Književne novine

TO JE OTKRIVANJE ŽIVOTA. Nešto je bilo važno, a šada više nije. Je li to doživljaj, poznanstvo ili okolina? Voli ljude i boji se za njih. Boje se ulijevaju jedna u drugu — to je ono posebno.

— Ulice su puste, okupane jesenskim sun-= cem, ja suosjećam sa životom jedne slike „Puste ulice“. Ne, ne znam što da kažem. Nešto se čudno dešava u tom svijetu. Kao da zaista — takav — postoji.

— Mnogo osjećanja, ljubavi, topline. Boje su tamne, život, dakle, mračan, tegoban. T,judi su usamljeni. A djeca se bolesno igraju. Zarazan je taj svijet, nikad viđen, Iz pogleđa one djevojčice sja nevinost, dobrota i blagost. Možda je ta slika vrednija od svega što je Stančić dosad naslikao. Možda i sigurno. — U tamnom dvorištu ograđenom visokim zidom stoji dječak s obručem u ruci. Okrenuo leđa i isteže se da ugleda nešto iza zida odakle 'dopire svjetlost. Naslućena ljepota s one strame ziđa neodoljivo ga privlači, a on kao da nema snage da prekorači taj zid, da ostavi ovo obično, tamno dvorište i da uživa u nedoživljenom. Okrenuo leđa, a prepoznajemo ga.

— Krupne crne oči, tužno spuštene trepavice i pitanje: zašto. Možda neke riječi izgovoreme u igri. Zrno žita bačeno u rano proljeće u zemlju loja se tek odmrzava. Naklijalo čeka sunce, traži svrhu postojanja. Sunce ništa ne razumije, skriva se iza oblaka.

Mladić je nehajno podigao glavu. Samouvjerem je, Ne osjeća nikakvih zapreka. Siguran je tu svoju ljubav i misli da je dovoljno da ona traje, Sivožuta kuća krije neku opasnost,

Baršunaste sjene, praštava svjetlost na kra-

ju tamne ulice, koja nekud zove, i prizvuk nostalgije... __— Tmurno nebo nadvilo se nad grobom, Svuda uokolo mrtva tišina. Vjetar se poigrava jednom granom. Djevojčica stoji nad grobom i razmišlja... Misli joj lete... ona ne skiđa pogled s groba,

Što traže te oči? Mrak se spušta na starodrevne kuće kao da se više neće podići.

— Siromašna četvrt grada pada u san. Noć je famna, oblaci crni, mračni. Jeđan prozor zlatan gleda u vječnost, Sve je stalo. Urnjetmički i spontano istovremeno, jedno ljudsko stanje s osjećanjem beskraja i nemoći. Neka nabrekla mirnoća, unutrašnji volumeni krležijanski. — Nije li to svojevrsna apstrakcija? Htio bi- da: otkrije- svoju prošlost, djetinjstvo, taj na=

por je prisutan, i luzaludnost njegova. Strši „

usamliena kuća, bez broja, i nikoga u njoi nema. U dalekom je svijetu zaborav. a u dubini srea tračak nađe — možda ipak. Smirenost je

prividna, prije zamišljenost. Nešto potmulo događa se ovdje.' — Tuga i samoća. Samoća i tuga, Humka

zemlje. Niega više nema. Ničega nema. Žuto i zeleno. tamno, ponegdje izvire crvena. Djevojčica će izaći iz svog okvira ako dulje u nju gleđamo. Pored djece s krunama, loptama, ptieama, i obručima, žive i ljubavnici. Goli, veoma goli ljubavnici, Kontrasti i silhuete, dvoje mlađih koji se vole, Kakva je fa ljubav?

— Boje sumraka, kad se sve gasi. Zalazeće sunce obasjava stare gradske krovove, šŠunja še smeđa sjena, tajanstvo bitka nazire se u onim šetačima koji su tu jer slikar tako hoće, Obu= hvaća nas želja da pođemo u tu tamu, tako daleko od svega. U fišini se živi. Ova dinamika” je statična, to je ono što grabi, uznemiruje. Smirenost budi rađoznalost. Naglašeno i ubla> ženo idu uspoređo, Prigori iz života dobivaju novo značenje ma slici, To je vjernost sebi a ne rodnom gradu,

— Tu su pukotine i brazde izrezane bojom. Ove slike mogu. biti i radost i zov k užicima mlađosti, Zaljubljenici su bez riječi. Iznenadio me portret djevojke koju poznajem — drukčija je posve, liepša i ozbiljnija.

