Književne novine

RAZGOVORI O REPORTOARU

o ————

ZAGREBAČKE

RRPERTOARSKE ZAVRZLAME

. „Tako je kraj septembra, zagrebačka kazališta JOS nisu otvorila novu sezonu, pa je tako internacionalni Festival studentskih kazališta te gostovanje glumaca iz Banjaluke i Karlovca dalo prve impulse živosti kazališnom životu, Dok zagrebačka kazališta još miruju, izvodeći tek povremeno stari repertoar i pripremajući „iza kulisa _najavljene premijere, a možda i koje iznenađenje, na što publika stalno čeka, dotle sve Više oživljavaju diskusije o različitim slabostima 1 pravom ćorsokaku u koji su ušla dva najveća zagrebačka kazališta. Nepotpuni ili nejasno zacrtani nacrti dramskog repertoara nameću sve oštrije komentare i sve češće razgovore u kazališnim krugovima i različitim kulturnim forumima. Pisali smo već konkretnije o neplanskoj, zapravo nikakvoj, repertoamoj politici i o nedostatku koordinacije u izgrađivanju fiziono= mija zagrebačkih kazališta što je sve osobito drastično razotkrila prošla sezona. Sada moramo, na žalost, samo da ponovimo kako predviđeni dramski repertoari zagrebačkih kazališta, osim „Komuedije“, koja je konačno našla svoj put i odgovarajući repertoar, boluju još uvijek od starih bolesti improvizacije i eklekticizma. Improvizacija je karakteristična za nacrt repertoara „Hrvatskog narodnog kazališta“, a eklek ticizam, koji se pretvara u krivo shvaćeni historicizam kod izbora stranih komada i u pseudomodeznističko epigonstvo kod ođabiranja „savremenih“ domaćih autora, obilježava najavljeni glomazni repertoar „Zagrebačkog dramskog ·'kazališta“. Ranije proklamirana nejasna koncepcija „poetske usmjerenosti“ toga teatra, koja je ipak bila vrlo jasan izraz otpora istinski umjetnički angažiranom kazalištu, nije prihvaćena niti u kolektivu ZDK niti u kulturnoj javnosti, pa je zbog toga stari upravni odbor podnio ostavku. Ali je po zakonu inercije ostao stari repertoarni plan, i on još uvijek opterećuje repertioarnu politiku i fizonomiju toga teatra, kao neki

ei ia a aiu i i ea aa aka area ia ea ea a ej a auu ada oj a aa ea!

naslijeđeni i loše usmjereni kontinuirani napor, kojega nije prerasla nova i zrelija, ili bar jaSsnija, istinski savremena scenska koncepcija.

I upravo ovim općim problemima i opadanju publike, kao konkretnim primjedbama na repertoar, na potrebu koordiniranja repertoarnih planova svih zagrebačkih kazališta, bili su ovih dana posvećeni širi razgovori kulturnih radnika — osobito „Okrugli stol“ o kazališnim problemima u ređakciji „Telegrama“ i sastanak Komisije za repertoar pri gradskom narodnom odboru, koja je još ranije osnovana upravo zbog naveđenih problema.

Naše dosadašnje opće zaključke samo potvrđuju konkretni podaci iz nacrta repertoara HNK i ZDK za sezonu i962-685. pa i perspektivni planovi do gođine 1965.

Tako je „Hrvatsko narodno kazalište“ na svojoj velikoj pozornici predvidjelo u novoj sezoni samo četiri dramske premijere (peta je neodređeno domaće obećanje), i to u vrlo slabom izboru klasičnih djela: Ostrovski ·Suma, Šekspir Troilo i Kresida, Bomarše Figarova ženidba i Krležina Leda. Za svoju Komornu pozornicu, gdje bi moglo šire, elastičnije i aktuelnije birati pogodan i suvremeni repertoar, koji u izobilju nude i domaći i strani autori, kazalište još uvijek nema konkretan, zapravo nikakav, nacrt repertoara, kao da postoji tendencija odumiranja ove druge, vrlo potrebne i zanimljive male pozornice najvećeg zagrebačkog teatra. I tako je nacrt repertoara HNK za novu sezonu pun rupa, pitanja i potpuno neodređene fizionomije, jer reprezentativnost klasičnih premijera ne mogu nositi pretežno manje značajni komadi kao FPigarova ženidba, a donekle i Suma, ili minorniji Šekspirov komad a već vrlo poznata i često igrana Krležina Leda ne može biti neko tematsko osvježenje repertoara,

