Književne novine

Nozival sa 3 strane Fišući poeziju o poeziji on piše 34 e kid

on stavlja pred lic

svog Yisanja i da ~. se od njega zgrozi, Kod Valerija

koji mije bijo samo pesnik, poebski

skepticizam ije posledica pamteizma,.

uverenja da se pesmom · mneuspešno

Ed dei :ked Whi), epticizam Mi

Ne mogu da shvatim ika koji

piše pesme a ne veruje! a a ;

magično dejstvo, u nkantaciomu vred~

nost poezije. Mislim da Miljković

ne wepnuje dovoljno u poeziju zato što joj se sav ne ipredaje, a sav 'joj se ne predaje jer ne weruje duboko u njen wmi6ao i njemu m.

Prirodom svoga xluha sentenciozan, Miljković nastoji da svoj iprirodni izraz salrije i zamuti aubomatskim pisanjem, On ije moralist, koji između syojih maksima zapisuje svo-

je poetske tekstove, On piše: »Ne

postoji trijumf izvan nmesreće«, »Smrtonosam ije Život al smrti wdoleva« ili »iUsamljenost je niskost«, a odmah zatim dolazi vodoskok reči koje zamagljuju ova ne duboka razmišljanja o životu i ljudskim odmosima, Uz to dolaze i rečenice koje imaju samo wblik sentencija, a čiji je smisao — besmisao: Isto je pevati i umirati«, »Samo nitkovi znaju šta je

· poezija«, »Liepota je smrt gde vrlina

i mogućnost uzleta«. U Miljkovićevoj patetici uma često ima više patetike nego uma, ,

Zato što je malo celog pesnikovog bića u ovoj poeziji, ona je mno” go više intelektualistićka nego intelekmalna poezija. U toj poeziji nije zalegao ceo pesnik, nego je uglavnom samo um amgažovao, a pesma je angažovanje celog wpesnikovog bića, koje se kao sonda uvlači u ponore svebskog bića. U toj intelektualnoj avanturi pisanja stihova | Miljković skoro nikada nema uspeha dolkraja; malo je pesama u ove dve zbirke za koje se može reći da su wu celini dobre. Njegovi stihovi su dobri, čvrsti,

krepiki, ali ima male dobrih celih pesama. Pobrojmo neke: Pohvala 'svebu«, „»More pre nego usnim«,

»Feniks II«, »Druga posveta« m ciklusu »DPatetika vatre«, »Kolo«. Ali nema ni celih loših pesama, tačnije: nema nijedne takve pesme, izuzev. u ciklusu »Smeli cvet«, sastavljenom od pesama koje imaju najviše pet stihova! Sve osatlo je na visini, sva” ka pesma deluje snažno i evokativno, mada je smisao zamelno naći, a ono Mo je komunikatiwno već kod prvog čitanja nije duboko.

Bilo bi sasvim pogrešno zaključiti da ne verujem u pesnički talent Bran·ka Miljkovića, Mislim da mi je lakše dokazati da sam oduvek imao vere u njegov talent nego ijednom drugom kritičaru, Štaviše, ja verujem da je njegov talent daleko veći nego što pokazuju ove dve njegove zbirke. 1 baš zato što verujem u njegov izu“ \zetni talent, smatram da «mu nije potrebno iraženje efekata, podizanje bona i pevanje u filozofskom falsetu,

eni se u ovim knjigama ne sviđa metoda koju je Miljković izabrao: filozofska učenost i tobožnja metafizička dubina nije nužna mnočenom .pesniku kao što je on. On mora da priđe poeziji iskrenije, prisnije, poverljivije, Mora celoga sebe da da poeziji, a ne samo svoj um i samo deo svoga bića. On je to mnogo više učinio već m svojoj prvoj zbirci pesama »Uzalud je budim«, pa i u »Poreklu nade«, nego u »Vabi i ništa«, Stoga smatram, verovatno nasuprot opštem uverenju, da je »Po” reklo nade« bolja zbirka pesama, manje pretemciozna, dmihowitija,“ svežija, poetskija od zbirke »MVabe i ništa«, '

