Književne novine

SS E S a KU a le. ue. Sr 8

a

e a O —

=>

— E ———

| | |

— Or Se.

SO

O sabranim djelima hrvatskih pisaca

rugu Bakariću sigurmo mije bilo

lako, kad je u svom „poznatom

ekskluzivnom „intervjuu NIN-u (18.III1964), koji je bio svakako zapa= ženiji nego i jedan drugi njegov dosadašnji intervju, rekao: „Na primjer, pod imenom jugoslavenstva jedni smatraju da se vraća doba, da tako kažem, jugoslavenstva Pere Živkovića i kralja Aleksandra... U teoriji smo ga odbacili svi, mada u svim praktičnim pitanjima ne“.

S obzirom na historijsku ulogu koju je drug Bakarić odigrao u našoj nedavnoj revoluciji, na ugled koji uživa kao državnik, na funkcije koje je vršio i koje vrši, a iznad svega s'obzirom na vegovo prekaljeno iskustvo državnika jakih živaca, koji se pokazao uvijek su verenim gospodarom «svojih emocija, kojem nikad nije bilo do verbalnih efekata — to su svakako veoma krupne i veoma sadržajne riječi. Mirnoća kojom om uvijek govori i vladanje ma-– terijom o kojoj daje izjave, garancije su nam da mu se to nije „omaklo u va-– tri polemičkog zanosa“, nego da je on to rekao proračunato, s određenim namjerama, da uzbuni duhove i pokrene

NEKA GOVORE GOLE ČINJENICE

diskusiju. A to je, po mom najđubljem uvjerenju, zaista dobro, a više od toga — u ovom momentu i, veoma potrebno.

Postoji jedan problem iz naše 'kultume politike, koji već samom svojom egzistencijom može i majdobronamjer=nije navesti na povlačenje paralela s vremenima Pere Živkovića i kralja Aleksandra — a o kojem bar već desetak godina nastojim javno progovoriti, ali to do sada nije uspjelo, jer nisam našao urednika koji bi mi to omogućio na stupcima „svoga“ lista.

Ali, prije nego što bih prešao na sam problem o kojem mislim govoriti, naveo bih još jedno mjesto iz tog Bakarićevog intervjus, jer ono sadrži jednu formulaciju s kojom se ne bih slo= žio, a koja je za nas ovdje veoma važna; jer su u njoj pomješane dvije stva=ri, koje treba jasno distingvirati. Drug Bakarić je rekao: „Zamjeraju nam ljuđi, ovdje, vele: Vi gore ne ističete nikada hrvaistvo, ne bavite se problemima izgradnje hrvatske nacije — sve u cilju stvaranja nekakvih novih stvari,

"koje nam” vrlo liče na Peru Živkovića.

Odgovor nam je uvijek bio prilično lagan kod svega toga, jer bavati se hrvatskom 7historijom u vrijeme kada stvaramo historiju je lijepo, ali nije od tako presudne važnosti“.

Ja vjerujem da nikad nitko ozbiljan nije ni pomislio, a kamoli stvari postavio tako, kao da bi se „oni gore“, trebali „baviti“ historijom. To su dvije sa svim odvojene stvari, sasvim odvojene discipline, koje se po mom gledanju prije isključuju nego što se dopunjuju — dolkk je sasvim sigurno, da one nemaju zapravo ništa zajedničkog. Ta stara lenjinska misao, kao polemički potez, zaista je veoma efekina ali je činjenica da su to dva kolosijeka po mojima, ako se na svakom ođ njih na lazi kvalificirani i iskusni vlakovođa možemo 'sasvim lijepo napređovati, bez ikakve bojazni od srezova ili kakvih neželjenih poslijedica. Jedno je voditi aktivnu politiku, biti političar, državnik, a drugo je vršiti historijska. istra– živanja i analize, biti historičar. Međutim, sigurno jeste, da bi „oni gore“ trebali stvarati takve uslove, koji će onima kojima je to poziv i koji imaju što reći, omogućivati što nesmetaniji i što plodniji rad.