I perspektivni plan toga kazališta do 1965. obilježava šturost, praznina 'i improvizacija (O-

strovski: Vuci + ovce, Bihner Damntonova smrt, Pirandelo: Nova kolonija, Dostojevski Poniženi i woređemi, te neodređena obećanja „jedna suvremena prerada starijeg hrvatskog teksta“, „jedno suvremeno jugoslovensko djelo“, jedna antička drama ili klasična komedija“. I to je sav literarno-intelektualni i dramaturško „planski“ repertoarski napor dramaturga ili stručnog savjeta toga kazališta za buduće razdoblje od četiri godine.

U „Zagrebačkom dramskom kazalištu“ je po matematičkom ključu obrnuta a po idejnoumjetničkom smislu još gora situacija s repertoarnim planovima. U tome kazalištu nagruvali su golemi popis naslova premijera — svakako značajnijih drama — od antičke tragedije do suvremene tragigroteske, ali bez ikakve unutrašnje povezanosti i sistema koji bi određivao smisao i fizionomiju repertoara. Takav tipično eklektički repertoar, koji prelazi u historicizam i sve više se okoštava u neki artificijelni scenski akademizam, više bi u svome pročišćenom obliku odgovorao fizionomiji HNK, koje treba zapravo da daje za nove generacije gledalaca sintetične historijske presjeke kroz razvitak svjetske dramaturgije. Svoju raniju toliko uspješno zacrtanu suvremenu fizionomiju ovo je kazalište na prilično neodgovoran način potpuno izgubilo i u temaftskom i u scensko- interpretativnom pogledu, pa tako drastično gubi sve više i svoju raniju vjernu publiku.

Evo toga eklektičnog ali očito konkurentskog repertoara u ZDK za novu sezonu — ukupno 13 premijera(?): Sofoklo Kralj Edip, Sekspir Hamlet, Molijer Skola za žene, O'Nil Dolazi ledeni čovjek (ova četiri djela očito bi više odgovarala HNK-u), Babelj Sumrak, Fejdo Le Dindon, Beti Korupcija w mvalači pravde, Beket U očekivanju Godoa, Voskovec i Verih Jer Inki a Bjezimki (ova komedija bi više odgovarala „Komediji“), Kulenović Svjetlo na drugom spratu,

jaković Bobo, Ivanac Julija, Ibzen Sablasti, OOSOBADRI plan do godine 1965. još je viša Gtonuo u eklektički historicizam: Fshil Orestija, Aristofan Ptice, Rohas Celestind, Šekspir Mnogo zike mi za šta ili Sam ljetne moći, pa Kornej Rasin, Molijer Goci, BihneT, Mise, Gogolj, Strindberg, Čehov, Pirandelo, Nušić, Krleža, a od suvremenih autora samo Beket i Ženeovi Crnci sve uglavnom takav repertoar kakav bi zapravo irebalo da ima i da smišljeno sastavi HNK.

Oba kazališta, osobito HNK, vrlo su malo pas žnje i prostora u repertoarnim planovima ostavili suvremenoj domaćoj drami, a ZDK. se u tome pogledu orijentiralo vrlo oskudno i jednostrano samo na efemerne 1 ponekad idejnoestetski problematične ili SaSVim. epigonske domaće komade, kakav je Kljakovićev Bobo (očita imitacija Beketova Dodoa i dJoneskovih Crnih 1rčdiBa je kazalište „Komedija“ predložilo smišljeniji repertoar koji pridonosi izgradnji Specifične fizionomije jednog satiričkog teatra šireg dijapazona i ozbiljnijeg karaktera u svojoj vedroj namjeni. Tu su manje nabacana zvučna imena ali je više sistema po temama i komediografskim idejama. Bvo tog repertoarnog nacrta „Komedije“ za novu sezonu: Direnmat U kvaYu, ili Pizičari ili Ženidba gospodina Misisipija, Kazadžale Gospodin Leonida u sukobu S reakcijom, De Filipo Načelnik rajonda zdravlje, Majakovski Hladom tuš ili Stjemica, Hikmet Damoklov mač, Gelderod Balada o velikoj smrti, Mihura Tri ci1indra za sklapanje, Varminski Čovjek s glavom, Brockijevič Slučaj u Holeborgu, Marota i Ran= done Udovica, Breht Doba? čovjek iz Sečuana, kao i nekoliko večeri jugoslavenske, ruske i engleske satire, pod naslovom Smijeh nije grijeh. Od domaćih autora „Komedija“ obećava Krle žu(?), Begovića i novu komeđiju Roksandića, ali ni jedno satiričko djelo novih domaćih autora (kakvih ima!), Što dokazuje „da i to kazalište, unatoč novog puta i pravilnoj općoj orijentaciji, još uvijek krzmajući i nedovoljno smjelo prilazi stimuliranju domaće komedije i satire.

