Književne novine

SAVR

EMENA PROZA

Miodrag BUL\TOVIĆ

ako su topovi sve jače gruvali sree mu više ni Je, oprezno jašući, gledao modra nedra planina i ta a izbočine što su dosezale gotovo'do samog neba. Znao je da su te gore, od kojih je bila svežina, pune ljudi s puškama, i ledilo mu se srce. , · Približavao se poljani, na brzu ruku pretvorenoj u aerodrom, i zaključivao da bi pametnije bilo da je ostao u svom stanu makar i sa Vittorijevom verenicom. Nervozno je kašljucao, ne obzirući se na svet što je izlazio da ga vidi. Činilo mu se da Horacije sporo gazi, ali se pribojavao' da ga podbode. Hteo je što pre da stigne do svog aviona, i da zaboravi čudnu stravu što še cedila sa planine,

Ni sjahati bez stolice. pukovniku nije bilo lako. Poručnici 1 vojnici koji brzo pritrčaše da prihvate i odveđu u hlad konja, gledali su kako kao vreća klizi niz krilo sedla. Mrštili su se, jer ih je smeh nađdimao. Kad se, najzad, nađe na zemlji, pukovnik. Allegreiti oseti silnu lagodnost. Odbaci uzdu i bič od volujske kože, i pođe ka aparatu što se zeleneo na sred leđine. Bio je to malen, dvokrilni, školski avion; do. ulaska Fabijanijevih četa u gradić pripadao je nekakvom sokolskom društvu. Pukovnik PFabijani ga je pregledao i zaboravio: meštani i seliaci bi ga rasturili i razlupali da se nije nalazio sove strane žica. · Sutradan. po T'abijanijevom odlasku pukovnik je naređio đa se aparat čestito pregleda: jedan od šofera, onaj Turiddu Barbaga!llo, kome je nekad avijacija bila strast, izvestio ga je da je aparat gotovo ispravan i upotrebljiv. Pukovnik je tađa nareGyo da se cco oboji, a naročito da se prebrišu ranije oznake i brojevi. Mesto napisa HRABRI CRNOGORAC, lično je ispisao RIMLJANIN. S vidivom nelagodnošću ušao je u aparat i osetio da je mnogo važniji i opasniji no pre. Tako nije bilo njihovog natpisa, meštani su se divili zelenom orlu što se opet vio iznad njihovih krovova. | : |

Topove nisu mogli'umiriti ni sunce, ni žega. Pukovnik 'Allegretti nasloni lakat na krhko krilo i zapita vojnike je li sve u redu. . ai

— Jeste, gospodine pukovniče, reče u ime petorice kaplar,

— Može se, dakle, uzlete? upita pukovnik žmirkajući.

— Može, gospodine pukovniče, reče kaplar. i

Gledajući pored aviona i u daljinu, pukovnik primeti da je poljana sa koje je svakodnevno, obično u ovo doba, uzletao njegov kobac, osigurana još jednom žičanom ograđom, Osmaotri ponovo krila, trup i rep aviona, i naredi da dovedu Turiddua.

Priučenog pilota Turiddua tražili su đuže no malopre Hora> ulja. Najzad rekoše da je otišao da se bućne u reku. Pukovnik je obigravao avion, zagleđao ga sa svih strana. Toplo i nežno voleo je svog kopca, i nikako nije mogao da shvati što mu iz vazduhoplovne komande nisu odgovorili na ono pismo: izvežta= vao ih je da su njegove čote u naftčovečanskim borbama sa crnogorskim odmetnicima, ne izgubivši ni jednog čoveka, zarobile školski avion tipa tog i tog, Iako je pismo bilo službeno i strogo poverljivo, iako ga je do Komande odneo specijalni kurir, odgovor nikad nije stigao. Komandu je izvestio još jednom. Nađajući se da ćc mu odgovoriti, i da će sve biti referisano generalu, dođao je da je u borbama oko aviona ubijeno trideset i četiri do zuba naoružanih Crnogoraca, i da je dvadesetak njih, takođe uz velike napore i rizik, zarobljeno. Opet nikakav odgovor, ni pismen ni usmen, nije stigao.

