Književne novine

Novogodišnji nepokloni domaćoj kinematografiji

vl akteri ovog RRD{HN s

mmišljeni i svaka poduđarmost s vealnim ličnostima, sasvim je slučajna, kako to

već na filmu biva. i | V Naizad, kucnuo je čas da se, kako to običaji nalažu, pripremimo za praznično veče, da s uštir kanim okovratn!cima i sam:zndovoljnim osmesima okitimo novo> godišnje drvce bezbrojem darova za domaće khinematografske „več no mlade“ mladunce. Jasno čujem žagor, smeh i razdragane glasove, Slušam buran pljesak zasme= jmnih slavlienika. Vidim prsate lutka-devojčice s đubokim dekol\eima i njihove animator-kava= liere sa svežim razdeljcima, Svi &u na okupu i avi su ponosni što su se, svaki na svoji način, otisnuii na ovogodišnjoj filmikoj emulziji. Svi su zabavljeni svcjim igračkama. Jedni dobuju po 'montažnim „stolovima, krojeći hapu čitavoj Prirodi, drugi pale i gase sunce od pet kilovata; neki poturaju pod svoje bele zube merače svellosti, a neki se narcisoidno ogledaju u kratkofokusnim objektivima, Treba li da 8e raznežimo nad nima u ovom času kao sentimentalni očevi koji na rođendan svog jedinčeta hotimično zaboravljaju sve njegove nestašluke i ludosti u toku munule godine? Treba li da se pridružimo njihovom slavlju i da im, u nastupu blagonaklonosti, pročitamo visokomaliganske zdra

·vice? — O, ne! Ne, ne i ne! Istini za volju, dužni smo đa

izdvojimo iz tog jata nekoliko is- ·

tinskih „umetnika, moreplovaca, krtica, kosmonauta, montenjevskih „dobro rođenih duša“ koji ne snimaju filmove da bi mogli da žive, već žive da bi mogli da snimaju filmove· Jedna iskra gor dosti u r„ima ukazaće im na činjenicu da ova kotarica nOVOgO> dišnjih nepoklona ne upravlja na njih svoju oštricu. I biće u pravu kada to osete! Oni drugi, či> tava povorka znanih i neznanih „trbuh m-za-filmom. ~ filmadžija, : ıljujući iskri sujete, takođe

„ZanVa 4 poverovati da nisu predmet ~

ovog napisa. "i drugi neće bili u pravu ako to osote! A osetiće svakako, u to ne sumnjam. U trenutku kada, i protiv svoje VOlje, pravimo neku vrstu rezimea godišnje filmske projukcije nije nimalo čudno što se na momente osečamo dužnicima i jednih i drugih: I pravih i lažnih, jer podjednak su trud uložili da nas zabave, pouče, razneže, nas svakodnevnu kinoskopsku publiku i nas koje je neđavno jedan filmski h-umorista nazvao onima „koji se mahom po redakcijskoj raspodeli rada — bave recenzijom svega i svačega“ i onima koji se „množe po nekom nekontrolisanom „zakonu pomodarstva i — ako hoćete — društvene nekontrole“. A ako nećemo? A ako i mi izvučemo iz balčaka „društvenu (ne) kontrolu“. Kontrola — dakako, veoma upotrebljiv termin, ali nimalo nov, nimalo produkt našeg vremena! Majka priroda izmislila ga je još pre četrdeset miliona godina i namenila ga svim životinjskim i biljnim vrstama koje se prebrzo razmnožavaju. Zahvaljujući njemu šaran proždire svoju rođenu ikru, ve> lika riba jede malu ribu i ženka skorpiona usmrćuje svog ljubavnika. Na nesreću, kinematografsku umetnost nije izumela Prirođa, već smrtan čovek, stoga nisu ni slučajne filmske anomalije: mala riba jeđe veliku ribu, skorpioni žive bez glave na ramenima, a razmnožene komedije nam pustoše duše kao jata shakavaca. Ako kritiku, pa i film sku kritiku, u ovom trenutku shvatimo samo kao pasivnog hro ničara, kao inferiornog panegiričara i rukoljupca precioznih koturova filmske trake — najbolje je da je se. sasvim odreknemo. Bez sumnje. ona beleži isto foliko lucidnih trenutaka koliko i gorkih zabluda — kao i svako stvaralaštvo.