Opći pogled na stanje i repertoarne planove dva najveća zagrebačka kazališta potvrđuje našq ranije dijagnoze i nametnuo je „potrebu koordi= nacionog odbora te stalnog savjetovanja direktora zagrebačkih kazališta. Prema sugestijama Komisije za repertoar i Savjeta za kulturu Na Zagreba, ova komisija i koordinacioni odbor ka= zališnih rukovodilaca freba u roku od mjesea dana da izvrši usklađivanje i reviziju reperto« arnih planova u skladu sa smišljenijom izgradnjom specifičnih fizionomija svakog kazališta 1 oživljavanja interesa izgubljene publike za kaza lišne predstave. |

Vlado MAĐAREVIĆ

Sva beogradska pozorišta pre zvaničnog početka nove sezone, kao i ranijih godina, već su najavila svoje repertoarske planove, želje i ambicije, tako da se sa sigurmošću može naslućivati šta će doneti nove premijere, od kojih se neke već sada pripremaju. Ono što je karakteristično i za ovogodišnje planove beogradskih pozorišta, svakako je nedovoljna izdiferenciranost nji hovih repertoara, tako da će sec sledeće sezone događati da čitave oblasti svetske dramaturgije ne budu zastupljene u repertoarima, dok će se izvesni pisci istovremeno pojavljivati na dve ili tri beogradske pozorišne scene. Osim toga, vidno je odsustvo savremene domaće drame u Trepertoarima naših vodećih pozo=

U Beogradu bez klasičnog

domaćeg repertoara

izvođenja movih dramskih ostvarenja domaćih pisaca — Dušana Matića, „Miodraga „Đurđevića, Vuka Vuča, Darka Kaltića i d?r., kao i dečije pozorište „Boško Buha“, koje .je u. svoj repertoar– ski plan za ovu sezonu fakođe uvrstilo nekoliko dela savremene domaće Kknjiževnosti name= njene najmlađima, ostala beogradska pozorišta predvidela su samo po jedno (ili nmijedno) savremeno domaće dramsko delo. Pored nove drame „Strahinjić Ban“ B. Mihajlovića, „Jugoslovensko dramsko pozorište“ predviđa izvođenje nove dramatizazacije iz Ćosićevih „Otkrića“, kao i dramatizacije Amdrićeve „Proklete avlije“. Dramatizacije, ma koliko dobre i uspele, samo u izuzetnim &lučajevima mogu postići isti efekat kao dobra izvorna drama. Osim toga, orijentacija na dramatizacije nikako ne može da reši problem izgradnje savremenog domaćeg dramskog repertoara, bolje rečeno ona može destimulativno delovati na dramske stvaraoce, Umesto da na razne načine uspostavi konmtakt s dramskim piscima, da ih zainteresuje i okupi oko svoje