Iako je đan bio vreo, Turidđu Barbagallo je cvokotao. Mokar i nezakopčan, bled i neodlučan, prilazio je pukovniku koji ga se oduvek tiho gnušao. Pobivši. se uz sam aparat, on htedđe nešto da kaže, ali samo izbeči sitne i bezbojne oči i gamuca. Pukovnik ga shvati; reče mu: i — U redu, Barbagallo. Sve je u ređu.

— Ali, gospodine pukovniče... n i : ; — Kažem da 'je sve u'redu, reče pukovnik. Možemo li u avion? WM Ma :: a U. Turidđđu' zape: Oči“ uši: bališe mu se krvlju...

er: Možamo” 1 u" avion povikom, kao. i'obično; pukovnik

žemo li?! 10 Ji a : — Možemo, gospodine pukovniče! kliknu srećno 'Turiddu. A što ne bismo mogli. | |

Pukovnik ga je gledao: široke vilične kosti, jak i crn vrat, duge ruke i kratke noge. Pukovnik mu reče:

— Onda naprod, Turiddu.

— Bazumem, gospodine pukovniče.

— I benzina ima, Turidđu.

— Još za deset ili jedanaest letova, gospodine pukovniče.

— Sila si, Turiđdu.

— Tako je, gospodine pukovniče.

Navikli na slične razgovore, vojni pukoše u smeh. Smejali su se, i to glasno, i kad je nezgrapni Barbagallo uvlačio u avion ipak zbunjenog pukovnika. Ne'uozbiljiše se ni kad se rasilimani avion odlepi sa zemlje i vinu iznad najbližih žica i voćnjaka.

Avion se peo brzinom bolesne ptice. Pukovnik je gledao kako Turidđu vešto pipka i okreće nekakvu dugmad i žice. Bojao se i, da Barbagallo ne bi primetio niegovo bledilo, neprimetno je dlanovima trljao obraze i čelo, Ali su mu i ruke bile žute i hladne, Pokušavao je da zine, da kaže bilo šta, kako bi ođagnao ružne mysli. Četvrtasti Turidđđu je kašljao i baratao instrumentima, i on je ođugovlačio da se glasne i tako sebe uveri da je još

v i čitav. . i Ža Ne znam koji me vrag tera da seđam u Ovo čudovište, pomisli pukovtnik. Liuđi se u ovim mutnim i nepriiatnim vremenima trude da sačuvaju glavu i izbegavaju sve što je iole rizično, a ia kao ludak srljam pravo u svoi grob. Vrag neka nosi 4 mog „Rimljanina“, i svu svetsku avijaciju. Grom spalio svaku vojsku, makar ona bila i italijanska. Đavo neka nosi i ovog kratkonomog jazavca iskraj mene koji me iz dana u dan približava

Sri reć su bili iznađ gradića. Dobro je poznavao te čađave krovove, te nnakaradne dimnjake. i te krive i pirlave uličice koie kao da nikad nisu vodile. Nadđletao je i crkvu i džamiju, ali nije smeo da se nagne preko prozora i vidi da li hodža zapo-

meže, | je li se makao ispod pravoslavnog zvona onaj u dlake zarasli crnogorski majmun. 7

— Vidiš li šta, Barbaggallo?

— Narod, gospodine pukovniče,

— A šta rade, Turiddu? i

— Kako ko, gospodine pukovniče, Neki iđu a neki ne idu.

— A čini li ti se da se skupljaju u grupice?

— Da, gospodine pukovniče. Idu u kafanu, |

Motor je zujao. ; 5

— Da li si kadgod čuo da pomišljaju pa pobimu? Izgleda mi.đa dosta lutaš i mešaš se i sa samim đavolom. a

— Oni samo kukaju, gospodine pukovniče. |

— A da li nas mnogo okrivljuju, Turiddu. Grde li nas?

— Pa, kako da kažem, gospođine pukovniče... grde, ne može se reći. da ne grđe. Opet kako ko, Ima ih koji...

— A šta im ti onda kažeš?