Ne može se poezija obmanuti. Pokušaj da se poezija zavede, zavodi samo pesnika. Miljković treba da ostane veran dubokim izvorima svoje prave inspiracije: našoj nacionalnoj mitologiji i duhu našeg tla. Pevajući pesme inspirisane našom zemljom, njenim freskama i njenim mitovima, on može da stvori pesme koje će biti novina u našem poetskom jeziku. Neka pusti pesnike drukčijeg talenta da premose poetska iskustva sa strane, a on neka, kao Momčilo Nastasijević, iz ove zemlje izvuče njene poetske zvuke. On je kadar da, ne oslanjajući se na Nastasijevića kao u pesmi »Lawdlda«, stvori svoj sopsveni izraz, koji će biti i duboko naš, nacionalni poelski izraz. Frula na Moravi i freska u Ariljskoj crkvi su bliži njegovoj poebikoj imaginaciji nego čeliri elementa helenske kosmogonije ij to se jasno vidi u svim njegovim (dosadašnjim pesmama. On je sada na raskrsnici i ja bih želeo da se odluči za put trijumfalnog uspeha. Želeći mu uspeh, ja sam osećao dužnost da mu ukažem u kom sme” ru, po mom mišljenju, ide taj put.

Dragan M. JEREMIĆ

pozorišta. su stavila na repertoar dva nova komada: u Narodnom pozorištu prikazana je Nušićeva komedija Sumnjivo lice,a u Ateljeu 212 izvedena je Kamijeva drama Nesporazum.”

. SUMNJIVO LICE. U ovoj komediji Nušić je đao upečatljivu karikaturalnu sliku srpskih prilika s kraja XIX stoleća, ali u isto vreme i pronicljivu studiju mehanizma jedne državne vlasti, koja ne poznaje nikakva „wograničenja ili samokontrolu. U pozadini zbivanja naziremo postojanje psihoze straha, opšteg nepoverenja i mođusobnog zaziranja» psihoze koja je prouzrokovana neprestanim pol:tičkim progonima i ima karakter prave kolektivne manije. Primotićemo, takođe, da Sumnjivo lice nema isključivo realističku Tizlonomiju, jer u vrtoglavom zapletu, osobinama junaka i odnosima među ličnostima lako preovla= đuju mnogobrojne groteskne boje. Pokušamo li da iz ovog ugla odreHimo osnovni ritam Nušićeve komeđije, razumećemo da se tokom komađa glupost — koja pretstavlja psihološku konstantu posmatra ne sredine — sve više potencira uporedo sa ubrzavanjem dejstvovanja mehanizma vlasti i ubrzo preobražava celokupnu dramsku akciju u izvanredno izražajnu grotesku, u kojoj se spontano reflektuju plitkoumnost, sebičnost i perfidnost Nušićevih junaka i karikirane društvene sredine

Gledđalac koji je posle prvog čina pokušao da dođe do određenijih zaključaka, poverovao je da reditelj Brmaslav Borozan upravo u toj sferi otkriva savremeni prizvuk Nušićevog dela i da stvara na sce·ni simboličĆnu preuveličanu sliku mehanizma neke apsurdno apsolutizovane vlasti, koja se nalazi u punom dejstvu. Takav utisak suge rirali su mizanscen inspirisan pokretima marioneta, neprestano ubrzavanje temipa pretstave i preovlađivanje grotesknog manira u glumi, kao i izvesne političke aluzije izazvane maskom najvažnijeg protagoniste.

Drugi čin, međutim, koji su karakterisali usporeniji tempo i mirnija realistička gluma, iz osnova je izmenio stečenu liku: gledalac je osetio da se reditelj povla-

či u stranu da pretstava kreće u-'

tabanim konvencionalnim putevima i da u prvi plan' izbijaju glumci, koji se ograničavaju na uobličavanje reljefnih realističkih likova i satirično ismevanje nekih osobenosti našeg mentaliteta. Bilo je, dakle, očgledno da je riditelj 'zabrao pogrešan ritam za realizova-

MUZIKA

Visoki domet ja}

'Tekmća koncerna sezona obpočela je lkelmrno korisnim i skupim gostovanjima velikih imostranih orkeslara, Za beogradsku muzičku publiku, iako su koncerne ulaznice za svaku ovakvu priliku u znatnom skoku, poslovni aranžmani ove vrste postaju događaji koji se dugo pamte, no i onda, ovakvim redom stvari, pre možemo upoznati izvođačko-umelnički domet reprezentativnih simfonijskih

kolektiva koji nas posećuju, no mu-

zičko stvaralaštvo njihovih zemalja. Prilikom nedavnog gostovanja Simfonijskog orkestra Francuske radio“ difuzije pomenuta ograničenja bila su, uostalom, lako nadoknadiva drugim pulevima, jer Francuska je, konačno, naš stari svet. Gostovanje Simfonijskog orkestra radio Japana, međutim, ne samo da nam je bilo kultumi događaj koji se ne može lako ponoviti, no i retka prilika da zavi rimo u »tajnu« japanskog shvatanja sveta, transformisanu u muzički izraz, istovremeno i dragoceni doživljaj specilično japanskog aspoekla na unutarnji svet naše sopstvene, evropske muzike. UP