— Pod svjetlom petnolejke život je mističan — Ovo je slikarstvo suvremeno i tradicionalno. fšrad nije težak, mrtav je, žalost ie ovdje svuda. Sve je slično, samo je djevojčica posebna, divma, Romantično, nostalgično i maglovito intonmirana je i prva i posljednja slika. Osjeća se i miris hladne Drave. ~

— Ničeg suvišnog, pretjeranog, sve je moralo biti kao što jest, S našom Wkrvi izmiješane su ove boje. Čist je i jednostavan MRhao bajka iz 1001 moći, Precizan je i siguran kao ljubav koja nadiačava sve pa i samu smrf. Ovo je ljubav prema omeme što nije lijepo, a izraženo je kao

Dragoslav

| GRBIĆ Zimsko nevreme

OPLOM prijauštinom, sjaje mam, šake prestale tla se ičem, trajhom, mole

i puše se kao gomile šljake

iza fabrika pod suncem od smole,

Kao nikada svet se moćas deli tonkim odsiajem, posuđa i čaja, nea glas wi kom, se zelene pYedeli i onaj uzuišeniji od očaja,

Rroz wevreme dopiyu: pesme bvečne Poe da mikn nikoga me čuje Čiste ko smrzle obale yečme

g kojih vek veku zavist uvučuje,

Uspavanka pesniku ' | Branku „IE BUDITE ga dok kostima spava i me sluša učestale grubosti

bod, tyewom zgažemom Posle pyoslava na kojima se i mepozvam gosti.

6

· Berislav NIKPALJ

ljepota sama. Nisu li ovo radovi starih majstora venecijanske škole? ~ -

— Krovovi, djeca i unutrašnjost prostorija predstavljeni kao gordost veličanstveni su, ja pađam ničice pred ovim ikonama, pod ovim kandil'ma, ispred ovog zelenog ulja što se gasi i pali naizmjence. Ja ne znam što hoće taj čovjek, ali znam da je nesretan i dobar,

— Sve je to lijepo, ali i monotono. Azur i zlato pritištu i bole. Dobro smišljeno i neodoljivo, neka varka, neko čudo.

— Novembarsko nebo, sivo poput olova nad=vilo se nad malu željezničku postaju. 1 )judi su tu, očekuju. Neznatni i mali i jedva vidljivi u gustoj magli. Sumrak se neprimjetno 3pušta na kraj uz prugu:

— Lijep po svakoj svojoj brazdi, pukolini, rani koju je urezalo vrijeme, lijep zbog VOR staračkog lica odoljelog tolikim zimama i vjetrovima. Ni Žuta, ni narančasta, kolorirana sveaŠ:e sezone onako kako se to našoj intimnoj želji prohtije, ova velika huća sa prozorima fako sličnim pločama šahovskim, stoji sve do danas kao spomenik nekim privilegiyanim časovima proljeća, Možda se fo proljeće tek budi u zamišljenim očima djevojčica ili odlazi 5 liubavnicima. Možda fitra u zamišljemnom inferijeru ili prolazi sjenkama zamišljenih ulica. Ogleda se na kućnim fasadđama i krovovima; ako želimo, proljeće jo jesen,

— Svi gledaju u daljimu, očito ovdje je samo prošlost, prošlost nelijepa, ali voljena, jedina, naša. Ovaj kamen hoće livade, asfalt je bez sunca, dječji likovi su ispijeni, prazni, ljubavnici se ne mogu rastavifi, ali to nije ljubav. PROSTOR BEZ NADE.

— On voli suton i noć, On nas gura u smisao, otima zaboravu. Ove boje koje dolaze, koje izviru, ova noć koja nas davi, ovo nebo koje ne da da usnemo. To je otvor koji ubija viđenjem. A djevojčica je živa, oči su joj pune sjaja i bola, Zašto plače? .