— Šta ja tu mogu, gospodine pukovniče. Znate i sami đa sam ja mala vlast. tako reći običan vojnik. Čini mi se da bi drukčije bilo da sam unapređen. Ovako svi vele, gospodine pukovniče: Turiddu je samo vojnik, Turiddđu je naš, Turiddu nema razloga đa bude opasan... Turidđđua neće da unaprede, i tako dalje.

Pukovnik Allegretti ga je gledao iskosa, sa neskrivenim gađeniem. Ljutile su ga njegove lukave očice i okrugla usta, oko kojih je igrao uvek isti osmeh. Jazavac, reče u sebi pukovnik, pravi jazavac. Ne jazavac, već tvor, dodđade, tvor koji večito žmirka sjajnim i podmuklim očicama, a ništa ne uspeva da shvati.

Sumnjivo kloparanie motora trže pukovnika. On još jednom poblede i uzvrpolji se. Učini mu se da će se, pre no što do kraja doveđe svoju misao, motor zapaliti, i da više živ neće dodirnuti nogama zemlju.

— Juče sam ti naredio da taj kvar otkloniš, reče pukovnik i oseti nelagodnost pod grlom.

— Ali taj kvar je nemoguće otkloniti, gospodine pukovniče, reče vojnik.

— Pa gđe je greška, Barbagallo? ljutito će pukovnik sakrivši u džep ruke koje su mu sve primetnije drhtale.

— Ne bih znao gde je, poče zamuckujući Tariddu. Ali svakako negde unutra, u motoru, gospodine pukovniče.

—1T ti ga, pošto si običan vojhiky-ne ·bi"mogao tako lako.

prekide Turidduovo mucahje.' U avion, Barbagallo, u avion} Mo- j\\otkloniti, „pattoeti, pukovnik naglašujući svaku. reč, Je Ji tako,

Barbagall

— Tako nekako, gospodine pukovniče.,

— Ukoliko u toku današnjeg i sutrašnjeg dana. buđeš otklo> nio ove sumnjive šumove, bićeš unapređen, šapnu pukovnik i .u svojoj bujnoj uobrazilji vide svoj unakaženi, ugljenisani leš.

— Uvek sam sve od sebe davao, gospodine pukovniče, reče 'Turiddu i pocrvene.

Leteli su iznad trga. Videli su jarbol sa zastavom, tenkić i vojnika. Gledani sa visine, i vojnici i civili bili su mali. Kad god ih je posmatrao ovako, pravo u potiljak, tiho im se podsmevao. Micali su se, ruke su širili i prepirali se; ali smeh ovoga puta nije hteo na pukovnikove usne. Brađa mu je podrhtavala. Ljudi na zemlji bili su živi, vrzmali su se oko kafanica, i smrt je od njih bila daleko.

Poglčdao je vojnika. T on ie bio bled. U ogleđalu što se caklilo među instrumentima video je svoje požutelo i uplašeno lice. Motor je sumnjivo kašljao.

— Turiddu, poče pukovnik da bi savlađao strah, slušaj ti, Barbagallo! ·

— Izvolite, gospođine pukovniče, reče vojnik,

— Je si li siguran da ćemo se živi spustiti?

— Nisnm, gospodine pukovniče. i

Pukovniku se činilo da propadaju, i đa već nisu daleko od minareta džamije. Oči su mu bile pune neke skrame i magle, i on ništa više niie viđeo. Trljao je obraz i hvatao se za čelo. A u aparatu je krklialo. Hteo je da krikne.

— Koja je tvoja poslednja želja, Barbagallo? tobož tiho će pukovnik. i

— Unapređenje, gospodine pukovniče, reče drhtavim glasom Turiddu.

— TI ništa više?

— TI da idem iz Crne Gore, gospodine pukovniče,

— Tako, pravo na aerodrom, reče pukovnik kađ primet! da avion promeni pravac. Tako. kaplare, tako sokole. Samo pažljiivo. Važno je da živi stignemo. A onda ćemo se nppiti onog njihovog otrova, one šljivovice, Je li tako, Barbagallo?

