Književne novine

Roman o zavetu

Nastavak sa 3. strane

fa. Apokrifnost Judinog jevanđelja je i u predđstavljanju Hrista kao pukog sredstva i oruđa dogme. O Hristu je pisano i sva je njegova uloga, po Judi, u tome da se mora zbiti. Shvatajući sebe kao tumača dogme, Juda sebe, izjednačuje s dogmom, sebe stavlja uporedo ili, čak, iznad Hrista. Bez Jude, koji je dogma, ne bi bilo ni Hrista, odnosno on ne bi mogao da se zbuđe. Judi nije do spasenja čovečanstva, kao što nije ni Hristm, ali je njemu, za razliku od Hrista, stalo do ideje, do izvršenja dogme. Juda je svestan fatuma., čoveka, svoje ljudske determinisanosti i uslovljenosti i zato se samo U njegovoj ličnosti može zbiti sudar čovečanskog i sudbinskog. Syirep i uzvišen, kao slovo zakona, izjednačen s idejom kada njena oštrica nije uperena na njega, Juda se razdvaja kada dogma zahteva njegovu sMirt. Strah dovodi do dvojstva Judine ličnosti na dđogmu i čoveka, ali i njegovu ličnost, koja bi mogla biti tragična, svodi na ličnosi farse. Tragiku svog poistovećenja s dogmom Juda je mogao ostvariti samo svojiom svešnom smrću.

Pekićeva koncepcija jevanđelja bo Judi je u negaciji đogme Kao takve, kao determinisanosti, kao žzakota ije slovo isključuje čovekovu volju, alcciju, reviziju, revolt, stvaralaštvo: I Hrist i Juda pokušavaju da izvrše reviziji dogme, odlažući čas svoje smrti, a Hrist i bežeći s Golgote, ali jiihovi postupći ne mogu biti Gličetija ljudskih pbporiva, jer njihovi porivi su izazvahi strahom i rebičnošću, O stvarnoj šadržini dogmie, kao mesiiarnstva, saznaje se u prvom delu romana. u kojem se obisuju čuda.

U „Jevanđelju Opdehstva“, kao što sd reklD, Hristova čuda su vla dela. U jednoj scehi, ''leđutim, Hrist oživljujc rat:Vo dete, doduše saitnio zato da bi dokazao svoju nevinost. Vaskislo dete mozdravlja Hrista hao svoe Gdspoda, a narod se divi Hristu i proslavlia S. Ne saznaje še da li će va– skrsli docnije preteti Hrista zbog vaskrsenša hiti bilo šta ukazuje na takvu mogućriošt. Hrištova čuda u Pehičevomi voronnu. rnada hišu irispirisana zlim namerama, ali nisu ni dobrim, jer ih Hrist čini samo zato što se ona moraju izvršiti, popraćeha su Wietvaiin i sleduje im nesreća. "Išceliene ili ubijaju. Pamenuju skoro do smrti, ili se sami uUubjiinju, ili se na njih , šsvaljuju nesreće teže od onih kojima su bili već pritishuti. Mesrećnjici liudski, bogalii iurodivi, slepci, utavci, gubavci, mprostitetke, čak i mrtvaci, očimledna su sredstva Yhijimia neshvatlilve nastave i rasprave, sudara dogmi i sujete ĐosvećeHih, Iz čuda u čudo naoko

obrim delima sleduju užasne posledice. Spasiteli se u tim povestima otkriva kao unestećitelj čovečanstva. Zla kob mesijianstva bodista je vanredno predstavljiena u fragičnoi sudbini Lazarevoj. Opis „čuda u Vitaniji“ ide u red nadjtrapičnijih stranica posleratne srpske proze. Ali. jasmo jie to ođ prvih stranica romahna, ideia mesiianstva i izbavlienia. nije samo hrišćanska LN ja Hristovim čudima azazdi ZO Pinoga čuda, i čada modernog, društva i, svekd ihnaša, i svačija, „SO alidtičkas čuda. U jih HE prenožr mo {umače, rahošiH, i ndjHOVi-

jih zaveta. U ibljijskom Pišsmu i proročanstvi-

ma mnoga pisma 1 učenja i hajnovija; sva.

