Književne novine

HEROJSKA ETII

U ZAGRLJAJU SMRTI

Već odavno željni uistinu 'bre. knjige, »Hajku« Mihaila, e: lića prihvatamo s nestrpljenjem, spremni da je ne ispustimo iz ruku sve dok ne proniknemo u njen zagonetni svet tajni, istina i simbola iza kojih stoji čovek, samotan, gorak, ponosan. »Hajka& nas ponovo vraća, u onaj čud, novati i čudesni svet Lalićevih romana, u divlji i surovi svet ljudskoga zla i zemaljskoga ada, u-kome lutaju, kreću se, padaju i ginu neobični, gotovo nestvarni ljudi, rođeni nevoljom i zadojeni prkosom, strasni, gorđi, tvrdi i opori, ljuđi gorčine i samoće, suočeni sa zlom i sa umiranjem.

Najnoviji -roman Mihaila Lalića \

otkriva nove vidove onog istog legla nesreća, one iste postojbine zala u kojoj se kuju i tope svi njegovi junaci; i ona određuje čoveka u večnom sukobu dobra:i zla, u iskušenju, patnjiive ličini. Krvava četnička, hajka, lokalizovana, na istom terenu na kome se dešavaju sve Lalićeve drame, podignuta je, međutim, do sveopšteg, svevažećeg načela, ljudske nestalnosti i nesreće; u njoj se odvija borba čoveka sa mračnim silama u njemu i oko njega, s njegovom sudbinom,krviju, slabostima. U tome boju Lalić. postavlja samo dva rešenja, koja se uvek otvaraju u kobnim dilemama između života i smrti — pitomo življenje i junačni živokotpor u kome je smrt samo jedna od potvrda, uspravne i ČVIste kičmenosti.

'Gonjenje šačice usamljenih, đesebkovanih boraca, zaostalih iza velike vojske, pretstavlja, zato, neuporedđivo više nego tragičnu epizodu partizanskog ratovanja ı Omoj Gori. Pretstavlja stvar nu, paklenu hajku na čoveka, pritisak i udar na osnovne smislove njegovog ljudskog bitisanja, hajku: na čovečnost. Hajkači. ne love protivnika već zlo i mrak vojuju protiv svetla i čestitosti. Opkoljeni zlom, dovedeni pred vrata smrti, ljudi biraju

ishodišta, i ta napeta atmosfera |

odjuke daje »Hajci« značaj univerzalne, opšteljudske situacije, neku „specifičnu draž simbola, sveukupne ljudske tragedije koja nije vezana za sredinu i doba u kome se dešava. Jedni će u njoj izgubiti »mjesto u prostoru, kao svi smrtni što ga gube prije ili poslije, ali... — ostaće u vremenu; drugi će se, kao Arso Šnajder, obratiti bogu,. slučaju, Očaju i bekstvu, priznajući svoju ijudsku nemoć »pod teretom velikog Tijamata koji sve ima i sva sla je prikupio«. Hajka je ispit čovečnosti, snage i moralnosti, dilema, kukavnog čojstva i stamenog junaštva, drama egzistencije, onaj isti motiv koji se kao tiha, daleka pesma provlači kroz sva Lalićeva, dela, puneći ih smislom afirmacije mnogostruke i protivrečne ljudske štvarnosti.

Ako je »Svadbaa počivala na herojskoj dilemi čojstva, i juna» štva, a »Zlo proljeće« ispovedđalo nemimu i bolnu usamljenost, »Raskid«e je približavao i sjeđinjavao ta, iskušenja i bio građen od grčevitih htenja nemoćnika, da smrću iskupi slabosti i klecaje života; »Lelejska gora, skovana od samoće, otpora i pobune, bila je korak ka odluci, inadžiska pređigra smrti, koja se u »Hajci« nadnela nad čoveka, Obavezujući ga da odluči i da se privoli jednome. od dva rešenja: prkosnoj i ponositoj smrti ili porazu. Svi oni tokovi, koji su se 'u ranijim delima Tialićevim raz livali i mešali, đonoseći nagoveštaje i slutnje lalićevskih preo'kupacija, slivaju se u «Haici« u jedan jedinstven, silovit nemir stradalnika koji ni smrću ne sme da izneveri život. Opisi smrti i umiranja, opisi koji uznemiruju i opsedaju svojom uverljivošću i stravičnom lepotom, najbolje objašnjavaju piščevu nameru da