Slušaoci ovog japanskog koncerta u Beogradu dovedeni su tako na ivicu jednog estetskog zadovoljstva sa koje bi čovek želeo još dalje, dublje, štvarnije i pohpimije u teško dokučivi vilajet jedne druge, daleke. civilizacije, toliko drukčije od naše, toliko nato-

pljene vekovnim duhovnim tradicija-

ma, ali i toliko snažne, savitljive i prilagodljive, da se iz nje na jedan osoben način može sagledati i tumačiti svečovečanski smisao baš i ove naše, evropske muzičke kulture. Naš doživljaj visokih postignuća japanskih muzičara bio je zato dvostruk: poznanstvo sa onim dubinskim jezgrom njihove nacionalne psihe koje

se u muzici možda ponajviše otkriva ·

ili odaje — poznanstvo sa njihovim

/

ba „0 'kidno komplikovanje 1j posti dobija sve izrazitije grotes-

· vome promašenosti

= },

} r E vi

nje Nušićevog đela, u škome,nepreske gqlu-

kno obeležje. Uz to, uočavali smo da je reditelj uglavnom zaokupljen pokušajem modđernizovanja vizuelne strane pretstave i da'njegovu pažnju ne privlači moguaćnost đa u Nušićevoj komeđiji zazvuče neki savremeni satirični akčenti, : / U pretstavi se opažala i jedna ozbiljna stilska heterogenost: pozadinu zbivanja obrazovao je pitoreskno teatralizovan dekor, koji je zahtevao i glumu s&tilizovanu u sličnom. duhu, ali su glumci stvarali ili groteskne karikature (primera radi navedimo Slavku Jerinić, koja je naglasila histeričnu Stranu Maričine prirođe, i Stanka Buhamca, „koji je otkrivao apstraktnu· dimenziju moralne bede i ži) praktikanta Tase) ili realističke, soćne karaxtere, precizno vezane za vreme i priliku u kojima. je delo nastalo (to se naročito odnosi na Jerotija — Severina Bijelića i gazđa Miladina — Radmila Čurčića). Ova primedba se ipak mora zanemariti prilikom ocenjivanja napora Severina Bijelića, u čijoj je glumi postojala fina ravnoteža između realističkih i Karikaturadnih elemoenata, i Rađmila Čurčića, koji se pomoću diskretno stilizovanog realističkog postupka najviše približio uspeloj satiri našeg mentaliteta. NESPORAZUM. U Nesporazu mu Kami je obradio temu koja je bila nagoveštena u Strancu priču o tragičnom batoubistvu i težio đa u dramskom obliku izrazi osnovna učenja filosofije apsurđa o neotiklonjivoj protivrečnosti između usamljenog čovekovog dozivanja i okamenjene ravnoduŠnosti sveta koji okružuje inđiviđuu. Kami je izveo pred nas neko= liko senzibilnih osamljenika, koji se neosetno gube u imaginarnim sve tovima svojih duša, i oličavaju, svaki nassvoj način, strasnu čovekovu težnju ka sreći; u đaljem toku komada, dokazivao je da čovekov san za srećom mora biti uzaludan i apsurđan u svetu kojim vlada slepi slučaj. Pisac je nameravao da Nesporazum ima smisao Uuznemirujuće·.metafizičke

metafore, :ali komad više dcluje ,

kao shematična scenska- ilustra= cija ranije izrečenih filosofskih zaključaka. Ustvari, nekoliko sadržin sko-formalnih nedostataka samog dela onemogućavaju piscu da ostvari svoju nameru: s jedne strane, Kamijevi karakteri su ·veoma uprošćeni i statični, jer se iscrpljuju u pođavanjima nekoj unu-

