Književne novine

}

|

| |

teškoća i bez posrednika snađe u gotovo sVim značajnijim lite-

raiurama, Ladan je svoju Mriti- ·

čku misao razvio prevashodno na dostignućima klasične helenske i latinske duhovnosti, usklađujući dijalektičke postavke Aristotelove poetike sa načelima racionalističke filosofije i mate nijalističke estetike. Kult uma, razuma i jasnosti, i uverenje da „umjetničko djelo ne može Opstojati kao hermetikon“, pošto „nije cilj sebi, nego je cilj. sobom: čin otkrivanja i zaustavljanja u neizmjernom protjeca-

nju i nestajanju: čovjekov otpor '

prolaznosti“, označavaju osnovne principe Ladamove kritike, njene cstetičke pozicije i njeno etičko značenje, utvrđeno na aristotelovskoj koncepciji objektivnosti: „Urag mi je Platon, ali mi je istine još draža“, Svestan da braneći svoja shvatanja brani smisao svoje delatnosti, dakle i samo svoje biće, Ladan je svakako računao s tim da mesti-~

mično neće moći da se spase jednostranosti i eklekticizma, pravdajući se da je „esejistika

osudena na eklekticizam“, Zato se na njega i na njegovu kritiku doslovno mogu primeniti reči koje je on sam izrekao o A. B. Šimiću: „Od Matoša je naučio cijeniti divni zanos borbe jednog protiv sviju, čestice duha protiv obilja neđuha... Većina njegovih misli nisu „originalne“, On je najzad sam pisao o SVOjim uzorima... Onaj tko ima što dati, taj ima pravo i da uzima“, '"Tvroglav, nepopustljiv i uporan, kao zanet borbom i opčinjen vlastitim vatrometom duha i Visprenosti, Ladan u Knjizi „Zoon graphicon“ nije izbegao povremena iponavljanja i pojednostavljivanja (naročito u prvom delu knjige Laž i istima u kritici, gde, na jednom «mestu, gnoseološki karakter umetnosti tumači isključivo semantički: „U osnovi pojmova umjetnosti, umijeće, umjeti leži wmom. zahvatiti, u)%0m, posjedovati, gubeći iz vida da inadžijska tvrdokornost u stavovima, kao i neobuzdana polemička elokvencija, ma koliko bile dragocena svojstva kritičara, ponekad mogu prouzrokovati ozbiljne greške u kriterijumu. U odeljku Odlomci odlomaka te greške se najlakše primećuju: objavljeni pored izvrsnih, ali, na Pesreću, fragmentarnih studija o A. B. Šimiću, Ivu Andriću i Oskaru Daviču, nekoliko više ili manje,, konvencionalno pisanih prikaza i komentara, o knjigama kao bez reda izuzetim s police kakvc provincijske knjižare, nedvosmisleno upućuje na zaključak da su orijentacija ka sintezama i jedan sveobuhvatniji, studiozniji pristup književnim delima (kao u odeljku Umjetnik kao samrtnik) najbolji put kojim se kritičar, Ladanovih sposobnosti i Ladanovog temperamenfta može da spase feljtonske i polemičarske fragmentarnosti, kojoj, uprkos izvanrednim dometima koje su dosezali, nisu usbeli da odole ni najbolji učenici matoševske HMritičke škole,

Predrag: PALAVESTRA

Osmovni utisak koji se dobija čitanjem najnovije Amtićeve zbitike pesama, date u obliku poeme, Jeste visok stepen ekspresiivncasti. I struktura strofe i struktuta stiha i struktura slike, zvuka ili poređenja (u okviru stiha) svedoči o savladanom i zavidnom majstorstvu poetskog izražavanja. Nađena je brava mera za jedro osobeno i uzbudljivo saopštava-– nje, Sastavljeno prevashodno od retoričnosti i naracije (od oelemoenata koji se obično ne preporiučuju i koji se najsvesnije izbegavaju), ono “je tim elementima pribavilo karakter' savršenih činilaca invokacije, kadre da izTrazi kako nijansu ili nagoveštaj, tako i psovku, gromadno oduševljenje ili nemirenje sa stanjem i redom stvarni. Učio se Antić, pažljivo i nadareno, kod onih koji najviše pogoduju njegovoj prirodi odnosa prema životu i njegovom načinu interpretacije tog

