Književne novine

NOVA TEORIJA ZNAČENJA

(Mihailo Marković: »Dijalektička teorija značenja«, »Nolite, Beograd 1961)

Ova Knjiga profesora Mihaila Markovića zaslužuje pažnju pre svega kao lep „naučni prilog proučavanju naročito jedne stra ne jezika — njegove logike, zatim kao «pokušaj postavljanja jedne nove „teorie značen'a simtetičkog karaktera i najzad kao u nas prvo sistematsko izlaganje problema značenja, Ma da autor samosvesno primećuie da njegova knjiga kao prva Obavlja taj posao u marksističkoj literaturi uopšte, sličnih na pora ima u savremenoj marksi stičkoj filozofiji, na primer i naročito Adam Šaf: „Značenje „značenja“, u: Deutsche Zeitischrift fur Philosophie, Nr. 6i 7, 1961.

| U prvom delu knige autor izlaže i kritikuje teorije značenja u savremenoj filozofiji iezika (sintaktičku, „{ijunkcionalis-

tičku, biheviorističku, pragmntičku, empimnstičku, konceptualističku i realističku teoriju), na» lazeći u njima ne samo jednno= stranosti nego i „racionalna je= zgra“ koja će mu zatim Dposlu= žiti za sastavljanje sopstveme teorije. U drugom delu knjige on izlaže „saznajnoteorijske osnove svoje teorile značenja koju naziva u dijalektičkom. a. u

trećem i završnom delu analizira

značenje, razlikujuči mentalnn, predmetno, jezičko i praktično, da bi najzad dao svoju definiciju značenia. Ona glasi:

„Značenje je kompleks relaci ja' jednog znaka orema mentalnom sfaniu koie izražava, prsma objektu koji označava, pre ma „drugim znacima datog sis» tema i prema praktičnim ope racijama potrebnim za stvaranje menianie ili određivanie o> značenog objekta“ (str. 480).

Markovićeva teorija je u 0S= novi logička teorija „značenja koja je i saznajnoteorijski fundirana ikoiase po svom Osnovnom karakteru može smatrati jednom predmetinom «teorijom,

Izgleda da se već u polaznim Dozicijama· Markovićeve teorije nalazi 'izvestan filozofski nesklad, uto Tko što Marković, s *edne srtane, „postavlja „zahtev za svoju teoriju da bude što jednostavnija tj. đa se što više ograničiti u svojim ontološkim pretpostavkama (str 40) a sa druge strane definiše logiku na bitno ontotoški način kao nauku o uslovima saznanina obiektivee istine (str. 20) i zatim Đreopterećuie svoiu teoriju zalmženiem u Oontologiju, etiku, estetiku. To tretiranie opštefilozefskih pita nja. kole u iednoi loeščkoi ras pravi može biti metodički zane= maremo pritiče kod Mavvkevića kao što ie rečeno, na prilično nefilozofski mačin: na ·jednmn* prelomnoj tačci, gđe se govori o mocownceži direk ee gaygmnnvpnia obiekata (str. 198) i brani zdravorazumsko verovanje uv spoliašnii svet (str, 191), neđostaie uoravo odlvčuiuće witanie: da li postoi, ie li mogućčno van jezičko (oreiezičko ti. prerefl=ksiyvmmi enzmanie stvarnoeti il; ne. Očieledno je da ie mpmo tnkvo «pitanje saznainoteorijski relvatnino u filozofiji iezika.

Na tai nmčim posfaie swoman i saman mefođda tre?irania problementire znpčemia. Svom tenriht Markov" ommpnčava diinlektičkom i diialekftičmaee+ aodmnh ndređuie kao qobiektivnost, svestenmevqf.. dinmnmičnogt. lom kremocet je lithčmest i elastičnost. U Moevgrovićevom shva= ftaniu diialeP“”ke međdmstaje jedna suštinska odredhan istaričnnet. On određuje jezik „pre svega kao sistem znakova i ima u vidu mne isto riiske iezike. koie pogrešno na ziva prirodnim (str. 27, 430 itd.), već naučni jezik, formalizovan i konvemcionalan. „Naravno, da se u jednoi logičkoi feoriii = zika ne mora obrađivati istDričnost jez'ka, ali se to .metodičko-ograničenje-ne može prihva