S druge, pak, strane, savršeno bih se složio sa svakom pojedinom riječju

iz slijedđdećeg odlomka Bakarićevog intervjua, uz naglasak da se kompleks pokrenutog pitanja još neuporedivo više dimenzionira, ako se ta misao s političkog plana prebaci na kulturniina učni. „Znate — rekao je Bakarić — politički oportunizam je jedna jako ružna stvar. On je često smetnja da se stvari razvijaju kako treba. Ako treba biti oštar, onda treba biti oštar. Operacija se ne pravi tupim nožem, nego oštrim nožem — ako se treba praviti operacija. Jer, oportunizmom se u stvari odlaže rješavanje problema koji postoje, A problemi u jednom takvom procesu moraju postojati, moraju se postav ljati i moraju se rješavati. Oni se kumuliraju dotle, dok ne dozriju do rješavanja, kao i svaki drugi problem. Pre ma tome, oni moraju imati svoje lakše i teže momente, ali njih treba rje-

šavati“. * **

Nesumnjivo, jedan od najvažnijih zadataka koje je pred sve. nas postavio

uspjeh našć.revolucije.i cjelokupni ra- ~

zvitak naše današnjice, na kulturnom planu, jeste sređivanje naše kulturne baštine na svim područjima kulturnog stvaralaštva i njeno revaloriziranje, u što naša zajednica ulaže zaista ne male svote; ogromne svote o kakvima se ranije na kulturnom planu nije moglo ni sanjati. Suvišno bi bilo da sad ovdje navodim brojke — tim više što mi to i ne „leži“ — o školama, muzejima, naučnim ustanovama, kazalištima, galerijama, broju izdanih knjiga... itd... itd... i da to sve uspoređujem sa. stanjem od recimo prije 20, 30, 40 i više godina. To su svakom onom, tko se „ne pravi lud“ i tko zadrto ne odbija da prizna da vidi ono. u što gleda, te da čuje ono što upravo sluša, općepoznate stvari; sve je to, ono što pravnici kažu, notorhno. .

Jedan od najinteresaeninijih i naj=važnijih problema na kulturnom planu, koje je pred nas postavio život i cijelo= kupni naš društveni razvitak, u opće= jugoslovenskim razmjerima, jeste pita nje sabrenih. djela starijih i novijih pisaca, kao baštine općejugo= slavenske kulture; pitanje sređivamja,a potom i revalorizacije, cjelokupne književne baštine naših najznačajnijih pi-

Nastavak na 12, strani - Zvonimir KULUNDŽIĆ

+

ejzaž nad, morem, kao da nije

nikada tu bio, kao dovučena tek građa da se nešto načini. Jedan, odgovarajući

Sana Tanasković

pejzaž.

I hoću da počnem mešto od svoga života.

ali ne znam mi odakle mi kako, nemam mikakvu ideju, nikakvu želju. Samo znam da treba mešto raditi

kad smo već tu u životu.

Čudim, se da ljudi uzimaju ozbiljno

(bamrlosl

moje postojanje. I moj krvotok nema ništa pouzdano što bi ga činilo krvotokom.

.

Najzad se odlučujem. Govorim, ako je i to govor. Čim se počelo ide. Ali ja znam, ' da nikoga mema iza tih reči. Najmanje sam to ja koja iza njih stojim.

Oni me slušaju. Koga slušaju. Ko su oni?

U tom trenutku osetim meko malo strujanje,

me veće od crvića, u sebi. To je đovoljno

da počnem. Kao meka ironija, podsmeh, mala mržnja javi se u meni. To bi mi bilo dovoljno ; da oživim, da se Yrazmrdam, ali se ja ne zaustavljam Bič, veliki bič uzimam. Makar mi ga oteli.

Makar me njime premlatili. ia nasrćem.

To što mi smeta.

moja je maglost, neumeremost.

Ali ko bi se uzdyžao kad mu se posle tolike

utrnulosti život vraća.

KNJIŽEVNE NOVINE

Ivan SUPEK

oć je. Kamena noć, bez utvara, I strepnja se više me

miče. Mul kamene tmine, bez slutnje jutra. Noć po-

slije posljednje bitke, kad vrijeme stane. Beskmajna kamena noć, pod mogama pobjednika. Užas bi bio krik nade, smrt olkupljenje; ostaje golo trajamje. Ničeg više nema, ni uspomena. Kao da je golemi. dlam poklopio večemnji horizont, ili stopalo. Sve je zgnječeno pod tom ka menom noći. Ni sam da se malme. Ništa više ne otpočinje; pa ipak nije amrt. Jedno se još drži: kapak, spušten' ispred te tame. Kapak između dviju beslkrajnih noći, napolju i u sebi. Kapa ostatka ljudskog stida...