premijerna scene, ne bi li tako došlo do no-

vog koji bi obrađivao savremene fteme, „Jugoslovemsko dramsko pozorište“ oslonilo se na nekoliko „dramafizatora“, čije se dramatizacije najavljuju i pre nego što su završene. Zanimljivo je istaći činjenicu da nijedno ,beogradsko pozorište nije do sada raspisalo komkumns za originalno dramsko delo, ali su zato DpOozorišne uprave vrlo rečite kada ukazuju na medđostatak dramskih tekstova koji bi obrađivali problematiku života našeg savremenog čoveka. Kako se od dramskih pisaca mogu očekivati novi tekstovi kada se oni i ne traže, ili se traže samo „forme rađi“, već dobro poznatim najavljiva-_ njem premijere neke domaće drame, „ukoliko bude izabrana“ ili „ako pozorište dođe do odgovarajućeg teksta“. itd., itd.? U tom pogledu možda bi najbolje rešenje bilo kada bi beogradska pozorišta zajednički “raspisala konkurs za oniginalna scenska dela, koji bi povoljnim propozicijama (duži rokovi, veći broj nagrada, mogućnost izvođenja itd.) i insistiranjem na raznim žamrovima privukao pažnju dramskih pisaca.

I u ostalim beogradskim pozorišhima — Narodnom i Savremenom — situacija što se fiče savremene domaće drame đmnije bolja. „Narodno pozorišteć“ izvešće kao svoju prvu premijeru u novoj sezoni komediju Braslava Borozana „Konte MFifi Diogen“, kojn će biti zanimljiva jedino stoga što je režira autor i Šlo su za izvođenje angažovani protagonisti izvan ansambla (Blaženka Katalinić i Nikola Popović) — i lo je za sada sve.

U novoj sezoni ostaće otvoreno takođe i pitanje tzv. školskog repertoara. Pojedina naša pozorišta pokušavala su ranije da izvode dela dramskih pisaca obuhvaćenih školskim programom, kao i neke scenske adaptacije srednjevekovne i narodne poezije. Umesto da to postane stalna praksa naših pozorišta ove godine, izgleda, pala je u zaborav ideja o školskim scenama, kao i o predstavama namenjenim školskoj omladini. Međutim, poznato je da se dosta đomaćih i stranih dramskih pisaca proučava u školama i na fakultetima, te je sasvim prirodan interes većeg broja pozorišnih posetilaca i za scenske realizacije dela tih pisaca. Ovde je reč, u-

glavnom, 6 delima domaćih i dramskih klasika. Sasvim je razumljivo da se, u uslovima sadašnje repertoamske politike i sistema rađa koji vlađa u našim pozoništima, sva ta dela ne mogu istovremeno i Wtalno prikazivati, ali neosporna je činjenica da naša pozorišta obraćaju nedđovolj nu pažnju domaćem klasičnom repertoaru, za koji su i te kako zainteresovani posetioci iz škola i koji je vrlo pogodan za pridobijanje, za uvođenje nove publike u teatar. Ako pregledamo repertoare mparishih pozorišta u ovoj sezoni videćemo da sve VOdećce trupe prikazuju po nekoliko dela francuskih klasika. I Đored toga što smo svesni svih razlika koje postoje između francuskih i naših pozorišta, kao i između samih literatura, moramo da izvršimo poređenje i da se upitamo — kako je zastupljena domaća dramska klasika u našim pozorištima ove sezone? Odgovor je i ovde negativan, jer ako izuzčememo jednu ili dve obnove dela starijih maših pisaca — rTepertoari ne predviđaju nijednu premijeru.

Repertoarska politika naših po zorišta neće se, tako, ni ove sezone mnogo izmeniti: uz odsustvo sistema, za nju je karakteristično traganje za delima koja bi izazvala punu senzaciju i čije bi predstave postale repertoarski „best-seleri“. Zato se događalo, a i događaće se da se bez mnogo kriterijuma prevode nova dela savremenih stranih autora samo ako bi u jednom stra nom pozorištu doživela. uspeh

