Književne novine

PAMTIT, | ILI ZABORAVITI

O trogodišnjici M katastrofalnog zemljotresa u Skoplju i

'

„ljudi su samo psi koji se grizu i deca koja se svađaju, smeju i plaču“

(Rimski imperator Mark Aurelije: „Razmatra nja o samoni sebi“ GI. V, str. 38)

KROZ TRI DANA navršiće se puhe tri godine ·

od onog ranog jutra 26. jula 1963. godine u kojem je, tačno u 5,17 časova, prirodna stihija zemljotresa razrušila, skoro uništila, u svakom slučaju teško oštetila glavni grad Makedonije, Skoplje. Vest o katastrofi zviznula je sa jedne telefonske bandere preko metalnih žica iz samog područja uzdrhtalog tla, svi veći gradovi u našoj zemlji bili su već nekoliko trenutaka posle glavnog udara obavešteni o nosreći, akciji priticanja u pomoć odmah se organizovano pristupilo, uskoro je sav civilizovani svet znao kakva je tragedija snašla u tren oka jedan i drevni i moderni jugoslovenski grad u punom i bujnom razvoju. Za međunarodnu „organizaciju Crveni krst ovo je — uz diluvijalne poplave i džinovska bljuvanja vulkanskih grotla — pravi, blagotvorni čas njenih potencija i, uostalom, razloga postojanja, a ta humana celishodnost Crvenog krsta malo dana posle katastrofalnog zemljotresa u Skoplju sasvim se jasno i ubedljivo potvrdila: iz čitavog sveta je stao stizati zanitetski materijal; transportni avioni su izručivali ćebad, šatore, odeću i obuću, postelino rublje; dobrovoljni prilozi u novcu i materijalu svake vrste primani su odasvud, sa svih kontinenata.

Svi koji smo doživeli i preživeli, izbliza i izdaleka, te strašne dane grada Skoplja „svedoci smo ogromnih napora ustanova, preduzeća, pogona i društvenih organizacija da se razoreni grad što je moguće pre obnovi, vrati u život. Za samo nekoliko meseci podignuta su stambena naselja, udaljena od središta pogođenog grada ı za čije bi zidanje pod „normalnim, redovnim uslovima bilo potrebno tri ili četivci puta duže vreme. Doduše, Skoplje je u onim letnjim, vrelim danima pre tri godine, u takoreći rekordnom vremenu steklo i jedno masovno groblje, naselje izvan zamisli urbanističkog plana, no to je prateća pojava uz sve velike zemljotrese kada se ovi odigraju u zemljinim slojevima ispod gradova. Nad takvim hitno improvizovanim grobljanskim naseljima razastire se, neko vreme, duboka žalost za poginulima, onda bude podignut spomenik žrtvama katastrofe, zatim taj naglo i prinudno organizovani i uređeni predeo dobija svoju memorijalnu vrednost opšte-humanog i društveno-moralnog značaja i, najzad, novopodignuti, planski izmenjeni grad savlađuje svojim živim pulsom, svojim novim problemima i teškoćama, svojim nemihovnostima i svakidašnjim radnim zadacima — stravično čudesnu mešavinu krikova, vapaja, jauka, očajničkih dozivanja i drugih oblika zvučnog oglašavanja muka

i užasa onih koji su. jednog letnjeg jutra u Skop '

lju, pre tri godine, besmisleno i neprirodno morali, možda satima a možda i danima, umirati.u groznim patnjama i” bolovima zatrpanih među spljeskane naslage betonskih podova i tavanica.