O VINJETE U OVOM BROJU || IZRADIO MILIĆ STANKOVIĆ

"KNJIŽEVNE NOVINE

trenutke smrti pojedinih svojih va kosturastu igru njihovih som

junaka prikaže kao posledn vršne potvrđe njihovih Ma kakve te smrti bile, ljudi još za života nosili u sebi: kađa ginu, Lalićevi junaci ginu ili nemo, tiho, samotnički (Slobo Jasikić, Gara, Ivan Vidrić), ili ponosno (Džana), muklo, paćenički (Bajo Baničić, Vido Barkadžija, Neda) ili prkosno (Vule Marketić, Raič Bosnić, Dušam Zaćanin); ginu mučki.i kukavno (Todor Stavor, Pilip Bekić), upravo onako kako su i živeli. Nađmoćno prisustvo smrti, koja u »Hajciq vlađa nađ svim ljudima i sudbinama, nedvosmisleno upućuje na odgonetku lalićevske životne zagonetke da živeti ljudski znači ostajati u vremenu. Ta herojska etika, skovana, u zagrljaju smrti, sadrži u sebi istinu o čoveku koji postoji kao čovek samo dotle dok se odđupire zlu, dok je u stanju da odlučuje o svoioji sudbini u kojoj i smrt treba da naliči životu (»To, dok biram, znam da sam slobođan; kad ne budem — ne treba ni da živim«). U »Haici« počinje da se razmotava klupko Lalićevih nemira i opterećenja: moralni problemi ljudske egzistencije dovedeni su u njoj do razrešenja i Oni se rešavaju onako kako nalaže

je, zaživota. njih su

ki, teranih silom i gustinom zla koje traje, živi, me menja se i uvek iznova dolazi nalazeći »zaobilazne „puteve da se vrati i ovlada ljudima. i Vreme apsurda i nečoveštva, hajka je iskušenje koje nagoni na odluku, kataklizma u kojoj se potstiču i provaljuju i đobro i zlo, poremećena, kobna stvarnost koja iznosi na površinu pritajene nagone i sklonosti, skrivene lepote i rugobe. Hajka ljuđe iz vlači i isteruje iz skrovišta i Dpri-

pakleni život hajke koja se bez

smrti i krvi ne smiruje.

U toj atmosferi susretanja sa smrću i uzmicanja pređ njom oseća, se neodđoljivo prisustvo tr gično-poetskog senzibiliteta koji Lalićeve teme i junake, u izvesnoj meri, približava klasičnim helenskim uzorima. Ruka majstora kleše te heroje od nekih granitnih principa, srce čoveka oživljava i zagreva njihove nemire i taj spreg pojeđinačnog i opšteg, lokalnog i univerzalnog čini Lalićevu prozu jeđinstvenom pojavom u tkivu naše savremene književnosti. Određena čyratna

stvarnost, od koje se Mihailo Lalić u svojim romanima tvrdogla vo ne odvaja, ma koliko bila, plastična i uverljiva, nije ništa drugo do okvir u kome on fiksira i rešava večite motive ljudske egzistencije, bića i ništavila. Zar to, mestimično, u svim njegovim delima, što znači i u »Hajci«, pojedini odnosi deluju neiznijansiTano: strana dobra i strana zla, prikazane su shemaiski, bez preliva i polutonova. koji ih uvek povezuju i prožimaju. Te pođele su kod Lalića gotovo uvek uslovne i funkcionalne i to svakako treba imati na umu kada se u »Hajci« naiđe na crno-belo razdvajanje hajkača i gonjenika, Ljudska stvarnost, pretstavlja, jezgro Lalićevih preokupacija i zato je za njega mnogo značajnije da postavi paklenu situaciju, u kojoj čovek doživljava šokove, lomove i katarze nego da osvetljava i razvija faktograske istovijsko-geografske irelevantnosti.

Bačeni u svet iz koga nema izlaza, u kome se, kao jedino spasenje, nameće odluka: ostati u vremenu iil ostati u DrOoSstoOru, gonjeni pomamnim besom, nesrećom i mračnim, praiskonskim zlom, koje se uvek vraća da čČoveka iskuša i pokoleba, junaci »Hajke« doživljavaju večitu, ljudsku situaciju nespokojstva, odbrane i grčevite strasti za srećom, suncem i slobodom. U divljem svetu u kome su se našli, u kome je čovek »znak da je hajika blizu«, nema ruke koju bi prihvatili, nema Treći koja bi ih okrepila, ni susreta koji bi ih Osnažio. Sve ih mimoilazi, sve brolazi poređ njih; niko i ništa ih ne dostiže, sem smrti koja se Drjmiče stoglava i neumitna. Oni se osipaju, ginu iznenadno, gase 56, u njima je samo rastajanlje, strah i umiranje, ponegđe prkos. Dan je i sunce je, ali je mrak, sablasna, samrtnička svetlost, tuđa, leđena, puna zlobe, noć Užasa, noć smrti i noć zla u kOojoj nestaje nade, snage, verovania. Igra mesečinastog sunca u daljini, iznad gonjenika, pojača-