— Ponegdje nježan tračak svjetlosti, pa umire, Ove slike treba gledati izbliza, a ne izdaleža, Tek fađa se viđi sve, čak i tmumi oblaci što plove nebom iznađ famne ulice, Sva ka je slika prozov u svijet o kom može da se mašta, Dječaci s pficom, djevojčica u sjemi dugih crnih frepavica, usnuli grad s jednim jedimim osvijelljenim prozorom, suton u gradu, dječak u krevetu, a oko njega noć, strašna, crna ko čađa, a stvari kao kredom nmacrtane, Možda su dječaci s crvenom Žžarkom ptlicom najljepša slika, možda djevojčica, možđa. -

| — Tko je razbio lutku ovoj djevojčici? Du-

gačke pletenice i velike tužne oči ostaju zauvijek u sjećanju. Je li fo djelo ljudske ruke ili živa prilika? Ova će se kosa rasplesti, ove će se lijepe i ozbiljne oči masmiješiti. Iz grla će zaoriti poklik radosti. Ali ne, ništa se neće dogoditi, Mir je na početku i na kraju, Mir koji je uzbudljiv,

— Tiha sjenka dječaka krađe se prema sVOim djetimjim danima, zavičaju svome, Možda traži izgubljenu — djevojčicu, Sve je u sjeni, u magli, U magli boja i sjeni horizonata.

— Dvije djevojke zadubljene u misli gledaiu u prozor, očekuju nekoga koji se nikada više neče vratiti. Sve je vidljivo i jasmo, makar je pokriveno tamnom kopremom. Krovovi i nebo, Kuće, ulice. Sumrak. Predvečerja, Noć. T jedna svjetiljka u noći, I dječak na ulici. T crvena ptica što odleti iz krletke, Crvena, I opet ulica, Život u epyenom odsjaju slobodne bptice. Dje vojčica. Oči,

Stepenice, Pritvoren prozor, T dvoje ulaze u dom. Oni se vole, I kuća ih voli i prima. To= plo, Neobično,

— Nešto je čarobno i drago·u tom predgrađu ogvijetljenom starinskim fenjerima, nešto blago i čisto; zašto svi ljudi nisu dobri?

— Boje jeseni, Crvena, žuta, smeđa, tugaljivih nijansi. Sve je sjetno baš kao da neščto odumire, Ipak, osjeća se foplina ambijenta. mo=žda zbog djece, njihova čudnog veselja. Ali, za> pravo, sve je preklano. I smijeh, Glad nas pro ždire iz svih uglova.

— Mir narušava jedan lepti? kojega mitko mije' opazio. Ni djevojčicu nismo dobro vidjeli, i ona je privlačna, kosa joj je smeđa, lice opaljeno suncem, usne jstakmute, oči ecrmosmeđe, pletenice naprijed zabačene s bijelim mašmsma, i spuštena ruka, Neprolazno, neumrlo. Prisufnost vremena i osjećanje vječnosti, Melan. kolija, :

— Ona crvena plbica zove se sloboda, Kuća je sivocrna, nepristupačna, i krletka je crna,

Spomenik nevremenu

Prasila ga vukla ma onu stranu

gde mestaju zvezde tek, smotreme

da zaboravi snom Pesmu brostranu, ko zuevi makot kad, se vidom preme, On se odreko posvećeme slave

zbog slavne smrti što Yeči ugađa

i oplođuje ko vođe kad plave zemlju da tek za budućnost rađa.

Izmišlieno leto

ZAMAŠĆBNI plamen iz hladnih, beći povratile su mebu kiše wvufna

kad smo ležali sklupčani ko pseći

i slali snove wu moći uspuime.

Spada mam koža koja mije maša

po zemlji što mas ma boslušnost uči, gde hrabre mema ko da oponaša kad se u oku sumce Tazobruči.

MILJENKO STANČIĆ:

Tamo dalje, dalje od krletke i kuće boravi svjetlo, tamo je život, samo tamo.

— Obično je neobično. Djeca koja se igraju kao da niču iz prašine koju obasjava sunčeva svjetlost. Radost njihove igre očituje se igrom polusjene svijetle i tamne boje na licima djece. Nestašni dječaci odlučili su da puste svoju miljenieu — pticu iz kaveza, Taj čin je u pepeljar stosmeđoj magli iz koje izranja jarko crvenilo slobodne ptice i odjeće jednog dječaka. Jedini svjedoci tuge famne Dplohe sumornih kuća i mrtvilo sunčanog dana.

— Ulica je slijepa. Iznad krova kuće koja je presjekla kraj ulice žutim bojama obasjano mebo. Boja je intenzivnija bliže krovu. Snopovi sunčanih zpPaka navješćuju dan. Na bočnim zidovima leži tamn. Kuče nisu kuće. To su ubijieme stvari. Predživot, Ulica je presječena, Dalje se ne može. Povratak je iluzija, Ni naprijed ni natrag.