Danas je u Skoplju sve uglavnom opet normalno, Grad je. kao legendarna mitska ptica Feniks, nikao ponova iz svojih ruševina, a u stvari trudom i naporom mnogih vrednih ruku, upravljanih i nadziravanih stručnim znanjem inženjera i tehničara. Pokušavam da o skrivemoj unutarnjoj jezgri ili suštini one brze i kratke a silovite katastrofe, o njenom smislu i značenju za nas ljude, o njenom trajanju i zračenju u svestima preživelih i živih — nešto kažem. Prizvao sam, eto, i jednu miftološku metaforu, ne bi li taj figurativni• (književnički stereotipni) način izražavanja obavio nekom, ma i prividnom Lepotom, sećanje na jedan ne tako davnašnji događaj, jedan iz zemljine utrobe lansirani događaj iz čije se stravične kompleksnosti nikako ne može isključiti Ružno. Ali, zar se nečeg strašnog i bolnog samo zato sećamo da bismo se što je moguće lepše, otmenije, skladnije i odmerenije izrazili? Nad tim su zadatkom već onda, pre tri godine, književnici pokazali osetno zaostajanje za profesionalnim poslovanjem novinskih izveštača, reportera (verovatno zato što danas i novinari sasvim spretno vladaju tehnikom proznog slikanja i opisivanja, ali bez taštine i pretencioznosti književnika, zadovoljavajući se skromno, da kao prisutni očevici, samo verno prikažu konkretna zbivanja). Mogući su, razume se, i drugi motivi, drugačije pobude. Moguće je, valjda, i pitanje: kakva je opšta, sasvim opšta, ljudska pouka mogla biti (pa verovatno i trebalo da bude) izvučena iz munjevite katastrofe u gradu Skoplju, pre tri godine. A po svoj prilici da se smisao istog tog pitanja može još direktnije formulisati: šta je zaboravljeno a šta zapamćeno iz napregnutih, tragičnih, metežnih i mnogim obavezama opterećenih dana i noći, koji su sledavali za 26. julom 1963. godine, šta je doista i upamćeno i u zaborav bačeno, i šta od sveg tog ljutog košmara, izazvanog besvesnim ćudima prirode. zaista treba zapamtiti, šta zaboraviti.

Neko mi je ovih. dana ubacio u poštansko sanduče publikaciju „Hronika solidarnosti“. To je fotosima iluswrovani zbornik dokumentacije o udelu Beograđa i Srbije u sveopštim, jugoslovenskim i međunarodnim naporima da se gradu Skoplju, posle zemljotresa, pomogre. Naravno da svaka naša republika može izdati jedan sličan zbornik (ovaj Je izdala ustanova „Beogradska nedelja“). Mnogobrojni podaci u takvim publikacijama po pravilu su uvek tačni. I ovi, takođe, zacelo. I baš zato što imaju svoju Dpoštenu i ispravnu namenu, publikacije OVOE TrOda ne zalaze i ne mogu zalaziti u oblast našeg napred postavljenog pitanja. Pitanja o poučnosti jedne stihijne nesreće! | Duboko tragična ozbiljnost samog povoda za „pitanje odbacuje bez ostatka svaku, ma i najprigušeniju šalu. Pa ipak, naše pitanje je tragikomično, dakle i sa komponentom nečeg oporo, kao Sokratov napitak kukute gourho-smešnog. Kakve je pouke dala čitava svetska istorija, društvena istorija čovečanstva, ona koju smo uglavnom sami mi ljudi gradili, zidali i rušili?

8

e M_M M

Kakvu pouku, uprkos priznanju njene poučnosti u udžbenicima istorije za još uvek nevinu (i ne više uvek naivnu) decu, kada je posle teške dekadencije pozne imperije drevnog Bima

| mogao nastati novi cirkulus osvajačkih ratova,

verskih progona, spaljivanja veštica i vaznih drugih „nežnih“ vidova isterivanja đavola iz ljudskog tela? Kakvu pouku je našem veku dala istorija Velike francuske revoluciie („Sloboda. jednakost, bratstvo“), kada svi znamo da su pre četvrtine veka neki visoki dimnjaci kra) koncentracionih logora u srcu „civilizovane“ Evrope izbacivali danonoćno gust dim sa mir:som spaljenog: ljudskog mesa i kostiju, da je u našoj zemlji postojao i ekspeditivno lunkcionisao ustaški logor u Jasenovcu (sa koliko ljudskih žrtava, molim recite, sa koliko suiotina hiljada žrtava?), da su u neposrednoj blizini Beograda moji sunarodnici, dakle Srbi, četnici zaklali kamama dve kćeri pred očima njihove rođene majke a zatim i samu majku (Darinku Radović). čijem mučeništvu smo mi sada nedavno otkrili spomenik u Topoli, spomenik-simbol odavanja pošte tolikim drugim hiljadama nevinih žrtava ovde, onde, svugde, od Aušvica do afričke postojbine Patrisa Lumumbe?