MIHAILO LALIĆ

bežišta u kojima se čuvaju glave i neguju iluzije. Ona nameće pro bleme moralnog opstruka, čovekovog,. probleme Koji su u ljudima uvek prisutni i uvek bliski, mada, ponekad, u časovima, opu štenosti i zavaravanja lažnom srećom sna, prigušeni i pomereni u drugi plan. Rat i hajka simbolizuju ljudsku nesreću; io su čvorovi zla koji se ne mogu rešiti drukčije nego oštrim sečivom odlučne potvrđe ljudskosti, vrhom najsuštastvenije istine ljudskog bića, pođeljenog i raspetog između krvi i savesti, Življenja i života, trenutka i večnosti, Problemi čovekove moralne i biološke egzistencije pretstavljaju srčiku Lalićevih interesovanjai preokupacija. Raspoređeni, u »Hajcić, prostranim bogat stvom svoje izukrštanosti i kompleksnosti oni najnovije đelo Mihaila Lalića čine jednom od najsadržajnijih knjiga naše književnosti, knjigom gustom i rečitom, iz koje izrasta čovek, Opor, raz„goljen i velik u svojoj ljudskosti, gonjen zlom i suočen sa smrću, određen da na, belezi odluke i razrešenja, na strašnom mestu, pređ čelom smrti, reši svoju sudbinu i potvrđi pra-istinu svog bića i svog postojanja.

Nepažljiv prema zamkama, mereći »Hajku« uprošćenim i neprikladnim merilom njene jasno sti i neposrednosti, čitalac svejedno može da padne u Kklopku Taalićeve prividne realističnosti. Zaveden eksplikacijama i mno-

(Mihalo Lahe: „,Hajka“, „Nolit“, Beograd 1960)

gim realističkim „uslovnostima,

koje skrivaju stvarne sadržine Lalićeve proze, on delo može da

primi po njegovoj spoljašnosti,

stičući utisak da se Lalić gubi na sredokraćama i da se kod njega sve jasnije osećaju jednolikosti i ponavljanja. Dilema rat kao stvarnost i rat kao simbol zavodi plitkoumne, tim više što se gotovo svi Lalićevi romani razvijaju istim, sporim tempom, što se đešavaju u istoi sređini, sa manje više istim licima koja muče jedne iste brige. Mihailo Lalić zahteva, međutim, pbredđanog i pažljivog čitaoca. Kao svaka prava umetnost, kao i svaka prava lepota i prava istina uostalom, „njegova proza ne teži gizdavosti i spoljnjiem sjaju; sva svoja višestruka dejstva ona Ostvaruje prirodnošću i jednostavnošću, bez praskavih efekata, lažne raskoši i glasnih praporaca. Tialićeva nekonvencionalnost otKriva se tek onda kad se iza njegove rečenice otkriju podzemni tokovi iđeja. Otkriva se kađa se, u »Hajci«, dugea, i razvučena ekspozicija doveđe u vezu s jasnoni namerom autora da baš tim Uusporenim ritmom izrazi postupnost kretanja i zagrevanja četničke hajke, kois se, posle pogibije većine gonjenika, kruni, gasi i raspađa sama, ođ sebe. Smislovi Lalićeve proze uopšte se otkrivaju tek u drugoj instanci, Osvetlieni jarkom svetlošću svoic životnosti i istinitosti. Po tim svojstvima, NLalićevi romani sp#8daju među ona velika dela moderne literature u kojima se stavovi i iđeje ne nameću čitaocu nego ga obavezuju da rudđarenjem i prisnim saživljavanjem sa tekstom dođe do istina koje će mu bogato nadoknaditi uloženi trud.

Svojim značeniima i dubinama, svojim smislovima, i istina ma, »Haika« bogati našu Kkniiževnost utvrđivanjem i rasvetlia, vanjem suštinskih problema, čovekovog bitisanja, večnoe kolebanja između rešenja bitiili ne biti, dileme u kojoj čovek učestvuje surovo sam i go, rasterećen i sveden na ono što je u njemu najsnažnije. O toj dilemi čovek se, po sumi čovečnosti u sebi, određuje prema stvarnosti, moralu i vremenu, jer će ga nemiri uvek pratiti kao što će na njega uvek da navaliuiu nove tame samoće, prkosa, slabosti i umiranja. Čekaju ga nemani, đavoli i utvare i zlo se vraća; »jedđna haika se završava a druga kanda niie ni počela«a. Kada ie, na kraiu »Haikea, ođrešio sve čvorove i sve zglobove vratio na njihova mesta. Mihailo Lalić je ostavio ČOveka da se i dalie ođupire zlu. Ostavio ga da, kao ukleti duh, traje i živi u pomerenom, Dpaklenom svefu liuđskog zla; možda je to Lađo Tajović, ranjav, izmučen, zdvojan, sam i prkosan, što kao Ahasfer luta po gori, dalie, kroz noć i šumu »zala, i iskušenja.

