Književne novine

ESEJISTUEKA

„Moralizatorske oronovedi wnetnika, imaju nečeg komičnog“ (Tomas Man)

U eposu o uručkom kralju Gilgamešu — pra= starim sumerslo-vavilonskim Klinastim zspisi+ ma na dvanznest ploča, čiju smo jednu od nekoliko poznatih varijanti, posle one u prevođu N. Nikolića iz 1956. godine, nedavno dobili u prevodu Stanislava Prepreka sa nemačkog — bQq> ginja Siduri Sabitu, čuvarica ulaza u Vrt bogova, pokušava da uteši Gilgameša, unesrećenog smhću prijatelja Enluddua, savetujuči mu da se okonme bola i umovanja o smrti: „...jedi i pij, Gilgamešu, napuni svoje {icelo... veseli se dah i noć uz harfu, frulu i igru“! Danas, skoro četiri hiljade godina posle ovog veličanstvenog spomenika stare mesopotamske književnosti, iskustvima « saznanjima znatno obogaćena ljudska čula ne mogu se pohvaliti nekim osobitim odskokom svoje moći uopštavanja opažaja u pojmove, kađa je u pitanju smrt onih koje volimo, pa mi se čini da onoj sedamnaestogodišnjoj seljančici Mirjani iz Trešnjevice kod Paraćina, koja je golim rukama pokušavala da raskopa bedem snega što se na Juhoru smičio na njenu malu drugaricu Proja je više od pola sata đavala glasa ođ sebe, nikoji savet u duhu onog drevne sumerske bo= ginje ne bi mogao izbrisati iz sećanja strahoinme slike oluje, mećave i bele smrti male Radmile Marinković, jedanaestogodišnie đevojčice iz sela 'Trešnjevice kod Paraćina („Politika“ 21. XII. 1961). Vreme će, razume se. učiniti svoje, vrisci zabomazgzania iz đubine snežne gromađe izbleđeće u sećanju devojke Mirjane, ali psihološko rastojanje između pamćenia i zaborava ne rasteže se i ne razvlači đo totalno antipodnih stana svesti, i mi, fako, svi skupa, koliko nas ima (i koliko ]i nas još sve neće biti), iako nismo mehanička suma, prosti zbir događaia koje smo doživeli, jesmo i ostaiemo (i vazda čemo biti) psihička prerađa i simteza trenutaka koje smo intenzivno doživeli i preživeli. bića transformiranih tragova žestokih emocionalnih stanja, veli-> čanstveme ruime sudbinskih otkosa i udara. slivovi afektivnih rečica i pritoka ođasvud, sa svih strama, iz svih zaseda košmarskog meteža odnosa sa bližnilma. sa stvarima i pojavama, sa slučajnostima među kojima se migolilmo od meobaveznog rođemja do neprikosnoveno neumifne smrti. , „Oda radosti“ #5. 9 klasičnog pesnika tek Fridriha Šilera, S oj, proslavljena ši-

“ rom sveta, završrym stavom Betoa Venove Dovete sim ~ . fonije, poziva nas, 1. doduše, rečitati{* vom so!O- basa, | ~ posle pakleno stra _ vičnog orkestErE skog sedmozvuka

. (u repeticiii počet . nog odeljka tog

slavnog stava) da

intoniramo „pri-

jatnije i radđosnipa kako se ovo veoma čuveno

je“ tonove,

i već pril:no ispucćno Betovenovo delo o» bično prednje u ponhoćn'm novogod'šnjim emisijama mnogih rad:io-stanica, valjalo bi

