Književne novine

| LJubiša . JOCIĆ

nikad, ne reci veliko svitanje dah, sanjiva, traga

na trotoarima, meYaskidiva. toplina tela

ma svakom dlanu, drugi dlam, sanja

š oko u oku otvoYilo oko za, pejzaže vremema u kojima svaki prostor i svaki prozor iščezava ” ) u. oči svitanja zora i uoči dana dan, dama,

kao vojnik kazaljka ma, časovniku, svečanim, mayšom korake odbrojava slavine u, gradu mabyekle od ćutanja.

građani reka uz obalu što se i sama. miče i teče prvi maj licem, u lice čovek se pred. čovekom razlistava ĆutamJe u ćutamju, šuma u šumi moye u moru a maj se'u mama kaže i za damas i ža sutra , kaže se u onom, kratkom, trenutku, kad, se sred tišime naglo maššle čuje kako đon poderivi o asfait kolovoza dere

=

i šašav meli žemski kikot izbije kao ludi cvat trotoara prolazni čovek, potraži trošnom, nogom, puteljak. svoj koji bi bez tog poderiDog đonu. iščezao u ništavilo -

smešna. eshatologija. zavrti ti za trem, glavu još kao dete

kad, si trčao uz muziku payvade

telo i svest ti odleti u, čarobni kapelnikov štap i blesav od, gline koju u vazduhu hvatam mesim, kao bog

sbe što god zaželim,

a opet taj kratki tremutak tišme kad zašušti trošnA

i poderivi čovekov đom, ponosom. mečuvemim, te ispuhi.

Vreme kao kamen što pada ili se diže a lupio nije nesamenljiv taj trenutak i koraka trenje o trotoaY

u. tom mičijem, trenutku, na. toj mičijoj zemlji

odjedmom, osetiš da. ceo celcat i bez ostatka tom, Prvom, Maju.

pripadaš oglednut u wjemu da se ogleda nesamerljiv, da

u čoveku nađe meru utroba ti mikla iz zemlje topla

oko ti miklo iz oka da mesagledivo ugleda, i sećanje podiglo sanjare sa Zelengore Sutjeske Durmitora,

Prozora iz trava stao kostur i kroz tvoje oči gleda

u svoje meso ga oblačiš ozarem, osećaš da trmeš

poređenju sa mmoštvom intermacio u nalno poznatih i priznatih mu

zičko-festivalskih građova širom Tivrope — pomenimo samo Salzburg, Darmštat, FEdinburg, Eks-an-Provans, „Muzički maj“ u Firenci, „Muzičku jesen“ Venecije „Praško proleće“, „Varšavsku jesen“ i „Letnje igre“ u Dubrovniku — građ Ruse u severnoj Bugar– skoj (kod nas poznatiji pod ranijim imenom, Ruščuk), na samoj desnoj obali Dunava, još je u svojoj prvoj festivalskoj mladosti. Sa 124.000 stanovnika, ali sa više od dvadeset stručnih muzičkih škola — što jasno i ubedljivo ukazuje na znaku tradiciju negovanja muzičke kulture — ovaj provincijski centar organizovao je ove godime, od 21. marta do 3. aprila, pod imenom „Martovski muzički dani“, svoj četvrti po ređu muzički festival; ho kako je ta ovogodišnja muzička smotra”'u Bugarskoj priređena u čast 20-godišnjice državnog prevrata 9. septembra 1944.

godine, celokupni program festivala bio je ispunjen isključivo domaćim 'kompozicijama: simfonijama, koncer-

tnim uvertirama, solističkim instrumen talnim koncertima (za klavir, violinu, flautu i. orkestar) ali i velikim instrumen{ialno-vokalnim „muzičkim formama, kantatama i oratorijumima.