Predrag PALAVESTRA

PESNIK NA RASKRSNICI

„Lykos“, Zagreb;

BRANKO MILJKOVIĆ

Pojava dve nove knjige pesama mladog pesnika „Branka. Miljkovića ponovo je skremula pažnju na. njegovo nesvakidašnje poetsko iraganje. Već sami naslovi knjiga otkrivaju intelektualni smisao njegovih pesama. Malo je intelektualnih pesnika imala naša poezija i, naročito, malo dobrih, pored nenadmašnog Njegoša. Stoga je svaki pokušaj da se piše dobra intelektualna poezija u našem jeziku osobito dobrodošao. U traganju za misaonim slihom Miljković je. pošao s dobrim poznavanjem iskustva simbolističkih i nadrealističkih pesnika, ali njegov pravi vođ je bio Pol Valeri. U njemu je našao svoju poetsku metodu: da piše poemu o kosmogoniji koja će istovremeno biti i poetika, jedinstvenu poemu o mehani” zmu svela i mehanizmu pesme. Kao Valeri, i Miljković „smatra da ie poezija »patetika uma« i to. je, mislim, najtačnija i najdublja definiciJa njegove poezije.

Ali Miljkovićevi simboli nisu valerijevski, mada ih je tražio na istom duhovnom području: u staroi Heladi. Valeri ih je našao u helenskom mitu, a Miliković u helenskoj filozofiji. Valeri je tražio personifikaciju, a Miljković principe svela i našao ih je u Heraklitovoj filozofiji, u kojoj, među četiri: empedoklovska elementa, vatra ima prvenstvo, jer je ona osnova svega i za nju se zamenjuju sve stvari, kao što se za zlato zamenjuje sva roba. Tom principu on je dodao i princip praznine koji se pojavljuje u filozofiji Leukipa i Demokrita, po kojima atomi i praznina zajedno čine svetsku celinu.

Ovaj izbor simbola pokazao ie kako u Miljkoviću naporedo egzistiraju filozof i pesnik. On je bteo da ih izmiri, uzimajući apstraktno-milske simbole presokratovske filozofije za simbole svoje poezije, On slobodno i maštovito operiše njima, · pa ipak oni vidljivo ostaju simboli gneti spolja u njegovu poeziju. Filozofski simboli su dobili poetsko ruho, ali nisu sasvim postali poetsko suštastvo. Oni su balast za Miljkovićevu imaginaciju, oseća se stranost njihovog prisustva u njegovoj poeziji. Stoga se pored ovih filozofskih simbola nalaze i drugi, stari, večiti i večito novi simboli: san, ptica, zvezda, cvet,

Miris joj je ko miris što ga ima tek pokošena trava. Tamni osnov života okrenuo se na desnu stranu.

I

s

Kiša tek što nije pala.

Dečak je krišom jutros zapalio prvu cigaretu. Mršavih ruku, sama, devojka, već pola sata,

uzalud traži da smesti se

Negde, za stolom, u prepunom restoranu. Tamni osnov života okrenuo se na levu stranu.

Opet ne spava. ee Kom opanci. kom obojci.

U knjigama nije sve rečeno. Šume imaju sumorne veđe danas.

Otac i dva, sina nikad više Leta neće biti srećni.

ko ovog

Toliko je i ona očekivala od ovog letovanja! Poslednji je dan; a nađa je ista, još zelena:

Opet spav8&.

(Branko Miljković

: „Poreklo nade“,.