originalnim i posebnim odnosom prema onoj skrivenoj suštini evropske psihe koja se knoz muziku možda ponajbolje može shvatiti. . Više no stotinu ljudi jedne tipične rasne spoljašnosti, koju ovde možemo povremeno samo na nekolicini pojedinaca zapaziti, spwmilo je 10. o. m. podimm dvorane u Domu sindikata. Energični i brzi manuelni signali njihovog dirigemnta, odmah za uobičajenim pozdravom dvema himnama za konvencionalno simfonijskim priklonom i rukovanjem — poveli su okupljene slušaoce u svet religioznofilozofskih apstrakcija budizma, čiju je unutarnju filozofsko-poetsku klimu mladi japanski kompozitor Toširo Majuzumi preobrazio u izvanredno žanjmljivu, čudesnim zvučnim bojama opremljenu i simfoniiski ekspresivno konstruisanu povorku ton-

skih slika, nazvanu Mandala-simfoni-

Gordan TODOROVIĆ Ptica gleda moju igru. Dišem zoru.

U pokrete unosim sunce, Barkom tela njišem vođe. Grudi su mi dva vođoskoka,

dve crvene ptice, srebio na vrhu vode.

Njišem rukama jednu zvezdanu zretvu. Čokoto zvezda nosim u cvrkutu.

Žilavo sazvežđe mene

preplavljujie kavez tišine. Pod šatorima mojih ruku

raste nada, Belja od zora i kao brolećnost neba,

u struni cigana spavam.

Bakar tvog vihora, i

trašnjoj fikciji a stupaju samo u blede i neđovoljno razrađene realne odnose; s druge strane, takve ličnosti, koje pretstavljaju meku vrstu materijamog. otelotvorenja izvesnih teza, stavljene su U okvire jedne dramske konstrukcije, koju karakterišu kriminalni zaple sračunat na veštačko održavanje potrebne napetosti, i melodramska osnovna situacija koja snažno pot stiče emocionalni odnos publike prema ispričanoj istoriji. Naglasimo li đa je drama u trećem činu neprijatno zasićena direktnim saopštavanjima autorovih. filosofskih načela, i da prođuhovljeni lirski pasaži, koji su rasuti dužinom trajanja komada, nisu u stanju da preobraze te raznonodne elemonte u jedinstveno đramsiko tkivo, savatićemo zašto može biti govora o delimičnom Kamijevom neuspehu. Ređitejski postupak Mire ~Trailović neprestano se kolebao između stilizovane akcije, u kojoj vreme stoji a junaci &u .priviđenja :z nekog minulog sveta, koja manifestuju igru autorovih ideja, i težnje da scensko zbivanje pruži punu iluziju stvarnosti. Taj raskorak se osećao u dekoru, u kome su boje i izvesni simbolični detalji stvarali atmosferu obamrlosti života, dok su konstrukcija scene i nekoliko realnih predmeta pružali iluziju enterijera. neke stvarne kreme; slična neujednačenost je pratila i način upotrebe. osvetljenja, koje je uglavnom objektivno „realistički“ osvetljavalo zbivanje, ali: katkad izražavalo i subjektivne viđove junakovih doživljavanja; no :taj' stilski raskorak najočiglednije se manifestovao u igri glumaca, neki glumci — na. primer Olga Savič i Pređrag Tasovac ostvamnivali su punokrvne realne ljudske likove, a drugi — Mira Stupica i Milorad Volić — su stvarali stilizovane figure» vezane za realnost tek na posređan način, · Pri kraju komađa, ta stiska neujednačenost neočekivano se ispooljila i u igri Mire Stupice: u prva dva čina, Mira Stupica je ubedljivo đočaravala Tik tužne mesečarke, koja bezvoljno bludi putevima sudbine i jasno otkriva neminovnost sloma plemenitih čovokovih težnji, dok je u trećem činu pribegla prenaglašenom naturalističko-romantičarskom postupku, koji je u trenutku razorio fluidni lik stvaran pre toga sa toliko strpljenja i retke koncentrac:je. Najzad, realističke pojedinosti i svojstva jednog savremenijeg stilizovanog načina „interpretacije najđoslednije su bile izmirene u glumi Blaženke Katalinić. ( Vlađimir STAMENKOVI

t o · j | ;

»Dragi sine! Sve što mogu da učinim tebi za ljubav, učiniću rado, ali tako jednu sramnu ubitačnu mašinu neću, da kupim nipokoju cenu! Da sam ja neka vlast, ja bih za vrat okovala, one koji prave takve stvari, a mašinu bih dala šinterima, da je javno spale. Danas omlađina može da se igra odvratnim igračkama! Dati deci da se igraju sa prolivanja, krvi, ne, to ne može izići na dobro!«

Majka koja piše zove se Katarina KSElizabeta «ete, zvana Aja. Pismo je napisano 23 decembra 1793. A adresirano je na njegovu ekselenciju tajnog savetnika Johana Volfganga Getea u Vajmaru. !