' — Tako je, gospođine pukovniče, živnu vojnik. Kaplar

TOHtIDDU I ALLEGRETITE

# |: 7.) .

Turidđu Barbagollo mnogo voli njihovu rakiju. Obožava Je. "te ste, možda, i vi primetili, gospodine pukovniče..

Strah je sve više stezao pukovnikovo srce. Zatvarao Je oči 1 zamišljao život na zemlji. Video je sebe na trgu, u kancelariji, u svojoj.sobi sa Vittorievom verenicom.

Slušao je kloparanje motora. |

Ako ikad siđem živ na zemlju potpuno Ču promeniti živo,

Šaputao je u sebi pukovnik Allegretti. Prvo ću ići u Malićeviu

krčmicu i pomešati se sa vojnicima, sa tim malim i običnim- i dobrim lujdima koji pijano i iskreno nazdravljaju kako onima koji prekorače prag krčme, tako i golim i raskrečenim ženskim. telesima sa zidova. Pa ću se napiti kao moj Barbagallo, ili kao kapetan Assenza prema kome sam bio nepraveđan; ili još više, i tako da će me, punog rakije, nositi preko trga. I zato što ću biti šiv i veseo, i to pet ili šest puta živ, živ više puta, živ više no. sad kad mi se čini da sam poluleš, đakle, zato što ću znati da nisam u ovom prokletom vazduhu, poljubiću Grubana Malića w živo, tvrđo. ljudsko čelo, i daću mu neshvatljivo veliku napojnicu: jer on mrda i rukama i nogama, jer nije ugljenisani leš koji se crmi pokrai srušenoga aviona, jer želi da diše. WORK MM

I neću više biti životinja, šaputao je kao u groznici, i neću biti strog ni prema kome. TI priznaću ono dete u Grčkoj bez obzira što je moie koliko i nekog drugog; kao i svako drugo kopile koje budu rekli da sam ga ja, igrajući se, napravio. Priznaću svačije dete kao svoje, samo da se čitav spustim na zemlju, priznaču makar ih bilo na stotine. Ali hoču živ da siđem, đa budđem živ među živima. T komunizam ću kao i ono kopile priznati, jer 1 oni su ljudi sa dve noge, dve ruke i dve glave, jer i oni žele da žive i da dišu, i da ne budu u pustom vazduhu kao ovo ja danas: I svakog drugog đavola razumeću, priznaću 1 usvojiću, pa ću po= četi sa celim svetom da se grlim i da obilato praštam. Pomilovaću i pustiti više od pola zatvornika koji tamo leže zbog širenia ko munizma. U čin majora unaprediću kapetana Vittoria Pottina, s onda ću kidisati na niegovu verenicu: zagnjuriću nos i glavu među njene sočne i velike grudi, odgrišću joj vrhove i punak?; i grišću je, i ješću je, i imaću jie ne samo jednom već bezbroj: puta: i neću se micati između njenih nogu sve dok ne shvatim da nisam u avionu, đa sam živ kao i pre, i da sam na neravnoj' i dobroj zemlji. I niko me više, daiem časnu vojničku reč, neće naterati đa sednem u ovu idiotsku krntiju.

— Kaplare, šta bi radio đa si na mom mestu?

Glas pukovnikov bio je tužan i drhtav. :

Turidđu Barbagollo začudi se pitanju. Onđa se uplaši odgo“ vota koi mu je bio na vrhu jezika. U ogledalu spazi namršti o pukovnikovo lice i reši da odgovori bilo šta. |M

— Dakle, da sam na vašem mestu, zamuca Barbagalla, da sam na Vašem mestu... a

— Ne zamuckuj, porca miseria! _

— Dunque, da sam na vašem mestu, čisto poče kaplar. Ali ja, gospodine pukovniče, nikako ne mogu biti na vašem muesti. Jer ja sam samo novopečeni kaplar, a vi, a vi đanas ili sutra — general, a možda i više...

— Ali da si na mom mesfu, ljutito če pukovnik, i da si u svom avionu, šta bi onda raćčro?