da i mi, sleđujući ljubszno l:omercijalnim pozivima tolikih naših ugostitelistava, bioskopa i sličnih razonodnih postaja, okrenemo drugi l:st, subrotnosm»mo različit od tmurmih remin'scenm= cija u prethodnom, uvodnom pasusu našeg ma» log omleda uoči Nove gođine, Ostajući, u jedwim literarnim novinama. na terenu književnih asocijacija, mi ćemo to smesta i učiniti. setivši se srecno — koliko bismo želeli da i Nova godima svima, osim Aihmanima. bude srećna 1ednog leno npo'samom omslednm Zorama Mišća u listu „Danas“ (br. 14 od 22. XI još uvek ove godine). u kojem je reč o savremenosti i tradđ:ciii 4 ıı košem se. ako smo đobro razumeli, zasfiuma gledište veoma slično i blisko sleđećoi mšsli Irora Strav'nsko" iz niegove čuvene „Muzičle ĐOetike“: „Tradicija je nešto sasvim druro nero navika. čak I kađa bi sama oma hila izvrsna, pošto ie navika, po svošoi đefinicii., nesvesma tvorevinn. Foja imn tendenciju da se mehz:mizuše, dok trpd'ctia mpaetaie iz sveemog stava i smiKliene slriemosti. Pr•vn trađiciia niie sveđožanstvo završene prošlosv”. ona ie Živa smama ko'a podstiče i použavn sadnšniost“. Iz dnljeg razla> gania Stravineiom o ovom bitaniu vidi se ipemo da on stremn đeli noznimliivanše metod? od u> vania trad'cile i đa se, po nšiemu. is**neko nađovez*vanie na tradiciiu obnavlim zato da bi se načipa nešto novo. a ne da bi se ovonavlialo i podrpžavalno već stvoreno. Mnoge savremene

obrađe pntičkih mifova (rod nas. na primer, drama TovPenma Hristća „Čiste rnkeć ili redibdramn Tinđomirn Konstmmfinovića „Taridkn“)

razviininm potemeiiplne ideine menmučmosti već fiksetypnih m'feloških tema. dpinći lrovima drevgne orošlosti kao simbolima onštelbidelršh etanig 1 duhovnih mamona sva ona razvoina proširemia 1 sve one filoyofsko-noeteke transfovrmnoiie tite đonunšeno i izmeniemo isketvo spdnčšmineti me samo da omo”ućava i dopušta, nego čak i nalaŠe. zahteva. Upravo tako i tim putem elementarne i bitne zpionitosti humanosti (u npšširem a ne snmo u etičkom smislu te roči) ostaiu ofuvane i prođužene (vremenski i prostomo dalie prenete). đok sve ostale istorilske i kulturne ualovnosti — forma, emolivni varjietet, ideina klima, čitav izraz — ne!znstavno podleže prome» namn u smislu stvaralečkos osnvreme”niavpnm a.

Poznata je neorisinpilnosf mnogih drpmatuT~

wlienmtrovim demn. nomšnlnntna Bkih tema u Seksoirov' lakoća sa koiom ie veliki pesnik (po mom Pm votnom dumogodišniem uvereniu “veći psenik, e i grecifičmo

; tI. U siholoe i filozof no drnmmpP . i konstulrtorskom poslu i »đntku poynyrišnov U? metn'hn) — 1i1mno u rad potovu manterfiu vu gih movnnišmih pismen miomnvn Vremena. ZO

beTeg takvog, remespnenog ha OMR ški čuvenja i negsovanin dramnfu”? rafbn

dahu i rezmanhu indđivi ke poeije. ope samo niemu etsko-filozofske klime u

epohe, upravo je u kreativne šek”pirovs svojstvene unuftarnje po

KNJIŽEVNE NOVINE

i BANOVIĆ STRAHINJA. | DOČERUJE NOVU GODINU

obrađama _pozajmljenog tuđeg dramskog gradiva. Nije, na žalost, načinjen istraživački dragocem elsper:ment, da pot ili šest poznatih i proverenih savremenih dramslih pisaca obrade „San

letnje noži“ ili, ako hoćete crnu stranu ljudske ,

zalconitosti, „Ričarda III“, — ne po pamćenju Šekcpirovih scenskih situacija, obrta, sudara, odnosa, pa i samih stihova, već jedino po poznavanju {unkcionalnih spregova glavnih likova (dramskih „karaktera“! — a da je taj eksperimemt gdđegod načinjen, uverem sam da bismo dobili pet ili šest umetnički bitno različitih ko-