O čemu je zapravo reč? |

Nije tako strašno, kao što izgleda. 1798 je godina u kojoj je u Parizu pogubljen Luj XVI; u Nemačkoj se mnogo govori o francuskoj revoluciji, pa su vešti trgovci igračka. ma nabavili male, lepe giljotine. Pritiskom na dugme nožić pada i skida jevtinoj lutkici glavu. Neke skuplje giljotineigračke čak su bile spojene sa muzičkim automatom; kad bi nož pao odjeknulo bi nekoliko taktova Marseljeze. To naravno ne znači da su nemački trgovci igračkama. simpa» tizirali sa revolucijom. POČUVOJ Oi Kao, fabrikanti igračaka, koji prave male rakete ombarđere sa · alohdskira BOr DicaniN, ne žele takav način rata i uništavanja. Ali kad se o nečem mnogo govori, uvek, u svako doba, nađu se spretni ljuđi koji pokušaju da to malo unov- · če. Gete je majci pisao u Frankfurt, da kupi dve-tri takve . male giljotine. U Vajmaru ih nije bilo. Možda je hteo da se našali, da ih pokloni deci prijatelja. O tome ništa ne znamo. Vidimo samo da je veliki pesnik voleo takvoe sitne . RON i druge nove činjenice saznajemo iz zbirke »Pisma iz roditeljske kuće« izdate ove godine u Štutgartu (izdanje »Artemisqa). Bezbroj puta su izdavana Geteova pisma. Ovo je prvi put da su pisma njegovog OCA, NnjJegOVe majke i sestre, upućena njemu, u potpunosti objavljena, objašnjena,

i komentarisana.

Zanimljivije odđ toga u koje svrhe su Geteu trebale igračke — giljotine, bilo bi više novoga saznati o njegovom intimnom odnosu prema vremenu koje je proizvelo i upotrebilo tu ubilačku mašineriju. Gete je 1792 u pratnji svoga

' vajmarskog kneza učestvovao u neslavnom pohodu reak-

cionarne alijanse protiv ustaničke Francuske, a tek taj. . rat je prisilio revoluciju. da se kruto brani, pored ostalog da tako često upotrebi i giljotinu, i činjenica da je, u jeđinom ratu u kome je učestvovao, bio na krivoj strani, donela je Geteu ustvari neopravdano glas da je i sam bio konzer-. vativan, pa čak i reakcionaran. :

Međutim, najsigurnije o tome ipak možemo da se oOsvedočimo u ratnom dnevniku samog Getea koji se zove »Rampanja u PFrancuskoj«. On piše strogo objektivistički i usdržava se od ocena. Ali na jednom mestu nalazimo nošto čudno. Gete opisuje scenu u kojoj ga, za vreme povlačenja, poznaju u jednom „manastiru, koji ima i _gostionicu. Jedan civil prilazi pesniku i zahvaljuje mu se što se pod-. vrgava svim tegobama, samo da bi o njima pisao. Ali jedan stari konjički oficir, navodno, prestigne „samog Getea, i odgovara: »Ne verujte to, on je isuviše pametan! Što bi

smeo da piše, to on neće, hteti, a što bi „zaželeo da kaže, Lo neće napisati!« Gete ne komentariše izjavu tog kapetana. husara. Da li je on uopšte postojao? Ili je baš ovde sam' · Gete rekao o revoluciji — i giljotini — sve Što je hteo SW

i smeo.

Ivan IVANJI

anskih muzičara

ja, što na siarom sanskritskom jeziku — kako nam štampani program OVOg koncerta kazuje — treba da znači: princip stvari. Napor svesti, koji se od svih nas prisutnih na tom koncertu tražio, da bismo se koliko-toliko približili području misaonosti koje nam je strano, bio je zaista ogroman. Imali smo, međutim, razloga jačih od radoznalosti i učtivosti, da ga uložimo pri prvom doticaju sa muzikom koja nije programska, uprkos njene nimalo slučajne ni proizvoljne naslovne povezanosti sa jednim drevnim filozofskim učenjem, koje se u ogromnom razdoblju od dve i po hiljade godina moralo prilagođavati tekovinama progresivne naučne misli i koje u raznolikim svojim etičkim varijantama napaja više od pola milijarde ljudi, članova zajednice čovečanstva. ?