Savez bugarskih kompozitora i Organizacioni komitet festivala pozvali su za tu priliku, kao svoje goste, predstavnike muzičkih organizacija iz raznih zemalja; odazvali su se muzički savezi Čehoslovačke „Rumunije, Mađarske, Poljske, Sovjetskog Saveza, Francuske i Švajcarske, a Savez kompozi> tora Jugoslavije poslao je, kao svoju delegaciju, petoricu svojih članova. Kako su pojedini dani dvonedeljnog rusenskog muzičkog festivala bili ostavljeni za odmor sluašocima, smotra bugarskog simfonijskog stvaralaštva za proteklih dvađeset godina od obrazovanja prve vlade Otečestvenog fronta pa do danas odvijala se u stvari fiokomni jedansest koncertnih večeri, obuhva= tivši ništa manje nego 40 muzičkih dela simfonijsko-oratorijumskog rođa iz pera 29-torice savremenih bugarskih kompozitora. Ako ovim podacima dodamo još i taj da je ciklus festivalskih programa bio ostvaren isključivo domaćim izvođačkim snagama, da su se iz večeri u veče smenjivali kompletni veliki simfonijski orkestri iz devet raznih bugarskih gradova (Sofija, Kolarovgrad — bivši Šumen, Burgas, Razgrad, Plovdiv, Pleven, Varna, Vidin, Ruse) i da su u izvođenju kantata i oratorijuma uz Ove orkestre učestvovala i četiri odlična mešovite hora (Bugarska hor< ska kapela „Svetoslav Obretenov“, hor „Bodra smena“, hor pri Ansamblu za pesme Bugarske radio-televizije i kamerni hor Bugarskog državnog konzervatorijuma), čini mi se da je već ovom suvom statističkom dokumentacijom dovoljno ubedljivo pokazana činjenica, đa su „Martovski muzički dani — Ruse, 1964.* bili, ne samo smotra glavnih tokova muzičkog mišljenja i osećanja najeminentnijih muzičkih stvaralaca u današnjoj Bugarskoj, nego i prikaz. dostignutog nivoa kvalitativne umetničke vrednosti muzičke reprodukcije u ovoj zemlji. Ja bih čak rekao da se pomenuti defile krupnih orkestarskih kolektiva — uz čitav niz odličnih instrumentalista, kao solističkih koncertantnih izvođača u programima ovog festivala — iz više no opravdanih razloga može smatrati svojevrsnim fenomenom bezmalo masovnog Dprofesionalističkog muzicira= nja danas u Bvropi, a u jednoj relativno maloj zemlji, koja je — kao, uostalom i

naša — pod političko-istorijskim uslo-

vima kulturnog života na Balkamskom

4 j

~

hodi buđ. kyznena. mahovina, tršavo brbljanje trava

škvgut svetla. odjek šegrta, nužnosti zgažeme vatre posmri(mih logorovanja

fijuk oštrica semka lokve rasutog seksa hvatajte žay pticu bez žara žar pticu sa žarom, ma žaru bez žara

tobogan zanosa što opušta telo\žemne u ruke ljubavnika

zlatni pepeo istulnjelog plamenog besa

neće više da umre miti da se Yodi

ko zažmuri ma jedno oko vara i javu i sam i zato otvoremog oka gledaj u oči ovaj Maj. Svaki je maj još jedan i opet još jedan, maj # svaki ima kraj i tako svaki ima kraj u beskraj

večanm, ko čovek

LICEM U LICE S PRVIM MAJOM J utro ili ipak kao đule hitnuti u zoru, 1 ; : ~

i ovaj plamen gordi što bukti nepoderiv sred, dama.

Mišići svesti Yudmici rada sve ogoljeno ma svetlosti PaYyade i onaj što komično je podigao mogu desmu trapavko

i glavonja. onaj i trbonja do mjega što se naduvava

i cura mapućenih, usana i oma golih, butma niz koje bi se reka poljubaca slila sve ušećeremo kao anziskarta

pustare mirisnog vetra pune istovara teškog katmena

i budan da sanja posađeme kapi što nikoše u, mora.

Jer da bi žipeo čovek mora barem, u snu, da dotiče mištavilo smrt je samo omaj trewutak života kad, miko u nama

i

vetroviti vetrovi čovečam, čovek. čopekov čovek

i svaki mrak odskočna daska za jedam, movi dam i svaki zrak luk i strela za movi odđapet zrak

i svaki mrav da ponese svoj teret i opet mrav lopatu i ašov zamenio plug a plug traktor

zalupiš uglove slepe poznaješ tkivo oluja

sada Yadnik sedi i igra šah, dok ga ne obavesti svetlosni znak da, opet mašini priđe i pritisne joj dugme pa opet šah

ili smeh, meh. smeha podsmeha i arogantna mašina vrati čoveka čoveku da živi kao čovek vek

iz koga sada mežnost predeš svirepe lamce spoznaje

u vazduh, mirisni slobode igraš se nejednakih. sumraka okruglih. piljaka slučaja izvlačiš se iz siDog mravinjaka, / umora. igraš se s tumorom tumora. s kolerom, kolere

oblivem, znojem stvaranja kupaš se kao ma kritima

i zastave i pobede i za čoveka čovek

i zato Prvi Maj.