Vidim, ovaj napis nehotice skreće sa svog prvobitno zamišljenog nišana; on nema naum da se preobrazi u polemiku, ni odbranu kritike, niti u pledoaje

za često zloupotrebljavanom „dru šivenom „kontrolom“. Nazvao sam ga novogodišnjim nepolklonom domaćoj filmskoj prođukciji i ostajem pri tome jer mi se čini da ni na praznik ne ireba oslepeti kod očiju. Najzad, ako šmo dvannesit meseci, veoma često, u zamenu za bioskopske u~

+:

laznice dobijali nečpoklone, red je da uzvratimo ravnom merom, nadajući: se da će nam sledeći obilazak oko- sunca nvneti bar nekoliko pravih darova, bar nekoliko integralnih, izuzstnih film» skih dela, A dotle, pogledajmo šta se krije u prostranoj kutiji ovogodišnjim' kinematografslim nepoklonima 'kojima nam je domaća 'produkcija iskitila praznič no drvce. Prvi nepoklon:

pribor „za male (filmske ) koe. _ struktore“

Oni su uvek budni za ono što se uobičajeno naziva „osluškivanje glasa tržišta“ ili „približavanje širokoj filmskoj publici“, Prevedene na svakodnevni iezik nasušni te zvučne fraze glase: opipati puls neđužnom, dobrođušnom filmskom gleđaocu, žednom bilo kakve zabave, oniušiti kao lovački pas na tragu svaki miris, kamzleonski ss preobražavati iz klovna u opsenara, iz opsanara u vašarskog zabavliača, iz zabavljača u pretancioznog mudrijaša. Kako vetar duva! Ti konstruktori, Veliki Kombina= tori, kao po pravilu koriste za svo je skrovište bukvalno shvaćenu prekvalifikaciju fima u in3ustrij» Ssku kategoriju i izdašno banaliziraju „fenomen komercijalizma. Oni rade na filmu kao što je, pre ma biblijskom predanju, Bog stvarao svet: šablonski, kampanjski, pseudo-racionalno. Prvo

vazduh, pa voda, za njima zemlja, životinje, ljudi!.. Analogno tome:'ratni film, psihološka ata> ma, istorijski film, „komedija... Da je Svevišnji ikada stvarao svet i da ga je stvorio po tom principu, izvesno je da. bismo danas živeli na veoma konfuznoj planeti. n

Umesto da dozvole filmskoj umetnosti da se odvija u svom normalnom istorijskom, filozofskom, psihološkom toku, umesto da joj dozvole da progovori „sama o sebi na krajnjoj granici nepoznatog“, ti ambiciozni konstruktori je mehanicistički bru> talno svode na nivo poslušnog robota, veoma sličnog ljudskom liku, ali lišenog istinske ljudske duše.

šuplja fenjer-bundđeva

ı Drugi nepoklon. Od malih riba koje su u stanju da proždcru i velikog kita. Od onih koii ističu na svojim bedemima bar=jak takozvane nepretencioznosti, blagonaklonosti prema običnom filmskom gledaocu, šarma i hu= mora. Oni plutaju po .površini, zaokupljeni izgledom smešne kože koju je pesnik nazvao međašem dvaju svetova. Oni su gluvi i slepi: za sve što je u dubini. na dnu i u srži. Nije nikakvo čudo što su im rezultati jadni u isto! mer: u kojoj su im umetničke ambicije slabašne. Igrajući na žici između lakrdijskih dosetki i plitkog malograđanskog mudrovanja, oni delju svoj svet, blistav. kno grozd dečjih balona i I!5SDunjen beznadežnom „prazninom. Šuvlja fenjer-bundeva: Razmišljajući o njima, nehotice dolazim do patetične, idealiza= tforske Blanšoove formulacije:

„Delo privlači onog koji mu se .

posvećuje ka mestu gde je ono izloženo nemogućnosti „ostvarenja.“ Kakav divan i uzaludam napor, zalog istinskog stvara!štva. Danas, međutim, nama u domaćoj kinematografiil mnogi „stvaraoci“ razvijaju svoiu aktivnost u obrnutom smeru, tra> žećči delo izloženo apsolutno) mogućnosti ostvarenia. Oni ga i pronalaze, ali to više nije đelo, već nedelo prema sopstveno] sa=> vesti i savesti publike. To je izraz nepodnošljive slepoće za sva

kapitalna pitanja koia naše vre ·

me otvara. Taj nedolični put, iz nalaženje ostvarljivih mogucno=

dobri ~

sti za umetničko delo, svršiče se jedan korak iza sopstvenih leđa, umesto da se okonča na mei gde we i začeo, uzaludno i gordo, kao što se svršavao od na» stanka sveta.