— Dungue. đa sam na vašem mestu, gospodine pukovniče, nikad više ne bih seo u avion, reče kaplar i opet promeni pravac leta. Ni u ovai ni u, izvinite, ni u neki drugi i bolji. Ali ne priliči meni, čoveku sa tako malim činom, da dajem savete svom komandantu.

— A zašto? reče pukovnik i oseti da mu se krati đah.

— Zato što je to mnogo rizično, gospodine pukovniče, reče Barbagallo. Izvinite na izrazu, ali čovek koji seda u avion nikad niie siguran da će se ikad više napiti. Znate, đok sam bio ns selu, onda i na zanatu, mnogo sam sanjao o avionima. Ali sađa...

— Ti si, znači, protiv avijacije? upita pukovnik kad primeti da se spuštaju.

. — Jesam, gospodine pukovniče, šapnu Turidđu Barbagallo, All, molim vas, neka to ostane među: nama. Jer ja sam'fTtnliian nyı, prvom mesfu. a onda voinik koji je soreman i da bogire“d\ svoiu ·zemliu. TI đanas, kad ste me mnapredili, morpm mriznsati. da sam i protiv motorizacije. Jer se i tamo lako izgubi glava. -

— Ti si sigurno i protiv brođova? veselo upita pukovnik Allegretti. Protiv mornarice? ,

— Jesam, reče brzo kaplar. I to je opasno. Recimo, brod tone, a vi kao oacov plivate. A pomoć niotkuda — svnk gleda sebe đa spase, Private tako. a duša, tako reći, u nosu, Brod ode, Dotonu. a vi se kopreate. Kađ li za vama riba, velikn, čudovište pravo. I — cap! I odoste vi sa svim činovima i odlikovanjima. Eto, gospnođine nukovniče, zašto sam i protiv mornarice,

— Ti si, Bnarbagallo. izgleda, samo za ratovanie na kopnu? reče pukevnik gledaiući krovove kuća oko aerodroma. i

— Za ratovanie uopšte nisam, nmli za kopno jesam, reče Barbagallo i sam se nasmeja svojoi šali. Ali kad se već mora, i kad je đomovina u pitaniu — to je druga stvar. Ali ioš iednom vas molim da to ostane među nama Bojim se da ne sazna kapetan.

Pukovnik se više niie mrštio.

— Odakle ti ono beše, Barbagallo? reče pukovnik kađ oseti da fočkovi aviona dodirnuše zemlju?

— To me stalno pitate, gospodine pukovniče, reče šaliivo kaplar. Ali kad već tako hoćete: MarspTa, Sicilia, Zapadna Sicilia.

— Vidi se. reče pukovnik uvredliivo. Pravi terrone.

— Pa i vi ste, gospodine pukovniče. otuda, osmeli se kanTa?. Iz Trapania, To ie odmah đo mog sela. Tamo mi je udata tefka. Lepo mesto, soli koliko hoćete. Samo beda kao i kod nas.

i — Barbagallo, reče gnevno pukovnik. otvaraj ova vrata i gubi se. T ako te drugi put budemo čekali kao đanas, ođuzeću ti čin, Jesi li razumeo?

— Sve sam divno razumeo, reče Turidđu Barbagallo 1 pomože pukovniku da*izađe. Neću se odvajati od aparata, niti ću ići da se kupam.

Pukovnik Allegretti oseti zemlju pod nogama. Pogleda gadljivo avion i vojnike koji su očekivali zapovest, Prođe između njih ćufke.,

Topovi su grmeli kao i malopre, Pomisli na Vittorievi verenicu.

— A Horacije je rzao.

(Iz neobjavljene proze).