„Vatra i ništa“,

„Prosveta“ Beograd 1960)

noć, miris. Ovi drugi simboli su se umešali među svetske prmcipe i čudno izgledaju u tom društvu. Stari romantični pesnički rekviziti kraj »korena bića«, stubova vveseljene! Kao ti simboli, u Miljkovićevoj poeziji i pesnik izgleda čudno kraj filozofa koji sve posmatra · »dublje«, učenije, razboritije, „Miljković nije uspeo da izmiri pesnika i{ilozo{a u sebi. | :

U većini svojih novijih · pesama Miljković postupa kao filozof koji od poetike ide ka poeziji a ne o” bratno, a samo obratni pul je 'BUtentičan. »Desma se ne piše, ona se živi«, kaže Miljković, ali se ni sam ne drži uvek ovog načela. Mnoge. njegove pesme su napisane, a nišu doživljene. One koje su doživljene, pune su prirodnosti, lakoće i veselosti i ima ih više u »Poreklu nade« nego u »Vahri i ništa«, a njihovi naslovi su »Pesnik«, »More za radnike«, »Lijubav poezije«, »Kap mastila«, »Kritika metafore«. U »Vatri i ništa« stihovi su pisani u jedmom povišenom tonu, pesnik nastoji da govori tonom proroštva, ali njegovo pitijsko proroštvo nije jasno ni raz” govetno. U zbirci »Poreklo nade« ima mmogo svežih i duhovitih stihova, mudrosti rečenih kroz osmeh i s izrazom lake skepse. U »Vati ı ništa« i u njegovoj novijoj poeziji uopšte najbolji je ciklus »Ultva zlatokrila«, s pesmama kao što su »Ko'lo«, »Gojkovica«, »Zova«, »Bolani Doijčin«, »Ravijojla«. Međutim, njegove pompezne pesme o večitim filozofskim principima slabije su i od onih prijatnih, kao slučajno zapisa“ nih pesama iz ciklusa »Kritika poezije« iz »Porekla nade«, pisanih u duhu Preverove duhovitosti i jezičke svežine, smelosti izraza Majakovskog i sažetosti Vaska Pope.

Ne mogu da zamislim tako snažnu imaginaciju koja bi uspela da od tako nesavitljivih filozofskih simbola kao što su četiri elementa sveta mogla da napravi milu, toplu ljudsku pesmu. Sem ako bi ih slomila i pretočila u druge forme, ali to onda ne bi bili isti simboli. Njihovu nemištivu tvrdoću i suvoću Miljković nije mogao da prevaziđe | ne preostaje mu ništa drugo nego da ih odbaci i intimnije orihvati beskrajno inspirativnije bogatstvo naših nacionalnih simbola i personifikacije. On je u toj oblasti već „ postigao

'velike uspehe, a ako nastavi postići

će sigurno još i veće uspehe. Ovako razdvojen, idući istovremeno putem našeg nacionalnog duha i putem helenskog kosmološkog duha, Miljković ne postiže jedinstvo koje je nuŽŠno za istinskog pesnika, U njego” vim zbirkama nema osećajnog i misaonog jedinstva, nema jedinstvenog poetskog duha. Umesto da je sve čega se dotakne natoplieno njegovom ličnošću, njegovom jedinstvenom vizijom sveta, njegove pesme sec Trazilaze na sve strane i ne znamo na kojoj strani su pesnikovo srce, njegov pravi put i njeova sudbina.

Na prvi pogled iznenađuje skepsa s kojom Miljković peva o. poeziji. Nastavak na 4, strani Dragan M. JEREMIG

i \

Nekom šaka; nekom ništa; nekom puna vreća.

Ostavtce je nek sanja. Ostavte ih đa budu srećni. Ima stvari zbog kojih pokatkad još samo kiša zna zašio

i Za zimu sve je ovde spremno.

pađa.

I dok je kratko ovo krotko leto

Za zimu još se uvek sprema.

Zidđovi su debeli; krovovi kosi i visoki:

Snegovi su dugi i duboki.

Drva naslagana čak do samog tavana.

Sad: sunce med toplo mili niz čelo, niz prste. T nema se ipak pesma leta gnezdi Sređ smernih livada nad budnim, bistrim okom reka.

Sad: širom otvoreni su prozori i oveće na njima

Iz korena gorkih izgara U boje kakvih nigde nema

O, koga to, tako dugo, tako pomno, s prozora Jednog izgleda seda stara dama? i

Šume ,oblaci,

laste imaju hitre, nevidljive ruke.

Ja jcdan jedini čas vedrine odigraju, Dugo pre toga strpljivo mešaju karte.

A kad se spusti noć, mesec smešni i bo orodi Nad snovima i nad umiranjem, još jednu OR

ne zaborave da jezde.

A kad se spusti noć, i tišina zakuca na vrata,

Prozori se zatvore. I niko više

Nikog ne čeka. Na trepavicama njenim

Polegne svežina. U ovakvoj

noći, ne đajte joj da spava:

Toplotormi svojom nek čuva crno sad cveće,

Umreće.

Čini mi se, zima (vedra i verna zima) i kad je nema,

Iz svakog kutka,

da ugasi boje cveća, i nas, ne prestaje da i

vreba'