Zemljotres je stihija, za nesreće koje nam on nanosi, naravno, niko nije kriv. I, tu je onda prilično lako biti solidaran, u domaćim i internacionalnim srazmerama. Tu se onda lako nadmećemo u humanosti i međunarodnoj solidar– nosti. Kako ta naša famozna „humanost“ izgleda danas u gusto naseljenim predgrađima Hajfonga i Hanoja, ili bilo gde u Vijetnamu? Ali, vratimo se našem Skoplju, povodu cvog nemoćnog proznog praskanja, Onde, među preživelima, bio je poveći broj ljudi sa zadobijenim, psihičkim ftraumama. Znao sam jednog koji je, mesecima posle julskog rušenja, vazda nosio sobom čuturicu vode i pune džepove kocki šećera — prvo obezbeđenje u slučaju da bude živ zatrpan. Znam drugog koji i dan-danas brižljivo prati okom pukotine na plafonu svoje sobe i osluškuje noćna pucketanja svog rav»ušenog starog nameštaja, — da ne bi bio iznenađen. To je sve vrlo bolno i mučno, ali, priznaćete — pomalo je i smešno!

Kako se život u Skoplju postepeno normalizovao, vraćao u svoje redovne tokove, tako su se tamo — kao što bi i na svakom drugom mestu bilo — obnavljala, restaurirala, regenerisala sva naša mala ljudska zla: zavist, zloba, pa-

IL_MR | = M rj ,

} 1 • 3

STV #1750

X 2 • .

inosfrane teme

U NJU DELHIJU je nedavno svečanom akademijom, književnim večerima i drugim kulturnim manifestacijama proslavljena tridesctogodišnjica Pokreta progresivnih pisaca (Progressive Writers! Movement), verovatno najstarije i naznačajnije sveindijske književne organizacije. Pokret je nastao i razvijao Se u toku prvih 11 godina svoga postojanja kao vid borbe za oslobođenje: bio je prvenstveno zadahnut njenim idejama i ciljevima, prvenstveno vođen zahtevima da se iı književnim sredstvima „doprinese stvaranju slobodne i mezavisne Indije. Sa podjednakim žarom vođi i pripadnici Pokreta insistirali su na potrebi rešavanja socijalnih pitanja, zahtevali su dru: štvo bez klasa i bez izrabljivanja i nastojali da ubrzaju odumiranje tradicionalnih, religiiom nametnutih shvatanja i navika, koje su kočile razvoj indijskog društva. Ovi zahtevi podrazumevali su, bez sumnje, literaturu koja je ponekad u izvesnom smislu bila malo isuviše »zdrava«, ali takva literatura bila je, za vre me i mesto, jedina poštena i ljudski opravdana. Prem Čand, i do danas možda najznačajniji i najveći pisac hindija, rekao je otvaraiući prvu konferenciju Pokreta održanu u Laknau 1963: »Književnost koja ne budi u nama želju da tragamo za istinom, koja ne rađa u nama snagu i ne izaziva osećanje lepote, koja nam ne pomaže da savlađdamo teškoće — takva književnost je nepotrebna nama danas. Zapravo mi uopšte ne možemo, danas, da Te nazovemo književnošću. TI dalje: »Traganje za novom lepotom u životu obavezivaće pisca da odbaci društveni sistem u kome pojedinac

trajne vizije trajne vizije trajne vizije trajne vizije trajne vizije trajne viz

,

Bio sam dosta osamljen kao profesor gimnazije u. Gospiću, i često sam se 'dopisivao s prijateljima među kojima i sa Jovanom Popovićem. Iz tog vremena sačuvalo mi se i ovo njegovo, značajno i zanimljivo, pismo:

Beograd, 10 XII 1935.

„Dragi Mirko,

primio sam tvoje sentimentalno pismo, i mogu da razumem, tvoje raspoloženje u okolnostima wu kojima živiš.

Žilki ću pisati i poslati mu meki imjoyvmativni članak, ali me mogu odmah, jer kao uvek sav sam u mesvršemnim, sitnim, poslovima. Tražiću, da Boglić, Zogović i drugi dadu mešto.

Mače, sad, ti se obraćam sa božibom da, mi pošalješ nekoliko pesama za almanah, koji se namerava, izdati ukoliko to objektine mogućnosti dozvoljavaju. Odaberi mekoliko za koje smatraš da bi bile majzgodnije. Inače, imteresuje me šta Yadiš, mo videćemo se ma Božić pa ćemo se mayazgovarnati.