kocke sa slovima za male pisce

I treći nepoklon, najzad! Jedan u brojnom nizu onih koje ova) neveliki napis nije u stanju da naveđe. Od pre nekoliko godina do pre nekoliko meseci u fjlmskoj publicistici i na svakovrs= nim diskusijama govorilo se s velikom zabrinutošću o krizi doman= ćeg scenarija. Neđavno, te su }P> dikovke izostale, zgađene nad sopstvenom monotonijom, i prel nele su Čayobnu reč kriza na neke druge smetnuvši s uma da latenina scenarijska kri> za još uvek nije rešena. Nije i Hy neće biti, sve do trenutka kada ćemo moći,čiste savesti, da nabrojimo bar tuce kompletnih

. filmskih ca za koje literatura, i o dramska literatura, nisu tajna, Zasad, oni se još u

vek bave čarima dramaturgije i postepeno ovladavaju tim umećem — to se, začudo, zbiva baš u

trenutku Rada svetska filmska

dramaturgija kreče novim, revolucionarnim bogazama. Mnogi od njih još uvek nisu stekli elemsntarnu dijalošku kulturu i bategaju se na periferiji kmjiževnosti, odbačeni filmsko-zanaiskom cen Njihova igra trbuhom-za-tilmom groteskna je kao prvi šlogovi detiojeg govora, to je turobna igra koja postepeno okoštava, bližeći se svom sopstvenom uništenju, umesto dđa buđe knko bi je Alber Tibode nazvao „živa igra, igra dijamantskov/ šilika kojim se nešto buši“, Njima sleduju ovi nepokloni i svima onim koji nisu licem okrenuti, uvek licem okrenuti sebi samima, svojim sapatnicima, „čitavom · nemogućem svetu. Vuk, VUČO

IAULRNANN uyakunu KOV UUUUIU!UUULULULLNINLU

Radoslav VOJVODIĆ

TT II 1

EVATI ILI POLUDETI

Devet sati moći bez ponoći devet ludosti u meni rYasporemom

mee znam, šta Ću, · ne znam koliko ću

Stojim sam na mekoj periferijskoj stanici dovojka je otišla i sad sam, čist i slobođam to je lepo od nje što je otišla

sheg veje i z2vezđe zatrpava Beograd, se gubi u perspektivi

žzvomm, zvone da se oslobode

u. devet sati moći bez pomoći dok smirem, ne znam šta Ću dok vidovit me znam koliko ću.

* • •

To je sbe što mogu sada da, učinim, da zovem sebe i da se ujedinim sa sobom samo i protiv svih

samo da se mešto dešava

o to je sada goruće i vruće bruće zato meka me prijatelji izbegavaju neka me svi na miru ostave

zanos mi ma prste izbija,

šta ću učiniti o šta ću učiniti voditi mekomna ili svet predvodđiti

mekoga u šumvw, uvesti mekoga u odu

nekoga silom, sa sobom, porediti

još, samo sila silu poštuje .,

još samo san, mi sam. silom: vojuje · protiv sveta i svega i protiv druga boga

me3u:·

sini u meomi i sa mnom i sjaj u koyenimea NEK PROPADA ONO ŠTO TUGOM SAŽIMA.

* • *

U ovom trenutku bio bih ili izmubljen ako me bih

mesrećam, ako me bih pisao disao ako me bih mirisao

ma sebe mirisao i pevao ili kliktao

o putu i Orfeju o vladarima moći i sumnje i šuma o slutnji koja sija o mama koji silazimo s uma

ja sam bio u gori kad su slabe bacali u jamu gledao sam, i boleo i ćutao dok ih bacaju

i bio sam, ma bojnom polju kad je sam poginuo još davno sam vodio Dušana da širi srpske granice ier samo kralj može kralja da ubije

ko puca prvi: bitku mne dobije

kad ološ ubije krakia tad, smrdi i daleki cvet pogmuta kasno otkrije glava: šta znači pogrešna, let još mesreću mosim u glasu i obrazu

o što je jutros Yadost u

mojim, očima,

što me damas fama od svojih otima sad, su mi Yuke pune tame i bune toplog ljutog bola ”

one soavaju W\ memiru one su same u svemiru,

kao voiske kad su same kad bitke me postoje kao vojske koje ne mogu WA sebe da osvoje.