oduševljeno pređaju „jednom

Bar PRE RNI, pseudopoetskom stilu u pri-

određenog, vodi samo u ćorsokak. Nedostaci naše proze

bolji, trezveniji, obrazovaniji mladi: kritičari, nezavisni u sa

ljudskog bića određene dru-

đa se wuočavaju, ništa dru štvene i istorijske situacije, če

Pogrešno konstruisani univer~

sa, hladni, bez duše, đosadni, gromki u frazi, ali skromni po stvarnoj intelektualnoj . vrednosti. Grčevito, nervozno, napeto pisanie o svema i svačemu, nasilno dramantizovanje privatnih, izmišlienih i nađuvanih problema, podignuti ton pun patelike bez obzira na značaj i prirodu predmeta o kome se govori, jedna prava manija metaforisanja i poetizacije. eto nekoliko izrazitih obeležja npše savremene proze. Nije više reč o modernizmu i realizmu nemo o nepoutoianiu u mnogim delima stvarnih, istinskih problema vremena u kome živimo, O mrtvilu i zapnrloženosti niza praznista koji nemaju šta da kažu i koji svoju ~ inerciju. prazninu i konformizam Pri krivaju buaicamn reči lišeni

smisla i razloga. Prosto je neverovafno kako se mnogi pri-

povedači i romansijeri lakoi

KNJIŽEVNE NOVINE

čanju i opisima. Počinje se za dihano, gromoglasno. sa patosom i pozom. nastavlja se u neprekidnoi afektoaciji i završava u bezizlaznom manirizmu. kad se čuje jeka praznih reči, ali se ne viđi fizionomija stvaraoca,

Manje izveštačenosti, „pretencioznosti, a Više iskrenosti, jednostavnosti, prirod= nosti i „sadržajnosti! Ne može cvetati prozna reč u ka binetskoj i laboratorijskoj atmosferi izolacije od stvarmosti. Romansijer se mora angažovati delom i u delu, a ne samo deklarativno u intervjuima i izjavama. Glavni nedostatak velikog đela naše sa vremene proze vidim u tome što je ona odvoiena od života i što samozaljubljeno egzistira u staklenim bašiama estefizma i apstraktnih kategorija Prenebhregavanje svegama kon: ~fnog, renmog, vremen= ski i prostorno uslovljenog i

karakteristični su u mnogome i za savremenuı „poeziju. Uprkos činjenici da postoji niz talentovanih pesnika, u oblasti stiha javlja se u poslednje vreme sve vidniji manirizam: stvara se kolektivni rečnik, kruže isti simboli i slike, pevaju se istovetne teme. Kitniasto pisanje maročito je popularno kod nekih književnih kritičara-· I ne samo kitnjasto, već konfuzno. neracionalno, površno pisanje ćaskanje o slučajnim utiscima i proizvolinim asocijacija ma. Kritika, koja treba jed=no delo da analizira i oceni, postaje i sama „nerazumljiva, orijeniišući se sve više na tra ženje neobičnih metafora i obrta, zadovoljna ako u usvojoj kaćipernoi snieti pronađe neki novi stilski ukras kojim bi se oililn. Sva je sreća u tome šfo poređ ove vrste kritičara postoje i drukčiji,

dovima i nepodložni konjunk turi.

Jedan od glavnih uzroka ko ji negativno deluja na evoluciju nmše književnosti, u prvom redu proze, jeste konfuzno shvaćena i primenjena koncepcija univerzalnog čoveka. Kao reakcija na primitivni regionalizam iz ranijeg perioda, „javio se zahtev za stvaranjem dela koja bi problem „čovekovog postojanja tretirala po planu čistih sim bola. Postupak „uopštavanja samo sušfinskih elemenata i odbacivanja svih „slučajnih, sporednih, lokalnih okolnosti može da bude plodotvoran ukoliko pokazuje težnju za ana liziranjem problematike jedne određene epohe, sredine ili krupnog đogađanja. Ali simptomi krize se neizbežno javljaju kad se kolektivno jsvajaju simboli, alegoriie, mitovi i p»rube?Te, ne da bi se pomoću njih razjasnila sudbina

već da bi se oni koji se njima služe jednostavno daslobodili odgovornosti da izraze neki umetnički i ljudski značaj i originalan „sadržaj. Uslovne forme literarnog saopštavanja u praksi nekih naših „pisaca često su samo forme bekstva od realnosti sa kojom ne žele

zalizam raspada se 'uvek u ap straktne teoreme 7literarno mrtve. Veza između pojedinačnog i opšteg, nacionalnog i svetskog je jedino mogući način za stvaranje živih likova, zanimljivih i sa našeg jugoslovenskog i sa „evropskog gledišta. |