Pavle STEFANDVIĆ

međija ili tragedija, kao pet ili šest individualno specifičnih ciklusa dramskih varijacija na istu „zađatu“ temu. Nije iskliučeno đa bi — bež tendencije parodiziranja — neki savremeni pesnik u predloženom opitu dao „San letnje noći“ kao tragediju kafkinskog preobražaja čoveka u magarca, a drugi istinski. umetnik koncipirao „Ričarda III“ kao molijerovsku, volterovsku ili direnmatovsku komeđiju stalnih promašaja mere u brzopletim akcijama jednog karijeriste. Mi smo danas, uostalom, prirodnim i logičnim razvojem sviju grana umetnosti, sa svima specifimim zakonitostima u njihovim jezicima, dospeli do stepena toko radikalnog napuštanja načela imitacionog odnosa umetničkih konkretnih slika prema povezanosti odgovarajućih femo-

if,

· mena u samoj prirodnoj, dđru= · štvenoj i subjektivno ljudsioj misaonoj i emocijalnoj) stvar= nosti, da proces rud:mentari> ziranja fabulativne konstruk= cije, i u narativnoi prozi i u dramaturrji i u filmskoj umetnosti, ne samo da ne predstavlja više nikakav sumpb*om rasula i raspada formalnih struktura u ovim pomenutim oblastima slikovitog izražava– nja, već noprotiv potpomaže intenz'viranje simbolike konkretrh umetničkih slika (opisa, scena, dramskih situacija) kao nosilaca potencijalne misaone Klime umetničkog dela kao svojevrsnog ispoljavanja sintelizovanog i tramsponovanog autorovog sveukupnog životnog (saznajnog i afektivnog) isku= stva.

Sa estetskih pozicija ođbrane umetnosti kao aktivnosti koia unosi u čovekovu egzistencijalnu situaciju objektivne izmene svega onog što je u samoj materijalnoj strukturi sveta uslovljeno ljudskom delatnošću uopšte (a ne samo čovekovom posebno umetničkom delatnošću) aktualizacija drevnih mitova ili stvaralački dinamična i slobodna aproprijacija tuđih temata nije u stvari ništa drugo đo permanentno vitalno pro dužavanie — metaforično govoreći — jedne određene partije šaha u kojoj je obavljeno otva~

TRIBINA

JOŠ JEDAN

DUALIZAM

Tomislav LADAN

lutno dekorativno, kao 1 cije-

Strančarenje, oličenje straha i tuđoanja od drugih, svakako je jedna od osobina primitivnijih mentaliteta, pa i kad se javlja u svijetu lijeoe književnosti. I tu ima osoba opsjednutih željom za vlašću i utjecajem, do kojih najlakše dolaze kad se olbruže zgodnom skupinom istomišljenika slabije volje i slab:jeg uma. Sto7a je vjerojatno i u korijenu bačnog dualizma našm suvremene HKknjiževnosti

· (mođernizam-realizam) | neka

wrsta ksemofobije među literarnim slctupinicama, kaoi Wille zur Mccht prožom'h i nametljivih pojedinaca... Istina, svi mi znamo (pa ipnk upravo ovo zaboravljamo) da u biti nema ni mođezrnista ni realista, nego postoje samo pisci i nepisci, stvarni književnici i književnici na silu i pomoću sile.

I godinama već, maskirani neopozivom dijalektikom stvarnosti — dakako u svakom trenutku onom pravom — isključivi pobomici jedne ili druge strane motaju se okolo književnosti i po njoj, a ona od toga ima mnogo više štete nego koristi, — Modernizam je tako đobro došao kao izgovor za tolike sm aašenosti i polu-pismenosti, zašti» ćen „neodoljivim i posveče= nim Mrilaticama „sna“, „utopije“, „avangarde“... Jer tko da ođoli, na primjer, kakvoj saveznoj lirskoj kokoši (koja se zaklela da cijelog života igra buntovnow junošu) kaid ova prevme očima i izjavi đa je ona uvijek za budućnost i pobunu novog!... Realizam je opet laskao onim starim mudrim „sovjetima umjerenosti, pslagičevske brige za široko čitateljstvo i hvalospjevima kompleksnoj i plemsnitoj duši našeg sela, Realizam je zna čio nešto u prošlom stoljeću, kao i modzrnizam 'i prvoj četvrti ovog, ali su za posliednjih desetak godina, u tolikim našim Književnim zasjedama i podvalama, te riječi najčešće izgubile svaki smisao kultumog pokreta i književne škole i postale paravani u međusobnim kavgama pisaca častohlepnika i u njihovom otimanju za naklonost nadležnih. Tako su jedni udvarački svirali na zvonkoj žici vječite novine i bunta, a drugi podvorljivo i umilno u tonu širokog „prosvjetitelistva i O nog ređa u pisanja koji laska svakoj administraciji pa i kul turnoj. Najbolji se među piscima nisu miješali u taj sumnjivi ašit uk, već su gled-li da budu što dalje od svih tih književničkih podvaln i nadmetanja, znajući koliko je to isprazno i koliko sve one naručene pohvale i pokuđe samo još više otkrivaiu onog mođemističkog ili realističkog miša zbog kojeg su se toliko tresla naša Žžarnalistička brda·