Dugo. Beskonačno dugo. ia

Noć je pogasila i one wvijeće nad mmtbvacima. Sada više ništa mema. Ni stida opstojnosti. Kamena težina u' spuštenom kapku odronila se u ponor zaborava. I ležati tako na podu, više nije mučno. Ruka polagano obpipava pod sobom, oko sebe; radoznalost koja preživljuje. Tapkajući po tom mepoznatom “mprostoru, prsti odjednom udare u stup i zgrče se s užasom. Jezo prepoznavanja!

Dugo. Nepodnošljivo dugo, Dok saznanje ne razgrme noć, \

Ja ležim na pođu i držim zgrčenom nukom nogu prijestolja koje sam srušio. Mrtvi kapak puni se nemirnim treptajem. I tama se oprezno odškrine.

Rešetika!

Rešetka na prozoru, posrebrena mjesečinom. Rešetka, blaženo ponavljam. Znači, u tammici sam. Čekam sudsiku egzelkuciju. Krvnika! „Moja jakobinska glava otkotrljat će se s gBiljotine u konačni mir i slavu. Rešetke! Kako blaže! U tamnici sam. U tamnici, prije smaiknuća. Ili... Ili noćujem u onom zamiku. Grozno! Grozno je na sebi nositi leševe. Ali, hiljadu puta bilo bi gore: da se mišta nije zbilo.

Panika je potresla mojom mialaksalošću i pnridigavši se poslednjim snagama, šakama udđarah po vratima. Ja sam wulbojica. Ja sam ubojica! Ubojica...

Na moj krik došepesao ie moćni stražar i domio mi kup papira i pero. Malo postiđen, upitah ga s usiljenim humorom osuđenika: „Za moju oporuku?” Uslužno mi je potvrdio, a u uglu njegovih ustiju zadržao se tajanstvemi smiješak; svakako, bolje da pišem nego da vičem. „Nemam nikom ništa da ostavim“, odbijem ga s ponosnim navniodušjem, ali noćni stražar položio je već kup papira i pero na moj jastuk. „Sutra ujutro je smakmuće“, sa summijom ga zaustavim na vratima, našto mi on kimne, imat ćete vremena, i rastanemo se superiormo, s titrajem smiješka nad jutrošnjom giljot:nom.

T dohvatio sam se pera; da opet me zaurlam u tihm noć svijeta. Kad me već nitko ne čuje osim stražara koji sablasno zvekeću ključevima, možda će metko baciti pogled na te moje predsmrtne refleksije; pa ako i ne bude nijednog čitatelja u općoj trci, meni to nekako pomaže da utučem vrijeme prije smaknuća; i više od toga, da odagnam vampirske glasove. Jer, koliko god se hrabrim u toj svojoj rezignaciji, potmula je tjeskoba ispod sviju misli: da će ono podzemlje iznova provaliti. Taj vulkam strave drhti pod naslagama ravnodušnih godina; i to pismo je odgoda od provale. :

Pišem, u žurbi, u groznici, sa sbrepnjom da neću dovršiti. Početna riječ se u sumračnoj dubini umnaža, vuče nazgranano 'Rorijenje, ukopava me u omicu istrunulog

života. Svaki potez pera je težak kao čupanje stabljika. . :bosoKrv-mi udara u. sljepoočnice, disanje zastaje, magla pped: '}- očima pije trenutne slike; pa ipak. ne prestajem. :Nešto

je jače od muojih vmrućica, grudobolja i obneviđenja. To što se mora iskazati. Omo me goni u ovim poslednjim satima, prije smaknuća. Ja više i ne zapovijeđam tim

· pofokom crmila koji curi niz pero i ostavlia na šuštavoj

bjelini svoj putokaz. Kao da sam toj potmuloj sili posudiio svoju desnicu, svoju Kkreiniu, svoj izraz; i to bez razmišljanja, u polušali da napišem svoj testament. A otada "ona me svega ugrab:la i nosi me, zadihanog i s mlazom krvi u mislima, da predđuhitrimo neminovnu smrt.