“titi u jedmoi feorii koja sebe

maziva · dijalektičkom:

Prema tome. smisao ovih 'MKri tičkih 'primedbi se sastoji u iome da ie Markovićeva .teorijš' kao logička teorija „zanimljivs + imn. mnoge lene prednosti kao filozofska teorija ona otv5-

Branko V. RADIČEVIĆ

MIHATLO MARKOVIĆ

ra mnoge problem» koje . ne rešava na zadovoljavajući način. Pisac ove. recenzije u naivećoj meri ceni i preooručuje ovu knjigu koja · sadrži lep i potpun pregled savremenih leo rija značenja, kritiku, tih teorija izveđenu s pravom maučničkormn akrihijom. iz koje (kritike) je zatim sledila potreba posfavliania jedne teorije u kojoj bi otkriveni nedostaci “bili izbeg-

nufi. / TI samo radi evemtualnog no> vog jzdđamia ove dvncocere

kniige slede dalie Kkritičke primeđbe koje se tiču bojedinih stavova autora, ili neFih maleriialnih i stilskih grešaka.

U iednom takvom zpm':šlienom novom izdaniu atıtor· bi se pre svega morao pobrinuti za čistotn žanra i svoiu teoriju izložiti kao logičku teoriju. On-svoin teoriiu ne bi morao mazivati diialektič kom, jer ie: niegov postupak stvari integralistički li holisti= čki (iz parciialnih istina poiedi njih postojećih -teoriia sastavlja se celina iedne obuhvatitne teoriie), iee i onda manrpn wet u ohzir istoričnost iezika. kao mno ; putevi, i ier bi morao naći i neki plodni odnos vrv —ma tradicionalnoi filozofiji. Ovo poslednie pitanie izdvajam i naglašavam., ier je ono nd izvemog znnčaja. Za razliku od mnogih uwwiđavnih aufora Koji

Nastavak na 8. strani

Milan, DAMNJANOVIĆ

mi conmevnnn—ni

RU:R:B KRADULJIVICE

Ruke kradljivice, kad vole, obnoć pokradu

sve- bioskopske · plakate.

Praznih, međayva, osam, lepe Sofije.

TE/E ZA NOVU INTERPRETA(IJU

ANTIGONE

Ako posle toliko meseci od: pu» blkovanja i prvog izvođenja „An tigone“ Dominika Smolea želim

da iznesem još jedno mišljenje o

ovom značajnom dramskom delu, činim to zato što verujem da ni u jednoj štampanoj analizi „Antigone“, koja mi je došla do ruku, nije bila osvetljena njena skrivena misaono-filosofska suština. Kad se upoznamo sa „Antigonom“ i ustanovimo da. je Smole sasvim slobodno interpretirao antički mit i elemente preuzete iz.istoimene Sofoklove tragedije, otvaraju nam se dve osnovne mogućnosti: da posmatramo formalno dramaturšku stranu dela, u kom slučaju ćemo zakliučih da se „Antigona“ ne razlikuje bitno od kakvog dobro ustrojenog tradicionalističkorz komada: ovakav zaključak sugeri ra nam nekoliko osnovnih karakteristika Smoleove drame: u „An tigoni“ je zasnovana čvrsta, logična, kontinuirana fabula, u kojoj se jasno ocrtavaju eksbožicija, zaplet i dramsko razrešenje; osim toga, u „Antigoni“ se srećemo sa nizom realističkih karaktera, koji su kalkad isuviše uprošćeni a po neki ut i prilično složeni (Smole, očigledno, ko= nwsti dva metođa za slikanje psihologiie svojih junaka: on, s ie= dne strane. u psihološkom biću nekih svojih ličnosti — u Ismeni, na primer — nagoveštava izvestan egzistencijalan „konflikt sa politikom i šstorijom i na tai na= čin definitivno određuje prirođu njihovog ponašania, a, s druge strane, nastoii — kađ su u pitanju Tiresija ili Hemon — da ponavlianiem istih psholoških moti va postigne efekat đubine, da pomoču nagomilavanšia sličnih du> ševnih pokreta uobliči na sceni ju nake sa prividno jednostavnom a u stvari kompl'kovanom neurotič nom svešću) ali su u svakom slu ča*i đaleko od toga da buđu „oživliene teze“; konačno, analiza atmosfere i dramskih sukoba u „Antigoni“ uverava nas da je za formiranie ovih elemenata ·presudno važno ono što se zbiva u emocionalnoj ili bolie rečeno sen timentalnoi sferi Smoleowh junaka: druga mogućnost koia nam se otvara — ona je privukla pa-