(ovečni smisao napora

Festival bugarske simfonijske muzike u'

poluostrvu u toku prošlog veka, vre menski zžnatno zaostala za razvojem muzičkog života velikh zapadnoevropskih naroda.

No upravo zbog tog zakasnelog ali brzog i naglog sustizanja muzičkih tradicija Zapađa u današnjoj Bugarskoj, potrebno je, čini mi se, baciti jedan uopštavajući, ma i improvizovano analitički pogled na dominirajuće OSsObenosti simfonijsko-kantatnog (ili oraiorijumskog) stvaralaštva u savremenoj bugarskoj muzici, — razume se samo sistematizovanim pregledom, konkretnog umetničkog materijala jedanaest koncertnih večeži rusenskog .festivala. Iz aspekta muzičke estetike, psihologije i sociologije, metođološki postupak izolovanja određenih osobemosti iz ornganske celine slušalačkih utisaka, doživljaja i opažanja otkriva mam tada sasvim zanimljivu sliku, osvrtom na pet bitnih momenata, nazovimo ih: jezički materijal, izražajni obrasci (ili stil), način kolorisanja, emogionaMlni tonus i polencijalno dati idejni smisao.

Prvi moment, sama građa tomskih opusa, uverava nas o dominirajućem prisustvu melodijskih i ritmičkih osobenosti bugankog „muzičkog folklora. motivike narodnog plesa i pesme u sGsvremenom simfonijskom jeziku bugarskih kompozitora. Najčešće upoftrebljavani izražajni obrasci, drugi moment na šeg ukaezivanja, pretežno su crpljeni iz oblasti nemačkog romantizma, od Vagnera i Bruknera do Riharda Štrausa, a u kompozicijama svetski „majpoznatijeg bugarskog kompozitora Panče Vladige= rova veoma su primetni i uticaji Rahmanjinova, no ništa manje .nije za=stupljeno ni oslanjanje savremenih bugarskih kompozitora na Prokofjeva i Sostakoviča, kao vnike savremenog ruskog a. Maš treći pogled uperen je na preovlađujuće karakteristike orkestriranja, a i tu smo morali uočiti visoki stupanj veštine is= korišćavanja evropskih poznoromanfij-

! :

čarskih i neoklasicističkih manira bpri-

davanja izmažajne snage simfonijsiom

delu snažnim erektima tempriranja, kulorisanja, bojemja tonskog stava. Osobito istaknuti emocionalni tonus većine saslušanih kompozicija, koji je ovdc označen kao. četvrti bitni moment a-

nalitičkog uopštavanja primljenih uti-

saka, pokušavam da vehbalno prikažem kao naglašenu težnju ka dramatizaciji tonskih procesa, kao izvesnu fraženu patetičnost „izražavanja, „pompeznost formi, toržestvenost, podvučenu bor-

benost i himničnost. Razume se, na dominaciju ovog emocionalnog tonusa u kompozicijama festivalskog programa morao je uticati i jubilami karakter samog festivala, opravdani kriterijum za izbor dela sa programsko-ideološkim ciljem glorifikovanja. značajnih da-

fuma nacionalne istorije: 9. septembar 1944. godine, dami septembarskog ustanka 1923. godine. Ilindenski ustanak 1905. godine. Novi onda, postojanje čitavog niza simfonijskih i kantatno-cratorijumskih kompuozicija baš tog afektivnog karaktera rečito govori o dominirajućoj emocionalnoj orijentaciji bugarskih kompozitora u pravcu jednog nacionalnog romantizma koji je, posle dva svetske rata, u većini mevropskih

zemalja potisnut novim, savremenijim problemima i aktuelnijim raspoloženjima. Istakmuvši latenminu idejnost kao peti zapaženi moment: u savremenoj bugarskoj simfonijskoj muzici, želeo sam da obeležim potencijalnu. misaonu ilimu, čak i onda kada misu u pitanju dela sa poetskim tekstom i kada je naziv simfonijske kompozicije dovoljan za omačavanje njene potencijalne ideološke potke. Rekao bih, zato, da je taj moment naglašeno ispoljen. kao patriotska historičnost, kao glorifikacija heroizma, kao simfonizirana tramspozicija shvatanja istorijske situacije naroda u bižoj i daljoj prošlosti u muziku.