koja se uzdižu do. đogmie i tako deformišu. Flehi nas umetnički ubedliivo ostvarena negaciia šVaKog mesijanstva i svih čuda. Ali iašna i došledno sorovedena Pekićeva korcepcija, nekad eSejišlički, nekad u veoma živobHim i plastičHiri prizorima i likovima, nekad prindvedački a Hekad Rao unutrašnji monolog ili u dbliku žBbeležaka, prima se u izvesnoj meri i Rso jednoštrana i jednosmierha, oskudna u Hijanšdmia, u fndgućnostima, ud rešenjima. Da li Sdvako Otvaranje očiju, makar izvedeno čudom, bez učešća isceljenoE i režavisnio od njegove volič, nUždo vodi ka azdčarahju i, ruho isceliendg, vračahju na prvobitno štta-

nie, u slepilo? Da li je unutrašnia predšta-,

va 0 Svetu, ilužija, Ružno iznad Slike svetB i istine? Poražava li istina tako grozno? Ba li su sve prometie protivprirodhe i nećovečtie? Da li je pravda uvek ia strani isceljenih i ia Strati Hristovih protivhika? Pojedine Pekićeve odgovore ne Samo da ne mogu prihvatiti, već smatram da pojedini Hiegovi stavovi. ili shematizam pojedinih njegovih stavoya, ne predstavljaiu umetničku već nametnutu istinu. Skele pojedinih Pekićevih ideja zaklanjaju, srećom ne često, lepu gračevinu njegovć proze. ·

dkičev rornan tradicioHslah je po bredštav1janju likdva i dognđaja, po ilozi ličnidšti priboveddča, koja je iztazžito prišutna, po tonu Đptipovedanja, bo dbisu. Spoljašnji okvir novdžavetne legende izvanredno je pogodovao barokhoj Pelićevoj rečenici, čija slikovitošt, plastičhost, rietafotičnost, nesputana eriocignslnost ealističke, ponekad i haturalističke slike; prožima

bogatskVomi doživljaja. | Aleksandar Petfov

DMA ONI

Musa Ćazinm Ćatić dabrzme pjesmne „Zora“, Zagreb 1905.

|Z Yi} Wbyth || \ OD SVIH muslimanskih pisaca, koji su pre početka prvog svetskog rata delovali u Bosni i Hercegovini, Musa Čazim Ćatić (1978—1915) postigao je najviše literarne domete. Njegova lirika visoko je nadmiašila didaktične, patriotsko-lirske i sehtiniehlalne stihove njegovih prethodnika. Boem i beskućnik, hemiran, mestalan i nesređen, sklom piću, Ćatić je u životu često menjao škole i prebivališta, zaposlenja, prijatelje i nacionalna uverenja, ostavivši za sobom dosta prevoda s turskog i arapskog jezika i relativno zanimljivo pesničko delo, koje je, zaslugom dr Abdurahmana Nametka, sađa prvi put sakup'jeno, probrano i ponovo štampano povodom pedesetogod Bdjice pesnikove smrti. Pisac jedne zanimljive (i još uvek neobjavljene!) studije o pesništvu Muse Ćaima Ćatića (Abdurahman Nametak: Musa Ćazim Ćat” — pismeni rad za stjecanje nmalčnog štepena doktora naudka na sveučilištu u Zagrebu 1957. gođine; rukopis u Uhiveržitetskoj biblidteci u Beogradu). Nametak je kac dobto obavešteh pozhavalac bio svakako najpozvaniji da priredi .izđanje Ćatićevih stihova i da ga opremi potrebnim pogdvorom i komentarima. Vrlo iscrpria analiza Čatićevog pesništva, data na kraju Mhnjige u obliku pogovcra, pisana je, bez sumnje, s namer:ofti da bude što potpunije obaveštenje o jednome gotovo zaboravljenom beshiku, čije su zasluge u razvitku muslimanske književnosti u Bosni i Hercegovini zhačajhe i hesumnjive. Izvesno detalisanje i ponešto nemaran stil Nametkovih katkad isuviše stručnih obaveštenja nimalo ne smetaju da se iz pogovora stekne potpuh uvid u pešničko stvaranje Ćatićevo, koje je, u „Zotihom“ izdan u o abramo relit'vno popustljivo i s blagonaklonošću, u dobronamernoj želji da se od zabdrava otrgme i za književnu istoriju sačuva delo pesnika za koga je tačno re“eno da „predstavlja maksimaini domet, što su ga bosanskohercegovački muslimani dostigli u poeziji do daleko iza prvog svjetskog rata“. Mada se u svojoj ihtimnoj lirici, u kojoj je sdcijalne akcente mešao s religiozdim rmrdtivima i ispovednim lamehtacijama o svome propalome životu, nije bio oslobod'o romantičarskih opterećenja i primitivne versifikacije, „Musa Ćazim Čatić .je doista brvi od muslimanskih pisaca iz Bosne i Hercegovine prerastao regionalne okvire i pribl'žio se Mivou strpške i hrvatske poezije njegovoga Vremena. PP. PB;

Fedor Vidas Kovela „Matica sepška“, Novi Sad 1965.