KORI

odnoša: kod Drainca, Rastka PelTrovića i Majakovskog. („Koncert”, u mnogome, podseća na „Oblak u pantalonama”, i namerom i ostvarenjem.) Gusta asocijativnost nadrealizma, „gorki i nonšalanini nered ekspresionizma, '{icežak, katkad mehaničan ritam futurizma i laka melodičnost jezika (zadržana kao nešto najbolje iz prvih ugledanja na Zmaja, Jakšića i Lazu Kostića) — bitni su kvaliteti zbirke i mogućnost oslobođenog, evenittualnim „iraženjima neopterećenog izražavanja.

Do poetske potpunosti, one vrhunske, Antiću nedostaje, međutim, određen, iz dana u dan sve značajniji, elemenat: razvijanje i bogaćenje sadržine. Zabavljen brigom o formi, brigom koja je sema po sebi bila neophodna, pesmuik je zanemario sadržinu, koja treba da bude i osnova forme i njen nerazlučan i dostojan pratilac. Pesnikova misaono-emocionalna sadržajnost mije sazrela, nije produbljena; ona se samo promenila. Ranije je bila označena jesenjinskom čistom opijenošću altarima seoskim, međama i ledinama, prostim, ne pesnič-

STAN

POKUŠAJ

„REČ IMAJU PISCI SVETA“; „SVETLOST“, KRAGUJEVAC 1962.

Svaki pokušaj sastavljanja antologije zbirke bilo kakvih lekstova odabranih prema naročitim merilima i svrhama, pogotovu ako je reč o zbirci najvrednijih tekstova — nosi i mogućnost polemisanja, „osporavanja autetičnosti izbora sa raznih stanovišta, često podjednako vrednih kao i ono auforovo. Gotovo neizbežna su pitanja: Zašto ovaj tekst, a ne onaj? Zašto ovaj autor, a ne drugi? Zašto nije uvršten ij onaj autor kađ zaslužuje to mesto s obzirom da je taj : aj uzet? Zašto ovoliko autora iz jedne zemlje, a toliko iz druge? itd. Mogućnosti za diskusiju. su gotovo u svim slučajevima neiscrpne. U slučaju knjige „Reč imaju pisci sveta“, čiji je sastavljač beogradski novinar Živojin N. Todorović, takav razgovor je, čini mi se, uglavnom deplasiran. Evo raz= loga: Todorović je, služeći se veoma autoritativnom literaturom, najrazličitijim priručnicima, enciklopedijama, časopisima, savetu jući se sa mnogim, po svoj prilici, kompetentnim ličnostima, načinio jedan zamašan spisak značajnih savremenih svetskih pisaca, stavljajući sebi u zadatajc da na ovaj ili onaj način stupi s

aa a CO au CO i Or era rLetar

Mirjana VUKMIROVIĆ 4 sutra će biti ponedeljak 1 nejasna muzika neka Muzika

Ponedeljak-ponesen weliki plod sunca

Upušten, sa vrha brda

Utorak-u to se pojavi mYačna šuma, | Pred mene stade i velikim, nožem srebrnim

Oči mi izbode

Sreda-sredili se ljudi pod slamnatim, krovovima

Starci bezubo žvaću sredinu hleba

Kore bacaju meni i psu : · Cetortak-četiri sma pohodila me

Na kočiji sa zapregom. belih konja

Konji su smali da govore Petak-pet drveta Kkestemovih, dočekali četiri sna

Na ulazu u, moj trošni dom

Subota-survao se grad u podzemnu Yeku : Virile su samo vuke ljudi ruke drveća Yuke kuća