(svima je u sećanju slučaj dras me „Bulevar Diran“ Armana Salakrua, koja je upravo VvrafloTommnmom brzinom prenesena nd repertoar „Narodnog pozorišta“ | sa istom brzinom doživela — pra znu dvoranu!) ili da se izvodi neka pomodna književno sasvim efemerna strana dela, ne bi l se tako preduhitrila druga, kon· kurenittska pozorišna kuća. Osim Toga, za repertoarsku žpoliliku naših pozorišta karakteristični su i nedoslednosti i lutanja pogledu održavanja starih predstava. Obično postoje predstavi od kojih se unutar samih pozo ništa dižu ruke, postoje predsta• ve koje su već pre premijera unapred, još u pozorištu, intim· no, na probama, osuđene na ne uspeh i za plasman takvih pred·stava gotovo se niko i ne brine Tftako da premijera i nekoliko re· priza (ukoliko do njih i dođe — prođu samo kao „nužno zlo“, Nije potrebno maročito sticati đa ovakvu sudbinu doživljavaju ponajčešće nova domaća dela ili opet, predstave poverene mladom reditelju ili mlađom ansam-· blu uopšte, Umesto đa se ba! za takva dela i takve predstavi pažljivo biraju termini premijera i repriza i da se plasman ih predstava shvati kao zadatak či tavog ansambla, mne jednom Ss dešavalo da su prva izvođenja novih dela prolazila „gluvoć i n zapaženo, u dane kada je pažnja kulturne javnosti bila usred« sređena, iz opravdanih razloga, na druge, značajnije đogađaje u umetničkom životu.

Raško JOVANOVIĆ

rišta. Ako izuzmemo „Atelje 912“. koji obećava -__

Sarajevske skepse i nadanja

Posmatrajući repertoar sarajevskih pozorišta i poznavajući prilike u njima, uočavamo da slika cjelovitosti ne nalazi potrebnu harmoniju, već se prelama u spektru dekorativno postavljenog mo= zaika čija kompozicija podsjeća na igru slučaja. Razgovori o repertoaru, koji su postali već tradicionalni u relativno uskom krugu ljudi, i vode se javno između uprave pozorišta i kulturnih radnika (za koje se pretpostavlja da poznaju bolesti i kretanja sarajevskog pozorišta i teatra uopšte), svode se uvijek na istu konstataciju: repertoar „Narodnog pozorišta“ u Sarajevu formiran je eklektički u rasponu od Plauta i Šekspira (ove sezone) pa do Priša i tandema Žalica-Pašalić i, po žanrovima, od klasične tragedije do trilera i mjuzikala. Da je jednom ansamblu veoma teško savladati taj ogromni stilski raspon, i strukturu svakog umjetničkog djela posebno, izgleda prilično jasno. Već samom pretpostavkom funkcije jednog narodnog pozorišta (što predstavlja poseban problem koji bi istinski i analitički trebalo sagledati!), čiji repertoarski eklekticizam nema granica, a samim tim i eklekticizam svih osobenosti teatarskog izraza i umijeća, nametnuta je heterogenost koja ne može dn ostvari potrebne harmonije. Ako se

6.

–_

sagledaju i unutarnje slabosti određene kuće, onda je veoma teško reći da li je repertoar za predstojeću sezonu formiran „dobro“ ili ne. Jedinstvo u pogledima je veoma teško postići i subjektivna shvatanja uvijek peovladavaju. Mišljenja da se u Sarajevu nedovoljno polazi od individualnih mogućnosti i predispozicija reditelja i, posebno, glumaca, koje bi u heterogenom repertoaru mogle da se iskoriste i ispolje do maksimuma u izuzetno vrijednim ostvarenjima, iz gođine u godinu dobijaju sve više potvrda. Bojati se da i ovogodišnji repertoar još više ne učvrsti to mišljenje. U sklopu eklektički formiranog repertoara svaka predstava opravdava isključivo sebe a ne repertoar u cjelini i svakoj predstavi nužno je posvetiti izuzetnu pažnju, ali, ne od trenutka kada se počne s probama nego od onog momenta kada se začinju razmatranja repertoara. Studiranje mogućnosti ansambla je trajan i veoma ozbiljan posao, jer izgrađivanje repertoara na posebnostima umjetničkih mogućnosti i htijenja jednog umjetničkog kolektiva vjerovatno bi rezultiralo i posebno vrijednim ostvarenjima. A to je konačan cilj. Ma kako neujednačen bio repertoar ako je svaka predstava, kao posebna umjetnička cjelina i poseb-