VIDASDVI juhacti su ljudi iz građa, najčešće Zagrebčani — ali mogu biti i Beograđani ili Ljubljančani. GH ih Silka rič pokazujući maferu da «razotkriva njihove teške komplekse nastale u urban 'ziranoj sredini: da, on ih slika onakve kakve ih vidi sa svim njihovim sitnim strastima, i alim pakostima. : 1 SRI a | 3

Ljudi iz Vidasovih novela 5e sreću na ufici, to smo mi i naši poznanici, obični ijudi, Nisu to duboko potreseni intelektualci razapeti na krst intelektualnih dilema (intelektualci začeti i stvoreni u retortama alhemičara koji pate dd hHesanice — Strašrio je i dotaći proizvođe tih alhemičara jer deluju kao da su od metala, a kroz žile im ne teče krv nego ele'ttrična struja i umesto mozga imaju elektronske cevi Za-

bavljene kosmičkim problemima), to su ljudi kojima je najveći probleni mogućnošt da ih oslavi žena, žadovoljstvo saznanja da do toga ipak neče doći („Tako je uvijek“), a satišfakcija za negovralno i žaludno pro ticanje života, zapod&vaHje kavp5 88 ženom ili muža • (;Ražgdvor popodhH&“). Postnatrakio građane koji še kao iHišice sakupljaju na mestu nekog zbivanja; atmosfera okupljanja i rešgovahHja U Hoveli „Konj je stad“ je briljantna slika mrigHtaliteta nBžih građana koji nišu u tolikoj metri zaoltupljeni sdbomi da bi · moEli prcpustiti bprilku da se He um-šaju u „tud posao (uostalom iddi ptdbleHii Has Mio4o Više intleresuju nego naši). 1 kakvi kakvi &hig doplištanio Vri&menu da otiče i da has ne nosi, oštaje nam Ssšmo žaljenje sa onim Što Je Hilg, nismo se ižneHili, Živimo sa sećanjemi, a Hismo više ono šio Volimo. „tjeskoba# je divH3 noveld o hepovratHdHi prolzženju: treptaji su nOŠiH 8 dstBlg je Sećanje 1 ništa više ić iHože da vrati BJAj vreMićnu i HBfiB da Mišo ponovo zatreptali — ostali smo sami sa svojom dosadoth i svojom Halori zadludndšću da trajemo ošećajućči svoju zaludrndst. Vidasovg prilaženje čoveku je pošteHo i n“žno. Poštorio Je, jer kazuje oho što se dbičhg He kazuje: i su Sitnice koje u sebi preživijavamio, ali one ddređuju haše unutrašnje kvalitete. Kažuju ohe biale stvari koje nari služe kao vehtil kad smio uzbuđeni, kad smo Hostigli ono šig smo želeli ili kdd šmio pretrpeli svoj mali poraz. Tretman doveka u Vidasovoj brozi je pošten jer nam istinu d nama sqgpštaVa Ha pravom mestu i u pravom trenutku, ne pokušavajući da nas zavara. | Vidasov spisateljshki postupak je moderan, kako u strukturi rečenice tako i u psihološkomi ošenčavanju likova. On se trudi, i, uspeva u tome, da likove ocrta njihdvim svakodnevnim postupcima i mislima, a ne luta po podsvesti tražeći ono što ne bi mogao i Aleksandar BADNJANEVIC

BRBOPD 134 = 1948 „Poram“, Novi Sad 1965; preveo Josip-Vasko Kulić

:

naći.

PODUHVAT da se čitalačkoj publici predstavi izbor iz priloga jedne pređratne progresivne publikacıije, kao šio je bio časopis mađarske manjine u Vojvođini HID (Most), veoma je interesantan i višestruko zhačajan ne samo za društvene i kulturne radnike.