? Dobro bi bilo kad bi Žilka objavio tvoj Kakanj, bila bi značajna stva.

Kao što si video, ovde je počelo da izlazi dva-tri listića, te je za sada to najveći kulturni događaj, a Musa Dag kod Nolita najveći literavni, Iz toga vidiš da je aktivnost prilično prigušeno komsordino.

Rekao sam Čedi da ti pošalje Stvavanje. Sad, treba, da izađe dyugi broj. Ovih dana treba da izađe jedam, omladinski list koji se bavi uglav= nom problemima omladine. Za Savyememe Poglede bio sam poslao materijala ma mjihob DOozip, ali pošto sam, nekoliko dana zakasnio zbog dugih, poslova, omi su otštampali byoj bež toga. Zato je, iako je simpatičam i dosta imteresamtam, ipak donekle provincijski.

Završavam, jer se žurim i jer me boli glava.

Srđačam pozdrav

Jovan"

najboljih televizijskih emisija u protekloj go-

Jovar Popović pisnc

i crug

Iz neobjavliene prepiske

CLANKOM MIRKA BANJEVIĆA „KNJIŽEVNE NOVINE“, OBBELEŽAVAJUĆI 25-GODIŠNJICU REVOLUCIJE, POČINJU SERIJU NAPISA O PISCIMA 1 UMETNICIMA REVOLUCIONARIMA

Pismo je potpisao crvenom olovkom. U pismu se pominje „informativni članak“ koji će poslati Ladislavu Žilki, češkom književniku, u Brnu, koji je venije kod nas studirao jugoslovensku književnost i poznavao vazvoj naše napredne literature i generacije, JeT se jako interesovao. Žilki je poslao obećani članak, a ovaj ga je iskoristio za svoj napis „Nekoliko bilje. žaka o najnovijoj jugoslovenskoj socijalnoj poeziji“ u brnskoj reviji „Indeks“ br. 4 1935, U tom dosta obimnom članku ima jedno poglav. lje o meni, gdje se naročito ističe poema „Rud-. nik Kakanj“, o kcme Popović takođe Fovori: „Dobro bi bilo kad bi Žilka objavio tvoj Kakanj“ koji sam ja Žilki poslao iz Gospičća, a 6 čemu mi Žilka piše u junu 1936. da će ga prevesti „sa jednim iz poznatih naših proleterskih pesnika (J. Tauferom)“. Da li je preveo čitavu poemu, ja ne znam. Ali je objavio jedan veliki dino poslednje pjesme ove poeme „Nećemo u rudnik“ u naprednom časopisu „U-blok“ koji je uređivao dr Vaclavek. Pjesmu „Lom“ iz iste poeme objavio je u partijskom listu „Tvorba“, ali mi nije dospjela u ruke. Sigurno je zaplijenjena. Međutim „Indeks“ i „U-blok“ sam dobio i do danas sačuvao, — uz pomenuto Žilkino pismo.

O romanu „Musa Dag“ koji se takođe pominje u pismu, pišao sam u „Slobodnoj misli“, Almanah za koji mi se obraća „sa pozivom“ na saradnju, nije izlazio usled raznolikih smetnji, A Čeda Minderović mi je tada poslao listić „Stvaranje“ koji je uređivao.

Informativni članak koji je Jovan Popović poslao Žilki, kako mi je on sam nekoliko puta napomenuo, Žilka je, uglavnom, čitav usvojio, a samo ga ovdje-ondje dopunjavao i redigovao. Zato, može da se smatra da su mišljenja o pojedinim književnicima i njihovim djelima uglavnom Jovana Popovića, a što sam ja iz

kost, ogovarahnje, klevetanje, gramzivost i tako dalje. Nedavno, kao član komisije za ocenjivanje