Dok to pišem, dugim hodnicima „odzvanja korak noćnog stražara, a na dvorištu pile grede giljotine. Nije me više strah za Dpreživljele mrvice mog brodoloma, ali drhćem nad ov:m nedonoščetom u bijelim pelinama. Da li će ikada izaći iz te ćelije, kroz rešetke, preko zida, pored budnih osmatračnica? Dok sam se razgrebao u toj ornoj Krvi, u uhu mi se miješa monoton topot teških

·bakandži, praćen reskom pilom. O. muko porođa na da-

skama stratišta! Kako da povijem to vrištavo movorođemče da sigurmo ofpuza odavde?

Opasnija je summja koja se krade mojem stmašnom .

djelu. Ona mi i isturava te stražarske korake i grede giliofine đa moje pero nanadne iz podmuikle zasiede. Još ništa nisam naumio, a da me dvojba nije zaustavila. I sađa hihoće nad ustrzalom rukom: to tvoje djelo ha... Je li obmana? Ako je, gdje je počela? Možda se Ogalulu doista stao preobražavati... Mjesto odgovora jači hihot! Da poderem sve te iskr'žane listove! T bacim hrpu papira u željeznu peć! Što ne bih, kao toliki drugi, spavao do izvršenja osude? Zašto memi „misu poslali butelju žilavke? Je li moja krivnja tolika da moram čuti tu, posljednju ftamničku noć uz bočicu crnila, crnila koje se lije kroz moje srce i tri prsta ~ pisara u dug vijugav trag ubistva?

Padam na pod i širim ruke u nemoći. Krvoločni diktate! Ne goni me da još jedamput noktima prokopam sve zarušene hodnike! Zar mojoj glavi nema počinka ni na

| pamju krvničke sjekire? Toliko je udobnih ležaja u toj

osuđeničkoj moći, uz tople trbuhe Gaga, do zlatom izvezenih pamuča! I što da moje pero grebe po papiru dok krvnik pili grede?! Otpusti me, krvoločna sveta riječi! Ja njsam jedan iz betlehemske staje da uskrsnem kao mesijansko obećanje. Što se tu iza mojih rastvorenih žila vuče, tamna je krv čovjekovih poraza, dvojbi i utvara. Dublje i dublje urezuje pero u tkivo zbivanja; sav ću iskrvariti u gluhu tamu. Moja neizgovorena gospodarice! Ne primjećuješ li ovu užasnu gluhoću oko nas dvoje? Što nas trap'š tim ponoćnim diktatom, u huci rotacionih strojeva? Pozovimo tamničara! I naručimo svoju butelju osuđeničkog zaborava! Ionako je uzalud. Smrt stoji pred vratima, konačna pobjednica.

Ali znam: dežurni bi mi opet donio bočicu crmila. I tako pišem dalje, u bunilu, panično. Razboriti realisti su mi savjetevali, treba da vidiš svijet kakav je i da ga prigrliš. A ja sam otpočetka vidio svijet kakav sve može biti i do kraia išao za tim priviđenilma. To ie moj avan–turizam i, ako mi to priznate. i junaštvo. Jedina obrana

· koju imam za svoj bunt. Ta ljudi su oko mene siti, vidio

sam, grade im se stanovi, automatizacija kroči preko' primitivne manufakture; pa onda, čemu buna? Da, drugovi realisti, primam, era revolucija je prošla, mi smo, kao što reče Boris mad moiom hnwvnnriiom, sfimili nn širok drum mirotvorne evolucije. Ali moj ustanak bio je sasvim drugog karaktera. Kad su već svi bili spremni da me isključe, moja crvena djevica se digla da me pravda. Pjesnika morat ćete trpjeti i u vrijeme sitosti i automati-

zacije, fo je nepresušno vrelo buna, te stravične i divne ·

vizije, gojziri iz kore zemilje...