Jednu određenu dozu uzbudljivosti i bdređeno gatarktičko dejstvo ovi prilozi mogu da pruže svakom čitaocu Koji uzmogne da koordinira elemente koji su ih uslovili, dhe koji su se protivili njihovom nastajanju i postojanju, rečju, ako ih prihvati kao medijum Kroz koji je progovorila ođređena ljudska situacija. Razume se da za to nije potrebna ni izuzetna šerzibilnost ni neka naročita obaveštehost. Za to je dovoljna ona minimalna prijeničivost koja omogućuje identifikaciju sa junacima bilo kojeg KnjiževnoE dela.

Ma početku Rkhjige čitalac nailazi na nekoliko žragmenata koji nose svoje intencije u naslovu „Svetska situacija“, a ddraah jdsle hjihH, kad iidstracija, cd konkretizacija opštijih poteza, nalaze se „Istrgnuti „događaji“, pa kad je tako uveden i; predmet, oh ima priliku. da se upozna 8 položajem čoveka u jednom društvu, bio da coH živi u Kelu iii u Brddu. li da je raspet između sela i grada. „Rultura — prosvećenost nardda“ (kako 56 ždve Hdredno poglavlje) je konsekventna činjenicB, reaiBn prdblemi koji proistiće iz prethodnih i MWojl, dakoko, nikad ne gubi alttuelHost. Prem3 tome. ilževni prilgži, postavijehi u nji ovu istorijsko-kritićku uslovljenost, dostižu zavidnu obuhvatnost i uzbudljivošt koju, možda, sami sdbomni he poseđuju.

: :

NJEPRIENIEDJENIE KNJ

Anatolij Ribakov

; e „- MWKetfo v sosmnisiežila

„Novij mir“, br. 12, 1964. INŽENJER Kornej Hoičin otrovao se dihloretanom, bežbojnom tečhošću oštrog slatkastog mirisa. Sumnja pada ha mladog inženjera Mironova koji se u nekim pitanjima rada u fabrici sukobljavao sa MKolčinom, Rađi vođenja istrage iz grada dolazi Evgemij Lapin.

Posie ovškvog početka ud stlid MRrirmiHalističiihH romana čitalac očekuje da će ga svemoćni islednik nepogrešivo dovesti do objašnjenja „misterioznog ubistva i trijumfa pravde, ali doživljuje neočekivano iznenađemje. Pisac jednostavno zaboravlja svog išlednika, uzima istragu u svoje ruke i upoznajući nas sa sudbinama ljudi koji su svoj vek podelili sa Kolčinom, prikuplja materijal ža predmet pod naslovom „Leto u Sosnjacima“. Tu već postaje očigledno da se ne radi o dbičndm lriminalističkom slučaju, prikupljeni podaci otkrivaju ljude i njihove međusobne odnose hneFazdvojno povezaHe s faktorom prostora i vremena — otkrivaju 30, 40, i početak 50-tih godina našeg veka, poznate kao period kulta ličnosti u Sovjetskom Savezu. Madđa je tom vremenu za poslednjih deset godina mapisano mnogo Knjiga, sovjetski ljuđi ne samo što još osećaju potrebu da razmišljaju i govore o njemu, nego će im biti potrebno još mnogo gođina da shvate sve što je ono donelo i ostavilo za sobom. I ne samo to — dahaš se šVe češće čuju gBlasovi mladih koji to vreme ne pamte, pa otuda ni ne shvataju u potpunosti, 1 kdji oštro zameraju starijima što su dozvolili da dođe do njega. Zato više nije dovoljno objasniti samo sebi, nego treba „objašnjavati i mlađima da bi shvatili, đa bi zhali da cene... Upravo iz ovih pobuda i napisani je ovaj roman i t tome treba videti njegovu najveću vrednost.

i Negde 1937. godine heroj građanskog rata Kuznjecov koji je na ledini sagradio najveći hemijski kombinat u zemlji, postao je „narodni neprijatelj, hteo je da digne fabriku u vazduh, zato je i gradio da bi je digao u vazduh, da bi sav trud propao uzalud“, On je streljan a njegova žena proterana iz m-esta. Malu Ljilju Kuznjecovu prihvatila je radnica Faina. Bez drugarica, bez mogućnosti da studira ili da se zaposli, Ljilja je unapred bila pređodređena moskovskim kafanama i trotoarima. Što na njima nije i ostala može da zahvali vaspitanju koje je dobila u radničkim barakama i ljubavi prema Mirnovu. Omi šu je vratili u rodno mesto i fabriku. Leto u Sosnjacimi 1956. — to je godina koja je rehabilitovala njenog

"oca, a njoj samoj vratila veru ti život. ljuđe i ljubav.