— Vlak se gubi u noć. Iza njega ostaje tračak dimnp Bfo suklja iz lohomofive dok na stamici stoji mladić koji je nekoga ispratio. Tužan vraća Be uz kuće koje tu stoje u miru, u tišini. kan da: očekuju jutrp koje će ih oživjeti.

Nisu svi: ljudi tako žalostivi, već vedriji i življi. “

— Zašto je sve omotano mrakom, pusto, bez

Kyatho traje fe #abluda ebesti,

ma oveću puca mahmma Meć zYela i ovi dani druge će devesti

do, se u glavi sledi zvezda uYela,

Ugašeni svefionik

OVREŠ Glasom, kojim se om jahih ište da me porekmu Đlodnost kvyvi pitome, kojim, se mapušta stavo boravište a nebom me UWDeYuje ko mi sitome.

Slonu svetlost dožipaš da te ozavi iznad mora kojim, se mikud me ide, pošto su pomvli svi smeli uvoza?i u plićaku (•le im, se leđa provide.

Sad više ne Svetliš mičijem koraku između večnosti i postelje vlašme,

o febe čelom. udaraju po mYyaku senke mesto ljudi postale odvažne.

DJEVOJČICA

života. Ja znam i drugo: dani koji su nekad bili sretni, sada su prazni i bez smisla. Treba vremena da se uđe u taj kraj. A i niie dostupan svakome. Nismo svi lirici, SUNCE I NJEGOVA SJENA. Iza onog prozora netko se grči od bola i proklinje osamljenost, A svemu prijeti zaborav. RASTANAK.

— Prije nego je vidimo, osječamo njen po» gled. Ta će djevojčica progovoriti, evo već di« še, grudi joj se nadimlju. Oslobodite me ove more! Ovo nije umjelnost, ovo je stvarnost, Prevareni smo, Što se tu događa, Bježimo.

— Je li to odraz ljubavi prema prirodi, rodmnome gradu, ljubavi prema životu i ljudđimš. Ili je to očaj i mržnja, zbog svega što smo že“ ljeli a nismo os{vavili, Predsmr{ini vrisak. Po mazanje.

Ne recite da mahnitam.,

Nema jasnacrvenih krovova sirovog zelenila krpšanja ili svijetloplayog neba. Ovdje je žuta, boja jesenjeg lišća, boja zlata, Sve je obavijen tankom maglenom koprenom, Kao svijet crmi voda, MOČVARA.

— Tužan i veseo, zamišljen i zbrkan svijet, Pamtimo te slike jače od života samog, Sve je stilizirano i bez oštrine. Gledamo kroz prozimi plašt u svoje djeftinjstvo i sve ono šta nism0. Osjećamo poštovanje, štaviše strahopoštovanif' Uvijek će nas progoniti ona djevojčica i oblind nage ljubavnice.

— Zaboravili smo jesu li njene oči crpćč ili plave, Blagi osmijeh na usnama. Tmurni građ: Neka zagrmi oluja, zaprašle munje, nek še U“ krste mačevi boja, vida očinjeg. Nek se 0OKVO te nebn što zloslutno visi nad ovim frulim gra” dom, nad ovom dolinom jada provingcijskoš DOSTA,

— U prostoru krajolika stoji kuća bež b!"” ia. Pored mje su svirači na širokom prnstn?il iza djevojčice, Tmigma ljubavnika. Stiže' č0, vjek i pas. Djeca se igraju. Puštaju ptiću. odlaze na groblje. Pa se vraćaju na trg, Jedni ulica. Druga ulica, Svijeftli petrolejkaB. Mračn ie ovdje. Još jedna, rodna ulica. sumračni Crno. Ulica nočna. Trg i bedem. Ovdje je Pi) ga, a ovdje još jedna pusta ulica. U Sa ia na rubu građa. A zatim večer, na perife?i}' i malo dalje, i još dalje, u 'sumraku.

NEK SE OTVORI NEBO NAD OVIM THU LIM GRADOM, NAD OVIM JADOM PROVIN, CIJSKRIM,

Ničega više nema, ničega.

Nešto je bilo wažno, u sada više nije.

KNJIŽEVNE NOVINE