Ipak, ovaj prikaz bio bi nepotpum, pa stoga i neveran, ako bi u njemu ostale nepomenute upravo one simflomijske kompozicije ša programa rusenSkog festivala koje, ostajući u manjini i netipične, svedoče o jednoj novoj siru ji koja je na pomolu u bugarskoj sav remenoj simfonijskoj muzici. Prerano je tvrditi da se tu radi o zaokretu, o novoj emocionalno-idejnoj orijentaciji mlađih simfoničara Bugarske, O USpO-. stavljanju jednog muzički stvaralačkog osećanja koje je umiverzalno humanistički, iskreno i foplo, okrenuto brigama, bolovima, strepnjama, opasnosfima i surovim preinjama čitavom svetu današnjice kao celini, intermnacionalnoj, jedinstvenoj i neđeljivo zajedničkoj svima narodima, državama, rasama, društvenim zajednicama, Međutim, stoji neoborivo i neopozivo činjenica da je

'Koncert za gudački orkestar Lazava

'Nikolova, iako prvi put izveden

još 1951. godine, jedan značajni nagoveštaj preokreta u tokovima. Puutako simfonijske misli, da su četiri pesme za solo

tenor i orkestar Dimilra 'Tpkova ves=.

nici jednog rilkeovski inkantiranog i intoniranog lirzma u novoj bugarskoj muzici, da Je Koncert za gudački orkestar i gudački kvartet Marina Goleminova, svojim grimasama i hindemi{iovski rastrzanim tematskim floskulama, simptomatičan za kretanje bugarske muzike novim putevima, da je gran diozni „Oratorijum zža maše doba“ Ljubomira Pipkova, sa janačekovskim formulama horskog „skazivanja, Siguran

gradu Ruse

znak duboke internacionalističke humanizacije savremenog bugarskog oratorijJumskog stila i da je Simfonija za gu-

dački orkestar Simeona Pironkova, po- ,

ted kompoziciono>tehnički sasvim mođer no izgrađene kantate „Septembar 1923. godine“ Konstantina Ilijeva, ubedljiv primer smelog otiskivanja savremenog bugarskog simfonijskog stvaralaštva u sasvim današnje, nedovoljno istražene pređele misaonosti, osećajnosti i duboko protivrečnih unutamjih sukoba u psihi savremenog, društvenom stvarnošću ovog sveta uslovljenog čoveka. Ja ovde naročito ističem poslednje pomemnuto delo Pironkova — što je, naravno, 1 sada kao i uvek, stvar ličnog muzičkog ukusa — zbog tragično otvorene i smele hrabrosti aatorse da izbegne svaku tradicionalno osveštanu evoluciju simfonijskog raspredanja, putem gradacija, ka razrešenjima i srečnim zaključcima, zbog iskrenog opredeljenja njegove muzičke misli za zatvoreni krug kombinatoričkih opita sa elementima Jedne psevdo-dodekafone tomske strukture, koja še odrekla svake tipičme evolucije, zbog prokaženih konstruiktivističkih intencija kompoztorovih, koje su još i kako humanistički protest na stanje civilizacije u kojoj smo se zatekli i u koju smo svi, kobno i bezizlazno, uklješteni.

Valja još reći nešto o simfonijsko= oratorijumskoj reprodukciji u savremenoj bugarskoj muzici Ona je, zaista, na znainoj visini. Između devet državnih orkestara koje smo čuli na ovogodišnjem festivalu u građu Ruse ima, naravno, Kvalitativnih razlika. No to su razlike između vrlo dobrog, odličnog i zapravo perfekinog realizovanja ideja i emocija veoma raznovrsno usmerenih kompozitora. Hoću zato da kažem, da sam imao osobibu sreću da dve pune nedelje provedem u prijateljskoj zemlji našeg istočnog suseda, osluškujući, kroz njenu savremenu muziku, čovečni smisao mjezinih napora da se uzdigne, hrabro podnošenje muka njenih idejno-progresivnih intencija i Ogromnu volju Bugara da ni u čemu ne zaostnu za plodnim 'hukom sveta u kojem ponosito i otresito postoje i traju.