Značajno mesto u romanu posvećeno je i Ange-

1juku, tipičnomi proizvodu Rkuita ijičnosti. Bez Spošdbidsti, ali 5 „čiktini žukopisoMi čdveka čija BilšaD ne pretiče slovo kdje isgisuje“ postag je šef iadrov: ške Službe. U azgdvoru 8H pdteljenimš nagig bi prelazio sa dobBtodušnog tona na žvanični To je bio dproban metod: „Tteba zaštrašiti, žastrašiti treba“: Rađeći tiho i neprimetno, proglasio je Kuznjecova za „hHaFodnog heprijštelja“, doveo Kolčina do safnoubistva i pripremio likvidaciju Mironova. Njega hikali khultovi he mogt da opravdđaju — „čovek treba dd bude čovek čak i kdda si snage vremeha jače dd njegovih“. Kako to dobrd zna Pdina: svoje mesto oba je našla fneđu ijudima i po cenu sopstvenih stradanja do kraja je ostala čovek.

Anatolij Ribakov dobro poznaje vreme i ljuđe o kojima piše i zna đa kaže svu istinu o njima. Smenjivanje kratkih dijaloga i jezgrovitog pripoveđanja povećava zanimljivost koja je karakteristična za Sva Ribakovljeva dela. Posvećujući joj giaksinBini Re nju, pisše ponekad žabožavija i Voje juhškc, NajBolje su to osetili Lapin i Rrolčid. Vegria ispelo dati sli psihološki portreti glavnih jduHaka, pdkažanHi U žavisnosti od opšte StHidšžerE VretaBhHa i dggađBja:

„Leto u SosHjacima“ predštavija rigv domet u akyBralaštvu Anatolija Ribakova. Ond ae žtiBčajno He sario po temi i iMiethičkoj Viednosti, negd i po iskrenoj poruci R8ju Hgši: „fjuBi BB jjudi BFešc, ali mudrost nije i idiHe da sk BEćške HB čiBe; VEĆ u tome da se one He ponavijaju“,

Zora BOŽOVić

ČRNČBVIG: JP} JJ

· Sanjao sam razbojnika na krstu, bio je raspet između

dva Hrista. LL

Đa li ste sifurni da Vam sve ptice žimi lete na jug?

riogu se praviti fotelje.

OE E ya ulaza obala Sa si ie ___ Mot OGA a IRL u

Budućnost bez riene to je prošlost.

Prebfajao Sšafii drugove, nedostaju mi trojica. Jedan se povukao u sebe, dvojica u novčanik.

Od fotelja mogu se praviti barikade, ali i od barikada

Y ako ovđe nije u pitanju smelost da se izrekne intimna istina, lični doživljaj, da se sopstveno srce štavi na dlah javhdsti, ipak je u pitanju smelost ı istina. I duboka i ljudska, i gorka. Ako i nije uvek stopljena u visokoj temperaturi umetničke transforiHakije, koližija između umetnika i društvene stvar. nosti je uvek istinita do očiglednosti, uzbudljiva do bola, ı ·

Tipokativhha i pedagoška u svakom slučaju. Prob. lem ražufievahja ili tolerantnosti među ljudima, pi. tanje boštenja i odgovornosti pred sobom i drugirha Hora za elementarna prava na ljudsko dostojanstvo, obš!hju i dBstdće; Herešeni do nekog idealnog vremena, Sloga, Ovakvi izdavački poduhvati nisu nikad suvišhi,

InteresahtHe instrukcije u tom smislu pruža pred-. govor Oskara Daviča, a potrebna predznanja pogovor Išlvana Leto. |

Mato Radulović Mi Bah sq #mtw 0880 | Maši dee" Bah dd „fipoha“, Zagreb 1965.

o ODMETNICIMA i o hvatamju odmetni!ra objavljeno je dosad u dnevnim i večernjim listovima niz manje ili više neuspelih reportaža i feljtona. Dešava!o, se čak da dva lista o istom slučaju don-se različite verzije i takvo pisanje je dobrim delom Mod čitalaca uriištilo poverehje u ozbiljnost i verođo:tojnost dvakvih vrsta članaka i feljtona. Knjiga Mata Radulovićh „Hrug se zatvorio na tromeđi“ ima dosta izgleđa da Hapisima o hvatanju odmetnika vrati dobar gl-s koji su oni, blagodareći čitavom nizu različitih o!lcolnosti, izgubili. Knjiga je pisana na osnovu dobrog p-znaVanja stvari, iskaza očevidaca, proučavanja dckumenata i, nalazi se negde na granici između novinarstva i literature; na granici između jedne subjektivne interpretacije i objektivne, gotovo naučne, informacije o događajima i o svemu ovome što se prvih meseci i godina posle oslobcđenja događilo po šumama i planinama Jugoslavije:

Radulović je angažovan pisac. On o odmetnicima govori ša neprikriveHim mneprijateljslvom, o onima koji su se prdtivu odmethika borili sa nes'rivenim simpatijama i poštovanjem. Ali, te simpatije i antipatije ni u kom slučaju ne sprečavaju Radulovića da oštane nia visini situaćije i da faltogralsku istinu, ma kakva oha bila, sačuva neokrhjenu. To je Knjiga fid koju se čitalac može s piHim poverenjem dsloniti kada želi da še ihformiše o borbama koje sud se posle rata vodile u našim planinama.

| Jedno poređenje između dva nnpisa koji govore

o istom slučaju može da posvedoči koliko je Radulovićev pristup događajima i matariji ozbiliniji od uobičajenog pristupa pri obrađi feljtona. Reč je o poslednjim danima Draže Mihajl5vića p-ikazamim pre nekoliko godina u jednom dnevhom listu i o hvalanju Draže Mihajlovića u Rudidulovićevoj Knjizi. Sve prednosti su na Radulovićevoj strani. i Predrag PROTIČ

Voltet Pejter 5 !

slanojio BOGDANOVIC

MO (UI Xliy „Prosveta“, Beograd 1905, breveo Živojiti Sijiić ;

U BIBLIOTECI „Svetski klašivi“ koju uređuje Mipdrag Pavlović, „Prosveta“ je nedavno objavila eseje Volteta Pejtera „Renešansa“. Pojava ove Mrijide imh dvostruku Vvažndst S jedne strane tanmani ešeji O Botičeliju. Da Vinčiju. Đorđonu. Mikelanđelovoj Poeziji, francuškoj renesanmsnoj literaturi i u dodatku o Virikelrhanu, jesu ne samo gotovo neophodha ·i voema informativno napisana dela od kojih. svako za sebe, predstavlja nesumtijjivi domet. već je. s druge strane. ova knjiga ·i suočavanje sa delom kod nas nedovoljno pozhsHdtog ergleskog esejište Voltera Pejtera, koji je rdđeh 1839. Eodine. a umro 100 kao jedan od fiajtenjenijih ehgleskih estetičara i istoričara khjjževhošti i umetnosti. .

tut HBogovoru Lulša Rronhehbergera na jednom mesHi sudčavaig se, i td Be slučajno. sa Ronstatacijom: „Ali mada je Pejter fiegovao ćas clemehat šamosvesne zvučnošti, čds BHiHHosleru natova i frula mBda je u pidži izvedenim ečina proizvodio ono što je Đebiši ponekada činig u fHiužiki. — fHjegova „Rene sajšd“ sa Bvojini žzdravljim odjecima Arnolda i 8VOjdM Vižijomi Humanizma iznad inipresidnizma, ostaje ne samo lepa, već i puna podštreka“.

Tačno je to da ije slučajna Kronenbergerova asocijacija fid liniji Volter Pejter — DebisL Ali je ist tako tačHo i to dB Pejterova dOduševijenost uvietHošću feHesahnše filje dBtala samo na posledičnoi Već i da UužrFočHom, dok su Debisijevi prelidi ne jednom bili samo dragulji koji ostaju izdvojeni iz dramatike tokova Života i da su nosili u sebi gotovo uvek pečat jedne izolovanosti ođ svakodnevnog. Oporog i neumitnog. Upravo zato možemo da kažemo da Bejterdva esejistika u svojoj punoj neposrednosti sugerira osećanje jedne nesumnjive humanističke ahnpažovanosti životom. I nije slučajno da u korenima dela ovog Mkritićara pre svega stoji slika relacije koia poštoji između Bajneposrednijeg života i njegovih mioralnih problema na jednoj strani i umetnosti na drugoj. Ovaj učeni Englez u živosti svojih interesovanja današnjem čitaocu, zbog toga, nikako neće zazvu-

. čati samo kao arhaičan pisac, već. pre svega, kao

pisac i stvaralac čije delo jeste sasvim mezaobilazno u velikoj trađiciji engleske esejistike. |

O UJUMIŠ

Branko PENC

ii e —e=KEzzzZzZiz=====

KNJIŽEVNE NOVINE