oolazi o mnogih filosofa, ali on nijč veštački asimilator već originalan | krea-

tor, čak bih rekao da je pesnik filosofske kreacije. On polazi od Kirkegarda, naprimer, ali, kako je čini mi se već negde lepo primećeno, on njegovu »metafizičku · onostranost« potpuno i bezbolno prevodi u »egzistencijalnu ovostranost«; iako je

od njega, dodao bih (ali da li sa-

.”

MARTIN HAJDEGER

mo od njega? Zašto ne i od Šelinga ili Getea?), zadržao polarni spreg suprotnosti kao shematiku osnovne protivurečnosti egzistencije koja otkriva istinu svoga bića u umetnosti. Umetnost je upravo prevazilaženje te. protivurečnosti, ovde, kod Haidegera, protivurečnosti između Sveta i Zemlje, ustvari realno istoriski određujućege i apšstraktno totalno u biću sve-inkarnirajućeg-se. Ali, zar već romantičarski teoretičari nisu definisali umetnički lepo kao spoj »komačnog i „beskonačnog«; ili: zar Hajdeger nije taj spoj preobratio u sukob Svet — Zemlja koji se pomiruje i prevazilazi u umetnosti kao istini o biću egzistencije? . Elemente Kirkegardovog straha od 'smrti HHajdeger je preuzeo ali sa svim delotvorno preobrazio u aktivnu podršku egzistenciji. U Hajdegerovom mmitologiziranju reči ogleda se prisustvo jednog Famana ili nemačkih srednjevekovnih mistika mislilaca, ali ipak jezik je kod njega nešto drugo, iako im je zajednička stvaralačka moć: on je prirodno utkao jezik u ontološku suštinu stvari, dok je on kod Hamana ipak još uvek izdvojen u poseban pojam. Od Šopenhauera je uzeo filosofiju volje, ali, fundamentalno drukčije: volja nije sredstvo bića već egzistencije, ako se naime dopusti da Hajdegerova egzistencija, bliska Luterovom pojmu, može da se uzme, u Šopenhauerovim relacijama, kao neka odgovarajuća veličina za njegov pojam »principa indiyiduacije«. No, zar se ovim nabrajanjem bliskih, srodnih i prevaziđenh uticaja možemo Uopšte približiti Hajdegeru» Pustimo ga zato da on sam za sebe govori. QU umetničkom delu istina bića »postavlja se u delo«. Umetnost Je: sebe — u — delo — R&npostavljanje istine bića. Ovakvo Hajdegerovo shvatanje umetnosti kao istine za razliku od umetnosti kao lepote izvire iz njegove filosofije egzistencije, iz njegovog ontološkog pojma egzistencije. Egzistencija je za njega u prvom planu, ne idealni tipski obrasci specije, na čijem metodskom postupku homogeneiteta i specifika' cije Kant —| 3SŠopenhauer utvrđuju

>

/

opštu filosofsku i naučnu metodiku. Otuda istina dobija kod Hajdegera jedan sasvim novi, rekao bih blisko geteovski pojam. Istina je dvovalentna: postoji naučka i ontološka kategorija istinitog. Prva nas ovde ne interesuje, jer, kako kaže Hajdeger, nauka nije neko izvorno zbivanje- istine, već uvek izgradnja, ne-

kog već otvorenog područja, isline.. Šta je onda ontološka istina egi-

stencije kao izvorna istina za razliku od istine kao logičke kategorije» Suština istine je podudaranje sa bićem, ali delo nije kopija ili ponavljanje fenomena iz stvarnosti. Delo je kreacija istine jedne egzistencije i kao što je egzistencija neponovljiva tako je i umetničko delo neponovljivo. Ono postavlja kao delo neki Svet i uspostavlja Zemlju. Njihova sukobljena ·protivurečnost, prevaziđena je u delu. Lepota je jedan od načina

_ na koji istina suštinski postoji.