Pružih, vuku, svoju

Nedelja-ne delaju me vole ne žive

Ne nadaju se me daju me haju

Vreme zuji kao muva

“A sutra će biti ponedeljak hejasna muzika meka uzikqa,

Vrteška

KNJIŽBVNE NOVINE

njima u dodir i dobije od njih željeni odgovor. Namera je bila veoma lepa, veoma korisna, Veoma feško izvodljiva. „Skromna je želja da se na ovaj način prikaže izvesna panorama strujanja, previranja i cpredeljenja u modernoj književnosti, kako bi običan čitalac bar kolikc-ioliko mogao da upozna opšti literarni front u svetu. Sa druge strane, neka to bude dopušteno jednom novinaru, želelo se da se sami pisci nekako međusobno približe u svojim shvatanjima o ulozi i mestu književnika u naše doba i u oceni ove značajne umetnosti, njene lepote i vrednosti njenih ideja“ — kaže autor u predgovoru. Piscima su postavljena tri, ma kako konvencionalna, kljucna pitanja o njihovom stvaralaštvu: Čiji uticaj je trpeo; šta želi da izrazi svojim delom? Šta misli o savremenoj književnosti u njegovoj zemlji i u svetu; odgovara li savremena literatura na najaktuelnija pitanja modernog čoveka? Koje delo bi izabrao za jednu svetsku antologiju? Rezultat ovOg posla je, uključujući svu spretnost i upornost autorovu, sav ogroman frud koji je uložio tokom četiri godine rada, više zavisio od spremnosti samih pisaca da se odazovu i odgovore na DOstavljena pitanja nego od sastavljača knjige. On je bio u zavisnom položaju i unapred predodređen da načini knjigu od materijala koji dobije, a ne od onog koji je želeo da dobije. Otud i knjiga „Reč imaju pisci sveta sadrži veliki broj pisaca o kojima prosečan čitalac nije bio obavešten a nema onih imena uz koja se po nekim estetičkim i liteyarnim, pa i manje strogim, merilima stavljaju atributi veliki, značajan. No, ostavimo to, kao što je rečeno, nije to aut»rova krivica. Pred nama je knjiga u kojoj, pri svemu, devedeset pisaca (među kojima i sedam naših) s kraja na kraj sveta, peshika, romansijera, dramatičara, esejista, biografa, pisaca scenarija, veoma značajnih i trećerazvednih, govore o sebi i svome delu, iznose svoje mišljenje o savremenoj literaturi, njenom smislu, vrednostima i manama. Neki vrlo opširno, neko sažeto, neki vrlo škrfo (šteta što oni od kojih bi čovek najviše želeo da čuje odgovor uglavnom najmanje gSovore). Trebalo bi biti nepravedan pa ne priznati da je mnoga stranica ove knjige veoma zanimljiva, mnogi odgovor nekonvencionalan, mnogi podatak koristan za siicanje ili dopunjavanje predstave o poslenicima literature. Živojin N. Todorović snalazio se, u pravom smislu te reči, kako je znao i umeo. Njegovo delo jc zato vrlo neujednačeno i po postupku obrađivanja pisaca i po prostoru koji je piscima posvećen. Škrt odgovor često prati škrt bio-bibliografski podatak, a iscrpan odgovvor, pa i dva, često je u društvu s intervjuom koji je autor imao s tim piscem. Negde je tekst egzaltiran, ocene nendmerene, a negde gotovo indife-

MIROSLAV ANTIĆ: „KONCERT ZA 1001 BUBANJĆE; „MATICA SRPSKA“,

kim već pevajućim prihvatanjem sveta, onog najužeg, strogo najshvatljivijeg. Sledeća etapa, logično, bila je „fiksinanje objektivno poefskog svoje zemlje”, inkantacije o Vojvodini paora, bede i nepravde, o širim društvenoistorijskim pokretima, o otadžbini, narodu, gladovanju, robovanju, kolektivnoj žeđi za slobodom, o samoj slobodi, bila je dozivanje i oblikovanje prihvatljivih simbola (njiva, đeram, put, udžerica, muhkofrpan rad). Prelom, napuštanje jedne da bi se eksploatisala, druga tema, jsforsirano, dakle, menjanje pravca određenom sazrevanju fenomena sadržine, bilo je dovoljno uočljiVO u zbirci „Psovke nežnosti“, da sada, u „Koncertu“, potvrdi gotovo konačan pesnikov zaokret. Sada on peva lične, podvojene sudbine, izgubljene u svetu, istovremeno surovom i primamljivom, ravnodušnom i „bogatom. To se može nazvati „vraćamjem ljubavi i sebi”, ali to je insistiranje na ličnom aktu, na ličnoj vrednosti (pozvanoj da svemu bude i mera i cena), to je izve-

nagrade Dimitrova

Na osnovu odluke -·Ministarskog saveta Bugarske Narodne Republike podeljene su nagrade Dimitrova za istaknuti rad na polju nauke i umetnosti i uspehe postignute za poslednje tri godine (1959—1961). Među odlikovanima se nalaze tri pesnika Koji predstavljaju bugarsku Nnjiževnost.