Ritam Yitam, evo Čujem, urmebesan, Titam, mam da jesam, i vwikog mne pitam, '

% obom, tremutku što su uke stale

što mema svetlosti koja raspinje

noćas sebe proglašavam, zvezdom lutalicom, ili sumnjom, i istinom, i još prevaremom, pticom, ona zvezda koja moću blista

ona wođa oma. tuga ona ljubav čista

što da reči trn. u, Ćutanju,

da se kriju i noću i damju

što dn traže sebe m blatima svakog dama

koma buđe trave ili ptice

niie leno kad mu, vide lice Ludo dok se bogu osmehuje još u zoYi

koša zeanočimje mije krivo

ono što počinje

nije krio i kad se propinie u samoći š u. patnji prestaju svetimije

fo se zove: pesmm kanon učinšti

šta bilo učiniti šta bilo wčiniti.

* * •

Pevaju vYuke ma svim, jezicima, pevaju muke i radosti i bune i zapamnjuju

orlove juče whvaćeme

+ životinje whvaćeme

i liude wporme mabeče Wu krevetima slobode misu propale i visoko se propinju

što me moćas kunmeš ruko

o koliko će swnca biti u mojim sokovima

što me zoveš što me gubiš" što me ljubiš pesmom ovom nmeveselom! Pevaju Yeči: šta bilo učiniti.

Jubilej Milana Bogdanovića

(Pred sedamds•setgodišnjicu rođenja)

Coa SITI ru ——

Kroz nekoliko dana, 4. januara 1952. godine, jedan od najistaknutijih i najznačajnijih naših kritičara, Milan Bog danović, proslaviće sedamdese ti rođendan. Koristeći ovu priliku đa toplo, srdačno i sa najlepšim željama pozdrave slavljenika, svog nokadašnjeg urednika, „Injiževne novine" beleže taj jubilej s osežanjem dubokog poštovanja prema čo veku koji je ceo svoj ljudski vek i sva svoje izvanredne stvaralačke moći posveti te škom ali časnom poslu krili» čara.

„On se borio za jedno shva tanje književnosti na kome se temalje današnia stremljenja ka novom u našoj knjižavnosti, Svojim ličnim priinerom, svojom odlučnošću i samopregorom pokazao je kako je važan i skoro svet posao boriti se za napredak '1 knjižovno sti. To su dva razloža zbog kojih Milan Bogdanović mo= že i danas da buds prim:r najnovijoj generaciji kritičara“, (Dragan M. Jeremić)

„..„Bosdanovićeve kritike su, redovno, „lako slvaralačko kretanje po materiji umestničkog dela, bilo dramskog ili Jliterarnog. Po tom duhu, po eleganciji stila, on se priblišava Francuzima, koji su pra vi majstori takvog posla. Isto vremnno, to teorijski znači da se Bogdanović uvek kreće na

MILAN BOGDANOVIĆ

(Crtež Z. Džumhuray i estetičkom planu, da su nje» gove analize prevashodno es» tetičkog karakt-ra i da u njima socjiološka osnova dela leži samo kao daleki regulator. Tako ta lična nota, taj izraziti talenat ne samo da oll»}je Je potu i da na nju ukaže, već da je i kroz svoju interpreta= cija ponovo, slobodnu, stvori, daje njegovim radovima prvostepsnu vrednost, kojom staje na same vrhova naše

kritike.“ (Zoran Gavrilović) Pojedine razlike u mišljenjima i stavovima, koje su se tokom godina javljale u ocenama Bogdanovičevog. književ nog dela, ne predstavljaju u ovom frenutku nikakvu smetnju da se odo visoka pošta piscu čije delo obuhvata čitavu jednu epohu i obeleža» va jednu značajnu „elapa u razvoju naše kritičke misli

(MOLIJER:

007 SKAPENOVE PODVALE “i IO PI NTALA SCBNA iii RADIO BEOGRADA)

Žon Bap'ist Poklen po svoj pril:ci ne bi dostigao knj:žavnu s'avu Molijera, besnirinog 8BULO” ra „Don Žuana“, „Tartifa“, „Tr dice“, „M'zantropa“ i tolikih dru gih komedija koje su večnim temama nadživele svoje vreme potvrđuiući vrednost neprekidno do naših dana, da je napisao samo „Skapenove podvale“, ili čitav niz komedija tog žanra. To se, naravno, nije moglo dogoditi ni posle izvođenia nepretemciozne radioadaptacije „Skapenovih podvala“ Jovana iri= lova. Ali izvemo je da su takve lake, lepršave, đuhovite komed:je uvek imale svoju publiku, da će je uvek imati i 1a je sve pre nego sramota prisustvujući im opustiti se i uživati.