no djelo, takve vrijednosti da uzbuđuje, da otkriva istinski medij ieatra dovoljno angažovan da može prodrijeti u život, onda i sklop repertoara ima svoj smisao pored svih formalnih (ili suštinskih?) slabosti. Posmatrajući iz tog aspekta i repertoar „Narodnog pozorišta“ u Sarajevu, moramo biti spremni da prihvatimo pretpostavku da je formirani repertoar „dobar“ jer on će to i biti ako predstave zaista budu donosile i izuzetne umjetničke doživljaje. Otkljanjajući sve sumnje koje nam se nameću, očekujemo da vidimo Molijerove Učene žeme, komediju-triler Dpostruko lice, koju je napisao tandem Makdagal-Alan, Nušićevu Protekciju, dramu Svbiće ugašemi dam od Žalice i Pašalića, jednu od drama Miroslova Krleže (Leda ili Vučjak), zatim Vajldov mjuzikal Hovalisavi vojnik prema istomenoj komediji Plauta i dramu Maksa Friša Andora. Šekspirovu tragediju Magbet već smo vidjeli prilikom otvaranja sezone. Predstava nije donijela očekivani doživljaj.

Na maloj ili eksperimentalnoj sceni pojaviće se djela Ingmara Bergmana Pastor i Maxzgarete Dira Skve?r.

Repertoar „Malog pozorišta“ nešto je određeniji. Poslije trogodišnjeg lutanja ovaj se kolektiv ponovo vraća

onim tekstovima koji pretpostavljaju neposredniji kontakt s publikom ili mogućnost eksperimenta. Ansambl i umjetničko rukovodstvo pozorišta to čine veoma oprezno, nastojeći da nađu bezlyolan put oslobađanja od komercijalnog repertoara koji je doveo ovo pozorište u ćorsokak. Ostatak iz prošle sezone predstavlja sarajevska premijera Goldonijeve Mirandoline. To je bila predstava sa kojom je ansambl „Malog pozorišta“ krenuo u junu na svoju Uuobičajenu turneju. Kritika je primila predstavu sa mnogo prigovora i očekuje se istinsko odstupanje teatra od standardnih tekstova. Krležine legende Adam i Eva i Maskerata mogle bi da prevaziđu dug naših pozorišta prema jubileju velikog, živog pozorišnog klasika, jer po svojoj strukturi odgovaraju umjetničkim koncepcijama „Malog pozorišta“. Lofter ili Balada o čovjeku bez lica od Gintera Vajzenborna i Kolenija, satira savremenog francuskog pisca Renea Obaldija, čine srž repertoarskih nastojanja ovog ansambla, Irkutska priča od Alekseja Arbuzova predstavlja mali ustupak ukusu šire publike, mada ima svoj repertoarski rezon jer na sceni „Malog pozorišta“ još uvijek nismo vidjeli djelo savremenog pisca SSSR-a, Ovaj pokušaj mo=

gao bi đa bude interesantan i za publis ku i za izvođače. Problem domaćeg sa= vremenog autora u ovom teatru ostajđ otvoren, Sa postojećim tekstovima, po+nuđenim pozorištu, ni umjetnički 88-5 vjet ni ansambl nisu zađovoljni _. Posebnu „zanimljivost u pozorišnom životu Sarajeva predstavlja otvaranja teatra~kabarea. Vrše se obimne pripre= me u prostorijama bivšeg bara i očes kivati je da će koncem novembra sarajevska publika moći da posmatra pr“ Vi program. „Kabare“ će biti depan= dans malog pozorišta, tako da će onda djelovati na dvije scene. Vjerujemo da će novi ambijent donijeti i nove sadržaje. Repertoar će biti formiran savremenih. estradno-satiričnih programa koji neće izbjegavati i političku nos tu, aktuelne boje i neposredne doga“ đaje. Drugi vid repertoara predstavlja= će muzičko-poetske večeri kabaretskog stila i komadi pisani za kabare ili oni koji mogu da se prilagođe takvom izvođenju. Savjet je odobrio muzičku komediju Zanesenmjaci od Toma Džonsa, rađenu prema Rostanovoj komediji Romantične duše i Put oko svijeta 20 osamdesešž dama od Pavela Kohouta, napisan po romanu Žila Verna.

Sarajevska pozorišta, nadopunjujući se, ipak sugerišu zanimljiv repertoa, Nadajmo se da će ostvarenja tog repertoara dostići takav kvalitet koji će potpuno opravdati strukturu repertoara ı njegove detalje.

Ivan, POGL

KNJIŽEV,NE NOVINE