dini. videh, u kategoriji televizijskih reportaža, izvrstan dokumentarni film studija Skoplje: „Sud bez sudije“, O sizifovski mučeničkom radu Mirovnih veća. Ljudi — susedi, katkad rođaci, bića golemog parničarskog apetita, 'tog izopačenog vida pravdoljubivosti, glože/ se. se đaju, pakoste jedni drugima oko mizernih sit nica. Negde po selima, ne u Skoplju, Nemojte sumnjati da je sa normalizacijom i obnovom života u novom Skoplju taj isti reperioar sitnih ljudskih zađevica prestao da postoji. Tli, da su u kojem bilo drugom građu ili selu. gde bilo kod nas ili u „velikom“ svetu, ljudske brige, muke i posedničke strasti — druge i drugačije. Šta smo, dakle, tri godine posle katastrofe Skoplja, zapamtili a šta zaboravili? Čemu nas je jedna stihijna nesreća, delo naše „majke“ prirode, poučila? Nas, decu jedne milenijumski stare i iskusne civilizacije, koja ima dugu i Veoma poučnu istoriju, iz čije smo divne i grozne prošlosti zaista mnogo ŠStošta mogli pnaučiti Šta, šta, šta smo naučili? Koje smo pouke izvukli, do đavola?! Pavle Stefanović

može da tiraniše hiljade; ljudsko samopoštovanje zahteva od nas da podignemo zastavu revolta protiv kapitalizma, militarizma ı imperijalizma. I ne smemo se zadovoljiti izlaganjem na papiru našeg neslaganja sa svim ovim: moramo aktivno da radimo na uspostavljanju socijalnog poretka koji neće negirati lepotu i ukus i ljudsko dostojanstvo.«

Naravno, pokret je dočekan kliširanom primedbom s desna da je u pitanju obična komunistička propaganda skrivena pod maskom literature, da u organizaciji učestvuju samo komunistički pisci i oni koji su. obmanuti od komunista. Svakome ko je poznavao ličnosti i prilike bilo je jasno da to nije tako, jer su pokretu pripadali pisci koji nisu imali mišta zajedničko sa konkretnom političkom aktivnošću, kao što su bili sam Prem Čand, Rabin: deanat Tagor, Barati i Valato, a povremeno su ga pomagali i ohrabrivali ličnosti kao što su Džavaharlal Nehru, Nasrat Mohani i Sarodžini Naidu. Što se tiče komunista, komunistički orijentisanih pisaca koji su zaista prišli po· kretu i prihvatili ga kao svoj, oni su svoj stav otvoreno ispoljavali, jer kako veli jedan ko: mentator u članku posvećenom tridesetogodišnjici Pokreta, komunistima se možda mogu zameriti mnoge stvari ali, ioš od dana kad su Marks i Engels objavili Komunistički manifest, sigumo ne to da kriju svoje ideje i prave namere pod plaštom nečega drugog.

U svakom slučaju organizacija je imala slavnu, dugu i neprekinutu istoriju mada, kako kaže isti komentator, svake godiRČ poneko iz tabora »čiste literature« najavljuje njenu smrt,

/

30 godina Indijskog pokreta

progresivnih pisaca

»Sastanci progresivnih pisaca održavani su U raznim kulturnim centrima kao što su Kalku ta, Bombaj, Laknau, Alahabad, Patna, Hajde rabad, Bopal, Delhi, Trivandrum, Amricar

Lahore — pre podele: ponekad redovno, poneka nikako; ponekad su rukovodioci organizaciič bili vrlo aktivni u vođenju njenih poslova, ponekad su sasvim iščezavali sa pozornici; ponekad su progresivni pisci bili progonjeni i držani godinama u zatvoru, ponekad su pstajali važne ličnosti u filmskoj industriji. mnogi pisci su javno iskazivali svoje esi ganje sa pokretom i napuštali ga, mnog! BhLai di pisci su mu pristupali, ali organizacija nij prestala da postoji i značaj samog njenog PC stojanja bio je, u specifičnim indijskim pri Likama, vrlo veliki.

Naravno, sve ovo nije moglo da donese efek" tivnu formulu za dobro pisanje. Zadatak 5 vladavanja zanata stajao je pred pripadnikom PWM kao i pred svakim drugim piscem. V . me Zahir piše: »Posle revolucije u tehnici knji ževnog stvaranja koju su veliki moderni pisci izvršili memoguće je pisati načinom na ko) se pisalo u devetnaestom veku ili početkom dvadesetog, baš kao što je posle Pikasa, Mati sa i Braka nemoguće na stari način slikali... Čitava modema indijska književnost stvarali je pod snažnim uticajem · Valtera Skota, + kensa, Čehova, Gorkog i ostalih. Kako ie om danas moguće zanemariti postojanje Marš; Prusta, Džemsa Džojsa, Kafke ili u najnovi

Nastavak na 12. strani i

"Tvrtko Kulenovi

RNJIŽEVNE NOVINE