Penjo Penjev, koji je nagradu dobio posmrtno, bio je mlad graditelji u „Dimitrovgradu. On nije samo „opisao“ nego je i proživeo brige i radosti izgradnje. Bio je strastan propagandista socijalizma. U svojim „„agitkama“ on je kroz opisivanje svakodnevnih događaja „osvećtlio, društvenu istinu svoje domovine. Veselin Hančev je u svesci „Lirske pesme“ pokazao svoj interesantni „pesnički „profil, Ciklus: Živim! — iz ove sveske — kritika smatra jednim od najistaknutijih postignuća novijeg bugarskoz pesništva. Valeri Petrov je nagrađen Za Svoje delo „Blage jeseni“ koje je veoma popularno radeno. U njemu se stapaju lirske ispovesti s večno nemirnim vajkanjem komunista koJi na sve s odgovornošću reaguju, Ova epska pesma je dokumenat o Kkomunističkom moralu, o &«porazima otrpljenim za vreme kulta ličnosti i o stapanju s brigama i snovima naroda.

~

rentan. Kad nema ni odgovor; ni intervijua tu je govor nezde odr žan, esej ili neki tekst koji može da bude nadomestak.. U svemu velik posao, šaroliko realizovan. Pisac nagoveštava štampenje još jedne, pa, po mogućnostima, i više knjiga ovakvih odgovora i, na kraju, ako smo dobro shvatili, kao kruna ovog obimnog posla treba da izađe antologijs tekstova koje su intervjuisani pisci među svojim delima sami odabrali. Ako sledeće knjige budu manje nosile pečat amaterstva i, naročito, ako se prevodilac potirudi da pažljivije, ne menjajući im smisao, prevede pisma pojedinih pisaca, bar onih čiji se faksimil štampa (čitava jedna Simenonova rečenica je u ovoj knjizi dobila drugi smisao), ako pisci ne budu mestimično predstavljani prvo prezimenom pa imenom (Kasu Žan, Luis Sinkler?!), alt se uloži više truda da se imenn pisaca pravilno fonetski transkribuju (Siril Konoli, a ne HMiril, Horhe Luis Borhes, a ne Jorge Luis Borges itd.), ako se naslovi značajnih · dela zadrže u onom obliku u kome ih svi poznajemo („Ogromna zemlja“ T,. S. MKliota?!) i ako se u rad unese malo više pravopisne pedanterije i naučničke akribije, nema razloga da jh ne pozdravimo kao i ovu, kao i svaki takav lep pokušaj proizišao iz najčistijih pobuda. Ali, ne treba gubiti iz vida, ovo delo je namenjeno široj čitalačkoj publici, njoj ono može biti višestruko korisno. Oni kojima je literatura posao naći će, skoro u Svim slučajevima, načina ds se mnogo podrobnije i izvornije O-

baveste. pogdan A. POPOVIĆ

O Nowasiie pa u

NOVI SAD 1962.