Nama se iz generacije u generaciju, još od prošlog stoljeća, gube d'agocjene energije u besmislenoj vojni za propale stvari ili — što je još gore — u boju za izmišljene stvari. Ponašajući se po pogubnom pravilu da onaj koji ne misli i ne osježa kao mi, uopže ne misli i ne osjeća, ili krivo misli i krivo osjeća, naime: onaj tko ne misli kao mi taj je dogmatik (ni ne pom:islivši da je upravo to najgora d

go više gledali na pripadnost pisačkom taboru negoli na vrijednost djela. Iza privlačne parole avangardne umjetno=

'sti (koja je značila novina~

renje, propagandu u vlastiti korist ili naprosto ništa) i pedagoško - andragoškog gesla zdrave umjetnosti (što je najčešće predstavljalo tek ispri= ku za nedostatak talenta i kul ture) — književni su samozvanci priređivali lov na vještice u ime svih pozitivnih atributa društvene svijesti, koje su oni automatski smatrali svojim posjedom. Pojavio se tako u ovih desetak šarenih godina- i profesionalni buntovni književnik, nešto poput saveznog nogometaša, prvosvećenik „buntovne mladosti“, koja je sve dotle bun-

tovna i sve dotle „mladost dok svira prema njegovim notama. A kad to ne čini,

onda nije mladost, neso „mla di konzervativci“, „legija mladih i mlađih kKklerika“, kako je, na primjer, '1 Pobjeđi od 26. XI. 1961. Oskar Davičo pošastio pisca ovih redova i nekoliko njegovih kolega samo zato što nisu „povodom njegovih knjiga zapjevali ono sm erno hosanna. kao što to čini svita njegovih miljenikanapisnika. ...krive su riječi i ovdje skrivale prave namjere. Jednom je široki pano realizma skrivao laž lakirovke, kao što je bojni poklič mođernizma, pod tvorničkom oznakom njezinog rastvarača, bio pokatkad — samo drugi vid iste pojave. Ima realista dogma-– tika (kako bi rekli modernisti) i modđemista „dogmatika (kako bi rekli realisti), jer dogmatizam nije isključivo svojstvo niti onih koji pišu uobičajeno niti onih koji pišu neuobičajeno, već je pretežno oblik mišljenja i način gledanja onih „literatora“ koji se guraju u književnost neknjiževnim sredstvima.

Rezultat realističkog „fron-”

ta“ su desetine i desetine izmišljenih pisaca, koji su lako uletjeli u KMmjiževnost, ali se sad u njoj teško snalaze. A rezultat modernističkog „fron» ta“ je gomila liričara-deliričara, koji nemušto pjevuše u svo je vlastite uši, i dovođe do to-

ga da se poezija shvaća apso-

logmn) — ti književni dualisti i šeparatisti su mno=

la kultura apsolutno reprezentativno. Najzad, ako ima nešto pozitivno u desetogodišnjem suproistavljanju modernizam-realizam, onđa je to mogušžnost da sudaranje dviju dogmi ne mora rođiti treću. Uz to je nepobitna istina da književnost sve manje biva izmečarka pedagogije, što je lako mogla biti, (ali ne bi smjela biti ni puka igrarija, što dobrim d'jelom danas jost)i 'da je naše cjelokupno pispnje živnulo, iako je ono mnogo zanimljivije piscima nego čita= ocima.