U

fe

:

šnju većine komentatora — jeste pokušaj da se u antičkim okvirima ove đrame otkrije neki a= kutalan politički smisao: nastojanje da se konflikt između čovekove večite težnje za potvrđivanjiem humanosti u životu i apara ta neke apsurdno apsolutizovane državne vlasti, koja se na svoj način stara o blagostanju i dđuhovnoj ravnoteži svojih podanika, proglasi po svaku cenu ža najvaniji sadržaj „An“ gone“. |

Bilo koji put da izbaremo, moći ćemo da stavimo Oozbiline zamerke Smoleovom dramaturškom postupku. Usvojimo li prvi način „posmatranja „Antigone“, naći čemo da su ličnosti ipak vsuviše upro= šćene i uključene u jedan mehanički tok događaja Koji ima za cilj da potvrdi neku unapred formulisanu tezu: smetaće nam, takođe, što Smole niie naročito originalan stvaralac kad nastoji da kritički osveth, jedan antički mit, koji je pret-e hcdno identifikovao sa istorijom, time što otkriva u njemu, po starom dobro oprobanom receptu, izvesne privatne sadržaje. Prihvatimo li, na protiv, drugu mogućnost, automatski ćemo doći u položaj da dokazujemo „Antigoninu“ savremenost na površan način, i, što je još mnogo gore, đa nehotice afirmišemo njenu propa= gandističko-političku usmerenost.

Ali u oba slučaja osetićemo da nismo dodimuli nešto bitno, oseti ćemo da je u delu prisutan i jedan neobičan dramski intensitet, koji nije samo· posledica narastanja konvencionalne dramatičnosti, i koji mje samo čista poezija ili sublimna misaonost. U stvari, ova tri kvaliteta — dramatičnost, poezija i misaonost — maksi'iman1– no aktiviraju proces naše šdentifikacije sa junacima komada, i. u krajnioj liniji, sa ođređenim filosofskim odnosom prema životu. To filosofsko jezgro. dela dolazi naročito::do izražaja. u Ismenrnoj akciji. Ismenina istorija je u neku ruku ištorija potrage za smislom

. života. Ismena se nalazi u svetu,

okružena drugim bićima i u jednoj autentičnoj ljudskoj situaciji koja je nagoni da postavlja pitanje o bitnom i nebitnom. Ismena

LADARSKE PESME

Nije što je rečni bog, ali om samo digne Yuku

i već je pohapsio :policiju.

Bog reke svakog đana menja plave majice. 'A kape — koliko je na Savi kapetana,

Ponekad su:"mu slabe — Kkuvarice.

(Dominik Smole: »Antigona«, »Mogućnostic«, Sp'it, 1961; preveo Ćiro Čulić)

je, dakle, onaj subjekt koji po

stavlja pitanje o suštini egzisten

cije, subjekt koji prethodi zagonetki i odgovoru, ali koži je u isto vreme i sam obuhvaćen tim pitaniem. Ismenino postojanje je determinisano saznanjem, koje je postalo njena osnovna čežnja i je dina istinska strast, Ta strast je usmerena na ispitivanje odnosa pojedinca sa svetom — što objašnjava otkud mi-

: šljenje da je cem-

* tralna tema drame

jedan društveni su-

kob — u nadi da će tako biti objašnjen konačan sm'sao eg=zistencije. Najvažniji duševni pokret

Ismenin, pokret kroz

kov” ona jedino po~

stoji, jeste približavanje bitnom Ona

kaže: .

Ismena: Kad bi svi bili ti koi s uzvišenom glavom '

bez straha za svoj mir i položaj slijeđe istinu, ı

koju je u gruđima niihovim „probudila svijest,

onda bi svi bili stvarno nešto i ne*ko!