Izvestan broi elemenata 1 obrazaca novoantičke komedije pre selio se u rimsku, odatle u re-

Tnesansnu, a iz renesansne u kla-

sicističku. „Skapenove podvalč“, otud, eklatantan su prime?, sinteza, zbir gotovo, svih tih eie= menafa: Dva škrta ' tvrđokor.aa oca, dva svojieglava, ali i nedo volimo pnređuzimliiva „sma, dve lepe kćeri koje iz različitih razloga ne žive sa svojim Pporodicama. a treba ih prempći i prive sti i bezbroj rarPletnih, unpPkrsnih. mane ili viša zampletenih, zamumultenih i zakukulen:'h cd nosn. I. naravno, svemočni slus koii sve nostavlia na svoše mesto. odmome i editoladiia falo da svi, pa i muha, Đnwn zndovolmi — liubavn'rer mogu dn se vole. ćerke su nremađene, a oževi su se sprijateljili,

Jedma erb'liniin zamerkn rCŽišt Ma meelov'Ć air ai nevnn nešto naročito ni prne ni confra da se keže. bila bi što u radio izveđen'n fokvom iednogz feMWela niie povela dđovolino Tmčunnm o njierov'm izraz" prednostima za scemekon izvofđenie nm kome ne meže da se doondi da ve?”ki broi likova unese za izvecno vreme emnfniu i netaspozmava=nie. Prilikom radio-%vođenia, usled ograničenosti akustičkag doživliaia, to je trajalo prilično

vremena. | Vrlo korektni jnterprefator: „Skapenovih podvala“ bili su

Miia. Aleksić, Viktor Starčić. De

jan Dubajić. Stoian Dečermić, Dubravka Perić, Ružica Sokić i drugi.

Telev:zijskom dremat:zacijum četiri pr:poveike „Antona Pavl)viča - Čehova, Nada Selimov.ć pokušala je da podvuče njihove dramske valere taho da osmovni kvaliteti velikog majstora krat> ke priče, osećanje beznačajnosti života izraženo isticanjem nje» govih fragičnih detalja, humor i satira udruženi sa beskrajnom ljubavlju za sve ljudsko, briljantne konture i opšti ton pun bola i sumornosti, ostanu eviđentni. „Debeli i mršavi“, „Živa hronologija“, „„Horistkinja“ i „Podoficir Prišibejev“, četiri tak» markantne i poznate pripovetke u pripovedačkom opusu Čehov, dobile su televizijskim izvođenjem jednu novu dimenziju: Ne može se reći da su postale sastavni deo života jer to su uvek i bile, i to najsuptilnije izražen deo života, ali ovako doživliene one su gotovo usađile u gle“ daoca tragičnu koncepciju živo“ ta onakvu kakvu je njihov au" tor imao. Tragećrja „siromašnih malih ljudi“ u stvari je trageečrja promašaja, promašenih eg“ zistencija, promašenog vaspita= nja, promašenog pogleda nš svet (u tnkvom kontekstu i do brota često može da buđe pro“ mašai) a razlozi ne leže samo u društvenim ili istorijskim O” kolnostima, ı nasleđu, već, pre svega. u msihološkot konstituc'ji čoveka. Satira Čehova nije prevashodno đruštvena — u nienom sred'štu nalpzi se čovek kao ittegra'no. priredmo, psihološko i emnrnionelno biće.

Mira 'Tra:lović shvat"a je Čehova na tai način pokušavajući Ga datpi 1 živnbyi, ma kreme ie Čehov toll-o ins'stirao, 08 detaliem u sl'ci — meda je to često eovodilo do „deformacije lika. Četiri e»pmske minijnture u nie noi rež'i, sa oprorpn'm glvretmn Vilhtorom Starčićem, Miboem VO-terovićem. Slavrom Sim!ćem, M'fnom Tem'čem. Liubem Tadićem i drug'ma. bile su solidno postavlieme i sipurno vođene (iako je „Podoficir Prišibejev“ odskp?kao pretecanom monologičnošću), a eksnoziciia, muzička prafnia i, naročito, ilustracije Vladislava Lalickog (čija ruka nije morala da se viđi) vrlo uspešne i fukcionalne.

Bogdan A. POPOVIĆ,

KNJIŽEVNE NOVINE

e e e, e ae a a e a KO E O

ee: e Ta

e:

= —

_____ O o e < 4 TS KOKO S aaa = NE e

a Sayer JT 47" lk a ap ganiap | ==," rare, , JEZJR SE=Ino GO — a ara ai | ap vaSh Ga NJ, ak". od Keba ali as aatii a Ad „______ ~