Igra pred

Lišena programske podloge i potpore teksta — što nije slučaj sa Majuzuminom „Nirvana-simfonijom za veliki orkestar i muški hor -— Mandala-simfonija stoji, uostalom, pred onim istim načelno estetskim teškoćama sa kojima se susreće i svaka evropska simfonijska muzika visoko apstrakimog i filozofskog unutarnjeg napona: kako se čisto tonskim strukturama, bezpojmovnim zvučnim slikama može izraziti moralistički sadržaj jednog filozofskog sistema? — Bilo koja diskurzivna formulacija gnoseološke, logičke, metafizičke ili dijalektičke ideje ne ispunjava, razume se, ni jedan jedini takt »apsolutne« muzike, no kako i najapstraktnije misli imaju svoj wnutarnji tonus, svoju diskretno pratilačku emocionalnu klimu — ja bih čak rekao: svoju latentno prisulnu poetičnu atmosferu svaka umetnost, pa i muzika, može

pticom

Igram. kao plimanje koje guču ptice

mlada

izgledam

i zvezda mi je liubistop&8,

kao bulka gođina pod uvojcima oblaka.

Ruko su dve vatre dana u jednoj luci oklaka.

kitini se olujom.

Ustajetn sa rebra obale,

sva sam u osmesima drhtavih golubova.

Žbunošarena i Žžubcrosnova,

ugranjena u biserasto jutro u rosi Srbije dok Sljive kao neveste

iz zlatnog pozdrava trave rastu usnom još berem snove grožđa,

i igri,

aptica igra i čuva me u sebi.

s ljubičasti očima gladiola.

· a \ .006000000000000000000000000000000000O00000060o00000 000006

izgraditi sopstvene, specilično i isključivo svoje jezičke simbole, dovoljno jake da izazovu bilo koju ee mocionalnu almosleru. Zašto bi tu onda izostala poetsko-moralistička klima jednog filozofskog učenja koje na Život gleda kao na nužnu patnju i trpljenje, koje u strastima i željama vidi uzrok svih jada, koje u oslobođenju od strasti nalazi put izlaza iz svih patnji, a na tom putu spasenja utvrđuje osam kategorijalnih vrednosti ljudskog bića?! Mi sada dalje, naravno, nećemo nabrajati te kategorije, jer nam ovde nije cilj da vršimo rekapitulaciju budizma, već samo da upozorimo na poetičnu klimu jednog pesimističkog i pasivističkog učenja, koje je u evnopskoj filozofiji duboko nadahnulo jednog Šopenhauera a u Japanu nije praktično pretstavlja! prepreku visokom razvoju industrije i tehnike, dok je. muzičko delo mladog japanskog kompozitora Tošira Majuzume natopilo upravo onom svojom poetičnom klimom na koju se ovde ukazuje.

Dva stava sačinjavaju Mandalasimfoniju. Alko je poantilistička lapidarnost mozaički nanizanih tonskih rečenica — floskula u prvom stavu simfonije — izražajni stil Karlhajnca Štokhauzena, sa čijom se muzikom Majuzuma mogao upoznati na letnjim kursevima savremene muzike u Darmštami — kompozitorova tonska tran“ spozicija kobi i slabosti spoljašnjih, čulnih' elemenata čovekovog duševnog života (po budističkom učenju), onda su osam puta ponovljene ritmičke figure gromkih timpana nad ponosnim marševskim ritmom »putovanja« jedne dodekafonski koncipirane muelodijske linije zaista pravi (hrabri i trnoviti) put ka blaženstvu, oslobo denju od želja i strasti, ka potresnom finalu drugog stava simfonije, zvučnom simbolu uronjavanja U mir i tišinu nirvane, koja čini drugu, unutamju, oslobodilački trium{alnu stranu čovekovog stremiljenja savršenstvu (po istom učenju). No mi ovakvim tumačenjem svakako prekoračujemo granicu kompozitorovih svesnih inten-

. ____________— cija, koje su srećno izbegle program“

izzwu„ALA|AAIA n zu iziInu uragan IGuNiIagnuuup On auiueuuI ama u uLuI n uuu uauu AIG uuu uu munu en auiuemuu nera urana nu aun ni nunu een urana uuu AU ara aua uuu

KNJIŽEVNE NOVINE