da sveta, naglašeno i solipsističko, Dobili smo zbirku o ljubavi i zaljubljenosti, o dvema žemama, nemiru zasnovanom na toj zaljubljenosti, o svalcdašnjici usamljenog i žalnog ljubavnika, žalnog zbog toga što je prijaino biti sa voljenom ženom, ali je daleko uzbudljivije biti sam i, u samoći, ukleto težiti toploj Drisnosti. Zbirka sugerira nonšalantno-skeptično raspoloženje čoveka dovoljnog samom sebi, i utoliko komunikativnog koliko će to dovesti do mamkacije lične. nadmoćnosti. Gospođa Vineti (kojoj su upućena poefska i cizelirana pisma u ovoj knjizi) figurira isključivo kao objekt pomoću koga se iskazuje integralnost uznemirene, pomalo neurasfenične mladosti. Isuviše je tu samočće, njenog vladarskog, svirepog „prisustva, isuviše je mutnog, jesenjeg, oteklog, isuviše je neverovanja, gorčine i besa; isuviše je — kad su poznate pesnikove sposobnosti

pojimanja i izražavanja · drukčijeg, šireg i čovečnijeg, sveta, kad je om, i u ovoj zbirci, dao

akorde višeg plana životnih manifestacija; više radosti za sve i više smi-

naviknutim i bamalnim,

sla za maštanja, „očekivamja i

doživljavanja.,

Antić je, iznad svega, pronicljivi posmatrač. Njegova su uočavanja nekonvencionalna i osobena već i zao što objektu posmatranja, poznatom i svakidašnjem, pribavljaju kvalitet izuzetnosti, naročito otkrivanja nove suštine, On je, dalje, nesumnjivo pesnik, i to pesnik potpun i zreo. Pred njim je otvoren put značajnih „ostvarenja. Da bi ih dao, međutim, neophodno je da moajstorstou Jorme dođa „adekvatnu misaomo-emociomalnu sadyžajnost. Nužam je, u njegovom slučaju, infrovertovan metod pristupa stvaralaštvu: ne od sadržine — formi, već od izgrađene, „poetskim naporom nađene forme ·-—- swdržini. Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

sno uočavanje grubosti i apsur- akorde istinskog: nemirenja sa a aaa o a ai a aa ia a la lala ale ae ae ala ala aaa : T Bugarski pisci dobitnici

SUBJEKTIVNOG ROMANA

LEON EDEL: „PSIHOLOŠKI ROMAN,

1900—1950%;

„KULTURA“, BEOGRAD; PREVELA EMILIJA KUZMANOVIĆ "Tragajući za korenima izvesnih tendencija u savremenoj literaturi i prateći njihov razvoj odražen u delu šest savremenih pisaca, Edmund Vilson je, 1931. godine, u svojoj izvanrednoj studiji Akselov zamak pokazao da književna istorija našeg vremena predstavlja, u velikoj meri, istoriju razvoja simbolizma i njegovog sjedinjavanja i sukobljavanja sa naturašizmom. Polazeči, po sopstvenom priznanju, od izvesnih Vilsonovih postavki, Leon Edel je kroz jedanaest ·poglavlja svoga dela Psihološki oman, 1900—1950, analizirajući mnoge tehničke novine koje je u razvoju romana donelo novo doba, napisao veoma kcrisnu uvodnu studiju za svaki dublji i ozbiljniji pristup ovom predmetu.

Sam Edel u predgovoru podvlači da je, ograničivši se na jedan tok savremene prozne literature, pokušao, u prvom #š#edu. da odredi „najlipičniji vid roma– na XX veka: njegovo skretanje ka wwutra (...), što se inače slobo-

dnije naziva tok svesti“. Osim toga, Edel nastoji da ispita „kako se emotivni i čulni doživljaji transponuju u romanu, kao i smeli pokušaj izvesnih romanopisaca da rečima izazovu pesničke slike, senzacije, mentalne atmosfere — onaj veliki poduhvat izvesnih modernih romanopisaca da pišu simbolistički roman”, Pokazujući, na nekoliko primera, u čemu je razlika između postupka pisaca klasičnog psihološkog romana i savremenih romansijera, koji su se ı svojim pokušajima unutrašnjeg slwetamja koristili rezultatima savremene psihologije, Edel, takođe. traga za korenima modernog subjektivnog romana u delima pisaca koji su i vremenski i stvaralački bili na granici između tradicionalno i moderno koncipirane proze. Ograničivši svoje proučavanje isključivo na psihološki roman toka svesti, koji se stvarao između 1900. i 1950. godine, Edel se, takođe, ograničio na nekoliko pisaca (Prust. Doro-

ti Ričardson. Eduar Dižarden, Džojs, V. Vulf, Fokner) koji su njegovom stvaranju i razvoju

najviše doprineli, zadržavajući se poglavito na onim aspektima njihovog dela koji su značili direktno razvijanje, produbljivanje i obogaćenje tehnike kojom su se služili.