Kako wu danas realizam i modernizam prividno književ ne oznake za stvarno neknjiževne oznake za sfvarnmpD nec književne „pojave iz široke i bogate oblasti častohleplja i taštine, kritika mora paziti da se i sama ne prevari, pa ne počne sjeći na dvoje živo tijelo književnosti. Dužnost kritičara nije da postavlja prijeteće nat pise (Realist — čuvaj se! ili Modernist — čuvaj se!), niti da „gipsuje“ pukotine na ličnostima „reklamnih izvoznih pisaca, niti da drži počasnu stražu uz krupne i frapanine fraze „avansardnog“ možJernizma ili „zdravog“ realizma, nego da nedvosmisleno napiše ono što misli kako o knji-

ševnom početniku, tako i D reprezentativnom preživaču lovorika· A kritičar je još

najmanje psihiiatar koji treba da liječi komovlekse naših literarnih umišlienika. On jednako treba da prodre kroz dimnu „zavjesu modernizma kao i realizma, do samog djela i da se njime pozabavi. Nećemo se (radi varljive utjehe na koju se ljudi oba-

vezuju iz sentimentalnih ili koristoljubivih razloža) '_*ati irealno-pogodbenim „reče-

nicama, . te govoriti kako bi bilo da nije bilo izmišlienog dualizma „realizam-modernizam (i da ga već nema kao što ga još ima), tim prije što je naša zajednička slabost kri va da se taj fantom tako đuboko uvukao u svijest naše suvremene književnosti. Svaka borba sa utvarama je smijebru sreću kao ruđarima kad se šna, ali i teška, pogotovo ako su ove i opipljive. Kritici koja će se upustiti u donkihotsku borbu s njima, požsljeti je doDO NV u mračna podzemna okna.

e: p fi Gq t-

«

rahje, a eventualni „mat“ ili „remi“ rezultat samo je radni povođ za restituciju onih ranijih pozicija sa kojih bi drugi igrači ne samo mogli nego i morali razviti muodificirane, drugačij& funkcionalne relacije, pa zato i realizacije. Moja, na žalost još neostvarena narativna serija o sedam smrti Gavrila Kuželia nije zamišljena kao fantastiČčma igra resurekcionih čudesa, već kao kombinatoričko-analitička permutacija razvojnih stupnjeva jeđnog datog poetskog jezgra sa kinetičke tačke koja omogućava promenu pravca (a svaka tačka umetničke egzistencije motiva, baš 'kao i tačka non-egzistencije, sadrži potemcijalnu energiju za više takvih promena).

Iz istog ovog aspekta moguće su veoma raznovrsne evolucije jezgra bilo koje naše narodne pesme ili pripovetke, u sasvim savremenim filozofsko-poetskim inkantacijama, pa je zapravo više za čuđenje što se niiedđan naš današnji Umetnički stvaralac tom finom i odgovornom „igrom“ nije pozabavio, nego što bi bilo za čuđenie đa su tim poslom mnogi ušteđeli sebi trud nađ invencijama o bitno nevažnom postavlianiu fabulativne osnove misaonim emanacijama čiii je start moguć — iz svake tačke. Ja ču ovde uzeti za primer i u odbranu zastupame teze samo oošte poznabu pesmu „Banović Strahinia“ iz druge knjige matične Vukove zbirke, a upravo nlen izvanredno eliptični i jako konđenzovani završetak klasičan je primer potemrniialne tačke mogućeg novog „otvarania“ igre. Ban je bio u gostima kođ ženine porodice. oca i breće. u Kruševcu. Dobro primlien, zadržao se poduže. Iznenadno maičino pismo od kuće surovo ie prekinulo femiliiarn idilu: iz ogromne furske voiske pristigle na Kosovo, samovolini anarhoidni Vlzh-Aljja izbio je na orbitu ličnih privptnih avantura, načinio je lom u dvorcu Beniske i odveo sobom banovu supru?u. I otac i braća slteDtičnmo gledaju na banovu plnmenu želiu da, uz nijhovu pomoć, povrati izgublienu. Otac ie oo bito oronicliiv realist: ako je jedni noć provela ga elegnntnim oftmičarem, ne može se rekonstitu:sati mima oređašnia sreća braFm. Tdjut i dvostruo uvređem, bnn uleće u inmdividđuPlnu