PRED POSLJEDNJIM VRATIMA

Sati su mi odbmnojeni. Orlovski zamah krila svršava u padu masirijeljene ptice. Osjećam tu olovnu težinu u gvojim grudima i pomračene strmoglave vidike. I padam. Padam prema zemlji koja se prostire dolje kao ozdravljujući zavičaj, a bit će raka mojih poslednjih priviđenja. Začudo, kroz te koprene smrti propadam u omamnoj slasti; to je napitak iscrpljenog penjača. Jedan gutljaj u kiši koja je zakucala na prozore, krov i idaske u dvorištu, zakkucala i svestramo luka kao prsti sikorukog crmog glasnika. Pogasio je sto vrata na putu dovde, razagnao pozne šetače, pomeo križanja i sada pogrebmno udara na pokrov mog samovamnia. Kucaji se stapaju u žalobni šum pa opet raspršftuiu u debele kapljice ma staklu. Ravnodđušni svemirski plač miješa se u crnilo mog pera i sve biva jednako ftmurmo, razvodnieno, dosedno. Ja samo slušam šum te moćne kiše koja ispire slova s papira i polako me rastače. Sve je uzalud. Kiše padaju tisuću ljudskih vjekova, i ništa se u toj vododerTini nije sačuvalo; kiše će padati dalje, sive, ravnođušne, otrovne, i ništa še tu neće sačuvati. A ti, izlivena tintarnico, hoćeš da prokapaš zidove, u frci s osuđeničkim vremenom? . Ništa me ne može iščupati od tih požudnih usta koja mi sišu nedorečena saznanja. Taj cjelov ljubomornog svijeta! Nikad ga dosta nisam volio, nikad mu se dosta nisam povjeravao, nikada, nikada, i eto, u posljedmjim me tremucimia ispija kao zanemarena žena. Zašto si to, zašto ono, optužbe se gomilaju, zatrpavaju me i konačno razdražuju, nutrina ustrepta sa svim žicama dirigiranog orkestra. Moram ispričati svoju pobunu; jer, inače, sahranit će me u jednom nesporazumiku. Tonako su mi bez preslušanja dod:jelili smrtnu kaznu. Neka barem na nadgrobnoj ploči bude uklesan moj životop's, istinit, bez uljepšavanja ali i bez pogrda, pravedmo ispitan u tom posthumnom vremenu koje je rehabilitiralo i Rajka a Staljina izbacilo iz mauzoleja, Istmu! Punu istinu! Čistu istinu. Da, ali što je to. Činjenica koju mogu policijski hrtovi onjušiti? Ja nemam pasji njuh, ticala pauka, oko kamere; ja vam ništa ne mogu iskazati o toj stvarnosti, famošnje podražaje išmrikao sam u rupčić. U svim mojim hor'zontalama, vertikalama i kosim presiecima održava se koo remlno, prmo smisla, samo ono što je bilo u nekom kontaktu s mojim sukobom. Kad tako rujem unatras, kao da sviiet prije i nije opstojao; smisao je došao odiednom, u bliesku reflektora. Kad munja istrgne iz mraka tajanstveni peizaž, tko može tvrdti da će druga munja otkriti isti krajolik? Takvi bljeskovi presijecaju sada moju posledniu noć. Na splavi — jedrenjaku koji tone, u šumskoj usjeklini, kroz šeikov šator, na skupštini poduzeća, u zamku mironosaca, komgres... toliko različitih stam'ca mog pohoda! Nijie bilo baš tako mmogo, prim'ieTlitf čete možda. Bilo ie. Jest, Jest! I više! Sjećanje mi se raspliće u beskraj; jedva mogu da išta zadržim. Toliko preobraženja, nastupa, okršaja, smrti! Kukavice! Kukavice, vi, koji velite da imate samo jedan život, izgubili ste već i tai jedan. Tspričat ću vam svoju hajidučiju koju će zaustaviti ovai dolje glavosiečki stroj. Punu istinu, dopumjenu izviđamijima vječno nemirnog duha, izviđanjima u nepoznate predjele. . Ova nagla potištenost! Tek što se radost osmjelila, već me teška crna koprena pokriva. Uvijek je to sa mnom „Kad god bih potciknuo, figa bi mi'se odazvala, Još “blješte iu prokopima. moji podvizi, ali mučna je sjena pala; i otežava i gusne. Malo, samo malo, i nazret će se mračni, lik, eto, na pomolu je, užasno otkriće! Tjeskobno