Njihovo bi pravo bilo naše zajedničko pravo, njihovo lijepo moje lijepo.

A gdje su ti ljudi? Gdje je io zajedničko pravo i zajedničko lijepo? .

Mnoge su riieke presušile na svo jim putevima do mora,

i još će ih mnogo presušiti prije nego svijet |

nađe svoje zajedničko pravo.

Dotle mogu da učinim samo to da tražim svoje:

mimo laži svakidašnjice, mimo prevriljive sigurnosti,

mimo slčepoće.

Jasne same po sebi. ove reči ipak ne def'mišu tačno Ismeninu

potragu za bitnim. Razlog za o-

vo moramo potražiti u činjenici

to se približavanje suštini egzistencije nikako ne sme izjednača vati sa samim procesom saznanja: daleko pre nego ovo, to pm= bližavanje je jedna konkretna realizacija ljudske sudbine.ijkoiankše prostire izvan svake svesne..kon> ceptualizacije, i ima, otuda, mno gostruku složenost i iracionalnu dubinu kakvog suštastvenog živoinog čina. Najpreciznja formu lacija ove potrage dopire do nas, zato. posrednim putem, kroz usta Stražara koji prepričava je-

đan diialog između Antigone i

Ismene:

Tiresija: A što je s Ismenom? Stražar: Oh, planula je kao da ju je zahvatio požar. u Prizivala je bogove za svjedoke

sestrinske ljubavi,

Antigoni predbacivala niskost i

. kukavičluk osjećaja :

pa se na kraju svega na zemlji

zaklela,

da će ona sama sahraniti Polinika. |

Pa kad. zabeli..dam pokraj Save, zapomažu:. vratite · wam, noćobdije, · o. vratite :mam,, vratite mam, povije, vratite mam, naša, bedra, ruke | rukave.

Pred nama se nalazi jedna 10 gička teorija koioi je rađi pot

oeti argumentacije priđođata i opštefilozofska osnova. Mo' dema logika se umnogome eman= cipovala od itrađicionalnog filozofskog sistema i onn se još sa> mo uslovno može smatrati filozofskom logikom. Tako je i Markovićeva teorija proismkla pre iz jednog posebnonaučnog istraživačkog stava, negoli iz filozofske pobuđe i neke gistema* ske ideje, što se viđi i iz nje“ govog načina kritikovanja DS?” stoiećih teorija „znmčenja., i Iž načina grpđemnia njegove SODStvene teorije, ali i iz njegovog i određivuania: zadđa-

Tiresija: Antigona?

Stražar: Neočekivano svjeilo joj obasjalo čelo,

kao da je spoznala nešto.što joj

_ je bilo. skriveno,

Je li takva zaista tvoja vjera? zapita je.

Oh, sestro, ako je istina, potvrđila si moju misao: i

Nisam samo no što jesam, niti.je svljet samo ovo : ,

što vidim, osjećam | opipavam.

Drukčiji zakoni upravljaju živo“

. tom, \

zato sam ovdje da ih spoznam,

zalio sam ovdje da otkrijem tko

'' Tad bop zna da: smrtno greši i nema ga tu pristaništu, po tri dama. ;

Pi · Bože koji jesi mad mostovima reke. , . Tako ti krsne slave i pijane kletve, mije što si bog i što Je sve wu tvojoj Tuci, · Spusti se već jednom usred" Beograda ı i lepo, nmajsrpskije, s ljudima se tuci.

Ruke Kkradđuljibice ruke su majstarije.

Sto" one: za moć makradu. bože-ne-pomože, · miko žip za godimu, maljubiti me' može.

'Ni za sto godina ljubavi do gole kože.

Otkopčaju eč, zakopčaju, što rjee| ; U grlu. što neđoreče' sve glagole zareče. ty Žž; Sie! reč što'me:reče već otkopčava jeleče. . OBES - NJAK IL Na grani ist. ra

Nebo da uhvati vrtopglavića.

Nikom ne veče vođa zelena. od, greha: Milovan, zammjuri se... :

I baš kad htedoh da se sklopim nad njegovom, glavomi.ss I baš kad hteđoh da ga »aodenem, pomrčinom,

Ruke krađijvice: kad, vole.

sečivu.. odbiju · syebrem, vrh

4 sečibo se u. gudalo bretvara.