Umetnost nije ništa drugo nego zbivanje istme »na delu«. Čim se istina postavlja »u delo«, ona se »pojavljuje«. To pojavljivanje je lepota. Teoriska istina se | međutim ne javlja, jer ona nije izyorna, on3 nije ontološka kategorija. Istina i stvaranje idu ruku pod ruku. Hajdeger je tako filosofirajući o” biti umetnosti kao jednom od bitnih načina na koji postoji istina dao pojmu istine geteovski stvaralački karakter radnosti, delatnosti koji je veliki pesnik pozno otkrio (za diuge, ne za sebe) kao istinu svog Umetničkog dela. Ustvari, moglo bi se reći da je Hajdegerova filosofija mmetnosti samo jedno specijalno teorisko objašnjenje i primena Geteove globalne postavke i pojma istine kao dela. Samo što Gete nije mogao da vidi (iz razloga u koje se ovde ne možemo upuštati), potpuno jasno problem istine kao * delanja, kreacije, te ga više izlučuje negacijom reči kao njenog oponenta nego Što ga sagleda konsttuisanjem jedne pozitivne ontologije kao Hajdeger. Ipak, ostaje činjenica da je Gete ovde veliki prethodnik Hajdegerov. Sagledajući problem istine odn. saznanja kao dela prvenstveno iz aspekta suprotstavljenosti Reč Delo, Gete nije mogao da uključi u svoju postavku i »reč« kao stvaralački elemenat, kako to čini Hajdeger. Pitanje je da li i kada Gete pod delom svesno podrazumeva značemje umetnosti, iako čitava njegova postavka ustvari ima taj potekst, Otuda se pojam dela kao istine za Hajdegera nedvosmisleno postavlja kao problem umetnosti i istine, dok poezija zahvaljujući povraćenom stva ralačkom mediju reči dobija primarni značaj među umetnostima. Žato je Hajdeger i mogao reći da sc umetnost zbiva kao pesništvo.

Odnos Haidegerov prema reči za nas je dvostruko interesantan: teoriski i praktično, tj. kao mesto i uloga reči u ontološkom postupku otkrivanja istine u delu i na delu, i kao stilska indikacija za Hajdegerovu filosofsku terminologiju. Iz Hajdegerovog shvatanja reči izvire pojam pesništva kao način postoja-

nja istine bića. Govor je kuća bića (die Behausung des Seins). Sva bića, sve ·bivstvujuće, uključujući »predmete svesti i stvari srca«, nalaze se u delokrugu govora. Svojim ontološkim karakterom sve postojeće je u sleri govora, tj. reči. Pevati pesmu znači, bit, . prisutan u samom prisustvu... Pesma je spadanje' u ce-

'linu.. čistog odnosa. a.

Čemu su onda pesnici postaje jasno kad se shvati otuđenost na koju je osuđen čovek našeg vremena, vremena tehnicizma. To otuđivanje međutim počinje još primarnim aktom saznanja kao takvim, kao aktom neminovnog odnosa čoveka prema kružujućem biću. Koristeći korensku analizu pojma pretstavljati (pred stavljati), Hajdeger otkriva da se u samom aktu. preistave neodvojivo i neminovno vrši suprotstavljanje sveta i čoveka. Čovek čitav svet doyodi pred sebe svojim pred-stavljanjem sveta. On stavlja svet kao nešto Naspramno u celini pred sebe i sebe pred svet. Proces otuđivanja čoveka od sveta i prirode koji započinje saznanjem, tj. funkcijom svesti nastavlja se i dalje. Što je viša organizacija svesti, ponavlja Hajdeger sa pesnikom, biće se više 'udaljava od prirode i suprotstavlja joj se. Čovek je »pred svetom«, jer mu stoji nasuprot. Taj proces otudivanja olišao je još dalje u našem veku tehnike, koja potpuno otuđuje čoveka od njegove sušline, jer ona upravlja čovekom, čini od / njega oruđe, umesto obrnuto.

U svetlosti ove otuđenosti čoveka od njegovog najunutarnjijeg bića i mesta koje treba da mu'pripadne u sveukupnosti bića izrasta magistralna uloga pesnika kako je vidi Hajdeger. Pesnik treba da vrati čovcka u »celinu čistog odnosa«, pesnici su kod njega kao starozavelni proroci u jevrejskoj istoriji, oni »najodvaženiji«, oni koji govore iz središta bića

O

otuđenim delovima bića. Pesnik je onaj koji iz tamne noći koja se spustila na ljudski rod može da

dozove čoveka u novu svetlost, u zoru »čistog odnosa«, lj. da vaspostavi novi humanizam. ,