. Sklapam oči, uzalud! Prhka sjena prolazi kroza me, oko-

šćuje „se u mom slkeletu, i taj useljeni kostur klopoće i klopoće, „sve razgovjetnije i poznatije: ja sam stao da prerešćuiem u živa čovjeka, a što si ti od mene učinio?! Neizdrživo! Podignem kapke u grozi, a preda mnom smiješi se puno lice mesa i krvi: ja nisam zlopamtilo.., O strašna prikazo! Krvniče na knaju mojih avantura! Nokat moje crne krvi zdvojno grebe po vratima te sablasne noći; da tim otupjelim perom otvorim sebi beskraine ceste! A primiče mi se ona aleja jablana, dvorište zamka,

' gomila klađa.koje pile ukučami... Vrisnuo sam pred tom

najezdom. Da, pišem mahnifo, ja sam zlopamtilo, zlopamtilo, pamtim sve zlo iza zida ove tamm'ce, i zato neću zatražiti pomilovanje. Što sam učinio, učinjeno je. Neka . mi odrube prkosnu glavu ubojice-zlopamtila! Neka! Neka!

Dugim hodnikom odzvanja teški korak noćnog stražara” 1 požuruje me. Kad se s prvim rumemilom dana vrati, okrenut će se u bravi jedan kliuč iz njegova zveketava Svežnja, i zadnji prolaz bit će slobodan, pored gluhonijemog špalira. Za riječ bit će onda prekasno, U ovoj tamnici zatvaraju ukućani svoje prazore pred smrtnim krikovima na dvorištu. Jedina mi je nađa da će ta hrpica listova stići do vas, nasliednici mojih bezbrojnih stanica. Sve što sam olkušno, možefe vi. jači, još nemsuđemi. ĐrTOputovati. Kao da tu razdajem sve vozne karte mog saobraćaja. Htio bih da vam fačno omiščem gedie sam =e ukrcao i otisnaro u oluju. Bila je tišina kao i sada, ali ne ovaj ponoćni muk pređ stratište; bila ie bonaca beskrajnih plavih pučina. A u toi tišini nomolili su se odjednom potmuli glasovi. Kao đa ih sađa čujem! Taj zov, sve jači, koji je presjekao moje plutanje na talasima Pacifika. „Hej, brodolomče! Diži se! Hvataj, pospamče, uže! Penji se! Naš brod ne čeka. A kad sam se pomeo na njihovu palubu, zatražili su Dd mene isprave, biografiju. Uviđate li konačno, moji nasliednici. da sam morao nešto otpočeti? Sada moja „brodska knjiga može biti ispisana, :

Noć je. Duboka noć u koju su potonuli i pozni tromi koraci i teška zveka ključeva i duga pila. Ništa se više ne čuje. Svi su pali u taj mrtvi san, zaviesu pred sutrašnjim jutrom: jedini ja još čuiem uz bakterijsku žaruljicu ovu noć koja se pritajila kao crna pantera u šušnju grana, i osječam duboki ugriz u svojoj nutrini. Mene

neće prevar:ti, neće ni ova tišina, ni drijem giljotine, ni umorna puška naslonjena na vrafnicu. Čujem je kako se kostruši na skok, krvoločni očnjaci bijele se na me iz mraka zaborava. Samo da je preduhitrim! Svaki pomak moje ruke smrtna je borba s nemanima, grozom i željom za počinkom. Pedalj po pedalj vučem -se užetom preko litičave bjeline, sve iznureniji, na rubu svijesti, u bunilu vručice, praćen hihotom sumnje. Da li ću ikađa stići? Milje i milje crnog robijaškog užeta ostaju za mnom; i s peslednjim trzajima dovlačim se u to sivo svitanje iza tamničkih rešetki. To je sve što su mi dali prije smaknuća: bočicu crnila. I ja sam iskrvario tamnom zloćom preko ovih listova. Poližite to, vi miroljupci, zapećari, usisivači prašine, knjigožderi, sviju poslanica uzao i žig! Poližite! |

(Iz romana „Pjesnik u surovom vremenu“)

9