'Plovom stražavu što se mad devojkom nadmeo,

drpe muškost.. oo I dok om. majtužnije, bogo-moj, bogorađi

x —

shvatanja : tešk taka filozofile u roblemntici daruju, ga — avai.,-— majnedostojnijem ljubavmniku. opsova teško. dea: značenja. Naime, MOO EE · Ime mu, — Ne KHradi. . BiošicxuiBiJBaRH nili Tiresija: A? 1 AA] tikujie druge teorije izv G Stražar: Sam nam Polinik do-.

Sad: kradu boow dame: za. zida apsame. i jednu veliku ribu.

Pitajte sve lađaye pokrai Save:

šta vređi što omamr međirmute .Sofiie? kad ne. zapomažu: vratite mam, mrićobdije, o vrafite mam. vratite mam, povije. ovratite mam maša bedyra, ruke i Yukave.

lazi u susret — kliknula je Ismena. Zatim se

zagrliše,

i onda wuputiše.

Kakav krajnji zakliučak smemo da izvučemo iz ove nnalize? Da jedna ličnost drame — po mom mišljenju daleko nanjvunžnija — oživliava pred nama u sklađu sa shvatanjima i učenjima savremene egzistencijalističke filosofije, tačniie rečeno.nienog hyajdegerovskog toka. Nepntrebno ·je po drobnije dokanzivnti kakva uška povezanost postoji između onog što obično nazvamn nnšom modernnm izmenienom sens'bilnošću i pomenute filosoefi e, koja mije ništn drugo dn pokušni da se ova sensibilnost organizuie tu odgo-

BOR, Paš ' , . varajuči spornsini nnreduk, i:u MILIĆ STANKOVIĆ: POSLEDNJI. BREG i | Nastavak na 8. strani” Vladimir STAMENKOVIĆ

3.

\

iz. nih „rneionnlnn iezgra“ ndnosno tražeći u miilma · „Slabi otez“. i razvoj teorije znače tka filozofije u problematici ' no tiusavršavanie u povezannm napor wožerimnih istrnživača, RO u. nekoi DĐosehnni mauci. Kso zadatak filozofije u ovoi oblas'} Marković smnfra, između osta Jog, „određivanie specifičnosti značenin poiedinih vrsta simboličke aktivnosti, kao i ufvrđivaenie slova pod kojima je ie~

nk društveno komiunika=U dBRi i drugim čia

bilan fj. rnazumlijv |} Ty . G RERK P novima društvene _zaiednice B-050., · Slobođanu · Markoviću

(Uvod). Međutim, zadnfnk filozo , i | fiie wu ovom prnvcu može še 88 Bog. reke mije kao svaki drugi bog. TOME) 'sfointi samn u utvrđivanju op” Na zetHliku mu kapa, mamiko bokal u Ycl. , 8 | štih prinecina simboličke aktiv- Na kolenima cwnka đenojku sa mailepšeg' kino-plakata., nosti, u gaznsinofeoriiskni inter Boa reke kad dmme vw 800j luđi vog 00

preciii «imhbala i slično. 8 svi su brođovi pijani i ludi.

ifroten Pe u cadreeđigonniu wclova pod poiman ie iedan znak derv pženaovošu se ruka at “ džep OianvoĆ ikahila koli- I Konamn prati tu kavamu, na se fuku. ; ; SOKA ba o Ke kori : Tromvnidžije pristnmišne nafiiuću, rakiju piju. ; ' ko to inače bio Zna : i

stan posao. “NJIŽZEVNE NOVINE -15

I nikom me veče voda zelema od greha: - Milo»am, opsova, teško jer milje podnosio odu. Na grani ist. j .

"A jedna šaka kao -.đa šipak pokazuje svetu.

Već đea sata meko lupa: ma vrntao komesarijata. To: đete ljubnmi- bi da pita: kako se pravi mama. 'A. fek. — tata? , >

Obešenjak . se obesio.

Jedna rođa glavom „odrođila. Roda što je pravog dečaka porodila.