Pavle STEPANOVIĆ

Brana CRNČEVIĆ

Tiši

To su oni isti

pisma uredništvu

OPET

O „DVE“ SMRTI

DUŠANA SREZOJEVIĆA

U BELEŠCI „Sprema se jedanaesto izdanje antologije Bogdana Popovića“ (reč je o zajedničkom izđanju „Savremene škole” u Beogradu i „Mlađinske Knjige“ u Ljubljani), objavljenom u kulturnom dodatku „Politike“ od 20. aprila 1964, godine, siniša Panunović baca letimičan pogled na. ramije izdanje „Antologije novije srpske lirike“, konstatujući opštepoznatu stvar da ova antologija „obuhvata jedmo vremensko razdoblje“, ali da uu njoj i pored toga „ima malo imena i malo pesama“ i navodi sa koliko je pesama zastupljen svaki antologijom „obuhvaćeni pesnik. Sem toga ističe se jeđanaesto izdanje Popovićeve „Antologije novije srpske lirike“ „izdvaja“ od ranijih po tome „Što će uz Ovu ahtologiju biti štampani i portreti pesnika, faksimili ranljih izdanja antologije i rukopisa Bogdana Popovića i slično“,

Ne ulazim u to da li jie važno za OVO izdanje objavljivanje {oto-portreta ili rečportreta, da li je važnije da budđu štampani faksimili ranijih izdanja antologije i rukopisa Bogdana Popovića ili, recimo, sređene bibliografije pesnika zastupljenih u „Antologiji“. Trenutno me interesuje druga stvar, ono u čemu se luta kada se hoće da bude maučan. Paunović navodi da su ma pripremi jeđanaestog izdanja, Po» povićeve „Antologije“ „iskrsle feškoće' koje su pokazale kako Je malo dokumentacionog materijala iz istorije naše književnosti sređeno i prikupljeno“. Monstatacija nije daleko od istine, pogotovu kad je potržu neobavešteni i kad se donose proizvoljne i za gotovo uzete tvrdmje. U radđu redakcije novog (jedanaestog) izdanja Popoviće> ve „Antologije“, u višemesečnom traganju (zar su nauci dovoljni meseci?) po Pau novićevim rečima „prikupljene su fotogra» —

fije svih pesnika, izuzev jednoga: Dušana Srezojevićča, koji je umro 1914. gođine“.

Podvučeni navod bio je razlog ovog

kratkog osvrta. MBvo zašto. Autor ovih Tedova je u članku „Dve“ smrti Dušana Strezojevića” („Književne novine“, 1963. br. 203) đokumentovao da Dušan „Srezojević nije umro 1914. godine, kako je u izdanjima „Antologije“ koja su se pojavljivala posle prvog svetskog rata na ovamo ž#fiksirao Bogdan Popović. Ta greška je nadalje preštampavana u svim izdanjima, a nju su i oni koji Bu kasnije datirali Srezojevićevu smrt masledđili „neprovereno od Bogdana Popovića. .

Mislim da je krajnje vreme da se za Srezojevićevo ime veže i tačna godina smrti: 1916. Pouzdđdani aorijentiri tu ovom smislu možda mogu doprineti (ne treba gubiti nadu) da se uđe u trag i Srezojevićevoj fotografiji koja sastavljačima. je» danaestog izdanja „Antologije novije srp? Bke lirike” nedostaje. Srezojević je i u životu bio samosvojan i sam; oko njegove smrti su već ispredane male legenđe i ne trteba dozvoliti da i u na nov način zamišljenom izđanju „Antologije“ Bogdana Popovića ostane usamljen — po tome što će na predviđenom muestu za njegovu {o tografiju ostati belina.

Dragutin OGNJANOVIĆC

Zna se ko je zaslužan za pojeftinjenje kafe.

koji su.zaslužni za poskupljenj

mesa. : k00 Od svakog majmuna nije mogao da postane

čovek. • . Kako da vas zabavljam kad je i meni teško?

|| ai

Ko je pitan, taj je i odgovoran.

Molim smrt da ne bude toliko ozbiljna, a život da ne bude toliko smešan.

Ne budite me dok sanjam. Ne nagovarajte me da sanjam kad sam budan.

KNJIŽEVNE NOVINE