Najbolji delovi Edelove studije su oni gde objašnjava na koji je način kod Džojsa skretanje unutra doprlo do „najskrivenijih kutaka menta:nog doživljaja“ i učinilo ga „pravim izvorištem modernog psihološkog romana“, Takođe je veoma zanimljiva Edelova analiza Foknerovog osećanja vremena kao „stapanja vremena prošlog i vremena sadašnjeg“, kojom dokazuje da se siruktura i sadržina Foknerovog dela „Buka i bes” mogu shvatiti samo ako se shvafi Poknerova opsšednutost „vremenom ili bezvremenošću“. Jedno od glavnih pitanja koje je Edel, u vezi sa subjektivnim romanom, nastojao da reši sastoji se u tome „da

li je fvorevina ogranaka svesti — ma koliko ti ogranci brojni bili — u suštini jedan oblik autobiografije, rasterećenje . umetnikove svesti u umetničke svrhe“, odnosno „da li pisac psihološkog romana piše roman u punom smislu reči, ili knjigu o samom sebi“. Pokušavajući da odgonetne ovu zagonetku Mdel se zadržava na izvesnim „anutobiografskim elementima u delima Prusta, H Džemsa i Dž. Džojsa i pritom do. lazi do zaključka da „roman može biti autobiografski, ali to na znači d' je autobiografija“. O: tvoreno diskutujući sa Džemsom i Prustom BEdel, na kraju, zaklju« čuje da „pisac nikađa nije potpuno odvojenr od svoga dela i da roman, ako već nije autobiografija samoga pisca, jeste još uvek jedna naročita sinteza koju ja stvorio on i niko drugi” i da umetničko delo otfelotivoruje „je“ dan određeni kvalitet duha... bez obzira koliko se umetnik odvojić od njega“.

Pokazujući kako je veliki ekspeYiment omogućjo visok uspon savremenom romanu, UEdel je n

samo studđioznošću svoga prisfupa nego i direkinim „obračunom sa kritičarima koji od pisac

subjektivnog romana traže da st vrate starim metodama i oblicima, ne shvatajući da je na či. taoću da sarađuje s piscem pri čitanju njihovih dela, napisao o· vom knjigom odbranu whutftra: šnjeg skretanja u savremenom romanu. Mnogi kritičari su, na. ime, tvrdili da je subjektivni roman morbidan zato što se bavi

ispitivanjem svesti i „nezdravih”.

oblasti doživljaja, što se bavi Dre abnormalnom nego normalnom vizijom života. Edel im odgovari rečima da je o terminu „normalan“ besmisleno raspravljati, po-

što se i kod tradicionalnih ?omansijera nailazi na „materijal

koji bi se mogao nazvati nezdravim i morbidnim; takav materijal je deo života, a u umetnosti ne postoji nikakvo pravilo „pe kome pisac freba stalno da luč neko blistavo zdravlje ili dobre raspoloženje“,

Jedna od velikih vrlina ovi knjige je njena izvanredna jas· nost. Edel je o veoma osetljivom kompleksnom i teškom predmett govorio sa velikom jednostavnošću. Putem njegovih preciznih definicija i jasnih tumačenja na.· ma je olakšan pristup delima pisaca koji su od svojih čitalaca zahtevali ne samo naklonost, ne· go i saradnju.

Dr Vida E, Marković je svojim predgovorom pokušala da, u izvesnom smislu, dopubi Edelovi studiju sspektima koje on nije obuhvaktio: da predmet fidelovoš proučavahja dovede u vezu sE njegovim daljim izvorima. a same pisce o kojima je govorio „,sa njihovim ambijentom, vremenom i uslovima koji su ib stvorili“, Mada je ponekad ponavljala ona što je Edel već kazao, ona ja svoj predgovo>» ostvarila s preglednošću dobrog pedagoga i nepretencioznošćn obaveštenog čitaoca. Dušan, PUVAČIĆ

5.

*