· akciju, 'U izvenredno tananoj eoizo" usputnog “susreta sa starim 'derv'šem. banovim bivšim i na

veru oftnuštenim zaroblienikom, pesnik nas uvlnči u vitešku atmosferu „Ppmpriiatelievania „među neoriipteliimn. U međitevalno orooisnom turnir skom duelu sa naizad pronnmđemim siımarnikom, kritični moment je poziv oboiice žemi kojin posmatra bitku. da pomogne. Banova je reč: pomozi omom koji ti je draži, Aliima: meni. ier on će ti celog veka prebacivati. Žena se odlučuie za — smelog avanturistu, liubavnik»", Kađa ban inak pohedi. ona bi đa beži. no muž ie sustiže i odvođi ocu i braći. koii predlažu surovu kaznu ıimištenja, Nisu nomogli kadn jie trebalo, a sada bi đa suđe! Banovo rešemšje ie drugo: prekinuće sa nilmpP. a niu će znadržetii uzn se. Pesnik ne govori ništa o stvim ieseniim kišama, o zimskim smetovima nađ obnovlienim i zalrplienim zamkom i brekom,. o vremenu koie nnilazi. da teče u ćutaniu unuftarnies mučenian ili 6 grozničavim prepirkama koje će se vrteti u krue. beskraino, do smrti. ili đo zaborava. do invelidskog isceljenia (ili zPcelienia) povređ—e pordostti, tnštine. sebičnosti. liubanvi. čegn li. Ali, kada to dvoie budu sedeli za stolom, licem tt lice. iedđna, recimo, snrtravska. jli kamfievsta. ili betetovsmn drama MWMipiče i plamepće Wwnrnvo onim vaznnašnijm sveliudđek'm tramnffm!m elemenfarnim sTemn Weše nmreegapilnm gsredmij vek i SVPWi „lokalni kolorit“, kno i G'lpnpmenšovi vani u misaonom susrefu sm meminovnošću prolaženja, smrti, pretvaranina u blato. J Ovlašno je ovđe sdicirana samo jeđna filozofsko-moetska tenziia čovekove (i Ženine) untitamie klime. Moguće su. naravno i druge, sasvim drugačiie. Pesniknvo jie da odabere situaciiu, no apriornoi nužnosti svoie sopstveme stvnralačke klime, a ne obrnutim ređem. Pesnik nije ni tužilac. ni advokat. ni sndiia: on je semo stvaralac slike. Da i „zaDletn“, ako ga baš hoćete, ali ı fantemngorično mrnpničnv'm tanisoriiprea Milice Zorić, stoie, fpWko, neka utverna bića iedmn prema drugima. lišena sveke predmetne određenosfi liknvmn-drpmntnri-ac smisln, a jedan oe”omni nesničiei plnmen liže đo tu nebesa, ona pmklena, đemonetrn. strahotno poražena, razvaliena u svima nama. Eto. prekostitra, eeđeće hilinđe i hi1linđ• linđi i dočželivače veeeTn Novt godin I od omih koji sm nedavno nmroŽMifeli malu ve«t o smrti devoi\čice jz se!n 'Trešnievine knd Prmr”č'mna, od ođTonišenim belim brđem snega, mnnei, mnnei će prihvatiti sevet ammeveke hne'nje Sidori Snbitu: „...šeđi i pij, Gienmešu „mnamuni svoje ten“! Samo če se. možda, u kojem neeniku TOditi omn mrlia sećomip nn gromnđm helog snen. edna <e drneevi hor Teal mwmim čačamn. O ni o foi smrti ni a sterišni Mirinnt, hoia le porim rubnmn uzpoeTttidmn ompla po snemu. mn Juboru, nirndn mem Diepfi, nn 9 nebnm sti, ko mn krđ, mniaviće em, evakntn, mn mriža meooštam mrevp/inmna Mohtelipip , DAMA Nant wat, Pa necntnimn Vitfrađwo o | ettonn Sender „St ĐOoOeziip Te m enBaeTiamigq, n "Tampe Mon ie pteen: „...mn oba Mole da može iM ar femnqominm etonrmne?{ | čete enme eehoe, 11 tnneti ntie u rici da „memvne#i momve!čto g ifnm!Maim nemp-

hom““, A tainl | temni plamem Dneme o Banović Strahinji prepun je poziva pesniku — 1 u veseloj noći uoči Nove godine, UJostalom, ban će 1 sam probdeti svu tu đugu noć,

5