Ranije sam nazvao HHaidegera pe-· šnikom filosofskč kreacije. Kad to

* *

Po tankom znoju n prošla je gusta rulja i sad sa suncobrana kaplju mravi kaplju

kažem, ne pridajem ovoj reči znače• nje poetske figure već obične konstatacije. Treba se samo malo više udubiti m Hajdegerovu terminologiju i sintaksu pa dd se vidi pravo zna“ čenje ovog tvrđenja. Pesnički elementi i apstrakcije idu kod njega paralelno. Logika je jezička i skoro nefilosofska u uobičajenom smislu. Kod njega kao da je glavno terminološko oruđe slikovitost, čak i kad je wu pitanju apstraktna slikovitost, ako se tako može reći. Korenskojezička analiza' Helderlina koju Hajdeger izvodi pokazuje da se savremena filosofija sve više služi poctskim sredstvima. Možda činjenici da filosofija terminološki i sintaksički sve više prelazi u poetiku ima da se pripiše kao nužna funkcija i Hajdegerovo visoko gnoseološko shvatanje umetnosti, specijalno pesništva. Nije ovde mesto da se u taj problem bliže ulazi, ali toi filosofski neminovnoj težnji za slikovitošću Hajdeger je dao snažnu potvrdu svojom O“ rensko-jezičkom analitikom i semantikom. Ta analiza primarnih odnosa reči i bića pruža Hajdegeru osnovu za iznalaženje i preciziranje odnosa umetnosti i čoveka prema biću. Primarni akt nastanka značenja reči u odnosu na određivanje prema biću jeste primarni odnos u kome se konstituiše problematika bića i čoveka u korelaciji odnosa. A to nas navodi na zaključak, bez obzira koliko to sam Haideger hoće ili neće, da se u prirodnom razvitku značenja korenova reči kao prototipova odnosa prema biću i njihovim semantičkim relacijama prema objektima stvarnosti krije i nužno otslikava logika i-

manentna samom biću, unutarnjim odnosima bića. Ako «se ostavi | po strani

pitanje ujednačavanja terminologije, što je poseban problem koji ne može da mimoiđe niti odjednom da reši jedan prevod savremenog filoso[skog teksta, može se reći da su prevodioci, Danilo Pejović, taj izvrsni ooznavalac Hajdegera, i Danko Grlić, uspešno rešili svoj pionirski zadatak, mada se mogu staviti izvesne sitnije primedbe (napr. prevo“ denje in-mitten). Prevod Rilkeovih stihova Mitte, wie du aus allen (dich ziehst,auch noch aus Fliegenden dich) wiedergewinnst pretstavlja ozbiljan problem. Jer ako se »sredina« (Mitte) uzme u značenju koje dobija prema Grlićevom prevodm (»Sredino, kako iz svega (sebi vičeš, i još iz letećeg sebi) opet dobivaš«...), onda ona gubi karakter ijednorodnosti sa stvarima i bićima koji ima kod Rilkea i iz kojih se ona ustvari organizuje. A to bitno menja pogled na Rilkeovu poeziju. Jer, »sredina« ne vuče k sebi iz nečeg Što nije njoj srodno, već vuče sebi, tj. »izvlači sebe«, oformljuje se iz svega ali tako da je ona već pre početka tog procesa sebeizvlačenja jednorodna sa. svim oniff"1z čega »se“izvlači«. Zato je dpi

i upotrebio povratan glagol sa predmetom u 4 padežu. Najzad, jedna primedba druge vrste. Hajdeger je za „ilustraciju svoje interpretacije Helderlina upotrebio jednu od nekoliko postojećih verzija Helderlinove »Mnemosine«, ustvari prvu verziju, izričito smatrajući pesmu nedovršenom (Darum sagt Halderlin in der unvollendeten Hymne »Mnemosyne«), valjda zbog postojania više verzija?! Hajdeger nam ovde ne daje nikakvo objašnjenje niti argumentaciju po čemu je svoju, prvu verziju pretpostavio ostalima, recimo poslednjoj, možda jednostavno zato što ona više pogoduje njego“ vim koncepcijama o Helderlinu? Ne upuštajući se ovde u to, moram da istaknem bitnu razliku koja postoji između verzije upotrebljene od Haidegera i tzv. starije verzije« '(iltere Fassung). U stihovima: Nimlich es reichen Die Sterblichen eh in den Abgrund u »starijoj« verziji umesto »in« dolaži »an«, a to iz osnova menja značenje do koga je Hlajdegeru stalo. Jer umesto u bezdan smrtnici dopiru samo do bezdana, dok je potpuni smisao drukčiji od Hajdegerovog tumačenja: u bezdan ne dopire ustvari niko, ni smrtnici ni nebesnici, ostaje samo eho, koji izričito navodi Helderlin, kao posrednik. Interpretator, nafavno uz obrazloženje, može da upotrebi koju hoće verziju smatrajući je reprezentativnom a time u neku ruku i »konačnom«, iako je pre toga rekao da je pesma »nedovršena«. Ali bez obzira na to, prevodilac je dužan da naznači da se radi samo o jednoj verziji pesme kako bi ostavio bar teoretsku mogućnost druge interpretacije na osnovu ostalih verzija. To ovde nije učinjeno. Zoran GLUŠČEVIĆ

aših bledih lica polusnova lišća nad nama crvi

kaplju sluzave kaplje polusunca.

Ne održiš široke osvetljene oči

ne održiš fosfor otv

ne održiš zov mučene

ne održiš zumbulnu

\ no se tvrdo zatvoriš drvo oćelavljeno mrav crv pogaženi

orenog tela kože cvast svoje laste

riba sred suvog šljunka,

grumenjem. izgnjavlje

n san. Mirjana STEFANOVIČ ·